samo tako...

...kreni!
Pitaš me hoću li pojest nešto,popiti. Ne hvala-odgovaram!
Dok te gledam ne trebam ni hranu ni piće. Tek malo kisika da mogu biti i ostati svjesna tvog prisustva,pogleda. O Bože,taj tvoj pogled....on u meni pokrene lavinu osjećaja.Gledaš me kao da sam jedina žena na svijetu. Kao da sam ti sve. Živim za te trenutke,za taj pogled.
Otvorila sam šampanjac! Krenula je prva čaša,druga,treća...i krenule su i one. Ma nema veze,kažu,manje ću pi....Krenula su i sjećanja. Na ona naša zajednička jutra,kave,šetnje....na dane kada smo mi bili Mi!!!!
Ma....za sve je kriv šampanjac!! PROKLETI ŠAMPANJAC!!
MALENI.....

.......najdražoj kumici posvećujem ovaj post. Iliti,pišem o njoj.
Zaljubila se,udala,rodila mu djecu.Radili,skučili se. Bez nekih trzavica. On vrckav,smiješan,zabavan,nešto mlađi. Ali oboje bi napravili sve za prijatelje u nevolji.
Jednog dana ,tu idilu je pokvarila bolna činjenica kada je saznala da ju vara sa školskom prijateljicom. I da su zaljubljeni. Ne...nije mu izbacila stvari iz stana,promijenila bravu. Prvo je isplakala more suza a onda se odlučila boriti za svoj brak.
Trajalo je to par godina,bilo je tu svega ali (kao) uspjelo je. Kao!!! Jer jednom kad nešto razbiješ,potrgaš ne može biti kao novo. Možeš zaljepiti ali pukotine se uvijek vide i kad-tad opet sve procuri.....Na žalost!
I desilo se! Zaljubila se! Poludila! U oženejnog!
O neeeeee......samo to ne! Ali....srce ne pita,glava luda ne sluša. I sad ja,poučena svojim iskustvom idem ravnat krive Drine. Klima ona meni,slaže se,razmislit će i.....napravi po svome.Naravno...i ja bi tak!
Danas mi se pravda,plače...gledam sebe u njoj.I kažem"noge ću mu polomiti kad ga vidim" Jer,iako je ova farsa trajala kratko,ne mogu podnjeti njene suze nakon svega šta je prošla. I mislim....kako je mene ovo moje iskustvo promijenilo da sad mogu hladne glave nekome biti rame za plakanje. I davati pametne savjete......
I dok ovo tipka, stigne poruka "navratiš sutra". Naravno i svaki idući dan dok me budeš trebala,mila moja. Zajedno ćemo proći sve ružne trenutke i za koji sat,dan,mjesec smijati se našim prolivenim suzama I nazdraviti još jednoj životnoj pobjedi,mila moja!

....da više neću niti jednu suzu pustiti radi tebe!!!!!!!
Sada brzo idem leći u krevet i pokušati zaspati jer su krenule da testiraju moju odlučnost.
E nećete danas.......nećete!!!!

......za sve su krivi!!!!
Većina na spomen pubertetlija zakoluta očima. I ja prva. Imam ih dvoje i to je ludnica u kući. Ali i velika radost (kad hormoni miruju ).
Uglavnom,vozim se tramvajom i dvojca sijede a jedan stoji. Dečki idu iz škole ruksaci na leđima. Uđu dvije gospođe od oko 50g i njih dvojca se odmah dignu i ponude ih da sjednu. Ova jedna govori da ne treba,da idu brzo dole. Jedan od njih uzvrati " samo vi sjednite. I mi imamo mame koje umorne idu s posla" Naravno da se svekoliko pučanstvo okrenulo prema njemu i u čudu ga gledalo. Da,nisu svi kao onih par huligana koji nam ostanu u sjećanju pa sve svrstavamo u isti koš. I tako....napunio se tramvaj,gužvetina kad....ulazi Carica! Sa štapom! Mahnito gleda lijevo,desno da li ima slobodno mjesto. I počne se gurati da dođe do bogtepitaj kud. Došavši do naših dečkiju drekne na ovog jednog da "kog Boga s tim ruksacima,pun ih je tramvaj,nemre se disati" Dijete u čudu gleda,od kud se spodoba stvorila?????
E a onda nastupam ja,isfrustrirana još od posla,nedobivene plače i neimanja grijanja u ovak hladnoj mesnici...Dignem se i kažem "Gospođo,prošlo je vrijeme kad se u školu išlo prek brda sa pločicom i kredom. A sad lijepo sjedite tu i budite tiho. Radi takvih baba su nam djeca isfrustrirana".
Znam,znam,nisam trebala tak bezobrazna bit ali.....dajte babe ostavite nam pubertetlije na miru. I ovak im se lijepo ne piše pa kaj još moraju i to slušati.
Dođem doma i pročitam kak se onaj dečec od 15g s nečim predoziral u haustoru u Petrinjskoj. U sred bijela dana. Nekakvim osvježivačem zraka!!! Pa si mislim kaj je njima u tim glavicama,kam to vodi,kak im pomoći???
Gleda mene moje malo dijete pa me pita zakaj plačem kad to nije naš braco. Nečiji je. I nečiji sin. I unuk.
I da,oni se u tim godinama smatraju krivi za sve ili sposobni za sve. Kak im koji tren dođe. Ali kaj je tom djetetu došlo????

....samo sitnica je dovoljna da se izmami osmijeh na lice. I pomladi te za puuuuuno godina.
Danas je na poslu bilo puno komentara o mom izgledu. Tipa-evo,opet je ona stara. Gle ju kak blista. Kako se ona zarazno smije. A meni osmijeh ne silazi sa lica. Bila mi je dosta sitnica da legnem,mirno zaspim i zadovoljna se probudim. Odlazak na posao sam odradila pjevajući. Posao kao posao ali ja ga radim s ljubavlju i sretna sam.
OK...još da i plaču dobim bilo bi super. Ali,s obzirom na moje bolovanje malo su ljuti pa sad odugovlače. Ma ko ih šiša,živi smo i zdravi svi skup i nekak bumo. Samo polako
Onda obavimo i maškare. Moja najmlađa ima pik na jednu kuću gdje teta radi najbolje krafne (inače ih ne voli jesti) i već petu godinu za redom mi prvo tam idemo. E kad se dobije ta krafna više ništa drugo bitno nije Ovi veliki svak na svoju stranu....i na kraju otišli na burek i hamburger. Mamina djeca- samo da je papati !!!
I onda poziv na kavu-"Čuj stara,imaš sat vremena"? "Imam" Odem.
A on-frend iz škole,u panici. Rastavljen je,dobrostoječi (mislim financijski) boji se svake naznake osjećaja i intimnosti. A osjeća da bi se mogao zaljubiti u kolegicu s posla. Ili ona u njega. Ma niš ga nisam skužila ali tak je bil u strahu da sam ja plakala od smijeha. Na kraju se i on počel smijat pa mi kaže" Bože ženo,pa od kud ti ta snaga i taj optimizam"? Hihihihihihi......da mu odam tajnu??? Da mu odam ovaj svoj mali svijet gdje punim baterije??? Ili da vas još malo čuvam samo za sebe?

...i još ljepše li večeri!
Tako danas bješe predivan,sunčani dan. Gledam na poslu kako sunce sjaji i komentiram sa kolegom da sam eto po enti put izgubila sunčane naočale a bez njih sam slijepa ko šišmiš. I on mi onak,pametno,zaljubljeno odgovori kak bu mi on kupil one neke,bogtepitaj koja marka,pa ih neću izgubiti. _A kaj ,one se znaju doma vratiti same ako ih negdje ostavim?-pitam onak u čudu! Jer nisam nikad imala neke markirane pa kaj ja znam kaj one sve možeju. S obzirom na cijenu men se čini da su svemoguće.
I tako....poslije posla mala šetnjica. Moje su se cure u zadnji tren predomislile pa sad za maškare neće biti ovo nego ono. OK....idemo po novi materijal. Jer one hoće da mama sam to napravi. A mama ima dvije lijeve ruke za to. Ali djeca hoće pa onda......krenuh! Jer ako sm nedavno mogla ispeči svoju prvu tortu za dječiji rođendan onda mogu i šivati. Mislim svladala sam i ono mijenjanje žarulja,naučila kak se popeti na lojtru a da mi se ne vrti. I naučila sam da kad mijenjaš osigurač ne guraš prst u onu rupu jer je to jaaaako pec-pec! Svašta nešto sam ja naučila u ovih par godina samoće. I sve mi se više sviđa i sve se više sviđam sam sebi
Kostimiči gotovi (tak mi je sad krivo kaj ne znam slike stavljati),curke prezadovoljne .
Obukla sam se i otišla u šetnju. Nebo je puuno zvijezda,noć relativno topla (čuj mene ko da se s Vakulom družim),ja nasmijana i sretna šečem i pričam sam sa sobom
Heh....južina čuda učini od žene u PMS-u

....su iza mene. Tri noći sam ga čekala. Nije došao.
Ja se ne ljutim,ne zamjeram. Znam da ima svoje razloge. To što ih ne želi izgovoriti .....i to razumijem. To što svaki moj pokušaj ka boljem shvaća kao napad na sebe i to razumijem. Treba me u svom životu ali samo povremeno. I moje je da čekam. Ili ne! Mogu birati. I Izabrala sam. E da....sad bi pametni rekli da onda budem kuš i ne kukam. Ali zato imam Vas. I mogu reći sve što želim da me ne osudite.
Biti ljubavnica......shvatila sam da sam najniži rang čovjeka.I mogu me ljudi osuđivati ali naša ljubav je bila nešto božanstveno,nestvarno i nezemaljsko. Nešto što rijetki dožive. I prošli smo što vjerovatno ljudi ne bi prošli u dva života. I još uvijek se volimo. Samo njegova ljubav se stišala,umanjila. To je bilo za očekivati jer.....ja sam samo ljubavnica!
Rekla sam da mi sad kaže da skočim s mosta ja bih to učinila. To je osjećaj od kojeg želim pobjeći. Ta sjećanja u glavi koja me svake noći napadaju a ja ih želim isprati kao nekad peračice rublja na rijeci.Sjećanje na one naše trenutke ludila,nježnosti i strasti kao da smo osuđenici na smrt a ne na ljubav.Ili ne......sta bih bez njih. Neka me napadaju,neka mi ne daju mira,neka me podsjećaju na tebe kada si imao vremena za mene.
I dalje ću čekati,nadati se. Živjeti život kao da sam najsretnija žena,smijati se kao da sam ćula najsmješniji vic.
A noć...morat ću se dogovoriti s njom. Neka me nekako uljuljuška u svoje krilo,neka me nekako smiri i uspava. Makar na par sati......Da imam snage dalje čekati
V.T.Maleni!.

...koji je malo uranio a i došao iznenada. Onak samo,donese i kaže " za Valentinovo.Znam da u subotu nećeš biti sama" .Ostala sam -paffff!!!
Ok,moram se malo pohvaliti. Jer ko će ak ne bum ja Nisam radila osam dana,mijenjala me mlađa gazdarica. Kad sam došla nastala je euforija....majke mi,na čas sam pomislila da su me sa Kolindom zamjenili . Ispalo je da se u tih osam dana nisu pošteno nasmijali. Jer eto...ko bu bedastoče izvodil na tom placu. Drugi dan sam dobila buket cvijeća od bračnog para koji je bio jako sretan što me vide živu i donekle zdravu. I tako....svaki dan me netko s nečim ugodno iznenadi.
Danas...dođe on,onak ozbiljno i kaže da je tek sad shvatio koliko mu je stalo do mene i da misli da se zaljubil. Ok....ali sorry,ja imam Malenog i to je to. Njemu to ne smeta,nezaustavljiv je,uporan. Smješkam se i onak polako,ko malom djetetu mu objašnjavam situaciju. Ode i vrati se sa NAKITOM!!!! Isuseeeeek......kaj si ponorel???? I kaže "Jesam,za tobom". Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
Ponekad stvarno ne znam čime sam to zaslužila. Da,jesam ljubazna,trudim se svima udovoljiti,volim kad se ljudi oko mene smiju jer sam i ja tada sretna. Veselim se malim stvarima,iz ničeg napravim show,plačem kada su oni nesretni....ne skrivam osjećaje (hvala Bogu da ih imam). Ali stvarno....predivan je osjećaj znati da je ljudima lijepo s tobom samo eto,dovedem se u situaciju u kojoj se ne znam postaviti. Žal mi čovjeka ali kaj da ja sad s njim delam???
A Maleni.....voli me,glumata,voli me,glumata,treba me...Obožavam ga
I tako.....želim i Vama da volite i budete voljeni i nasmijani
Saljem jedan biiig

...dan pokvarit!!!!!
Buđenje u 8.15,slobodan dan. Kuća topla,djeca kod tate,tišina. Polako se ustanem. Pročitam nekoliko poruka začuđenih mi kolega jer me danas nema....smiješak na licu .
E da.....trebam ja taj radni dan,trebam te kune,treba platiti račune. Bolest me malo unazadila ali.....Doma sam,na toplom. Kava fiiiino miriše. Ček malo.....može još i bolje. Odem i napravim si vruću kupku. Oooooooh.....to je to!!!
Nakon takvog tretmana upalim komp,pročitam par smiješnih postova. Osmijeh je još na licu . Razmišljam kak bi trebalo ovo i ono i ovak i onak......Ma hallo,stani malo!!!!! Slobodan dan! Uživaj i laganini. Sredi misli u ludoj glavi,popi ostatak kave,dočekaj dječicu iz škole i polako. Sve će se stići.
Taaaako......ponekad treba gurnuti sve probleme u čošak i odmoriti te naše moždane vijuge. Eto,ne košta ništa,ne treba nam puno. Samo tako,pomalo i polako.
Dobro sam,zdravo i moji također.....Ne tražiti kruha kraj pogače!
Šaljem Vam i .... Budite dobro....zaslužili ste!

.....Jeti uđe u tramvaj!!!!!! pa zanjemiš od šoka!
Dakle,sjedim ja u tom prometalu,buljim u mob i molim se potiho da ne uđe kontrola jer nisam cvikala kartu. Kad,na jednoj stanici ulazi........TOOOO!!! Prvo malo dignem pogled....ma jok-nemoguće! Onda podignem cijelu glavu-jok-jok.....nemoguće. Vrapca nemoguće...To krenulo prema meni
I sijelo preko puta mene. Issss.....jel ja sanjam ili koji jarac???TO dlakavo od glave do pet,nema oči,usta. Niš se ne vidi samo neke dlake i krzno. Majko mila.....kakva je ovo zvijer?! Malo boljim pogledom ispod toga svega vidim da se nekaj crveni...aaaaa,ima usta,crveno našminkana. Ok! Samo kaj se smijestilo i smirilo To se počne glasati. Đizzzz...odskočila sam pol metra od stolice. O Bože,neću se nikad više švercati samo nemoj da me To pojede!!! Ah,samo zvuk mobitela. TO ne ispušta glas nego grize usne,grči,stiska.....kad odjedanput se počne čudno glasati,režati,tresti,ciktati. E sad....Moja ti,diž tu svoju guzicu i bjež na drugi kraj tramvaja. Jer To je postalo histerično i nekontrolirano. Kanđe još vidjela nisam ali niti ne želim.
Sjedajuči na drugu stolicu pomislim si kolikoTo vrsta životinja ima na sebi i majku mu, kak uopće tako nešto može svijetom hodati? Ok.....nisam ja vegetarijanka ( to najmanje ) ali ne podnosim krzno na nekome. I još u tolikoj količini da se ispod ne vidi jel to ljudsko biće. I kaj da je u blizini bilo neko djetešce? Možda bi reklo mami....mislim da sam vidio micu-macu. jesam,jesam,vidio sam micu-macu
No da.....samo se nadam da je ispod tog krzna imala još nešto

....mi je započeo dan. Maleni se potrudio da bude tako. Nesvjesno! Pojma nema kako me je samo jednim klikom usrećio. Razgovarali smo danas,jako puno s obzirom na protekla dva mjeseca. Ja sam mu pokušala objasniti nešto ali sam ubrzo odustala. Trenutno je u nekom svom svijetu i mislim da ga trebam ostaviti da plovi na tim svojim sretnim oblacima. Lijepo ga je bilo vidjeti kako se smiješi i kako mu se oči sjaje od zadovoljstva, Rekao mi je"Imam obveze,zauzet sam sada" onako važno i ponosno i ja sam bila ponosna što je uspio.
Shvati čovjek da treba nekad odpustiti uzde,odmaknuti se. Tada se stvari malo jasnije vide. Trebam slušati svoj unutrašnji glas,svoje tijelo šta treba i napokon sebi udovoljavati. Nisam danas izašla iz kuće,danima mi tijelo ne prihvaća hranu,tekućinu da pa mogu funkcionirati. Odlučila sam krenuti na posao. Među ljudima moram biti nasmijana,počešljana i našminkana. Tamo sam na pozornici,odglumim svoje,dobijem par komplimenata i idemo dalje. neka vrsta zadovoljštine,valjda!
Ali noć....tada dođe sve na naplatu. Stisnem svoj mali jastuk,zamišljam njegovo rame,poljubac u obraz,tamo ispod oka gdje me uvijek ljubi.Ponekad mi suza pobjegne ali sve rjeđe. Ne dam joj više da mi kvari noć jer znam da je on uz mene.Možda ne tjelesno ali duhovno je tu...pokriva me i miče kosu s lica. Znam da me čuva...on je moj Anđeo,moje Maleno!

....idu ruku pod ruku!
Stara poslovica koje se često sjetim ali nikako da nešto naučim.
I uporno idem glavom kroz zid
Eto uhvatila me gripa,danima nisam mogla iz kreveta. Odem na bolovanje jer drugačije ne ide. A moj poslodavac ne pita kak sam jer je ljut što sam bolesna. Na stranu što imam 4 tjedna starog i još toliko novog godišnjeg. Na stranu i da radim bez slobodnog dana dva mjeseca. To neeeeema veze!!!! Ali USUDILA sam se otići na bolovanje!! E da...sram me bilo!!!! I sad gleda kak da mi ne da plaću i kak bi mi dao otkaz.....razmišlja dok nekaj ne smisli.
U toj svoj muci i ležanju,neimanju snage za bilo što drugo počeh razmišljati E da....posljedica gripe
Shvatih koliko sam vremena potrošila na krive ljude,koliko sam vjerovala,nadala se...... Koliko sam ,ustvari,sama kriva za hrpu stvari. Da,ja kada pogriješim ja priznam. Ja se ispričam. Tražim način da ispravim sve,da budem bolja. Nikada ne bih voljenu osobu namjerno povrijedila. Ali,šta mogu učiniti ako je taj netko odlučio da sam za sve prije a i u buduće ja kriva i da ću biti kriva dok god sam živa????
Dići ruke od te osobe,maknuti je iz svog života?
Vjerujem da bi to većina učinila. Samo ja......ja nisam takva! I dalje ću ostati ona stara budala i naivno čekati da shvati. Jer čovjek nije rođen da ide sam kroz život. A mi smo srodne duše. Ne bi se On vračao da ne misli tako. Kaj ja znam....nada umire zadnja. U meni je još ima. Nekak si mislim da sam ipak zavrijedila od života malo bolje i da se sve bude posložilo. Samo treba bit strpljiv.
A sad...natrag u krpe...možda mi opet nekaj"pametnog" padne na um