Sewen

Ka da nesriću prolivan,
Ka da neveru prizivan,
Ka da san sime prosuja
Pa se je tuga rodila.

Biži mi smij sa lica,
Mori me nesanica,
Biže mi dani i ure,
Prid svitom zatvaran škure.

I puno me je straj,
A ti me ne puštaj.
Spasi šta spasit se da,
Dok još ima vrimena.

Moji se oblaci igraju k'o djeca,
U liku ptice, lava i zeca.
Vjetar ih nosi pa opet vrati,
Vjetar se voli s njima igrati.

Moji oblaci i s kišom trepere,
I snijeg im ruke od zemlje pere.
Vjetar ih spusti pa opet diže,
Pa su daleko pa su mi bliže.

Jednog ću dana, jer tako se sudi,
I ja otići od dragih ljudi,
Postat ću oblak, što nebom skita,
Nebom mog dragog i jedinog Splita.

A vitar je svoju potrošija silu,
Dilija nas na dvi strane,
Nekom sukno, nekom svilu,
Nekom noći, nekom dane.

I teško se danas moremo srest,
Ka da smo živili lažno.
Nekome milost, nekome pest,
A nikome to nije važno.

Prominija nas život, kako je tija,
Za šaku suza i šaku smija.
Pomišali smo karte falše,
Nema ničeg ća je naše.
A vitar će opet izać,
Ma neće nikoga nać.

Moj Martine, bija si tvrđava,
A sad su ti zvona rđava.
Neka studen uvukla se ode,
Malo puta, Lećevici vode.

Ono malo, kud se more proći,
Obraslo je priko noći.
Ja ti dođem, ma i to je riđe,
Neće milost sa neba da siđe.

Moj Martine, ti se čuješ samo,
Kada nekog tvoga pokapamo.
Ma ne plačeš niti se ne smiješ,
Ka da neku ravnodušnost kriješ.

Nema svita, to te puno boli,
Nema koga da se Bogu moli.
Svi smo negdi u žurbi i straju,
Tebi ćemo kad budemo kraju.

Moj Martine, ti sa Kite ma'ni,
Osedlani već su konji vrani.
Obući ću svečano odijelo,
Konjanici proći će kroz selo.

Zapalit ću vatru, da Birtija gori,
Zapivat ću nek' se pisma ori.
Moj Martine, narod ti se klanja,
Zvona zvone, Zagorom odzvanja.

Ja sam trn,
Zatrovan i crn.
Hrane me fekalije,
Poje kemikalije.

Korjenje je trulo,
Stabljika rasulo.
To moj je svijet,
A ipak sam cvijet.

(Jer i trn cvasti zna,
Kroz doba godišnja.
Al' to je navika,
Samo navika....)

Ja sam tijelo sa duše dvije!
Jedna izjedena je,
Druga ispijena je.

Ja sam taj kojeg u kapi nema,
Među gromovima zbori mi sjena,
Među oblacima lebdim za sva vremena!

Pod mislima mi skriveno raspeće,
Iz grudi šahovnica neće!
U rukama se svastika okreće!

Zakone sam odabrao sam,
Da ih na sebi ispravljam,
Da pokušam....

Čije li sam to topove slušao?
Nad čim sam se gnušao?
Gdje sam se to okušao?!

Ne postoji najljepša ljubavna pjesma.
Ja je nikada nisam čitao.
Ja je nikada nisam čuo.
I ne vrijedi ona, da blaženi su,
Koji ne vidješe, a vjeruju.
Jer ovo je život, običan život,
Koji vapi za nestalim vremenom,
Materijalnim bitnostima,
Sitničavih snova.

Ne postoji ljubav iz crno-bijelih filmova.
Ja je nikada osjetio nisam.
Kao što nikada ne prestah lagati.
I bitna je razlika između laži!
One se malene, neistine zovu.
A one velike - bol.
E bol je moja odiseja znanja,
Moja pratilja koja samnom neće
Na posljednji bal.

Ne postoji, što ne postoji,
Ni prvi, ni zadnji put.
Ni na početku, ni na kraju.
Al' shvatih sva titranja srca,
Razumjeh sve šumove čežnje!
No, priznati se ne usudih.
Jer tko sam ja da razbijem sklad?
Nečiju tuđu sreću i smjeh,
Pred napuklim ogledalom?!

I nikada do kraja neću izreći....
I nikada do kraja neću dovršiti....
Jer neke stvari ne znam ni sam.
Teško se otvoriti pred ljudima.
Teško je smisliti, savršenstvo suza.
Teško je objasniti dileme prokletstva.
Ovim putem neću više prolaziti!
Umorne su i žuljave noge -
Neka me sad u kolima nose.....

Samo sam malo smušen,
Bijah pogođen pa srušen.
Prilagođavam se i učim,
Trudim se dobro da lučim.

Ma znam, buđenje je teško,
Al' ja to radim sa smješkom.
Stidljivo kao proljeća vjesnik,
Kao nečeg saučesnik.

Ne sjećam se prošlih dana,
Ne sjećam se svoga stana,
Al' znam da sam imao stav,
Tvrd kao stijena, jak kao lav.

I tu nastavljam, gdje sam stao,
Gdje pogođen sam pao.
Uzdignute glave idem pravo,
Ne tinjam već gorim zdravo.

Plastične zamisli nedokazanih sanjara,
Vladaju beskrajem kroz maštu.
Za šaku vrućeg metala,
Za istinu taštu!

Pronicljiva je čežnja, pokvarena uma,
U mozgoredu nestaju kromosomi.
Sve činimo da nas nema,
Da nas se slomi.

Dogma nam savršeno pristaje,
Kao i pažnja.
Ista je,
Ponuda i potražnja.

Definitivno smo od stakla vruća,
I gori nam kuća....

....

Crkotine praznih želudaca gledam,
Dok za suprotan stol sjedam.
Al' hvata me panika, stiska,
Tako sam blizu vriska.

Ovo su već paranormalne pojave,
I želim da mi dojave,
Da sve je samo običan san,
Greškom odabran!

Definitivno greškom,
Teškom....

....

Sve je bazirano na manipulaciji,
Bez karaktera koji je ionako kvaran.
Osunčani prezir na čelu,
To čovijek je nestvaran.

Sklanjam se koloneći duhom,
Pred propuhom....

Da je nebo imalo bliže,
Tko zna kojim bi jezikom pričala duša
I gdje bi mi bio kraj?
Ovako, bez blagoslova i nade,
Sljepim koracima ljepim simbole,
Da me drže u igri
U kojoj pobjednik nije bitan.

Da je nebo imalo bliže,
Nebi sjenu utapao u debelom hladu,
Da se ne prepozna moj put!
Jer ja sklopih koaliciju s tuđinom,
A tuđina briše tragove,
Briše sjećanja kojih se olako odriče
Spodoba u meni.

Da je nebo imalo bliže
Nebi nervoza zanoktice stvarala,
Nebi se milovalo lice prljavom rosom.
Nema više oceana, koji su duboki.
Nema više oceana, čistoćom da dišu,
Nema više oceana da me oboje,
Drugim morima, što ih diraju.

Da je nebo imalo bliže,
Možda bih i čuo šaputanja,
Svijeta koji je odavno rekao zbogom.
Jer da je vrijedilo ostati,
Vjerujem da bi se još smijali,
Vjerujem da bi zamutili talog,
Jer mi smo ipak na dnu!

Sunce zalazi, opet je dan izgubio,
Neusklađenu romansu o nama!
Koga sam to mislima ljubio,
Kad negdje daleko si, sama?!

Mjesec boluje, preljeva se žuta boja,
Povratnički likuje nas svim.
Kome to rekoh, ljubavi moja,
A nigdje te blizu ne vidim?!

I plešem za tebe, zlato zlata,
Bogomdata!
Plešem danima što mru,
Noćima što nestaju.
Do posljednjeg udisaja,
Do posljednjeg izdisaja,
Plešem noćima, plešem danima,
A tebe ne zanima......

Čak i ne znam, volim li te još!?
Da li sam ikada istinski bio tu,
Da li sam zasljepljen bio!?
Udovoljavam standardima života...
Ili sam u pokori priznao sve!

Čak i ne znam da li sam imao snove,
U kojima sva moja tragedija šuti?!
Da li sam čuvao bijes za danas,
A on se nagomilao godinama,
Možda stoljećima prije nas?

Kakva je varka ovo stanje prazno!
Ja zarobljen u stupicu kao vuk,
A nikada janjeta okusio nisam.
Ja ulovljen u mrežu kao riba,
Da drugi mojim škrgama diše!

Zameo me vjetar u sumraku jednom,
Al' bacio mi dim u vilenjačke oči,
Sasušio sve izvore s kojih pijem
I nema traga da živjeti sam htio!
Ne ovako, nikako ne ovako....