Jednom riječi pjesnika bijahu proljetna kiša,
Što ne sluti na ljeto, ni jeseni je trag,
A ja mu za doček prostrih crven sag.
Što djetetu draže može biti od igračke i slatkiša,
Od igre koja ga štiti da nježnije odrasta?
Tu vrijeme sporije teče, vrijeme zasta!
Jednom riječi pjesnika bijahu proljetne oluje,
Što hvataju sunce, a sunce im se smije.
Što tjeraju sunce, a ono i dalje grije.
Što djetetu draže može bit, dok roditelje čuje,
I zna da čuva ga mama i čuva tata,
Od ljubavi su sastavljena, zatvorena vrata.
Za dijete prestar, za pjesnika premlad,
I nemam dar....i gdje bih sad?!
A sredinom ne znam i neću!
U neku bezličnu sreću....
Post je objavljen 26.10.2008. u 07:46 sati.