Sewen

Nisam virova, kad govorili su stari,
Da se s vrimenom sve pokvari.
Da dođe tren, kad se razdile puti,
Sa' mi se smije oni misec žuti.

A ko more virovat, kad lipo ide,
Mlad si, bez briga, nemaš ni side.
Ma sve se promini, kad prođu lita.
Ne more čovik, sam protiv svita.....

Generalno rečeno, jutrima prije sedam,
Kolone sivih lica gledam!
Svi putevi vode samo u jednom smjeru,
Prema Splitskom Škveru!

Da kolone, sve očajnik do očajnika,
Pregršt izgubljenih i pokajnika!
Nema se tu što više reći,
Jedan sam koji planira pobjeći....

Prije nego dohvati me kob starosti mrke,
Tad bit će kasno za utrke.....

Sve šta je tvoje, dobro je,
Na moje bacaš kamenje.
Di smo to došli ovih dana,
Sudbina nam je isfrižana.
I moremo se pravit ladni,
A u srići smo jadni.

Sve šta je tvoje, to vridi,
Sve moje na suncu blidi.
Di smo to došli kroz noć,
Od čvrsta srca posta toć.
I glumimo da nije bitno,
U takuinu samo sitno...

Nešto se mora prominit,
Ajmo se ća pomirit.
Izbacit iz sebe cili bis
I onda pogledat u vis.
Možda nam On savit da,
Di poć nakon svih godina.

Taklo me je more,
Takle su me stine,
I ova zemlja di san resa.
I vitar na bofore,
Baca u visine,
Od krvi je i mesa.

Puno mi ne triba,
Odi mi je srića,
I ova zemlja ima sina.
Ranila me riba,
I pilo se iz sića,
Kap vode, prst vina.

I ko mi šta more osim Boga draga,
Odi mi je i slabost i snaga.
Odi mi je sve šta život nudi,
Odi su svi moji dragi ljudi.

I ko mi šta more osim Boga mila,
A i On mi pokloni je krila,
Da poletim i da branim svoje,
Znam u Njega srce veliko je.

Sprema se vitar opet poć,
Znan da će i odan proć.
Zato se oću skrit,
I zato oću pit,
Da ne oden trizan na oni svit.

Sprema se nevera jaka,
Zadnji san put promaka.
Straj me sad usnit,
I opet ću sebi nalit,
Da ne oden trizan na oni svit.

I neće bit greška
Ako me peška.
Zalipit će me o pod,
Pa dignit na nebeski svod.
I di san tad,
Umra trizan i mlad!

U mom je oku srebrni metak.
Uvijek me podsjeti gdje je početak.
Gdje mi je život podvukao crtu,
Dao mi kletvu, šturu i škrtu.

Kroz moje misli oštrica reže,
U grlu okus od luka steže.
Borbe su danas sjećanjem mlake,
Znam nije vrijeme za vilenjake.

Nekad sam bio lovac na ljude.
Dok spavaju, dok se ne bude.
Sad ljudi su krvnici moji.
Al' ja se ne bojim.
Samo čekam mojim mukama kraj.
I od tame oproštaj.

Za konačan let,
Nije mi ravan ovaj svijet.
Ni za posljednji pad,
Ne postoji ni jedan grad.

Ja sam beskućnik u svim paralelama,
Kao jelen, bježim pred strelama,
Preskačem stupice od čelika,
A opet, moja je ljubav prevelika
Da bih zamrziti znao,
Zato sam odustao....

Ja sam beskućnik od pola do pola,
Ja sam vitez okovan od bola,
Ja sam bakterija, sitna pljesan,
Al' to sam ja, jesam!
Potajno ispisujem vatrom znake,
Nebu pod oblake.

Za konačan let,
Nije mi ravan ovaj svijet.
Ni za posljednji pad,
Ne postoji ni jedan grad!

Opet kiša ispred moga prozora,
Isti vjetar baca čini.
Ne govorim s njim,
A on mi veli, ne brini.

Isto vrijeme, ista godina,
Isti datum i isti sat.
Kao da putujem kroz vrijeme,
A za to nikad neću znat.

Ili imam sedam života
Pa proživljavam dok ne ispravim...
Dok ne uljepšam prošlost,
Dok ne zaboravim...

Prekasno je da umrem mlad,
Jer godine su se posložile kao stražari;
I dan za danom - kao križari....
Prekasno je sad!
Sve što sam reći htio, sam rekao,
Na kraju se, odrekao....

Al' ne sebe radi,
Jer još nisam u Vladi!

Prerano je da umrem bez moći!
Ovom brzinom bih mogao prosvirati.
Najbolje se politički aktivirati!
Na sve Sjednice ću doći,
Da svakom zakonu začin pružim
I da se s "velikima" družim.

Da, sebe radi,
Jer bit ću u Vladi!

Ovaj narod je naviknut na stupanje,
U koloni, čizme do vrata.
Ovaj narod voli kolektivno kupanje,
Bez škole, bez zanata.

A navodno smo iz pepela rasli,
Iz pepela iznikli.
Ma samo smo travu pasli,
To smo navikli.

Ovaj narod je naviknut na šamaranje,
Pogleda prikovanog za pod.
Ovaj narod naviknut na samarenje,
Kao stoka i neplodan plod.

Koljena su od krvi užarena,
Od krvi bijedne.
A lica opet prevarena,
Bez grimase ijedne.

Manipulanti proleterima vladaju,
I nerazumljivu skladbu skladaju!
Negdje u skučenim nadama se smještaju,
I izbore nove namještaju!

Ja iz bunta ne pazim što ću reći,
Ne želim, al' hitrim korakom ću pobjeći.
Jer želim živjeti bez postojećih signala,
To je meni moja borba dala!

Protuparaliziran....
Neidealiziran....
Izdijaliziran....
Izfinišiziran....

Al' to sam ja, među čoporom vukova,
Al' to moj je ton između vaših zvukova.
Branim se, mene nitko ne treba braniti,
Živim i sam ću sebe (jednom) sahraniti!

Da mi je svod od poljubaca njenih
Pa da se obljubljen budim,
Dok svoje joj usne nudim.

Da mi je svod od pernatih kiša
Pa da mi smekšaju sne,
A ne izbrišu sjećanje.

Da mi je sve kako nalaže igra
Pa da se umiri želja,
Od snijega bijelog bjelja.

Da mi je bit voda što je hladnu pije,
Da mi je bit osmjeh kad se smije,
Da mi je bit riječ njena,
Da mi je pratit kao sjena,
Jer samo uz nju,
Želje prestaju...

Položeno tilo,
I studen ga grize i štipa.
U izobilju,
Rasipa se tuga...
Krpeći sreću svilenim koncem.

Sve neostvareno, biva zaboravljeno,
Jer kome je do ispunjenja još?!
Sve zaboravljeno je neutemeljeno,
A osuda je bez suda pala!

Mirišu sviće misto cvića
I buketi velikih suza.
Rapsodija gromke tišine
I ordeni tugovanja.

Sad zbogom, adio,
Prevažno mi je da virujem,
Da srest ćemo se opet...

Ja sam mrsan pa se mrsim,
Ja sam lola pa se trsim,
Ja sam faca svakog dana,
Ja sam faca, nemam mana.
Ja sam dika svoga sela,
Ja sam zgodan bez odijela,
Ponekad me smoči rosa,
Zato jer je glava bosa.

Ja sam mrsan pa se mrsim,
Jak sam tip kad se isprsim,
Ja sam faca svake noći,
Moja zvizda tek će doći.
Ja sam pehar dobrih želja,
I kad oko bisno strelja,
Nije vrime da se krije,
Ma dika san Dalmacije.

Rekla je meni mater, sinko,
Aj recimo da se zovem Marinko,
A moga san se i Željko zvati,
Il' se na Ante odazvati.
A moga san i žensko bit,
Onda bi drugačije gleda svit,
Nego šta san sad reć tija,
Prije nego san se nasmija.

Aj nema veze, aj nije bitno,
Nije ni važno niti je hitno,
Jer ja sam mrsan, zovu me tako,
I znan da samnon nije baš lako.
Ja sam mrsan pa se mrsim,
Ja sam lola pa se trsim,
Nađite me dok je zima,
Liti sam po otocima....

Prosula se zemlja iz pitara,
Iz kojeg je bili điran cva.
Tu je pusta kuća o nemara,
Ja je nisan zaboravija.

U sridnjoj smo sobi znali snit,
Kako ćemo biti dobri judi,
Kako ćemo zajedno umrit,
Ko se danas više sanjat trudi!?

Lipa moja mladosti, sa' si pusta,
Pivaju ti ova žedna usta.
One gušte moje srce slidi,
Nemirno je, to se puno vidi.

Lipa moja mladosti, sa' mi fali,
Vrime di smo još dica ostali,
Ne more se vratit điran cvit,
Ma mi skupa još moremo bit.

Ne mogu virovat da te nima,
I zapravo žaj mi je sebe sama.
Odavno ja san prizna prid svima....
Sad svitlost se moja prilama!

Bija si čovik, naš barba Bože,
Fali mi smij svih ovih dana.
Tvoja bi želja, svi da se slože,
I poteka smij bi sa usana!

A vidit ćemo se morebit gori,
Ako još ima pakla i raja,
Za me' je vrime i ja se borin,
Za bokun glanca i bokun sjaja!

Ne zavrijeđuješ niti jedan moj strah,
Ni godinama sačuvane bisere krute,
Zbog kojih su duboke brazde na koži.
Ne zaslužuješ ronjenje na dah,
Gdje život ravna neke nove pute,
A mene čeka mjesto u finoj loži.

Ne zavrijeđuješ misli koje još lete
Putanjom nepredvidljivom i strmom,
Kojom nada očekivanja nova rađa.
Ne zaslužuješ ni čast da me osvete.
Moj brod je okrenut tebi, al' krmom,
Moj život je ovo more, a ja sam lađa.

Al' neću te ni dušmanima dati,
Ja neću se za tebe zauzimati,
Ja neću te ni proklinjati...
Al' ostaviti te mogu,
To mogu,
Mogu!

Nemam ti stida reći
Da sam još najveći.
Da sam iz vatre nikao
I da sam bez grižnje vikao.

Jer ja sam gospodar tvoj,
Sve suze tvoje - moj znoj,
Ti robinjo, meni povlađuj,
I moju starost pomlađuj.

Al' to si htjela ti,
Kad za mene klekla si.
To sam htio i ja
Hahahaha....

I nemoj se žaliti,
Jer sve ću zapaliti!
Jer ne žalim ni ja
Hahahaha....

(u meni je sva nemoć žene,
sve njene uspomene.
zar čovijek s tim živjeti može,
s masnicama ispod kože!?)

....sve slabije reste pod mojim noktima,
A nokti pucaju!
Razdvaja se tkivo živo
I rečenice mucaju,
Lome se od krtosti kao duša puna škrtosti.

Valjda prazninu nema što nadomjestiti,
U vremenu koje dolazi,
A vrijeme prolazi, samo prolazi....

Ruvinalo me je vrime,
Doša san i ja na red.
Zemlju je izija led.

Ruvinalo me je vrime,
Nisan računa na to,
I to se pročulo.

I di san bija, šta san uradija,
Ko će to znat,
Premalo za mir, premalo za rat.

Di san se krija, di san odija,
Ko će to znat,
Ni desno ni livo, niko neće zvat.

Nima regule na ovome svitu,
Danas te volu, a sutra ti pritu.
Peškaješ asa pa dođe liša,
Dikod pogodi, a dikod te striša.

Nima regule, nima tu reda,
Prvo te mami pa ništa neda.
Život te jubi pa te ograta,
Da pola mira, da pola rata.

Sunce se diglo, sunce će zać,
Triba izdurat, triba se snać.
Triba priživit sve ovo vrime,
Dok se ne zgrašpa i justa zanime.