Kako se odvići navika,
Koje svi susjedi već odavna znaju.
Čim nadomjestiti vrijeme,
Ta ovdje se čuda ne događaju.
Naš poštar više ne svraća,
Neki novi naraštaji su u službi.
Bezglasje i krivi pogled,
Svijet postade pun optužbi.
Ružino trnje i nevene,
Gradski oci obljubiše u betone.
Ne miriše prva kava,
Sad imamo aparat na žetone.
Osjećam se beskorisno,
S limunadom u sjeni od stakla.
Takve su danas kuće,
Praznina ih cestom razmakla.
Ni buke, a ni mira,
Negdje na pola u vrevi ležim.
Sve rijeđi su trenuci
Kad sa starim slikama bježim.
Razlog je jednostavan,
Što slike te sve više gledam.
Veća je mogućnost,
Da se u praznovjerju predam.
Tko može nabrojati lica,
Sve one što iza nas spiju.
Rado bi nas kleli,
Al' ne znaju i ne smiju.
Kako se odvići navika,
Kako dresirati svijet oko sebe,
I pokazati svima
Da to su moje potrebe.
Ja ostarih u molbi,
A molbe se na tuđem stolu slažu.
Da mu ne razbijem zube,
Dobro je da čuvaju mu stražu.
Nadam se bljesku,
Da, zabljesnut ću sva ta lica,
Jer navika svojih,
Ne želim biti izdajica.
Post je objavljen 23.01.2010. u 10:30 sati.