....su iza mene. Tri noći sam ga čekala. Nije došao.
Ja se ne ljutim,ne zamjeram. Znam da ima svoje razloge. To što ih ne želi izgovoriti .....i to razumijem. To što svaki moj pokušaj ka boljem shvaća kao napad na sebe i to razumijem. Treba me u svom životu ali samo povremeno. I moje je da čekam. Ili ne! Mogu birati. I Izabrala sam. E da....sad bi pametni rekli da onda budem kuš i ne kukam. Ali zato imam Vas. I mogu reći sve što želim da me ne osudite.
Biti ljubavnica......shvatila sam da sam najniži rang čovjeka.I mogu me ljudi osuđivati ali naša ljubav je bila nešto božanstveno,nestvarno i nezemaljsko. Nešto što rijetki dožive. I prošli smo što vjerovatno ljudi ne bi prošli u dva života. I još uvijek se volimo. Samo njegova ljubav se stišala,umanjila. To je bilo za očekivati jer.....ja sam samo ljubavnica!
Rekla sam da mi sad kaže da skočim s mosta ja bih to učinila. To je osjećaj od kojeg želim pobjeći. Ta sjećanja u glavi koja me svake noći napadaju a ja ih želim isprati kao nekad peračice rublja na rijeci.Sjećanje na one naše trenutke ludila,nježnosti i strasti kao da smo osuđenici na smrt a ne na ljubav.Ili ne......sta bih bez njih. Neka me napadaju,neka mi ne daju mira,neka me podsjećaju na tebe kada si imao vremena za mene.
I dalje ću čekati,nadati se. Živjeti život kao da sam najsretnija žena,smijati se kao da sam ćula najsmješniji vic.
A noć...morat ću se dogovoriti s njom. Neka me nekako uljuljuška u svoje krilo,neka me nekako smiri i uspava. Makar na par sati......Da imam snage dalje čekati
V.T.Maleni!.
Post je objavljen 15.02.2015. u 13:29 sati.