Opasna po ruku

"Maybe its time to go"

"Maybe its time to go"

"Maybe its time to go"


"Jer ne želim
Jer ne mogu."

Hoćemo se kladiti? Nisam sklona klađenju...ali mogli bismo.
Mogli bismo odrediti tko će presjeći ruke.
Kome reći?
Tko će presjeći ruke?
Neutralna osoba koja ne zna ništa?
Netko tko nikad neće shvatiti? Jer...neće nitko shvatiti. Ne možeš dočarati neke stvari.

Skrivati stvari je jednostavno, ali ne igramo se skrivača. Kako dočarati opipljivo...nevidjljivo...povezanost?
Rekla sam Evo ti knjiga. Čitaj to.
Čitaj to.
Čitaj...

Samo čitaj.

Rekla sam. Ti. Ja. Mi. Čitaj. Tu je sve kako nije bilo. Tu je isto. Mi.

Nemoj čitati! Možda ni ti nećeš shvatiti. Možda ja počnem neshvaćati. Možda.
Trebali bismo se kladiti.
Tko će presjeći ruke?

Jučer sam se presjeka. Jučer sam si slučajno zabila nož u ruku. Jer o leđima ne mislim previše. Mislim, ali ne želim. O leđima znam previše. Znam im obrise i disanje i destinacije.
O tuđim leđima poznajem svoje lupanje. O njima poznajem sve. Svoju frontu. Antiheroj. To sam tuđim leđima. Jer sam pobijedila u ime tuge. A o srećama ionako ne znam previše kad su oči okrenute od mene.

Izvor

Ja se mogu presaviti kao list papira u struku i zaklopiti sva svoja slova.
I to nije sve. Jer mogu uzeti kuvertu i staviti se u nju.
I ni to nije sve. Jer mogu zalijepiti tu kuvertu da je sto vodenih para ne rastvori.
Da je moraš prerezati da je izvadiš i otklopiš i pročitaš.

Mogu se saviti i strpati u kuvertu i zalijepiti na neodljepivo i poslati!
Uh, da samo znaš... kako ja znam otići
Otići da nebo crveno zaplače po crnilu zemlje dok stojiš na otvorenom. Bez kišobrana.
I zato ne odlazim. Zato stojim. Zato sam u pretincu mrtvaca koji nikad neće otvoriti pismo.
Čak ni kada ga pronađu jer su susjedi obavili poziv, jer se nitko ne javlja, jer se pošta u sandučiću gomila.
Čak ni tada.
Jer taj nema potomaka i nema nasljednika i ovu državu sasvim nimalo ne zanima što se krije u nekom osobnom pismu.

I sve i kad bi se našao taj neki službenik koji bi me razrezao
Koji bi me otvorio
Koji bi me otklopio
Ja bi se zgužvala! I ispadala bih kišu!
I kad to ne bi bilo dovoljno
Ja bih svanula sunca
Ja bih zasjala sunce u te oči stranca!
Da nikad ne pročita što piše.
I kad bi imao naočale taj
I kišobran
Ja bih zapuhala vjetrove. Stvorila bih bure.
Plesala bih olujne vjetrove. Nalete struja. Digla bih more iz njegovih bazena i poslala ga preko planina. I dovukla poput tornada na uzici do tog stranca
Pred tim vratima
Sa mnom u rukama
I sve to dok si rekao keks!

Reci keks... e, točno tako brzo bih to napravila.

I kad me ne bi pronašao on, nego ti
Zapljuštala bih te sa svih strana. Okupala bih te prirodom bez latica. Odnijela bih se u visine i bacila u jarke. Gdje god ti je teže pronaći me.
I tamo bih se -za svaki slučaj-
...jer zbilja znaš biti...biti...uporan...i svojeglav... i, uopće, znaš biti sve ono što ne želim od tebe...
Ja bih se razlila!
A kad bih bila teška i masna
Ja bih se razmazala
Da sva crna slova pretvorim u sivi papir.
I kad bi mi pričao o beskonačnim mogućnostima
O rekonstrukcijama
I neodustancima
Ne bih se raščetvorila. Ne. Ja bih se raskomadala. U bezbroj neprepoznatljivih dijelova.
I kad ni to ne bi bilo dovoljno.
Kad bi nosio tercijarno ljepilo sa sobom koje može slijepiti oblak s oblakom i planinu s planinom
Pa čak kontinent s kontinentom
...a znamo da takvo ne postoji...jer oceani uvijek pucaju između slijepljenog...
Ja bih se rastvorila! Razgradila bih se u prirodu. Da me odnesu oluje i vjetrovi i kiše i zrake.
Da me ptice zamahnu svojim krilima ispod oblaka. A možda i iznad njih.
Da me sunce sprži na mokrom listu koji se spalio od vrućine.
I da me korijen pojede dok se hrani plodnom zemljom.
I da me deve nose u zrncima pustinje pod papcima i u svojim grbama u kapljicama vode koju čuvaju.
Ja bih se raspršila u svemir kroz vrijeme i prostor i nove svjetove.
Da me svaka reinkarnacija zaobiđe.
Jer bih bila ništa. Bila bih ništa! U svemu. Bila bih zrno neživog sveg' ništa ovog svijeta u baš svemu.

Bila bih u tebi
Bila bih ti znoj na čelu
Bila bih ti zrak u plućima
I teško željezo u žilama da preživiš
Bila bih ti krv koju strujiš srcem
Bila bih ti tlo pod nogama koje gaziš
Bila bih ti sunce kad prvi put otvoriš oči
Ja bih ti bila sve.


.Izvor

Da...mora da nisam dala sve od sebe.


Izvor

"Maybe its time to go"

"Maybe its time to go"

"Maybe its time to go"


U tvoju obranu
-Jer uvijek imam obranu...makar u monologu-
Možda je do sekundarnog ljepila.

Postala sam naopaka. Postala sam opasna po ruku. I to svoju.

Punim plućima

Izvor


Bilo je to neko natjecanje ljepote
Kad?...hm?...ne znam?
Mislim da se radilo o nekom mjestašcu. Ne znam točno.
Pitali su je - kad je pobijedila - kako se osjeća
Rekla je: Eventualno.
Kažu. Tako su mi prepričavali.
I bilo je puno ha ha ha i puno ho ho ho.
Da, smijalo se tome. Eventualno.
Ha ha ha.

Ha. Ha. Ha. Nije smiješno!
Jer eventualno je poprilično stabilan i opipljiv osjećaj koji nema tendenciju odlučiti se za jednu od krajnosti, voli svoj mediokritet i ne mrda s mjesta. Zacementiran.
Eventualno.
I ne, baš nije smiješno osim u onim trenucima kad se lomiš u napadajima straha kako se smiješ i ne znaš otkud smijeh jer zbilja si u gadnoj situaciji (što nisam...samo kažem). Ali lomiš se od smijeha.
Smijala se i ona, navodno, kad me pregazila. Što joj ne zamjeram danas možda samo zato jer joj ne pamtim ni lice ni ime. Što bi značilo da sam možda dobra osoba isključivo spletom okolnosti. Ako sam uopće zbog tog dobra osoba. Možda sam fragmentarno dobra. A nisam jer mi to nije odluka. Samo ne znam tko je pa joj ne zamjeram. Što znači da bih joj mogla zamjeriti, ako je slučajno prepoznam? A neću jer se zbilja ne sjećam.

Postoje ljudi koji te trebaju pregaziti
Ljudi koji ne trebaju, ali te pregaze
I slučajni prolaznici koji te slučajno pregaze.

Ona me slučajno pregazila. Ja sam joj slučajno razbila laktom šoferšajbu. Mom laktu slučajno ništa nije. Njenoj šoferšajbi slučajno ne znam što se dogodilo. Zapravo znam.
Osiguranje joj je platilo zamjenu stakla.
Ona nije tužena, nije ni kriva pa nije ni morala vratiti iznos.
Na laktu sam imala to oteknuće veličine loptice za minigolf ili stolni tenis. Lakat je sasvim dobro. Sasvim dobro. Ništa mu nije. Ima neki ožiljak, ali on je posljedica drugih spretnih momenata.
Na bok sam pala. Ništa strašno. Na njemu osjećam tu nezgodu. Na njemu osjećam tu tupost. Tup je. Koža? Meso? Živci? Živci. Tupo je. Ne treba ti dijagnoza za to. Kao što ti ni za srce ne treba. Osim kad imaš aritmiju. Ili...ne...neću nabrajati srčane bolesti.
Tupo je. Tupost nije bolest. Tupost je nedostatak osjeta.

Eventualno.

Kad udišem postoji ta ista tupost. Udišem do ošita. Ne ide dalje. Dišem i dišem i dišem i stop.
Ne ide dalje. I nije punim plućima što je posljedica pitaj boga čega. Samo kažem. Ne dišem punim plućima jer taj zrak uvlačim i uvlačim i uvlačim i zaustavi me. Nije kao šaka u trbuh. Doduše, ne znam kakav je osjećaj imati šaku u trbuhu koja ti izbije sav zrak iz pluća i pritom ostavi ogromni val bola za sobom kad se ta šaka jednom odlijepi od žrtve. Zbilja ne znam kako je to dobiti šaku u želudac. Ili pupak. Svejedno. Ali sasvim dobro mogu zamisliti tu bol koja te strese kad se šaka odlijepi.

Eventualno.

I onda se prsti pruže dva tri puta oslobađajući se u dlan pa stišćući se opet u šaku. I tako u krug. U neki znak bolnog stanja. Iako. Koliko je to stanje drmanja šakom u tuđi trbuh bolno? Rekla bih da je teže podnijeti kad nekog udariš u glavu. Glava je... glava ko glava. Možeš se zaboljeti u tuđoj čeljusti. Lubanja je prilično veliko područje za udarac. Ne znam. Možeš se zaboljeti - prije nego dok guraš tu šaku brzinom mog udarca laktom u šoferšajbu - u smjeru pupka. Od sebe do bola. Pa pružiš prste da rastvoriš dlan pa stisneš do u šaku. Jer te boli. Iako bih, kažem, rekla da baš i ne boli. Ali što ja znam o tome? Nitko me nije udario. Nikoga nisam udarila. Samo vrlo slikovito mogu zamišljati bespotrebno.

Eventualno.

Pitanje je nakon nekog vremena...koliko si imun postao na sebe? Jer, ja zbilja ne znam koliko sam imuna naspram sebe. Znam da nisam imuna na svijet. Što je možda posljedica pokojeg izbjegnutog cjepiva koje nikad niti sam mislila primiti niti sam mislila nadoknaditi. Ali nikad ne znaš. Možda sam bijesna? Jesam li bijesna? Jer se ne osjećam bijesno. Zbilja se ne osjećam bijesno. (Bolje o bjesnoći nego o kravljem ludilu. Još me nitko nije nazvao domaćom životinjom.)

Eventualno.

Kad se osjećaš bijesno krv ti ključa u žilama i usne ti se razdvajaju i očnjaci ti se izbace kao zvijeri. I sav si takav bijesan. Kosa ti stoji vertikalno na onu glavu od koje boli šaka onoga tko te udari. Valjda. I ruke ti se tresu. I... Znaš kad si bijesan! Jer takav si kad si bijesan. Ili si Poslovni Bijesnjak? Preko očnjaka navlačiš diplomatski osmijeh. Kravatom i košuljom kriješ barem dio vrata na kojem ti iskače žila od pulsiranja. A to što ti se prsti tresu, to preusmjeriš u pružanje desne ruke novom partneru u znak sklapanja posla. Jer onda se tresu skupa. Tako čovjek može bijesniti. Može. Osim kad je čovjek žensko koje ne nosi ni kravate ni košulje, a ne sklapa ni poslove da bi skrila da joj se ruke tresu. Uostalom, ne tresu mi se ruke. A da sam bijesna, tresle bi se jer ne znam najbolje kriti emocije. Dakle, nisam bijesna.

Eventualno.

Što bi zapravo značilo da sam tužna. Jesam li? Mislim...trebam li biti? Bez tog trebam. Jesam li tužna? Ok, ako nisam bijesna, zašto baš moram biti tužna? Mogu biti iznenađena. Mogu biti i razočarana. Ili sretna. Da, mogla bih biti sretna, sasvim potpuno apsolutno neizmjerno sretna. Ili nervozna. Možda. Ili zaljubljena. Da, nervozna –i- zaljubljena. Možda sam, dakle, kombinacija! Možda. A možda sam tužna. Što bi sad značilo da sam tik pred suze. I da mi srce udara u nekim čudnim intervalima, i ne kuca u još čudnijima jer...moje srce tako lupa i staje kao da svira tu (otužnu) violinu koju (ne) voli slušati jer se njome dokrajči. Kad je zaljubljeno. Sretno...ili nesretno. Ne. Nema baš nijedne suze i ništa od tih možebitnih tugovanja. Sorry, nisam tužna.

Možda sam zbilja sretna. Sretna kao: ne skidam osmijeh s lica; cvrkutam „oh, happy day“ ili „we wish you a merry christmas“ i da sad ne počnem sa „snijeg svud pada, zvona zvone,...“
Možda ja jesam sretna i naprosto mi je promaklo. Može li se time još netko pohvaliti. „Oh, bok. Ovaj... kako da kažem... zaboravih na sreću, ali sad shvatih da sam blagoslovljen tim očaravajućim...“ užasom zvan prezaslađen život. Ne. Precinična sam da bih bila sretna.
Jučer čitam „Svih sedam valova“ i kaže ona... (ovo je inače digresija)...“Ja kad sam cinična, onda sam cinična, ti kad si ciničan...“ nemam pojma. Zbilja ne znam. Nešto poput: „onda si zao.“ Ili je rekla „ljut“? Ne znam. Čitajte i doznajte.
Ne. Nisam ni to. Barem ne svjesno.

Eventualno.

Ili sam dobra manipulatorica. Što bi se kosilo sa svakim dosadašnjim dokazom suprotnog. No to ne mora nužno biti mjerilo jer se prijelomi, sedmi valovi...događaju. Možda baš mijenjam svijet...ovaj, hoću reći, sebe danas odjednom u izmanipuliranu.
Jel moguće da je Ona Ja (i ne znam kome oduzeti veliko slovo) premazana baš svim mastima da se u stanju i sama prevariti? Ne bi me čudilo. Ne bi. Znala sam se doista iznenaditi. Iznenaditi kao: „Otkud snaga? Otkud riječi? Otkud izdržljivost? Otkud želja? Otkud SAD TO? I zašto? I TKO si TI?“

Ne, žao mi je. Morat ću vas razočarati. Za razliku od većine (povlačim ovaj dio "za razliku od većine" jer nema smisla), ipak znam tko sam. Krizu identiteta nisam prolazila niti ću prolaziti. (Oh, čuj mene sigurne, definitivne i odlučne!) Previše nas je i sasvim se dobro poznajemo i snalazimo. Što je možda posljedica harmoničnog djetinjstva. Što je već samo po sebi razlog da zahvalno cijeli život ideš svoj (životni, jel) put bez nekakvih prigovaranja i negodovanja. Ok, sad sam se rasula na više nas što uopće nije bila namjera. Teško je odoljeti užitku fragmentiranja. Fokusiraš se do u beskraj. Fokusiraš se do u detalj, do u atom i analiziraš to kao znanstvenik tražeći svaku DNA ljestvu pa se penješ i spuštaš po njoj i skakućeš od veselja. Gdje sam sad pobjegla? Jesam li ja to IPAK SRETNA? Skakućem po DNA ljestvama! Ako to ne ukazuje na skrivenu sreću, onda zbilja ne znam što ukazuje.

Eventualno.

Ili nisam. Ili jesam. Ili...možda sam naprosto sve. Eventualno. Sve.

pe es...Ovo sad ide u kategoriju humor. Svaki pokušaj utjehe i savjeta je neprimjeren i odbija se bez obrazloženja i prava na podnošenje žalbe. Pustite me da se smijem. Sebi. Danu. Snijegu. Proljeću.

pe pe es...Sretan Božić2!

Bauchgefühl

Rekla je
Moram isključiti ovaj sensitive mode.

Znam...stalno sam u rekla-je-raspoloženju

Nedostaje mi riječi. Ili manjka - i to je imenica - raspoloženja.
Ili manjka zime u ovom proljeću.
Definicije...
U sebi kriju riječi, ali ne uvijek i značenje koje pripisujemo pojmu.

Noćas je trebalo nespavanje.
Nijemci imaju taj naziv...Bauchgefühl.
Mogao bi se prevesti kao osjećaj u trbuhu,
Što bi zapravo bila intuicija
Iako nekima možda nije u trbuhu.
Ne znam gdje je moja bila,
Ali rekla je ne treba spavati.

I spavala sam,
Majstorica u neslušanju sebe
Ili intuicije
Ili bauchgefühla.

...
Moje se nastojanje rasplinulo u svojim mogućnostima pa me ostavilo sa svim tim planovima o cilju da živim put i sad
I, iako znam da je sva poanta u tome što jest, ne da mi sanjar da ne razmišljam što bi bilo kad bi bilo
Pa tražim sve paralelne svemire u kojima sam ipak pravila te korake na tom mjestu na kojem nisam,
U kojima sam držala žlicu i okretala nju umjesto da miješam tekućinu
I mislim o toj čaši vode koju, doduše, uvijek dobijem, ali nikad ne taknem i često proslijedim osobi za istim stolom
Jer su svi uvijek žedniji od mene, a ja sam uvijek gladnija od svih
Pa si te gozbe onda spravljam u ime netaknutih brzih rješenja i gladnim nad tim savršenstvom koje se krčka peče i prži
I kuhinjom mi se šire svi ti mirisi Indije, Italije i pokoji dalmatinski ružmarin
Dok mi se želudac skuplja neizmjerno iščekujući tu nagradu koju mu spremam
...Taj moj, zaslužio je...
I svemu tome dodam predjelo i desert
I posolim što trebam, uredno posložim
Do pribora se izgubim u svojoj vlastitoj sitosti koju je nahranilo nešto brzinsko u nekom paralelnom svemiru
Jer, gozbe nisu za mene,
Samo se tješim da je tako lakše progutati
Pa si uzmem čašu vode jer se sjetim da ne udovoljavam dnevnim standardima unošenja tekućine
Zbog čega sam možda negdje u sebi uvenula dok sam cvijeće tako pažljivo zalijevala
Ali to ionako redovito radim –
Skrbeći o jednom kraju, drugi sasvim zapustim
Pa se pitam dok tako nanosim miris u najboljoj mainiri pripremanja izlaska jesam li nešto zaboravila
I kako to da tu osobu zanemarujem dopisivanjem joj srednjeg roda
Ali se ne sjećam imena
Ne sjećam se imena...od tog mirisa možda...ii čiste zaboravljivosti...
Pa i da mi slovo padne na pamet
Ja poučena iskustvom znam sasvim sigurno da ono neće biti početno
Zbog čega možda dođem u napast da počnem previrati po svim ladicama tražeći noćas rukavice jer su moju zimogroznost najavili i na vijestima
...te rukavice slova u sredini koje se negdje moraju moći naći pod nekom adresom gladnih iako nahranjenih...
A onda se sjetim njihovih bezimenosti
I shvatim da mi je naprosto odlučno lutati putem
Ili ladicom
Točka

...
Treba mi proljeće
Kao gladnom hrane
Kao žednom vode
Kao cvijetu sunca.

Ili poput nje
Moram isključiti ovaj sensitive mode.

Noćas je trebalo tražiti proljeće za dobro jutro.

edit...
pahulje padaju...i lete prema gore...
i ne, nije do vjetra...žele tamo odakle su došle...

Čekaj me zauvijek

Ne pitaj me zašto spavam u košulji.
I ne znam zašto mi je posteljina bijela...iako nije...a jest...
I zašto je navučena preko mene.

Ja ni sama ne znam kada točno
I otkud je sve to došlo...

Ja ni sama nemam razloge,
Ne vidim smisao,
I ne pronalazim objašnjenje...

I ne znam gdje su riječi...
Ne znam jer ih danas nemam za sebe...
Nemam što darovati...
Nemam kuda poći...

Danas nemam sebi.
Ništa.

Rekla sam
Vodiš
Jer kad vodim...onda ne idemo.
I rekla sam moja snaga...
I dodala suvišno.

Danas sam klupko.
Samo klupko koje ne misli o snazi,
Koje je sanjalo pa se vrzma i rasteže od buđenja.

Pobjegla mi je java. Procurila mi je kroz prste.
Noćas sam naprosto zaspala. Zaspala kao nitko. Zaspala kao rijetko.

Rekla sam tiho
Čekaj me zauvijek
I doći ću ti još danas.
Čekaj me zauvijek
I nećeš me čekati nikada.

Jer ja...
Riječi koje ne osjetim – njima ne vjerujem.
Poglede koje ne slutim – ne zovem svojima.
Jer ja...
Ne mogu sve to dočarati. I ne želim sve to dočarati.
Ne želim stvoriti opravdanja i razloge.
Jer ja...
Ne znam to sad izreći.

Rekla sam slovima jer ne izgovaram svašta.
Sad ostatak ne znam udariti ni nulama i jedinicama po tipkovnici.


Želim potonuti, ako vrijedi, bez povratka.
Ali želim da vrijedi.
Makar koštalo.

Rekla sam
Čekaj me zauvijek
I doći ću ti još danas.

A sad uopće ne mislim objašnjavati.
Jer ja...
Ostatak ne znam udariti ni nulama i jedinicama po tipkovnici.

"Neko te sluti, ti nekoga slutiš"

Napisala mi je...
točni citat zapravo glasi:
"i am lost against your skin. between the words. within the rhythm"

A ja sam opet pomislila...to je moje. To je tako moje. To je baš za mene.

U meni sve pleše od života, od njegovih darova i nedaća, od svakodnevica i iznenađenja.
I ne znam pobjeći od glazbala koja me prate
Ne znam ne voljeti melodije koje mi se pjevaju na uho nečujno

Poslala mi je tako nečujnu, ali zvučnu i šarenu
"i am lost against your skin. between the words. within the rhythm"

Prekrižim ruke u zapešćima
Iznad glave

Prekrižim ih pa pustim dan. Udahnem. Pustim da ode. Sve. Pravila. Moranja. Blizine i putovanja. Nestanke. Bivanja i nepostojanja. Puštam sve. Držim ih opuštene iznad glave i izdišem sve iz sebe.
Prekrižim puteve. Ostavljam samo sjećanja. Urezane u koricama ispisanih slika puštam puteve zaboravu i pamtim samo osjećaj. Pamtim. Sve ostalo zaboravljam. Sve staze.
Hodam. I idem. I nastavljam. Moje unazad je ispred mene, jedino s kojim se mogu nositi. Hodam. I idem. I gradim kamene mostove. Kamene. I hodam da prehodam, da posložim put, koji ću zaboraviti, put preko rijeke koja je rodila svoj izvor.
Rodila se kad mi je šapnula odlazim. Rodila se u izvoru zajedno sa svojim podzemnim tokovima, zajedno sa svojim kamenom skrivenim dubokim venama koje su odnosile od kraja, odnosile od kiše, odnosile od svega i nosile prema izvoru...iz pukotine, iz velebne stijene, iz tog kamena, nepromjenjivog, kojeg je izvor razbio, a razbio ga je sitni izvor. Sitnom pukotinom. Razbio ga je da izroni.
A ja zidam taj most preko te rijeke koja se rodila ne jučer, koja se rodila svim bojama, da ostavim dugu iza sebe, da tu šarenu rijeku i sve njene boje, da sve njene kapi ostavim iza sebe.

Da je nađem negdje gdje se uvija. Da je nađem negdje u svome sutra. Kad pređem most. Kad ga srušim za sobom.

Kad si zabranim da se okrenem. Kad si zabranim da udahnem prošle puteve umjesto sjećanja koja će me čekati u meandru. U meandru sutra. U svim njegovim notama i nijansama. U svim njegovim okusima ljeta. I svim njegovim dodirima jutra.

Kad si zabranim nesanicu. Kad si zabranim jer tek buđenje donosi sutra. Tek buđenje. Dok ne zaspeš – ne svane. Ne novi dan.

I...pustiti. Najgore je pustiti. Jer je teško. Jer ne držim jako. Ne držim čvrsto. Jer držim dlanove ispružene i svih deset prstiju i puštam da na njih padne što će ostati stajati na mjestu. U jučer i u sutra. Samo ne u danas. Ne danas. Ne danas u danas. Ali sutra.

Ne znam držati kao svi. Držim udišući. Držim pruženih ruku. Držim zidom tijela između držanog i svijeta. Kad treba i tišinom. Kad treba kako god treba. Iako ne znam.

U meni se vrte stihovi, ovih dana toliki stihovi.
Oni koji me bude, uspavljuju, koji me razumiju i razuvjeravaju.
Moji, svi redom moji stihovi.
A ja...ovih dana gledam kako jučer dolazi i kako jučer moram pustiti da dođe kako bi otišlo. Kako bi otišlo. Kako bi došlo.

Ja godinama imam isto polazište i godinama imam isti ishod.
Ja godinama stojim nepisana i spavam tako i živim tako,
godinama neizgovorena,
iza sebe - ispred sebe - pokraj sebe.

Ti godinama nisi od proljeća
i nisi od njegove neodlučnosti.

Ja godinama jesam neodlučnost.

I godinama lažem kad kažem nema ništa
I tu istinu krijem samo za sebe
Tražim joj razloge pa kad ih nađem tražim opravdanja da ih zgazim i sakrijem.

Odavno nismo
A već dugo jesmo

I rekla mi je...
Rekla je taj prijevod...rekla je možda ide drugačije...
Rekla je ne sjećam se dobro...
Ide nešto poput
Nažalost, koliko god se trudili, neke su riječi samo sjena onoga što zaista znače.
I da napišem ljubavnu pjesmu
Da napišem najljepšu, a znam da neću,
I da otpjevam najljepše riječi
U najljepšoj proljetnoj haljini najljepših boja
Da gledam najljepšim očima
Ja nikad neću reći do kraja ono što zaista nosim u sebi i pjesmama i pjevanju i haljini i očima.

Otkrit ću ti tajnu...

Moj živi pijesak drži ovo tijelo
Glavom iznad vode
Da se ne umorim
Od sjećanja
Jer negdje iza meandra...
Negdje...prema ušću...

Ponos i predra...ovaj...srce

Neki stoljetni uopće ne traju stoljeće, a neki jednogodišnji uzmu više života od onih koji traju desetljeće.
Ali ovaj
Ovaj ne možeš dobiti
Makar
Skratio vrijeme
Promijenio oružje
Sabrao ljude
Prisvojio svu tehologiju ovog svijeta.
Ne ovako.

...
Stoje u ringu
Sedam odbrojavanja
I svako odbrojavanje bez poraza
Svako rušenje na tlo bez konačne pobjede
Svaki pad s titravim rukama uzdignut na nebesa koljena.
Stoje u ringu
S arkadama koje ne liče na sebe,
Uvijenih šaka.

Dlanovima ne možeš tući...
Šamar je odraz osobnog vrijeđanja.
Ovo je daleko iznad toga.

Ta modrica u kutu u savršenoj je harmoniji s onom modricom u dijagonalno suprotnom kutu
I vjera sumnji govori
Ja sasvim sigurno nisam tvoja.
Ova je poriče iz temelja postojanja.

Sjede i čekaju iduću rundu jer su već tisuće puta bile tako blizu.
Tako blizu je bio taj nokaut, a nijednom ga nisu svladale.
Ovdje nema mjesta za njega
Tu, odmah iza starta daleko, daleko od kraja.

Daleki, dijagonalno suprotni
Dok se poriču i niječu
Dok se tuku. Dlanovi. To je osobna uvreda. Dlan je srce.
Ovo sa srcem nema veze
A ovdje je i pamet zakazala
Pa se dijagonaliziraju, pa se bore da se bore dok se ne slome.

U kutu sjede. Dišu plitko, dišu umorno,
Znojne kože i sa petoricom trenera i brižljivaca.
Svi oni znaju kako iduću rundu dobiti.
Svi oni znaju da sad treba gutljaj vode. I da ga treba pljunuti.
Svi oni znaju kako slijepiti rane. Znaju snagu svog borca. Znaju mane svog protivnika.
Ali vlasnik je samo jedan.

Pa dišu. Dišu i dalje plitko. I svi ti savjeti na tri uha ulaze i na sedam njih izlaze. Sve upijaju u gutljaju vode i pljuju jer tako treba,
Jer su tu da –
S ovim plitkim disanjem
S ovim umornim rukama
S ovim titravim koljenima koja su se već stotinu puta uzdigla nad porazom -
Da postanu veći slabić nego što su bili.

Ali dišu, pogledom fiksirajući ta dva oka protivnika istog lica
I dišu i prate kako oboje jednako dišu, kako uz previše trenera, kako uz žednu publiku
Oni jednako dišu...
Jednako kao odraz u ogledalu...
Kao da sebe gledaju....

I ova pamet ovog borca ne zna razoriti
On ne zna pobijediti
On ne zna pasti

Oni su tu, ali kao da nisu. Njihove arkade su ovdje bile i jučer i bit će i sutra
Dok se publika nada...a nada se kao što to samo publika može...da će netko pasti.
A nada se i pamet. Nada se pa se bore.

Između vjere i sumnje samo je središte ringa
Oko držanja, padanja i ustajanja samo je isti ring.

Ovaj rat ne možeš dobiti.
On ti se mora darovati.
Ili ga moraš odlučno izgubiti dlanovima darivajući.



Jer kad ne znaš što ćeš,
Ponekad treba skinuti rukavice
I osjetiti čulima pravu odluku.

Crnobijeli svijet...s crvenim

Transformation Winter To Spring


Zavrtjela te iznova...
Oduzeo i zbrojio me...
Zaplesala na prstima...
Vodio...vodio kao nekada...

I šetala...
I gledala...

I osmijeh...
I koža...

I punine šutnje u kojima nema tišine...
Punine prošloga u kojima uvijek ima dovoljno mjesta za danas. Uvijek dovoljno za sutra.
Uvijek iznova.
Uvijek plesala. Nikad prestala.
Šutjela ali uvijek slikala. Uvijek bojala u crno i bijelo. Uvijek vidjela u crvenom.



Razvuklo me na gore i dolje, moje ruke na strane svijeta
Bez orijentacije...
Ali usmjerena...
Jer sto osamdeset stupnjeva...
Kad mi je glava prema sjeveru...a uvijek je...i kad ne zna...
Ruka srca uvijek je jača
Kamo god gledala.

Kao malo tko...
Kao nitko.

Jer...
...ne izlaziš iz glave.
Neće se. Neće se. Zbrajali, oduzimali – isto je. Ne krati se. I ne mijenja se.

I sve i kad visi o koncu
I sve i kad je vrpca na kraju prerezana
I sve i kad proljeće nije tvoje doba
...visi o najsnažnijem koncu mene
I prerezana je jedna
Ali čvorove i petlje i zavrzlame ne dam
I klupko sam bezbroja konaca
Da ti budem čvor kad se otpetljavaju.

I poplavi me i preplavi me
I zasnježi mi da otjera proljeće

A ta toplina sve je osim privida.
Sve je. Osim privida.

Jer si...
Jer sam naučila biti
Jer si...
Jer želim biti.

I rekla sam...rekla sam neću znati kuda
I neću se znati odlučiti
I rekla sam neću znati što ću
A onda...
Onda je biti...bilo sasvim dovoljno.
I ruka srca je znala na koju stranu pamet nagnuti.

I pisala sam tu sliku u glavi...
Pisala sam si neki dan „i nemoj mi samo zaspati
Možda se probudiš na drugoj strani
Okrenut leđima...“
jer znam kako je to...okrenuti leđa. Naučila sam šutjeti.
Naučila sam i porekla.
A nitko mi nije rekao da će baš to biti sasvim dovoljno.

A jutros sam sanjala...
Tu želim biti
Kroz te prste ispipati svijet
Kroz te oči promatrati zore
Kad vidim tim sjećanjima – prepoznati
Kad mirišem tim osjetilima – zavoljeti
Tu želim pustiti korijenje
Zagrliti k'o suhu zemlju
Popucati konce zaraslih rana
Namazati usne melemom da ne ispucaju od disanja i šutnje

Želim popiti dan
I zakopati što treba
Želim biti što jesam
Jer je tako jednostavno s vjetrom u leđima.

Tu želim voljeti
Dubinom duše,
Vršcima prstiju,
Da mi trepavica zapne za tu kožu
I to bude dovoljno da držim da ne padne.

Ja svom jugu nikad nisam bila vjerna
Ja svom jugu nikad nisam bila njegova.
Iz zjenica se nije brisala ta slika
Na usnama je morala popucati ta šutnja.
I da ništa nisam dala
I kad ništa nisam dala
Dala sam tišinu pjesmama.

I kad sam vodila ratove
I kad sam se porekla
Bila je ona čeznutljiva...
Ona razbijena ali slijepljena...
Ona gorka ali poznata...
Bila je ta livada
I sjedili smo
I šutjeli smo da riječi ne pretjeraju.

Nisam nikad znala pisati odgovore..
Tuđe srce uvijek je pričalo veće i toplije.
I razlozi su uvijek bili tu da me skrše...
Moji razlozi su uvijek bili tu da ispiju do u zadnju kap svako
Jer nije nemoguće
Jer ne želim
I ono
Jer ne mogu.

Tu me slomilo da ne otpetljam
Već da uzmem i posložim meridijan po meridijan
Da ih uzmem i da ih spetljam
Da ih ničija ruka ne odmota
Da sve daljine svijeta spetljam u jedan pupak svemira
Tu na dlanu
I da šutim i da dišem i da upijam.

Ima nit...nit koja spaja...i kad ne možeš prerezati...onda nisi jedini.

Bolje od ovog obećanja o petljanju
Nije moguće
Bolje ne želim
Bolje od ovog petljanja...ja ne mogu.
U ovom čvoru letim.

Skršilo me od ljepote ono
jer ne mogu.
Slomilo me do kraja
Pa me sastavilo kao slagalicu
Kojoj su sada obe na broju
...i plešu
...i ne dišu.

Držimo dah.

Kiselinom...

Ovako to izgleda na našim otocima...

...
Postoji par stvari na koje sam gadljiva. Jako gadljiva.
Pauci, primjerice. I puževi bez kućice. I njihovi tragovi po putu. I zmije. I ostaci hrane. I...ok, sad mi ne pada više ništa na pamet.
Poanta priče je u mokrim stopalima. Jako gadljiva. Jako. Gadljiva.
Do te mjere da ne znam jesam li ikad zaboravila ručnik kad idem pod tuš jer mi je sama zamisao da hodam mokih stopala po pločicama strašna. Strašna.

I evo nas kod predivne teme: poplave. Stambene poplave.
Prva koje se sjećam se zbila u našem drugom stanu. Ne znam jesam li krenula u školu. Krivac? Perilica za rublje.
Bila je i neka gadna poplava u bakinoj zgradi. Cijeli podrum je bio pod vodom (ne zbog perilice... nego zbog kiše...). Jedan je čovjek umro nakon toga. Ne sjećam ga se. Sjećam se samo te poplave. Dobio je trovanje. Nemam pojma... strašna priča...
Nakon te je bilo još poplava...naravno...

Kad sam počela živjeti „sama“ otkrila sam opet čari (održavanja) onih perilica. Divna stvar zvana filter. Mili filter. To mi je osobno najdraži dio perilice. Najdraži.
Prvo je bio preredovito održavan, čitaj jednom tjedno. Pa se to razvuklo u svaka dva tjedna. Pa u svakih mjesec dana.
Pa u poplavu.
I onda...revno sve ispočetka...svakih tjedan dana, svaka dva, svaki mjesec...
Naravno, to nije bila zadnja poplava. Ali neću sad o tim međuetapama.

Zbilja sam gadljiva na to. Zbilja.
Što mi se danas, dobro raspoloženoj, dogodilo?
(Nakon sto godina)
Što?
Da...
...i nije bila krivac perilica...ali mislim da se odričem kupaonice.

I sad se mislim...nešto misleći o sebi i o mišljenju...i o razmišljanju...
Jel to to? Jučer je bilo suviše dobro, a nisi ni čašu razbila, pa te poplavilo?

Inače sam više za to da budem preplavljena emocijama. Ali danas me poplavila kupaonica.
I sad sam i poplavljena i preplavljena.

A problem s kupaonicama je sličan kao s ljudima...
Možeš postaviti pitanja... ali odgovora često nema.
Pa bih danas nju, za razliku od ljudi, mogla preventivno zaliti kiselinom
Nakon čega će me, bojim se, kupaonica promatrati s još većim zgražanjem.
Nije da sam joj išta napravila, ali ruku na srce, ne bi tih poplava bilo da nije mene.

Kiselinom.
Jer tu šutnju imam čime dokrajčiti.

U međuvremenu počela padati kiša...ako se to može nazvati normalnim padanje...pljuštanje...
A dok je tako pljuštalo, ja sam bila u kupaonici (bez prozora) i brisala podove dok se pralo rublje...jer se smočilo...
Naravno da mi je bio otvoren prozor, jer vani nije hladno, a meni treba zraka
I naravno da mi je „poplavilo“ i kroz prozor...

A to što sam prozore prala prije tek par dana...to vam ne moram ni spominjati, jelda? To vam je jasno...ako ništa, zbog ironije situacije
I onog „dogodit će se sve što se može dogoditi“

Rekla bih da sam sigurna preostali dio dana, ali vodi se nikad ne zna

Mislila sam po kiši ne ići po onu kiselinu...jer me ova srijeda samo izaziva da idem mokrih stopala do trgovine...i da mi baš treba da joj se inatim...
A onda sam ipak otišla...
I putem smo očijukali...prošarano nebo i ja.

Cijeli naš flert izgledao je otprilike kao ono ča si nebo na me bisno

Iz trećeg pokušaja...zrela na treću

Kad dođemo preblizu (a sa mnom je vrlo lako doći preblizu jer ne koračam, nego trčim, iako nisam brza u trčanju pa sam i pala u trčanju...ne na koljena, nego pala pa sam trčala tri puta dok nisam dobila tu peticu, a svemu tome u korist nije išla ni činjenica što mi je desno koljeno tuđe i što mom polumjesečastom meniskusu nedostaje jedan krak, tj. ne nedostaje nego smrvljen stoji na mjestu, a ja patim od mrvica u džepovima, kako bih se imala čega najesti pa makar vlastitog zdrobljenog padanja kad sam gladna) – onda osjetim potrebu unazaditi se (ne od sebe, nikako, to radim sasvim drugačije, ne upotrebom zdrobljenih dijelova nego osušenim, upalim komadima) od ljudi i njihove blizine kako bih predahnula – a rekoh to je jako bitno (jer nisam dobra u trčanju...pa se trudim ne pasti makar me koštalo primjerak džokera iz Zdjele pokušaja i pokušaja i pokušaja)

Jer ja zbilja(!) nisam od onih koji nesvjesno povjeruju (ono u što ne vjerujem) ili se slučajno nauče (onome što me opeče po prstima dok ujutro izvlačim vrući kruh iz pećnice) pa moje kave (što sa mnom što s drugima) redovito ne završe mudrim prosvjetljenjima (jer ti neki mudri lijenik lampicom provjeri pupile) nego uzdasima ili osmijehom, dok svoja vjerovanja, (krunice,) izbjegavanja (tupih vršaka prstiju), mudre zaključke i paljenja žarulje koja već odavno ne radi (ne samo na stropu nego i inače iznad glave) čuvam za druge trenutke, a redovito mi se ukažu onako s koljena iz polužablje perspektive (koju ne volim, kao i sve ostale perspektive uostalom) dok jodom ispirem rane kako bih napravila mjesta zdravim sjećanjima na vlastite padove.

Pa bi se olako dalo zaključiti da sam nezahvalna, ali svejedno imam problem s velikim savjetima i to ne jer su oni veliki ili jer ih zamjeram (to prepuštam onima koji ih donose), nego jer znam da ću zateturati (to sam barem naučila) i jer ću si imati zbog čega zanovijetati, nabijajući si (ne na nos nego) na pamet (ili glupost – kako se uzme) sjećanja da me netko poučio boljem, a ja nisam znala (jer nikad nisam znala) poslušati nego mi je trebala sol s kupole malog prsta na vrhu jezika da shvatim da si time dan nisam zasladila.
(Ne zamjeram vam savjete. Zamjeram ih sebi.)

Pa bi se dalo zaključiti da mi ništa nije sveto jer se slijepo poput takvog uličnog pjevača (kojemu je zdjelica s novcem punija nego kod ostalih) držim onog „da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti“ – a držim se zbilja slijepo toga (iako se ponekad „prosvijetlim“ pa se odlučno zaobiđem u toj namjeri i ponekog podarim istima...to onda isto zamjeram sebi).

To me, s druge strane, naravno ne sprječava da se nakon toga lupim po prstima ili da, kad drugi pokušaju isto, spuštam ruke na bedra da ih smirim, prije nego bez usana počnu mahajući govoriti.

I, da. Nije mi sveto ono (ili to) što moram iskusiti, a moram jer moram, jer usprkos svemu, makar se činilo drukčije, vrlo dobro znam o čemu pričam kad kažem kakva sam i kako funkcioniram, a svoja pitanja, ono za što nemam rješenja, ne ispisujem boldano, ali imam vrlo jasne upitnike (zar ne?).

I zato izbjegavam što izbjegavam pa tako i savjete jer znam da bih već sutra mogla biti bez onog bez u bez šećera, ali isto tako znam da se isto neće dogoditi jer me netko zasladio šećerom. To garantiram. Jer mogu biti tako uporna (o, mogu...) da sam u stanju postati trpka samo od pokušaja da me se promiješa s nečim što u mom imenu nema mjesta.

Čuvam se za svoja zašto, za svoja kako, dokle, kada, (najviše za svoja kako,) ali to kakva sam (u srži i nikad do kraja) to je već zapisano, to je već kakvo jest, barem onaj svjesni dio i to je maratonac koji pada u kvalifikacijama, ali je u stanju dobiti odličan iz trećeg pokušaja – ne zbog savjeta, nego zbog zrelosti (trenutka), a ja sam, čini se, zrela (bolje reći iz ali reći ću) na treću.

...u ime Republike Kojegod izriče presudu kojom...

Vrlo je jednostavno naletjeti na kostur, na tijelo lišeno mimike i gestike iako se možda posljednji i najosobniji trzaji kriju i u tim kostima, možda trzne jedna od njih, možda baš onako kako je to imala naviku činiti sve do onog momenta kad je odustala od svega što ju je davilo jer joj je davalo ime i prezime i davalo joj osmijeh i frizuru i pogled i miris i stas i stav i....sve ono što ljudi običavaju imati.

Ostanu te možda porozne, možda savršene, nekom napukle, nekom kakve god kosti od kojih jedino možeš dobiti DNA uzorak vlasnika, uzorak imena i prezimena, eventualno prema zdravstvenom kartonu, po zubima, možeš dobiti natrag osmijeh, što je, realno gledano sasvim nebitno jer je kosturima sasvim svejedno kako su se smiješile sve mimike skrivene iza usana, ali o tome ne bi trebalo duljiti.

Ti kosturi su ono što hoda poput dinosaurija u filmovima u kojima se spominju nekakvi muzeji, za koje cijeli svijet zna, a ja ih onda pokušavam smjestiti na atlas ovozemaljskoga, što mi ne pričinjava ama baš nikakvo zadovoljstvo jer su mi karte...potrebne samo kad idem, a kao što rekoh išla nisam, jer sam se jugu samo vratila, a to ne možeš nazvati nekim putem. Ni karta ti ne treba tamo gdje se sjećaš svakog kutka prošlih staza kao svog džepa iako se ne sjećam svojih džepova najbolje jer mi stiže proljeće (a gle čuda...dok sam mu se razveselila najavili su nekakav snijeg...i sad još ako bude bijel, zvat ću ga svim imenima osim zimske idile), a kad me ugrije proljeće nisam za traperice i džepove koliko sam za haljine.

I mogla bih sad o broju kostiju koje ljudsko tijelo ima, ali me više u cijeloj ovoj priči veseli činjenica što se određeni broj mišića na ljudskom licu pokrene, aktivira trebali ih ili ne, svaki put kad se netko nasmiješi, ali taj dobro definirani broj kostiju uopće ne mari za taj definirani broj mišića koji se trzne i pretoči u oku ugodan osmijeh.

Nasmijava me činjenica što su svi ludi za tim osmijesima, a što ja u isto vrijeme pokušavam razotkriti ono iza...lubanje...iza (zapravo ne iza nego u, no dobro...)...ono što je dovelo do trzaja tog određenog broja mišića i mogla bih se kladiti da je jedan od njih i srce, ali tome naravno nije uvijek tako. Jer ljudi običavaju imati svakakve osmijehe pa i one u kojima ti srce ne mora trznuti, u kojima uopće nije potrebno biti išta doli platna koje izražava emociju koju mozak ne potvrđuje koliko god publika misli da je predstava sve drugo osim predstave.

I zato ja sad o kosturima jer o kosturima znam baš puno osim broja kostiju, nek mi zamjeri tko brine o medicini. (Više sam za boljke nego za zdravlje.
Zdravlje ne treba analizirati, o njemu nam je sve jasno – ne cijenimo ga i ne zamaramo se njime. Zamaramo se boljkama. Zamaramo se doživljajima oštrih, tupih, intezivnih i tinjajućih bolova ili nebolova koji su jednako tako odraz boležljivog stanja).

Ima tih dana kad sjedim po tim kavama (ili nekavama...kako se uzme) na tim mjestima...i promatram ljude. Zanimljivo je to. Promatrati ljude. Ne odmjeravati ih. Ne zanimam se previše za odjevne kombinacije slučajnih prolaznika. Ali priče...e za priče se itekako zanimam. Jer ta čela uvijek kriju slušanja (ili gledanja) vrijedne priče i užurbani koraci uvijek kriju neki spomena vrijedan razlog. I pogrbljenosti i uspravljenosti, za sve to ti prolaznici imaju svoje bitno nebitne i nebitno bitne razloge koje ih čine onim što jesu. A ja nalijećem prečesto na kosture. Pa radije gledam ljude i njihova čela i njihovo mahanje i nemahanje rukama koje u pravilu rezultira ili ubrzanim ili prosječno brzim ili usporenim koracima. Ne mogu ih osuđivati, ne mogu ih procjenjivati. Nisam navikla davati vrijednostima negativan predznak prije nego li ih upoznam. Ne znam kako se to radi. Nisam naučila? Ili me nisu naučili? Ili mi se nije naučilo kako se to radi? Ne znam... ali znam da ih volim gledati.

Volim i slušati, ali samo na stranim jezicima. Zbilja. Kad slušaš jezik koji ne poznaješ, onda ne slušaš sadržaj, slušaš jezik, što je nešto što nam na materinjem redovito ostaje uskraćeno. To je činjenica. Ne možeš slušati jezik. Upijaš riječi. Zapravo – upijaš njihova značenja. A kad slušaš negdje nekakve strane jezike – upijaš jezike. Uz kavu. Na terasi. Gledajući u krovove koje ne poznaješ. I spomenike o kojima pričaju oni koji su ih smjestili na njihovo mjesto po raznoraznim kartama, iako im je mjesto samo u onoj točki u kojoj se nalaze. A to redovito nisu ona mjesta u kojima su fizički (ako ćemo o muzejima – ali muzeje ionako ne promatramo s terase jer njihovi zidovi – profitabilnosti radi – kriju pogled na ono što se unutra dobro (i skupo) čuva)...to su ona mjesta gdje pripadaju. To nisu mumije u Americi. I nisu grčki kipovi u Francuskoj ili Italiji. Svejedno, lijepo ih je vidjeti.

Odlutah s kostura... Kad slušaš svoj jezik, svoje riječi, njihova značenja, onda ti se ljudi koji te okružuju brzo pretvore u te kosture, doduše ne jednako koštane kao tvoji osobniji kosturi, kojima si okružen, ali ipak kosture.
Kosture onog što bi mogli biti.
A svatko bi mogao toliko toga biti. A rijetki će postati puno od onoga što su mogli biti.

Pitanje je potencijala...pitanje je želje koliko će ti ludo srce kucati iza rebara, i koliko će ti zainteresirano oči promatrati svijet i obrađivati informacije. Često kostur ostaje samo to što jest – kostur, preživljen, ali ne i pravilno oživljen, ne do njegovih krajnjih granica mogućnosti. Jesam ekstremna kad očekujem apsolut i ideal, ali sam istovremeno i ona koja se raduje svakom minijaturnom pomaku usmjerenom ka tom idealu. I svemu što liči na pomak iako se ispostavi kao stajanje na mjestu.

Ali kosturi često ne stoje na mjestu. Često ta tijela (a tijela, jer je pojam bića rezerviran za...bića) odustaju od mekoće svoje kože, poriču moć vlastitih riječi, oduzimaju toplinu svome pogledu, odbijaju ono što bi ih...što bi ih trznulo...ili pomaknulo...makar gurajući. Unaprijed. Ne unazad kako to kosturi čine. Jer najnazadniji pomaci su oni kad nazaduješ hodajući u mjestu).

Ima tih...tih koji guraju, koji se bacaju rukama i nogama i riječima i...koji naprosto guraju što se ne da pomaknuti jer su slabi, a razlozi za suprotno postupanje su naprosto suviše duboko usađeni – ne u genima, ne – u navikama, u onome što prihvaćanje rutine i naučenog čini puno jednostavnijim pothvatom (iako podrazumijeva pasivnost i ne čini radnju kao takvu) od promjene.

Ružne li riječi...promjena. gadne li potrebe...pokretanja. Stravične li zamisli...da bi nešto moglo biti više od...kostura...od skupa (bitno da svi znaju kojeg točno broja) kostiju umjesto da si prišiju, prilijepe, prikače, pri-što-god-dodaju toplinu, čisti žar ili tinjajuću vatru, samo da je iznad nule.
Odličnog li osjećaja kad ti netko kaže da si emotivac kao da ti čita potvrdu presude od strane Najvrhovnijeg kaznenog suda kojom se potvrđuje već donesena presuda zaključujući da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, da je primjena procesnih pravila u skladu s važećim propisima Najviše Republike Kojegod i da ti je kazna pravilno odmjerena, bez mogućnosti ublažavanja zbog okrutnosti samog akta kojim je povrijeđeno pravo, odnosno počinjeno kazneno djelo.

Odličnog li osjećaja kad mi se čita ta presuda emotivnosti i uživljavanja i pretjerivanja (a tako volim pretjerivati)... Odličnih li pokušaja dočaravanja da je ovaj svijet...racionalan, katkad okrutan, često primitivan, sasvim neopterećen subjektivnim, apsolutno okrenut racionalnom i unovčljivom (može li se to tako reći?).

Samo htjedoh skrenuti pažnju na ovozemaljsko... Samo htjedoh naglasiti da istom nisam sklona, reći da svemu dopisujem boje i note, da bi mi valjalo pooštriti kaznu...jer...suviše često slušam da sam emotivka, a tek se pokoji prizna dirnuti u moju hipersenzibilnost. To je kvalificirano djelo s prefiksom „teško“. Zaslužilo je pooštrenje.

Tek tu i tamo mi se priznaju moja duševna ticala. Tek tu i tamo. A...zapravo...zapravo beskrupulozno priznajem svoj zločin, ne iskazujući ni najmanju dozu kajanja i suosjećanja sa žrtvama koje ostavljam za sobom, za davanje koje katkad ne znam odmjeriti, za nečiji osmijeh za koji ne mogu reći da mi je krivo, za srce za koje ne mogu ne reći da mi katkad divlje lupa iza tih rebara, bezobzirno. Bezobrzirnog li srca. Bezobrzirnih li ljudi koji me okružuju koji su slični i koji opipaju takva stanja, koji se daju isto tako u krivim dozama, jer ne prate mjeru, jer ih nije briga, jer mjera ne bi trebala biti mjerilo. Bezobrzirnih li snova očekivati od nekoga tko o tome nije poučen, tko tome nije sklon...tko to smatra samo rijetkim ispadima svoje inače vrlo racionalne i odmjerene glave...očekivati od takvoga da zna o kojim ja to bojama u pjesmama i pričama i oblacima i zemljama.

Pitanje je...ili zaključak... Recimo da je (ipak) zaključak...
Možemo podnijeti sve.
Ali to da nam uzmu dio duše...
To je kao da otkineš komad neba. Ne ide.
Zemlja se ponekad i uruši ili zbog neke sile nastane krater. Krater i rupe na ulicama se zakrpaju, ako treba. Ali nebo ne možeš zakrpati.
U nebo se ne dira.


Samo u kosture.

Ona

Otišla je u London. Ja sam puno pričala i sanjala i maštala i pametovala – o sjeveru i jugu... - ona je otišla u London.
Inače sam ja ta koja planira i sanja i organizira i traži žrve kao vampir da isišem prebivalište iz svojih bližnjih i da im usadim želju za drugim krajevima.
Inače nabavim kartu i nađem hotel i odlučim u koje ćemo muzeje... a suputnik se, pun povjerenja, prepusti i ne mozga i ne snalazi se i ne mari ni za čim i uživa...
A i ja uživam...samo što, puna nepovjerenja, iako prepuštena nekim dijelom sebe, mozgam i snalazim se i marim za sve i...kao što rekoh...uživam.
A ona je otišla u London. I sad se vratila.

...Nego, što sam zapravo htjela reći, a nisam rekla jer sam zaglibila žaleći što vidjeh jug, a ne okusih sjever – a sigurna sam da sjever ima sasvim drugačiji okus... Sasvim drugačiji...
Treba reći i da me moj jug izdao - izdajica kakva jest - jer sam se tamo uspjela dovršiti...skoro...
A treba reći i da se ne volim dovršiti...dobro...volim se dovršiti, ali mi je to okusa oproštaja, a ja se ne volim opraštati pa makar se radilo o mojoj (više ne nego) proživljenoj priči.
Proživljenoj jer je ne možeš ispisati, ako se ne osjećaš u njoj, (ako ništa barem) tugom i smijehom, a meni su ta dva brata jako zaštitnički nastrojena... i sad...nije baš da se radi o braći, više se radi o nekim mojim neurološkim spojevima koji uzrokuju i srodstvo i bliskost s takvim emocijama...
Iznevjerio me taj jug jer...rekoh...plan je bio otići i na jug i na sjever pa se naći opet u pupku svog svemira...tamo negdje gdje mi (ni)je mjesto, tj. gdje mi je ravnoteža sasvim solidna... sasvim...
Gdje sam uravnotežena, iako je to čudno stanje kojemu ne treba hrliti jer isključuje vrhunce i padove. A sjeverni vrhunac doživjela nisam jer sam se priklonila jugu pa mi je prebivalište sad previše u jednu stranu, umjesto da bude nekakvo središte.

Otišla je, dakle, u London...
I donijela mi je šalicu...
Na London...
I telefonsku govornicu...crvenu. Za hladnjak...koji je pun tornjeva, nakrivljenih i nenakrivljenih (-metalni mi je draži...iako mi je padala kiša kad sam bila na njemu. I puhalo je. I bilo je hladno. I obuća mi je promočila. I bila sam umorna. I... Sto čuda. Ali draži mi je jer sam gledala taj meni draži grad) i mostova i brodova i...mojih tih krajeva...mojih.
Donijela mi je šalicu...
I već znam iz čega ću ujutro...jel...svoju jutarnju...
I jednu bio-organsku-s-mlijekom-krava-koje-veselim-repom-mašu-po-planinama-umjesto-da-budu-zatvorene čokoladu... Šećernu. Berries-astu čokoladu.
I...
Dobro, neću vam sad prepričavati što mi je donijela...

Samo još jednu stvar ću vam reći jer sam zato došla večeras, a zaglibila u digresijama digresija...
Kad sam bila mala... Bila je ta Coca Cola cherry (netko probao?)
Bila sam mali ovisnik o toj cherryjuši. Pravi ovisnik. Toliki ovisnik da su mi roditelji znali kupiti paket tih limenki.
I onda sam otišla... i ovdje našla trešnje i višnje i coca cole.
Pa sam malo putovala...vraćala se gdje sam tad još mislila da mi je mjesto...i pila tu svoju cherry.
Pa sam opet malo putovala i nisam je našla tamo gdje su je prije prodavali... Pa je nisam više okusila.
I prošlo vam je od toga sad već – ne ohoho nego – ohohohoho vremena...
A ja sam...kao što se (možda) moglo primijetiti - sklona tome da iznosim (puno češće pričam nego pišem) puno i puno o tome što volim i zašto ja to volim...
Pa sam, gle čuda, pričala i o cherry... (nema mi pomoći)
I pričala sam njoj, kome drugome (jer ona vam najbolje sluša o onome što volim i ona moje riječi čita jednako nakrivljeno kako ih i napišem)

I došla mi je danas nazad, tako sjeverna i puna dojmova.
I sjela na tu jednu, našu kavu
I dala mi što mi je donijela...

I izvadila mi iz torbe

I što da vam više kažem...
Sve vam je jasno...
A ja sam nekako shvatila...
Da je neke stvari bolje izvlačiti iz sjećanja nego okusiti iznova.
Možda. Možda...
Kao da su dvije različite... Kao da je do recepture... ili iskrivljenih blijedih sjećanja
Ili je do mene...
Ili mi je naprosto trebalo da u životu imam dvije cherry koje volim...

I jednu bez koje to ne bih znala.

(ne pitajte me zašto je slika naopaka. na računalu nije. možda jer je okus drugačiji. ili jer je ljubav blogeditora i mene samo platonska pa me ne cijeni dovoljno da mi sliku stavi na pravu stranu...)

Magle, leptiri i ljestve...

Pt 1
S vremenom (baš s njim) sam naučila da mi oči rastu. Bože moj, nekom nos, nekom oči. Tko bi znao zašto...
nikad neću znati, ali to me ne sprječava da tražim, nikad neće.
Možda jer nisam našla...to nešto...to što se traži, ako se traži, ako se nesvjesno može tražiti.
Možda jer mi je mrak pa ne vidim pa tražim prekidač, da upalim svjetlo na hodniku s pregorenom žaruljom.

Pt 2
Treba mi košarkaš, rekla sam.
I sigurno me se može zamisliti metar osamdeset visoku, plave kose, manekensku i sve što ide uz to, kako tražim košarkaša...
Ali meni zapravo treba samo upaliti svjetlo, promijeniti žarulju.
Treba mi – privremeno – košarkaš, ali ne za ljubav i život jer bi mi se vrat ukočio od te ljubavi.
Teško mi je to – gledati u nebo.
I nemojmo sad o perspektivama. Teško mi je. Više sam za ono gledanje ispred sebe.
A ponekad...ponekad čujem te neke glasove...te neke boje...pa se okrenem i gledam preko ramena, iza sebe, ponekad...

Pt 1.2
Oči su mi narasle i tko bi to sad shvatio, da ti oči narastu (tek tako) a da ti se razlog ne šapne.
Ali nije to jedino. Kapci su mi se udebljali. Baš onako udebljali, a podočnjaci...oni su upali u sebe (u što bi drugo)
I ruke...ruke su mi ostarile. Neravnomjerno. Što bliže prstima – to starije.
A prsti...pristi su mi se nakrivili – od pisanja ili tko zna čega.
Još čekam ostatak da se javi. Naći će se mana. Ne sumnjam.

Pt 3
Neki dan gledam...film/seriju/dokumentarac/žene za susjednim stolom...ne znam...bolje reći ne gledam nego slušam kako jedna drugoj kaže da ima tu jednu prijelomnu godinu... onu od koje strahuje (ako netko dozna o čemu pričam – nek mi javi). Prijelomna godina. A meni se svaka godina i prelomi i sastavi...no dobro...neću u tome...
Nemam tu jednu.
Rekli su mi da sam stara duša
Baš nisam. Nimalo.
A rekli su...
Nisam. (Možda je to moja prijelomna? Koju nosim od rođenja?)

Pt 4
Sjetili su mi se svašta reći...jer pišem...
Piši. Piši o onome kad su te zaustavili, ali piši jednako kao što si nam prepričavala, šareno, smiješno, urnebesno. Svi će se tome smijati. Sto posto.
Piši o onome kad se sve poklopilo, onih milijun slučajnosti, u savršenu sliku.
Ok. Lažem. Sve iza prvog zareza sam upravo dopisala.
...
Piši točno onako kako je bilo jer se ne može bolje izmisliti nego što se zbilja dogodilo.
Piši sretno, jer svi znaju pisati o tužnome.
I piši o meni kad sam ti ono rekla i ti si mi odgovorila pa sam ti ja rekla pa si mi ti rekla.
I zašto nikad ne pišeš o sebi?
...
Huh...
...
I rekla sam... rekla sam joj da pišeš. I rekla sam... rekla sam mu da pišeš. I rekli smo...
Neka ste.
...
I stavi onu sliku...
A meni blogeditor ne radi... ili explorer... ili sam se ja pokvarila... ali slike više ne znam staviti.
...
I nemoj više o... jer si puno o tome rekla.
Tko kaže da je puno dovoljno...
...
I nešto sam se zamislila nad onim...kad si rekla da... ono kad si napisala...
To sam napisala slučajno...nisam tome niti posvetila pažnju...
...
Moguće je...da...pišem krivo tim svojim krivim prstima kao jutros jer mi se termin pomjerio za sat vremena pa taj sat popunjavam krivim riječima...
Moguće da sam i prije krivo pisala...vrlo moguće...da sam ovakva nakošena krivo pisala, a da se nisam srušila.
Moguće da nisam u stanju pisati što trebam...ili kako trebam...
Ali nije moguće da je dovoljno...ili da nisam o sebi...ili da nisam o nekome...ili da nisam o nečem s čim nemam veze. Nemoguće.

A ovo pt 5 sad nema veze ni s čim, ali sat još nije istekao, a ovo se čeka od jučer...
Problem sa ogledalima
I s aluminijskom folijom
I prozorima
I površinom jezera.
I osmijehom.
Dragi moj, ja ti ne vjerujem, koliko god se razvlačio po svemu da me pronađeš.

I onda te muke po očima. Velikim očima. I obrazima suviše tanke kože. Muči li to još koga? Suviše tanki. Ne mršavi. Pričam o koži. Suviše tanki.
I s mirisom. Jer se okrećem. Neću reći da se vrtim...iz taktičkih razloga... taktika mog pisanja je uvijek ista pa me zavrti i kad ne treba. Ne, samo se okrenem za ti mirisom. Pa se vratim.
Ne znaš ga. Ne taj miris.

I učini ti se... učini ti se na trenutak...samo jedan...nešto znano...nešto tvoje...nešto što je trebalo
Pa se rasprsne i poplavi zaborav dok ga ne utopi.
A ti plivaš leptir i plivaš i miriše ti more i miriše ti sutra i miriše ti zora i miriše ti doručak.
Ne možeš leptira naopako. Kužiš? Ne možeš. Ne leptira.
Ali miriše po toplom kruhu. I po zvuku proključale vode. I po prokljuvljenim planovima za danas i za sutra i za zauvijek.
I miriše po kamencu kad se podigne vlažnost zraka u kuhinji, kad ostane kamenac od te vode. Samo kamenac.
I miriše po napuknutoj ceranskoj plohi.
I miriše po požaru.
Miriše po susjedima koji pomažu.
Miriše po selidbi u trošni stan i kupovini kuhala za vodu.

Ali, dobro je. Dokle god se seliš u stanove u kojima se pale svijeće umjesto da se odvrnu i zavrnu žarulje.
Dobro je. Miriše. Po znanom. Bez da se okrećeš. Po vremenu. Bez da ga proživiš. I po sutra bez da se sjećaš.
Najljepše je ipak slagati bezobzirno samome sebi kad se tome najmanje nadaš.
Toliko si sebi dužan. Da se ne tješiš. U tome su drugi bolji, a nerado zauzimaš tuđa mjesta.

A ja ću i danas šetati od prvog lica, preko uvjeravanja u drugom do promatranja u trećem. I to nam u množini baš nitko ne može oteti sve dok se ne oduzmemo do jednine. U ogledalu, recimo, kad se omakne onaj razvučeni osmijeh.

...
Moguće je da je OVO bio moj prvi dnevnički...
Jer razmišljam kako si trebam nabaviti ljestve...

Šankovina

Ja sam ih odbila sve.

Baloni. Tirkizni. Svijetloplavi. Pastelni zeleni. Boje lavande. Boje toplog ljetnog sunca koje upijaš na plaži dok ležiš u toplo lipanjsko prijepodne, dok je oko tebe ništa osim tišine i šuma i žuborenja valova, dok je oko tebe ljeto. Baloni. Možda boje uredskih markera. Sigurno boje poljskog cvijeća. Boje mrvica za posipanje rođendanske torte. Boje tropskog voća. Boje reklamnih panoa.

Visoke barske sjedalice i treštanje glazbe u pozadini. Tristo pedeset sedam nepozvanih uzvanika koji se oko tebe gibaju u stilu robota iz filmova od prije par desetljeća. I oni zaneseni (na čemu?) koje glazba nosi u nekom neusklađenom ritmu – neusklađenom s glazbom koja se pušta, neusklađenom sa zadanim...ali tko bi im zamjerio. Tristo pedeset sedam s tendencijom rasta jer ovdje stane bar tristo devedeset gostiju, a na pultu za predavanje kaputa stoji bar toliko. Svi će se oni boriti međusobno za nekoliko molekula kisika ili pobjeći u pripitom i ugodnom društvu iza zida. To što vani pada kiša i što nisu mogli otići po svoje kožne jakne i po svoje kapute, to nema veze, jer im vrije u krvi ono što ih grije i bez odjeće.

Baloni. Helij i baloni. A svaki vezan za čvrst konop od vlakana kokosovog oraha. Konopi spojeni u neuništiv snop. I svi ti konopi, cijeli taj snop konopa svih tih boja umotani oko jedne ruke. Umotani oko ruke koju helij bolno isteže prema gore, prema oblaku.

Vani pada kiša. Prema oblaku. Ne s oblaka nego prema oblaku. A ruka umotana snopom konopa isteže se i vuče se helijski prema gore. Prema oblaku na koji se misli popeti. A dolje jedan taban (jedan jer je drugi već u zraku i spreman da poskoči na taj oblak...jer gore sigurno ne pada...sigurno pada samo do oblaka). Dolje se jedan taban trudi održati ravnotežu između neba i zemlje pa kao gromobran spaja munju helija i snopova i ruke sa skliskim tlom na kojem stoji (taj taban). Poanta je u gumenim đonovima. Gumeni đon provodljiv i neprovoljiv.

Sjedi ona sama sa svojim balonima i s tom svojom bolnom rukom, bolnom jer je htjela poletjeti baš do onog oblaka, a već je imala razrađenu taktiku kako će odskočiti, samo kad se jednom vine dovoljno visoko. Imala je plan kako poskočiti i ostati na tom svom bijelom oblaku. Sigurno je bijel. Dolje je siv jer pada kiša po njemu. Gore je, iznad je sigurno bijel.

Sjedi ona sama i vrti čašu. Povlači kažiprstom lijeve ruke krugove po rubu čaše jer po tom rubu ne možeš nego povlačiti krugove. Nema ničeg do krugova u tim rubovima. Sjedi ona tako pa digne pogled. I onda povlači nesavršene krugove po rubovima jer je ova čaša napukla na sto četrdeset i trećem stupnju i oduzela si barem dvanaest. Napukla je pa ona sada sjedi povlačeći svoje krugove s preskokom, ali ne voli nepotpunost pa odustaje. Odustaje i kruži slamkom, u visokoj čaši od tri deca.
Kruži slamkom i sad je prošla sve te boje. Digla je pogled i dobila je novu boju balona. Boju livade. I kruži sad sa svojom balonskom zelenom slamkom praveći savršene krugove po dnu. Dno je zapostavila. Njemu se nije dovoljno obratila. A dno je oduvijek sigurno. Ground zero. S ekvatora ne možeš pasti. S ekvatora ne možeš pasti na koljena i ne možeš poletjeti na oblake. Na njemu možeš samo oko njega samoga izvodeći akrobacije i nadajući se da se ne zavrtiš previše u svom trostrukom saltu. A dvostruki flikflak tu ioanko nema smisla. Ni lijevo ni desno. Ni sila ni trenje. Možeš jedino oko njega. S ekvatora.

A dno, dno se miješa lagano slamkom. I piće. I led. Sve to možeš balonski zavrtjeti, ekvatorski oko njega samoga. Oko pića i dna i slamke i leda. I uvijek će se iznova vratiti svom napuklom početku i kraju makar nedostajalo onih dvanaest stupnjeva.

Sjedi ona tako na barskoj sjedalici, a kisika je uvijek manje i ventilacija je za... za nesvijest. Ventilacija ne pomaže. Pa sjedi i vrti svoje rubove, krugove, vrhunce i svoja dna.

A glazba trešti kroz zvučnike, kroz prostor i garderobu i visoku čašu praveći valove. Uz more. Lipanjsko more prijepodne na plaži. Oko tebe tišina. Ničeg osim sunca.

Digne pogled i slamka je opet druga, a rubovi su uvijek isti jer rubovi ne odustaju od sebe i ne odustaju ni od nedostatka kisika i nesvjestice i ljudi i njihovih ritmova i toga što nemaju takta.

Ljudi nemaju takta. Zna ona što to znači. Nemati takta. Ne znati kako treba. Ne biti suosjećajan. Ne pogoditi kada šutjeti a kada reći, što reći, a što zadržati za sebe. Nemaju takta, pa vole nagaziti. Na cipelu. Nagaziti beezobzirno. Pa sjedi na barskoj sjedalici. Tridesetak centimetara od tla – toliko joj stopalo dijeli od polomljenog stakla po pločicama kluba. Taman dovoljno. Snop je učinio svoje. Samo je zaboravio oblak jer njoj još pada kiša.

Rođendanska zabava. Tako je počelo? Do nekih je šarenih mrvica po nečijoj rođendanskoj torti? Ili nije bilo svjećica? Ili nije bilo ni rođendana? Ili ju je netko nagovarao i konačno nagovorio pa ju izvukao iz kuće? Je li moguće da je tako došla ovdje? Ili nikad nije zaboravila, samo je pogledala previše duboko u čašu pa će morati pričekati zoru da se prisjeti svakog detalja svog noćnog izlaska? Ali balona se sjeća. Možda jer je o njima mislila puno prije. Prošlog lipnja. O šarenim balonima. A danas je pala kiša pa je pozvala balone iz sjećanja.

A baloni su svirali. Svirala je ta neka glazba usred tišine. Svirala je neke svoje melodije koje je onda tražila tamo u centru, tamo gdje prodaju CD-ove. Stajala je cijeli dan sa slušalicama i vrtjela. Tražila je. Tražila je neumorno dok nije našla onu melodiju koja je svirala, koju nije znala, ali ju je zapamtila. I našla ju je.

Sad tu u klubu punom ljudi, ritmova i melodija je našla tu svoju pjesmu pa ju je pojačala. Tek toliko da bude dovoljno. Tek toliko da nadjača DJ-a. I sad pleše svoju pjesmu najtiše što zna. I preuzela je čitav podij sjećanja i prošlosti. I pleše i pušta ga da je vodi jer upravo to želi. Pušta ga da korak, dva, tri ,četiri, pet, šest - da ih sve vodi. Svaki njen korak.

A ljudi nemaju takta. I zato ljudi - oni sad stoje. I zato ona – ona sad pleše. Pleše po tom podiju...jer u njemu nema množine. Nema vala uzvanika koji se krivo raspršuje po površini mora. Nema ničeg sličnog. Samo dva njegova koliko brojeva(?) veća stopala. I ta je stopala vode u nazad i u naprijed i oko sebe i oko njega, svo vrijeme oko ekvatora. Jer s ekvatora ne možeš pasti. Ne možeš s njega i ne možeš iznad. I tako joj je sada, dok vrti boju lavande, sve njezine nijanse i pazi da ne razbije led. Jer ne valja razbiti led. Ne među ljudima bez takta. Tu valja održati led. Ne razbijati ga. Treba graditi iglu, treba dizati Ural, treba njegovati svoja osjetila i poštivati svoju intuiciju. Zato vrti sve nijanse srpanjske lavande. Vrti njene nijanse i razmišlja o medu.

Gdje su nestale sve one pčele nakon kolovoza? Gdje je uopće nastao onaj med nakon srpnja? Gdje je zujanje, ritmično zujanje stalo i pretvorilo se u slatki okus na usnama? I...na čijim usnama?

Vrti ona jer... Došao je rujan. Zna ona to, dok sjedi na svojoj barskoj... Došao je rujan i nagovijestila se kiša, a ona je nekako zaplesala, kiši usprkos. Ona se nekako zanijela jesenskoj depresiji usprkos, ona je nekako cvala kao proljeće.

I gdje je nestao taj med što ga osjeća na usnama? Čijim usnama?

Pa je digla pogled a slamka...slamka je postala neka druga. Iako je sve je bilo isto. Sve je bilo isto, samo je snop mijenjao boju po boju do ove. Sad je boja bila svijetloplava. Svijetloplava. Ili je previše leda bilo u čaši? Jer, ako jest, nije ga trebalo razbiti.

Plesala je ona vođena tim tuđim koracima. Koliko brojeva većim koracima? Plesala je s rukom u struku. A ta ruka nije stala u njenu rukavicu. Nikad ne bi stala u njenu rukavicu, ali je savršeno držala struk. I savršeno je držala ravnotežu.

A listopad je došao nenajavljen i došao hladan. Svakome je trebala rukavica za tu jaku desnicu. I svakome je trebala još jedna za onu naopaku lijevu. Pa su i njoj trebale. Trebale su joj, ali ih nije uzela jer je ruka znala kako čuvati u struku i kako čuvati u člancima i kako obaviti te dlanove. Znala je ruka.

I ova je čaša napukla. Već tri čaše to ne primjećuje. Čak tri čaše dugu vječnost se uopće ne obazire na napukle početke i nedovršene krajeve. Jer kopa po rubu pazeći da ne razbije led.

Jer ljudi nemaju takta.

Nije joj pala ta kiša. A ruka je i dalje boli od snopa. Ne onog dijela snopa između palca i kažiprsta koji joj briše sjećanja, koji pojačava njenu glazbu, a stišava zvučnike u klubu. Ne. Boli je od onog snopa od kojeg je jedna ruka bila u zraku, visoko, iznad nje, i jedna noga isto...dok je ona druga držala ravnotežu.

Nije joj pala kiša u studenom, pao je snijeg. I upalila je vatru u kaminu umjesto grijanja i navukla je zavjese i tuđu kožu umjesto rukavica.

Nije joj pala kiša koja danas pljušti. A pjesma opet ne valja. I DJ bi trebao ići na prekvalifikaciju. I svi bi oni koji si međusobno kradu zrak mogli na tečaj plesa.

Ali što ona zna o tome. Ni ona svoj tečaj nije odradila. Ne kako treba. Čak ni u prosincu prošle godine kad je plesala već mjesecima. Nikad nije odradila ples kako treba. U svemu je bila ta jedna greška. Plesala je, a oči nikad nije otvorila. Plesala je s osjećajem u želucu i plesala s nervoznim prstima koji su se predali i plesala sa strukom koji joj je ugrijao i ponekad, čak, plesala po tuđim nogama (koliko brojeva većim?) jer se nikad nije naučila...nije se naučila plesati kako treba.

A onda je došao drugi DJ i pustio pjesmu da je pogodi u dušu. U dušu. Nije ju to omelo. Ona je i dalje pazila da ne razbije led. Pazila je dok ga je gazila nogama po prstima. Pazila je da ne razbije led dok ga je gazila slamkom tražeći dno. Jer dno je sigurno. S dna ne možeš pasti. S dna samo možeš oko njega. A ponekad...ponekad možeš i poletjeti... ali ne na ekvatoru.

Na rubnoj crti šankovine sjedi žena. Sjedi žena za šankom koja nije došla sama. Sjedi žena kojoj je pokoji prišao i pokoji se predstavio. Svi su se oni redom predstavljali, a posljednji je bio Veljača. Pogledala ga je ispod oka. Pogledala ga je kao što je sve do jednog ove noći gledala. Pogledala ga je i okrenula se. Samo je digla pogled sa svoje čaše i prebacila ga s druge strane šanka. A s druge strane šanka dobila je novu čašu i dobila je novu slamku i dobila je novi led.

A dok je odlazila...
Pričala je o balonima...


Ja sam ih odbila sve. Sve radi radi jednog Ožujka.
Iznad oblaka. S medom na usnama.


Pe es...Svaka sličnost sa stvarnim oblacima, balonima i slamkama je namjerna.

Ein Schuss ins Schwarze

To što imam dva doma (a ne zovem ih tako)
I još jedan u prošlosti

I to što nigdje nisam doma
Jer sam svugdje doma

I to što je moja kuća violina i gitara
I u prošlosti klavir,
A što mi tijelo uvijek iznova protrese dubstep

To što slušam acoustic,
A zamišljam radio version iz vremena njegova nastanka

I to što je meni pjesma bez riječi
Isto što i riječ bez glazbe –
Nepotpuna

To valjda tjera svaku moju ispisanu da si izdahne i stih i melodiju
Koje se onda kao po pravilu nit' rimuju nit' slažu

...
To me čini neopjevanom.

Ne znam koji dio nedostaje do tog koraka...

Pa me, eto, čini takvom – melodičnom –
Kojoj noga u taktu (ponekad i zadanom)
Pleše uz ono što je čula,
A često nitko osim nje nije.

...
Sve to...
To je ono zašto sam kakva jesam.
Na papiru. U sebi. I iznad svega- što uopće jesam.

...
Nijemci imaju taj naziv Hexenschuss
Hexe znači vještica, a Schuss ...to je hitac, pucanj, metak
A kad kažem Schuss, ne vidim hitac nego opaljeni metak
Ali, nisam metak. Meci su brzi, a meni brzina nikad nije bila...ime.

Ali ta moja leđa
Od krivog spavanja ili možda ipak od novog atributa
Ona danas igraju po svom, plešući u kolo i zazivajući što ne treba...

To me, valjda, čini pogođenom vješticom.
Pogođenom boli u leđima. A vješticom po osjetilima.




i ovo sad moram nadodati. jer je bilo suđeno - suđeno - da pročitam jednu tessu suznog imena pa sam joj napisala

o frakturama sam si pisala. a nikad je nisu pronašli.
nikad. ni kad sam u bolnici bila natučena i plava od onih limenih...što ih nazivaju ljubimcima...
o frakturama sam mislila dok sam ležala hladna i bolna.
a kad sam pala. pala sam na bok. jer meni je tu mjesto. kao fetus. ja sam "s boka". uvijek sam tako bila. tako spavam, tako se tješim i tako se budim. s boka.
a on su mi rekli, snimit ćemo, još jednom.
i previše sam snimki snimala dva put
možda jer su mislili da ne zračim i da trebam zračiti
a možda zbog onog što su mi govorili dok su mi objašnjavali da moram sve ponoviti. na mojim se slikama nekim čudom javilo nešto što nisu znali objasniti.
kemijska. tako je izgledalo. meni. ne znam.
ili sam čipirana.
pa su me...učinili takvom...drugačijom...učinili su da zračim. a moje meni suđene i nečipirane kemijske na snimci nije bilo.
rekli su "ovo je prava snimka"...to je moja kost. i ne fali joj ništa.
a meni je falila kemijska. jer meni treba moja riječ. i meni je falio prijelom...jer me kost boljela. zbilja. i ne samo ta. i dobro bi mi došao...taj gips...dobro bi mi došao, ali nisam ga dobila.
a kemijska...nje sam se uhvatila kad sam ustala. i tako sam počela...jednom...pisati na ovom jeziku sa svim svojim pravopisnim, gramatičkim i misaonim greškama kojima je oduvijek mjesto na mojim snimkama.

a dodati moram...jer sam križoboljna tek otkad se to dogodilo.
i ovo je sad - ponavljam - naprosto bilo suđeno
da se nadopiše na taj moj trideseti (post)