Sewen

Ne mogu više šutjeti, kao ruža,
Jer boli me svaki dan.
Ja ne otupjeh od riječi,
Granatiranja vlastita srca.
Još tvrđi sam u kori tuge
I koja bi me sreća još poželjeti htjela?

Poljuljana budućnost pred znanim - jučer...
To sam sebi radim,
Jer bolje ne umijem od života
Pa se bojim da ću istrošiti glad,
Izderati komešanje uma
O pragove novih bora.

Danas plačem sjevernije,
Na korak dalje od tebe,
Besramno nevidljiv.
Jer blaženstvo je odavno izumrlo
U koracima,
Na putu do tebe.

Ne, ne šutim više, kao ruža
I uvijek znam pronaći pokoju suzu,
Utamničenu u bezdan,
Makadamom do tebe
U bljesku očaja,
Ivicom, tik do smrti....