Sewen

Da je nebo imalo bliže,
Tko zna kojim bi jezikom pričala duša
I gdje bi mi bio kraj?
Ovako, bez blagoslova i nade,
Sljepim koracima ljepim simbole,
Da me drže u igri
U kojoj pobjednik nije bitan.

Da je nebo imalo bliže,
Nebi sjenu utapao u debelom hladu,
Da se ne prepozna moj put!
Jer ja sklopih koaliciju s tuđinom,
A tuđina briše tragove,
Briše sjećanja kojih se olako odriče
Spodoba u meni.

Da je nebo imalo bliže
Nebi nervoza zanoktice stvarala,
Nebi se milovalo lice prljavom rosom.
Nema više oceana, koji su duboki.
Nema više oceana, čistoćom da dišu,
Nema više oceana da me oboje,
Drugim morima, što ih diraju.

Da je nebo imalo bliže,
Možda bih i čuo šaputanja,
Svijeta koji je odavno rekao zbogom.
Jer da je vrijedilo ostati,
Vjerujem da bi se još smijali,
Vjerujem da bi zamutili talog,
Jer mi smo ipak na dnu!