I opet mislim na tebe, pucajući kao šav,
Što prema tebi nemam obrambeni stav,
Što te više ne izbrišem iz prepune memorije slika,
Čak i one prirodne, nebeske, su replika
I ja se gubim, izluđujem nemirno tijelo
I zamišljam da sve je na svoje sjelo,
Onako besprijekorno u duhu zdravog života do smrti,
A znam da se naposljetku oko tebe vrti,
Sablast ova koju jutrom u ogledalu zakivam,
Dok bolna bol me boli i u tome uživam.
Post je objavljen 13.05.2008. u 00:01 sati.