Sewen

Možemo i prljavo, ako vam je volja,
Ja uvjeren sam, moja je strana bolja.
Jači sam u svim argumentima,
I sviram na svim instrumentima.

Možemo i prljavije, ako vam je draže,
Ja uvjeren sam, vas će poslije da traže.
Jači sam,a manji od Golijata,
David tuđe nikad ne svojata.

Negdje postoji kraj, čuvanom strpljenju.
Negdje postoji kraj, nečasnome htjenju.
Negdje postoji kraj bez oprosta za zlo,
Negdje postoji, a kao da nije postojalo....

Ovaj put, bit ću tih,
Jer tako naučih.
Takvog me pamte - više ne!
Ako me ikada sretnete.....

Kiša sipi,
Cilog me slipi,
Cilog potoća,
Ka judska zloća.

Ja niman mana,
Ni šugomana,
Ja sam perfektan,
A budim se sjetan.

Kiša me pere,
Nevrime ždere,
A nisam šporak,
Malo sam gorak.

Di nebi bija,
Nisam se skrija.
Kiša mi priti,
Zimi i liti.

Judi se dile na velike i male,
Na zvizde sjajne i zvizde pale.
Judi se dile na svece i grišne,
Na one o sunca i one kišne.

A ko nas to dili,
A da nismo taki život tili?!
Ko nan je prida ti ludi plan?
Judi, to judi su znan.

Judi se dile na crne i bile,
Crvene, žute, zrile i gnjile.
Judi se dile na kralje i sluge,
Na ceste kratke, na ceste duge.

A ko nas to dili?
Za jednim smo stolom pili!
Ko se to smije, ko se to čudi?
Judi, znan to su judi!

Po čaše vode, po čaše ulja,
Za moga dragulja.
Pa se srce tugom krasi,
Neda svići da se gasi.

Po čaše vode, po čaše ulja,
Za moga dragulja.
Pa se srce tugom diči,
Neće tilo da izliči.

Voda je ladna, a ulje vrilo,
Neće bit više kako je bilo.
Ma koliko vapaja dali,
Uvik ono tvoje fali.

Ko će sist sada na tvoje misto,
Kad ništa više neće bit isto.
Nesmin ja,
Još me na te podsića.

Još mislim, sist ćeš ti,
I da ćeš se vratiti.
Dušo oteta od mene,
Živile nam uspomene!

Mislija san, ima neko ko nas čuva,
I oblači i obuva.
Ima neko ko nam jisti daje,
Ko nas čuva od promaje.

Mislija san, dok se s nama šalija,
A sve san falija....
Život nije, da se more pustit,
Sad moran izustit.

Gotovo je, propalo je, svršilo je,
Kada je bilo najbolje.
Kad smo izgradili svit,
Moramo se rastavit.

Jer rič ja pa rič ti,
Pa smo se svadili,
Jer san mislija ka i ti,
Neko će sve platiti.
(A račun je priko stola,
Plaćamo ga popola.)

Ljuljaju se molitve na jeziku,
Klasične, bez osobnosti,
Napamet izgovorene.

Ja sam najveći vjernik.
Moj Bog je veći od vašeg
Iako je golobrad i mlad.

Danas svi gledamo svjetlost,
Danas svi vidimo svjetlost,
Danas svi imamo svjetlost.

Prodali smo košare zadovoljstva,
Prodali smo vrećice slobode,
Prodali smo šaku istine.

Postali smo heroji domovine
I samo mjenjamo redosljed laži
U svijetu kupljena morala.

Moja svjetlost obasjava mene,
Vaša je svjetlost stakleni trn,
Sva zavist iz očiju mojih.

Proričem nam plovidbu
Među zrncima suhog pjeska
U plitkom koritu znanja...

Ovaj aplauz, prema travnatom terenu,
I ovaj pozdrav, što nadglašava sirenu,
A ovo srce, trese čitavu arenu,
To je za Hrvatsku i zlatnu djecu njenu.
Idemo vitezovi, branit svoje boje,
Hrvatsko srce, uvijek bilo veliko je,
Crveno bijele kocke, cijeli svijet ih znade,
Simboli vjere, ufanja, ljubavi, nade.
U našim žilama krv herojska nek' vrije,
Prvaci ćemo biti, bili smo i prije,
Pod ovim nebom, dok nas sunce isto grije,
Trobojnica se vije, boj se pravi bije.

Nema u nama mržnje, srca su nam čista,
A suza kada krene, iskrenošću blista,
Ako je izgubljena bitka, borba traje,
Jer pravi Hrvat, nikada se ne predaje.
Idemo braćo, na srcu je desna ruka,
Idemo braćo, nek' se ori, nek' se druka,
Nama je Božja sila, nagrada za trude,
Dignuta čela idemo, pred sve te ljude.
Kažimo svijetu, tko je meštar, tko je jači,
Čiji su najbolji na svijetu navijači,
Kažimo svijetu, gdje je rođena ideja,
Da vječno traje nogometna odiseja.

Ruke gore za heroje,
Za heroje zemlje moje,
Sa tribina srce gori,
Naša pjesma nek' se ori,
Ruke gore za heroje,
Za heroje zemlje moje,
Sa tribina nek' se praši,
Naprijed naši, naprijed naši......

Svako oće život provat,
Svitom tuđim se otrovat,
Ti si osta u mistu.
Ladova si ispo' bora,
Sidija si ispri' dvora,
Baca koju besidu.

Bi san dite, puno straja,
A ti duša siromaja,
Sada mi je malo žaj.
Đir do Rive i Pazara,
Marmontova zove stara,
Mene više nije straj.

Ostavi si svitu baze,
Pa sad tvoje noge gaze,
Svitom ća se zove raj.
Ja se mislim ća će sveci,
A ti reci pa uteci...
Ovo moj je oproštaj.

Ti nemaš prava,
Da me s vremena na vrijeme podsjetiš,
Da postojiš i da me posjetiš...
A ja s krikom lava,
Upijam svaki trenutak tvoga bića,
Jer ljubav ova tek je nevažeća sića.

Ti nemaš prava,
Da me zoveš kad ti se prohtije zvati,
Ja s tim ne mogu više rasti.
I trudim se razuma zdrava,
Osvanuti onako kakav bez tebe sam bio,
Uvjeravam se da sam sve to izmislio.

Odmagli, nestani,
Nemam više inspiracije.
Idi i prestani,
Žrtva sam deložacije.
A platio sam sve,
Svoje dobre namjere.

Narod rođen prokletstvom kršćanstva,
Dijeli lažna svjedočanstva
I milostinjom se kiti,
A nema nikog da nas štiti.

Prosuti po svijetu nametnutog znanja,
U svijetu čistog blagostanja,
Lako je upaliti svijeću,
A ja, ja to neću.

To više nije od kostiju i krvi smjesa,
To su tjelesa bez mesa.
Zlom napunjena kesa.
A vjeruju u nebesa.....

Crne su košulje bile prekratke,
Dželati dobiše lake zadatke.
A bunt još uvijek tinja,
Kao svetinja.....

Daleko iznad obećanja,
Bliže zvijezdama no zemlji,
Gdje beskraj snježi
I slava se kuje,
Letiš ti.

Visoko i prije vjetra,
Milošću dok dotičeš dugu,
Blagosivaš misli moje,
Satkane od gorive želje
Da letim.

Bio bih vojnik na tvojoj strani,
Tvoj sluga, tvoj jedini brat,
Bio bih sva sila pod krilima,
Tvoj očaj i tvoj vreli mir,
Zauvijek.

Da mi svemir nema kraja,
Još uvijek pod tvojom sjenom,
U dostojanstvu bih rastao
U nemiru bih zaspao
S tobom...

Ivane, žaj mi je jer poznava te nisan,
Ma nekako, u meni si zapisan.
Nekako, znan ko si i šta si i di si,
Žaj mi je ća samnom nisi.

Ivane, zakinut sam za tvoje priče,
Pritajeni bis iz mene viče.
Ne more čovik od korjena svojih uteć,
I ja ću blizu tebe leć.

Znam, svidit će mi se tvoje dilo cilo,
Kada jednom napustim ovo tilo.
A do tad ću zamišljat, kako je moglo bit,
Da nisi oša pri puno lit.

I opet mislim na tebe, pucajući kao šav,
Što prema tebi nemam obrambeni stav,
Što te više ne izbrišem iz prepune memorije slika,
Čak i one prirodne, nebeske, su replika
I ja se gubim, izluđujem nemirno tijelo
I zamišljam da sve je na svoje sjelo,
Onako besprijekorno u duhu zdravog života do smrti,
A znam da se naposljetku oko tebe vrti,
Sablast ova koju jutrom u ogledalu zakivam,
Dok bolna bol me boli i u tome uživam.

Ko bi reka da ćemo se razdilit,
Zemlja meni, nebo tebi.
Kako mogu te rane zacilit,
A za bol se prominija nebi.

Ko bi reka da je otić lako,
Ja ostajen ka kamen studeni.
Virova san, neće bit ovako,
Privarilo vrime sve u meni.

Ma se nadan, trevit ću te ja,
Dok se vrti ova balota.
Trevit ću te, tilo neće znat.
Oćeš li me moći pripoznat?

Nisu anđeli oni, za koje se izdaju,
Nisu nam realne zone,
Nisu djevojčice, čim se daju,
A zvona zvone.

Nisu ni bajke strastvene više,
Kome se božanstvo smješi?
Da spere zlo, nema te kiše,
Da me utješi...

Ponekad pomislim, ne mogu više,
Zataji tijelo i od šapata tiše.
Niti sanjam, niti bdim,
Pa se pomolim...

Ponekad pomislim, ne mogu više,
Sve se moje tajne razotkriše,
Niti jedem, niti pijem,
Nit' se smijem...

Ponekad pomislim, ne mogu više,
Duhovi moja bijela krila skriše.
Niti letim, niti padam,
Nit' se nadam...

Skučene kalete, stivane bez špaga,
I sasušene ponistre o sunca.
Kamenita povist, duh je moga grada,
Ća kontraje litima i svitu.
Arija je ode meka, miriše na cviće,
Za artište raj pod Božjon rukon.
Sulari su mristilišta zvizdan,
Kad se sjajem spremaju na bal.

Sastaju se boduli i vlaji,
Priko pjace, Marmontove, Rive,
Mišaju se beside i pisma,
Škovacina, dotura i tica.
Bunbal svu teplinu širi,
Priko Placa i Đardina,
Priko mula o lanterni,
A Marjan mu leđa čuva.

To je misto ća sve ima,
I cakli se usrid svita blida.
Jedan cukun tebi Splite piva
Malo furešt, a fetive duše!

Feta staroga kruva,
I opet večera suva,
I ladna,
A usta gladna.

I čaša vode mlake,
Zbog jezika bez dlake.
Takvi sam ja,
Bog me je kaznija.

Ja sam ka strila, pogađam drito,
Krv ovih žila, ne prima mito.
Makar svitom prosija,
Ti križ bi nosija.
To mi je mater dala,
Kad je umirala.

I neka mi tako bude.
Grišan sam za jude,
Grišan za Boga,
Ne more se priko toga.

Al negdi milosti ima,
Kada prođe mora plima.
Ostat će oni čisti,
Meni slični i isti...

Poljubih te sinoć u nemirnu snu,
Golicah tamom tvoja ramena,
S tobom sam bio, a nisam tu,
Čas sam od mesa, čas od kamena.

Pružih ti ruku, al' hladna osta,
Zazvah te imenom koje me hrani,
Tad se probudih kraj starog mosta,
Tko nam to neda, tko nam to brani?..

Mogli smo biti, jedna duša,
Duša što priča i kada sluša,
Mogli smo sve,
Ja za tebe, ti za mene.
Al' mrak nas je dotaknuo,
Ja se nisam pomaknuo,
Nisi ni ti...
Zato smo nestali!