Sewen

Davno su nestale velike jubavi,
Ka da ih nikad nije ni bilo.
Ka da se nikad disalo nije,
Ka da se ni ilo ni pilo.

To moreš vidit samo na filmu,
Bez finesa i bez lipih kolora,
Ma život te tira da živiš,
Jer to je ono ća čovik mora.

Živit za novi dan i kad si umoran,
Živit za novi dan i kad si nespreman,
Triba se znat vratit kad se ode,
I triba otić kad drača ubode.
Triba živit za svaku minutu datu,
Ne valja se zaplest u inatu.
Triba živit od ranega jutra,
Timbrajući kartelu za sutra.

Ovaj zadnji put ću se obući u zlato,
Pritajenog vapaja, bez trunka bola.
Ne mislim što ljudi će reći na to,
Dok sjede meni, preko puta stola.

Ovaj zadnji put ću se omotati svilom,
Dok srce mi tuče, dok pjesma me hrani,
Uzdignute glave, ja odlazim sa stilom,
I znam tko me čeka na odabranoj strani.

Jednom riječi pjesnika bijahu proljetna kiša,
Što ne sluti na ljeto, ni jeseni je trag,
A ja mu za doček prostrih crven sag.
Što djetetu draže može biti od igračke i slatkiša,
Od igre koja ga štiti da nježnije odrasta?
Tu vrijeme sporije teče, vrijeme zasta!

Jednom riječi pjesnika bijahu proljetne oluje,
Što hvataju sunce, a sunce im se smije.
Što tjeraju sunce, a ono i dalje grije.
Što djetetu draže može bit, dok roditelje čuje,
I zna da čuva ga mama i čuva tata,
Od ljubavi su sastavljena, zatvorena vrata.

Za dijete prestar, za pjesnika premlad,
I nemam dar....i gdje bih sad?!
A sredinom ne znam i neću!
U neku bezličnu sreću....

Poprilično sjeban,
I nepotreban.
Depresija me uhvatila ranije,
Ove godine ne znam šta mi je.
Psujem i pljujem,
A sam ne odlučujem.

Nema traga kajanju mom,
Neće u moj dom!
Ni grižnja savjesti čiste,
Za naciste i komuniste.
Više ne razlikujem ljude,
Pa nek' se čude....

Ća iman od tega,
Da gledan život kroz koltrine,
Da mi sunce kroz škure ćiri...
Ća iman od tega,
Meni se živi, još se ne gine,
Oću neveru, a ne da piri.

Meni se neda mrit,
Meni se neda sam bit.
Meni se neda plakat,
Oću od sriće skakat.

Ća iman od tega,
Da samo sidnen na katrigu,
I buljin u bili, prazni zid.
Ća iman od tega,
Oću veselje u ovu butigu,
Neću straga, već sprid.

Meni se neda mrit,
Meni je vrime za vrit.
Meni se neda leć,
Iz kreveta ću uteć.

Straj me se probudit, bez tebe,
Moga bi poludit ,bez tebe,
I vata me panika,
Ja san na te' navika.

Straj me oveg svita, bez tebe,
Ako me ko pita, bez tebe,
Di san s tobon sta'...
Ja san na te navika.

Kad te vidin sve me baca,
Nije jubav ta, škovaca,
Ne znan di ću,
Ka pri piću,
Niti desno, niti livo,
Samo pravo, nije krivo.

Jer ti nisi meni ka i druge cure,
Malo mi je s tobon dvajestčetr' ure.

Jutro svježinom odiše,
U takvo me jednom ubiše.
Sjećam se što rekoh za kraj
- Više me ne puštaj.

Al' ruka ispusti ruku,
Uvidjeh, kako me vuku,
Spoznah - svijet nema četiri strane,
Jer toliko mene ne stane....

Pa biješe dan, noć se digne,
Al' kletva svejedno stigne.
Sad živim ni mrtav, ni živ,
Tako sitan, a div.....

Triban te ka zemlja žito,
Ka more lito,
Ka rijeka malo kiše,
Da tilo diše.

Triban te ka grana cvitanje,
Ka rosa svitanje,
Ka cvit svoj plod,
Ka nebeski svod.

Triban te ka bolest lik,
Triban te zauvik.

Ko nam to svete slike šporkim rukama dira,
Ko nam to dicu našu iz kraljevstva svetoga tira,
Ko nam to moli za spas, za dušu punu grija,
Ko je Boga u nama prid propovid ubija?

Ko nam to molitvu želi dok sunce se novo penje,
Ko nam to priča da jedno je sveto uznesenje,
Ko nam to zapovid šalje kad tilo se teško budi,
Ko nam to laže da sveci nisu bili pravi judi?

Ko nam je bacija tiće iz gnjizda koje ih od vitra štiti,
Ko nam je sruši to gnjizdo ka da ne znamo novo sviti,
Ko se to igra kralja, a glava će kralju morati pasti,
Ko nam to podmeće laži i neda sritno odrasti?

Ko nam je suze da, da bisne nam obraze moče,
Ko nam to kaže da moremo ga zvat, sveti Oče,
Ko se to usudija za svoje užitke varat narod cili,
Ko to okaljan od grija spava na najskupljoj svili?

Ko mi to neda da mržnjom ne završim ove riči,
Ko mi to neda da moja slika, Božjim se naukom diči,
Ko krv od krvi dira, nek mu se svaki san jutrom ukrade,
Ko pije sa krvavih usta, nek mu se vično sve zamute nade!

Kad stignu dani čežnje,
Ja pustit ću se da me odnesu,
Na neku drugu adresu.
Gdje ću sa posljednjeg kata,
Bacati poljupce vruće,
Daleko od kuće.

Kad vrijeme ovo stane,
Nek' mi izaberu oblaci trag,
Jer bijah preblag.
I nek' me štuju nova lica,
A ja ću im vratiti istim,
Dok pljenim i bistrim.

Kad zamiriše rastanak,
Neću suza i oproštajnih balada,
Na stepenicama moga grada.
Lakše će se naviknuti misli,
Na nove stranice života,
Gdje mlada se loza mota.

Miris ljudskog mesa
U komorama tijesnim,
Poruka s nebesa
Zbog koje bjesnim.
Oprosti mi Bože,
Al' Oni se množe.

Trag pepela u rijeci
Kao zaleđena slika,
Čeznutljivi odjeci
To biješe prilika,
Oprostiti ili ne
A vrijeme ističe.

Ostaci potrošenog pokusa,
Utomljeni u nadi smrti.
Iz ustiju krvavog okusa,
Bez imena zatrti...
Okreni se Gospode,
Ne gledaj sprovode...

Dobro jutro, jesi li ustala,
Dobro jutro lipotice mala.

Cilu noć mi misec svitlost daje,
Moj me dragi više ne poznaje.

Kad ti misec spati više neda,
Jedna zvizda s neba na te' gleda.

Dobro jutro lipotice mala,
Moja zvizda za tebe je sjala.

O meni stvoriste krivu sliku,
I nitko se ne pita gdje istina bježi.
Ja nemam zlobe, ja ne volim viku,
Moje srce nekoj ravnoteži teži.

O meni stvoriste priče mnoge,
I nitko da sumnju bar okuša lako,
Ja volim ljude, sjetne ,uboge,
Ja volim srcem, iskreno i jako.

O vama pričam, bez dobra dana,
Što šutke šapćete, il' razmišljate glasno,
Ja živim s vama i nisam "izvana",
A vama to nikad neće biti jasno.

Venecijanska maska u moru pliva
I duga - u nijansama siva!

Brod bez posade i kapetana,
I raspuklina sa usana.

Krivica nedokazana na sudu
I mala lutka - voodoo.

Nevjerica u iskazivanju sjete
I pregaženo dijete.

Kletva starih Židova, iznova,
I njihovih sinova.

Pomrčina i od sunca jača.
I paljba sa razarača.

Sreća u talogu od crne kave.
Hodam pognute glave!

Do kada isprike plaćati?
Do kada se povijesti vraćati?
I svaki dan novu istinu daje...
Dok bunt u meni ne posustaje!

Nove se kolone stvaraju,
Nove se granice obaraju.
Spominju se novi holokausti zla,
A sve zbog navike plakanja!

Pričamo pod sretnim maskama,
Kao na kazališnim daskama.
Rukujemo se tankim rukavicama,
Sa kukavicama...

Ja prvi odbacujem sva izvinjenja,
Sve što sam slušao od rođenja.
Dosta je, naplatili ste stoput više,
A novi logor ne napraviše!?

Nije mi potriba živit ni mrit,
A di ću između tega?
I baš me briga šta reć će svit,
Ja san prvi potega!

I čuja se pucanj između duše i tila,
Ka da je stalo vrime.
Ta se iskra života razmistila,
I ima drugo ime.

A zazva nikad nisan,
Jer ne znan koga i ne znan di!?
Kad nikad nisan bija prisan...
Jesi li ti?