Sewen

Jednu za drugom pržim,
Al' dobro se držim.
Izvana ko od kristala,
Iznutra, tri organa stala.
I sve mi se čini, bez ezoterije,
Trebat će mi baterije.

Al' guram onako kako znam,
Dostojanstveno propadam.
Ne žalim se kad me stišće,
Kad požuti lišće.
Ne plačem kad gori mi čelo,
I cijelo tijelo.

Ja sam heroj puta moga
I spominjem se Boga,
U trenucima kad poželim pasti,
A On me tjera rasti.
Onda se ponos probudi,
I novi se izlaz nudi....

Ponekad je sreća, neuhvatljiva kao kiša,
I kad pomisliš, držiš je na dlanu,
Kap sklizne u stranu
Pa prođu oblaci i onda se stiša.

A ti čekaš da promjenjivo vrijeme vjetar vrati,
No tko se još može s vjetrom natjecati?

Ponekad je sreća, neshvatljiva nota gitare,
I kad pomisliš, to tek je jedan pogrešan ton,
U pjesmi ih je milion;
Al' takve pjesme se prilično brzo kvare.

A ti čekaš da će jednom i to biti solidan hit,
Tko će stroga lica, neutješno razočarenje skrit?

Ponekad je sreća sve što sreća nije,
Pa se iza tuge zadovoljstvo krije.
Ponekad je sreća bliže nego znamo,
A teško je, teško otkrivamo.

Izgubi se vid, a srce k'o hrid, oštro i hladno, goropadno...
Otima se, neda,mjesto da se preda, da nam snage da i ne otima.

Na prozoru, još uvijek mi znače,
Te suhe kore naranče.
Rekla si da tada miriše kuća,
A moja je putujuća...

Ne mogu svoj mir da spasim
I da se skrasim.
Rekla si, čekat ćeš me tu,
U zavičaju.

Nema te, nema kog da me pita kako sam,
Nema te, nemam kom reći, dobro sam.
I oko tebe hladnoća se skriva,
Moje zlato tiho sniva...

Nema te, nema kog da mi i zagrljaj da,
Nema te, a ovo tijelo drugom ne pripada.
I oko tebe hladnoća strepi,
Za mene se lijepi...

Pozovi i mene u vječan san,
Šapni mi da sam odabran.
Nosim ti i zemlju i more,
I narančine kore.

Prihvaćam,
Ponos na čelu mjesto znoja.
Dobro se osjećam
U borbi heroja!

Idemo kao protiv demona,
Nadahnute mirnoće.
U zaštiti medaljona,
Oslobođeni zloće.

Komešanje, uspon i pad,
Buka srca i žubor krvi.
I sad,
Bit ćemo prvi!

Pazi da ti od života ne ostanu samo slike,
Bez dječjeg plača, bez dječje vike
I bez smijeha što ugaslim očima godi,
Pazi kud ide put i kamo te vodi.

Pazi se vatre, čuvaj se vjetra i kiša,
Kome ćeš dati ručak prije obećanih slatkiša,
Kome ćeš darove dati i obećanja sveta,
Pazi da tvoje prisustvo nikome ne smeta.

Mogu te varalicom zvati, lašcem bez mira,
I možda ti ne smeta, a možda te i dira,
Ali šutim i mislima ti samo dajem znak,
Bori se za ono jučer i budi jak.

Jer ti si onaj koji Hoolywood vidjeti neće!
Zapamti, sve drugo je prepreka do sreće.

Preljeću ptice preko neba suha,
U jatima.
I nema tragova neposluha,
Satima.

Kao da je nečujni dogovor pao,
Zora rudi.
I ja bih ko ptice pokušao,
O ljudi.

Al' među ljudima puno teže ide,
Bez nade.
Da barem, one ptice vide
I rade....

Ne mogu više šutjeti, kao ruža,
Jer boli me svaki dan.
Ja ne otupjeh od riječi,
Granatiranja vlastita srca.
Još tvrđi sam u kori tuge
I koja bi me sreća još poželjeti htjela?

Poljuljana budućnost pred znanim - jučer...
To sam sebi radim,
Jer bolje ne umijem od života
Pa se bojim da ću istrošiti glad,
Izderati komešanje uma
O pragove novih bora.

Danas plačem sjevernije,
Na korak dalje od tebe,
Besramno nevidljiv.
Jer blaženstvo je odavno izumrlo
U koracima,
Na putu do tebe.

Ne, ne šutim više, kao ruža
I uvijek znam pronaći pokoju suzu,
Utamničenu u bezdan,
Makadamom do tebe
U bljesku očaja,
Ivicom, tik do smrti....

A htio sam biti - ti,
Bez svojega - ja, bez imena.
I morao sam pogriješiti,
Jer biti - ti, sve su moje slabosti.

Zbog nikoga nisam pao,
Za tebe - da,
I to je moja pogreška.
A nisam znao,
Gubeći tebe,
Dobijam sebe.

Slobodan kao ptica,
A bijah ulizica.
Novi mi pokušaj osta',
Jer bježanja je dosta.

Bojim se voljeti,
Mogu izgubiti.
Bojim se predati,
Može me oteti.
I da zaboravim, kako je živjeti,
Bez tebe.

Bojim se voljeti,
Može me boljeti.
Bojim se imati,
Bojim se primati.
Moglo bi zauvijek tako i ostati,
Bez tebe.

Razmišljam...
Što si to umišljam?!
Tko sam, što sam, gdje sam, s kim sam,
Jer izbrisao te nisam...

Ne dam da me išta pitaju.
Ne dam da mi misli čitaju.
Jedino me nekad zaboli,
Ti ih nećeš znati čitati.

Duboko sam zaključao sjetu,
Tihu patnju na ovome svijetu.
Jedino se danas brinem
Za koga to srcem ginem.

A sebi sam odavno,
Sve oprostio.
Sad si na redu ti -
Oprosti mi.
I opraštam ti sve
Pa da krene nabolje.

Jeftin je život k'o stihovi,
Al' samo tako ćeš razumijeti.
Samo sam se pustio da me nosi
Onaj škrti vjetar smrti
U pjesnikovoj kosi.

Oprost za tebe, oprost za mene,
Oprost za muškarce, oprost za žene.
Oprost za sve koji znaju me
I za one koji me vidjeti neće,
Na valovima sreće.

Tu je nekad bilo puno svita,
Igrala se dica isprid kuća.
Duša mi je od dragosti sita,
Dok se šetam stazama bespuća.

Virova sam, Bog je s nama tu,
Spremila bi mater večeru.
I bevandu za vridnoga oca,
Nama mliko, svakom svoja boca.

Danas niko ne otvara vrata,
Davno već su izgubljeni ključi.
Samo pustoš, ka i posli rata
I srce mi bol i tugu luči.

Virova sam, Bog je s neba saša,
Novo misto za raj je pronaša.
Usalo je vrilo, šta smo pili,
Ka da nikad ode nismo bili.

Svijet je osigurao farmacije,
Za sve nacije.
Za sve željne demokracije,
A šiti dezinformacije.

Jer na svijetu osim sirotinje,
Žive i životinje.
Oni su pod posebnim patronatom
I obasiplju ih zlatom.

Ja više životinje ne želim paziti,
One ne prezaju mene gaziti.
Ne prezaju od toga da grizu,
Čim sam im blizu.

I svi misle da su lavovi i vuci,
Ma daj, jednom crtu povuci!
Jednom to odijelo svuci
Ili me jednostavno povuci....

Kad jednom lavina krene,
Sjetite se mene.
Ja sam prvi otpočeo tezu,
- Životinje u kavezu!

Ali ne sve, ne baš sve,
Nek' budu slobodne
One što nemaju ljudske sne
I koje ne stvaraju nevolje.

E moj svijete, ostao si bos,
A i dalje te vuku za nos.
E moj svijete, sram te bilo
U šta se sve pretvorilo!