Da više i ne trepneš

Vjeruješ li u B/boga? U kojeg? I kako to izgleda? Tvoje vjerovanje. Tvoj bog. Tvoj Bog. Tvoji bogovi. Bogovi. Imaju li lica? Jesu li opipljivi? Govore li? Ili pišu? Ili naprosto osjećaš?
Kako to izgleda – kad vjeruješ – vjeruješ li u obredima? Ili svaki dan? Molitvama? Životom? I, zašto? Čemu se nadaš? Ili ti je to način življenja?
Čemu služi tvoja vjera?
Nadaš li se raju?
I, gdje je raj?

Naravno da se nitko ne bi osvrnuo, sve i kad bi bilo ljudi. Previše sliči filmovima. Zapravo, točnije, seriji – toj jednoj, američkoj. Osvrnuti. Premalo sam koristila tu riječ. Ta američka serija.
Nitko se ne bi osvrnuo jer – ne događa se.
Kratko. Baš kratko. Tren oka. Treptaj. Korak po korak. Svaki odzvanja, oštro lupa o fasade i odbija se, svaki, jedan po jedan, vrati se do mene. Slušam korake. Da bar znam koliko ih je. Brojala bih unatrag. Do vrata. Do stana. Do kreveta. U dva moram otići do Ivane. Ivana ima rođendan. Prazna baterija. Zvat ću je ujutro. Dok budem išla po poklon. Nazvat ću je ujutro. Moram naći punjač u torbi kad uđem u stan. U onoj velikoj. Valjda ga nisam ostavila u uredu.
K vragu i ako jesam! Neradni dani su najbolji bez mobitela. U dva moram biti kod nje. Moram prije toga jesti. Moram prije toga otići po taj dar. Priča mi o tom albumu već mjesec dana. Valjda neće biti dva ista poklona. Moram sačuvati račun.
K vragu i prazna stajališta taksija. Malo kiše, malo zahlađenja. Petak. I odjednom iz tako banalnih razloga nijednog taksija.

Ne događa se. Prebrojavanje obaveza. Jakna navučena preko članaka. Da sam znala da će pasti kiša… ne bi bila kožna. I ponijela bih šal.

Jedne jeseni…
Trebala sam poći s njim. A lijepo me bio pitao. I lijepo sam mu rekla. Ne ovaj put. Žuri mi se. Ujutro rano ustajem. Ionako se neću naspavati. Nećemo ovako. Možda sutra. tako sam mu rekla, možda sutra. jer preksutra ne moram nikuda. Preksutra je i meni nedjelja. Lijena. Neizbježna. Hladna. Tu sam prognozu pogledala. Jer sam mislila otići negdje. Nešto. Nekako. Tu nedjelju. Jer si obećavam tjednima – da ću baš ove nedjelje – ja – ne zvala se kako se zovem – otići i provesti svoju nedjelju kako spada.
Korak po korak odzvanja, vraća mi se. I onda odjednom. Tren. Glava. I crnilo.
Ništa.

Znaš onaj osjećaj padanja u nesvijest? Onaj trenutak prije padanja u nesvijest. Onaj trenutak koji uslijedi nakon napada panike. Ono kad te lovi osjećaj da se gubiš. I kad te obuzme strah. Onaj kad dišeš toliko različito, kad uopće postaješ svjestan svog disanja, iako te ono inače prati u stopu. Svaki dan. Cijeli dan. Disanje. Ali tek ga u tom trenu osvijestiš. I srce promijeni takt. I onda. Odjednom. Pustiš.

Trebala sam možda poći s njim ili mu reći da pođe sa mnom do stajališta. Ili nazvati taksi s njegovog mobitela. Ili sam mu trebala reći da odemo do njega pa da me odveze. Ili je mogao sa mnom čekati noćni tramvaj. Ili…
K vragu, kad nije bilo tako daleko. Nije to bio tOliki put. Nije bio drugi kraj kraja. A možda sam trebala… Reći da ne bih sama. Reći da je pametnije da ne idem sama. Reći da se nikad ne zna. Svašta se događa. Ovo je velik grad. Ovo je, znaš, najveći grad ovdje, ma koliko puta gradovi znali biti veći od ovog.
Ali trebala sam. Reći da ne bih trebala. Ali nisam. Nisam. Jer izgubiš osjećaj straha od ulica, od mraka, od uskih prolaza, od tamnih sjena, od šuškanja. Izgubiš strah od nestanka sunca. Samo je jesen. Mačka prekopava otpatke. Ili trči za mišem. Ulica se sužava samo da bi se iza ugla opet proširila. Tamne sjene su slučajni prolaznici koji te prođu bez da te dožive. Ne mogu spavati. Bili su vani. On se vraća od prijatelja. Ona se posvađala s dečkom. Ova voli noćne šetnje. Tamne sjene su samo ljudi.

Mislim da ga volim.
Ne smijem zaboraviti uključiti mobitel kad uđem u stan.
Mogla bih ga i nazvati. Rekao je da se javim. Nazvat ću ga s kućnog telefona.

Dogodi se u tren oka. I ne znaš ništa. Vjerojatno sam pala. Ili me uhvatio. Ili me uhvatila. Kad te prođe jednom strah od mraka, nisi više siguran po sebe. Jer se ne osvrćeš. Jer ne čekaš na stanicama, na stajalištima. Jer ti ne treba pratnja. Jer…
I taj tupi udarac. Ne znaš za njega. Znaš za oštrinu bola koji te prođe. I onda te nema. O udarcu misliš tek kad se probudiš. Kad se osvijestiš. Kad te glava i dalje boli.
Ali tko bi to povjerovao? Ma i da je vidio. Netko te gura na zadnje sjedište auta. Noć je. Možda sam popila. I jesam. Dvije čaše vina. Uklapam se u sliku noćnog života. Priče se ne zbivaju u životu. Zato ih izmišljaju. Zato, da ih stvore, ne da ih prepričaju.
Možda neki pas lutalica. Možda. Taj bi možda nanjušio opasnost, režao pa dvaput zalajao. Ali ovdje ih i nema. Zar ne? Ili ih nisam primjećivala.
Možda neki pas lutalica, ali čovjek da povjeruje u priču…

Ali u tom se trenu nije činilo strašnim. Probuditi se na nepoznatom mjestu. U nepoznatom automobilu. U prvom trenu se puno bitnijom činila bol. Četiri udisaja je bilo bitnije osvijestiti da je udarac prouzrokovao tu glavobolju. Ili pet. ili. A onda ta panika. Osvještavanje.

Nisam postala crna kronika. Ne okončana. Postala sam još jedan broj. Nestala. Mole se građani… Tog i tog datuma… Na tom i tom mjestu zadnji put viđena... Na sebi imala... Ako ju je netko vidio… neka se obrate… na broj… Bilo kakve informacije… Potraga…
Javio se… I dalje u slučaju… nikakvih novih saznanja…
Potraga…
…obustavljena.
Nitko se ne osvrće za nestalima.
Ti, koji vjeruješ. Ideš li na vjerske obrede? A gledaš li u nestala lica? Gledaš li oko sebe? Vidiš li me? Vidiš li onog nestalog maloljetnika kojeg nema već danima? Onu djevojku koja je s dvadeset godina nestala i nema joj traga? Onog oca što ima troje djece? Onog djeda čiji unuci mole za bilo kakve informacije. A pronašli su mu prazan brod. I Bog zna da ga više nema. Odnijela ga je oluja.
Umro je kako je živio.
Živio je. Umro je kako je živio.

Taj trenutak prije padanja u nesvijest.

Umro je kako je živio. A neki su živi.

Taj trenutak kad, ako ti je prvi put, ne znaš da je to to – da se sad predaješ, da sad nestaješ u crnilo – ali ipak nekako znaš – nije to najgore. Bit će dobro. Samo nemoj udariti glavom. To su te učili otkad znaš za sebe. To je ono najopasnije. Ne nesvijest. Pad. Udarac glavom.
A što kad dobiješ prvo udarac, a onda mrak?
Ali taj trenutak… taj kad ti se prvo cijelo tijelo napne – i onda počneš puštati. Puštaš se. Kao prvi ulazak u more. Kao gledanje nadolje s vrha litice. Kao filtrirano, savršeno bistro – puštanje. Toliko čisto da mu vidiš dno. Vidiš to u što ćeš se pustiti. U onom zadnjem trenu – prije nego odeš – vidiš da ideš u gašenje. I sve je dobro. Sve je dobro. To je nesvijest. Samo glavu čuvaš. Samo se pada paziš. Udarca. Samo je taj dio opasan. Mene je preduhitrio.

Pa napad panike. Prvi put kad ga ugledaš. Vrištanje. Ne znaš čuješ li ga ili se odvija u tebi. Stisnuti mišići. Drugi val napada. Otvaranje vrata. Prvi ti put nije s leđa. Prvi put doživljavaš. Vidiš. Oči. Velike smeđe oči. I bradu. Gustu tamnu bradu.
I čupanje kose. Miris pokisle šume. Težak. Težak. Težak.
Miris te pokisle šume. Vlažnog tla. Otpalog lišća. Sve se oprostilo od života. Jesen. Jedne jeseni…
I ta neopisiva bol. Tvoja kosa. Njegova šaka. I tvoja mokra koljena. I njegov tupi pogled. Bez ikakvog objašnjenja. Bez ičega. I ono što ti šutke govori. Dok su ti nokti u zemlji. I tvoje samo me pusti.
I preklinjanje. I pad na leđa. I rukavice, suviše mekane ruke na vratu. Rukavice. I val u valu panike. Ruke zaglavljene njegovim koljenima. Pojačavanje stiska. I taj napad panike. Koji samo raste. I raste. Sve do kulminacije. A onda vidiš.
Nitko to ne bi pomislio. Nitko ne bi povjerovao. To su priče. Po tome snimaju serije. Američke.
Onda vidiš. Onaj rub. I znaš da nećeš pasti. Ne ovako s leđa. Samo ćeš pustiti. Pustiti nokte koji kroz tkaninu ne mogu do njegove kože. Da ga ozlijede. Da te puste. Pustiti noge kroz koje prolazi svaki novi val straha. Ne mogu mu tvoja koljena ništa. Ne tvoja koljena. Ne njegovim leđima. Onda jednostavno vidiš. Iako je mrak. Taj pritisak u glavi, taj od krvi, negdje curi. Negdje kapa iz tebe. Negdje si napukla. Kao staklo od sitnog kamenčića. Bez da se razbiješ. Samo si napukla. I sad taj pritisak u glavi popušta kako mu se stisak pojačava. I osjećaš kako puštaš. Puštaš u sve crne kronike, da se izliješ po svim novinama kao savjet drugima. I ništa to ne znaš. Ništa ne znaš. Ne znaš da te neće biti. Ne znaš da će te slučajno pronaći. Ne znaš da će prije toga odustati. Ne znaš koliko ćeš suza koštati. Ne znaš koliko će ti puta birati broj sutra. Ne znaš tko će ti doći na vrata. I da će ti provaljivati u stan. I da će tvoj nestanak prijaviti u utorak.
Znaš da puštaš. I gledaš. U sjenu. U bradu koja se u mraku ne nazire. Vrata automobila su odavno zatvorena. Sve se ugasilo. Gledaš u smeđe oči koje te ne vide. Gledaš. I gledaju ga stabla. Gleda ga vlažno tlo. Gleda ga lišće. Gleda ga čitava šuma. I gledaš ga ti. Da više i ne trepneš.

Vjeruješ li u Boga? Ne znam što bih o tome mislila.
Da. Ja, koja sam otišla – ne znam gdje sam. I ne znam vjerujem li. Znaš što znam? U jedno sam sigurna. Da raj postoji. jer, u pakao sam se uvjerila. I znam i gdje je. Ostaje tu, na zemlji, za svakim tko ode.

http://www.nestali.hr/

Za dane poput tebe

Pa hrabro uvlačim ruke pod košulju (radnog) dana.

Znam kako to voliš. Ujutro bi da grmi, da ti sijevaju munje, da se vjetar prospe nad gradom i navuče čitav jedan kaput tmurnosivih oblaka. I onda prosikćeš od težine, svi ti se mišići napnu i taman onda kad je najbolje proliješ pljusak po asfaltu. Dobro jutro, svijete! Dobro jutro, ne mogu bez tebe!

I onda, jednako odlučno provlačim dlanove po klupčicama i sušim svoje svjetonazore, da ih sačuvam za još jedno nenajavljeno javljanje po krošnjama i krovovima.

I onda, prstima spajam molekule i molekule dok mi se u nosnice ne digne miris jutarnje kave, premorenoj od noći, odmornoj za tvoja podneva. I bacam ti jedan mazni pogled preko ramena kroz ono staklo što me dijeli od tebe kad dolaziš nepozvan.

Pa napustim gromobrane svoga doma. I danas ću u četiri vidjeti mjesec usred tebe ponosnoga, kako ti se presijava u šarenicama. I, pomislit ću kako bih se mogla jednom baš tamo preseliti, u predgrađe planete i kad ga pojedu dani poput tebe pa od njega ostane samo mlađak, sjedit ću na stepenicama ispred svoje kuće, gledati kako mi je progutano predvorje, poplavljeno tamama svemira, bacit ću noge preko ograde, ljuljati se i promatrati planetu koji obilazim kao gost gladan svojih najudaljenijih krajeva – i uhvatit ću te za kosu kad mi vratiš moj vrt, moje voćke, moje pupoljke, mirise procvalih jorgovana i ljetne kiše, šarenilo jeseni i čistinu zime – i reći ću ti – hvala za moje uvertire, hvala za vrhunce, hvala za krajeve.

Ujutro bih da grmi, da mi sijevaju munje, da se vjetar prospe nad gradom i navuče čitav jedan kaput tmurnosivih oblaka. Prevelika je napetost.

Ja sam poput tebe. Za dane poput tebe prodajem noći poput ove. Za sebe poput ove prodajem nadopiši proizvoljno.

Vratite mi moje priče

I u nekoj prodavaonici ženstvenosti bih mogla pronaći i podsuknju da mi se prihvati bokova dok na sebe navlačim novootkrivenu eleganciju, ali i ta će priča imati toliko veze s ravnotežom da će dovesti do dvoboja moga bila i jesam ili jesam i postajem. Pa neka netko kaže da se nisam našla. Mogla bih si, kad bih htjela, na nadlakticu dopisati čak i koordinate svog prebivališta koje bi se u skladu s pomicanjem stopala prilagođavale znamenkama. A prevario bi ih i pokoji moj zimski san u nimalo uhranjenom izdanju, potpuno nepripremljene mene slojevima i slojevima zimske – sigurnosti, pa bi se vrtjele te znamenke dok pokrivena sanjam neke sasvim druge krajeve.

A meni samo da su krajevi. Da su rubovi. Da su litice. Jer meni samo da nije na pola puta, prema istoku ili zapadu. Meni da je se ne vrtjeti u mjestu. (Da se ne ukopam.) Meni da je da se sva koža išara novim otkrićima.

I točno tu, molim te, prijeđi prstima. Jer ne mislim ponosno dignute brade glumiti gladnu. Pa točno tu, molim te, prijeđi prstima. I šapni mi što ti otkriva ta linija (krajeva) o meni (na nečijem dlanu). I izgleda li sumnjivo taj madež tu na mojim leđima (što nešto smjeraju, a nikako da priznaju). Da znam, jer sad će zima. I uspavat ću se na šestom katu, ispod zemlje. Sloj po sloj. U džemperu mekom i toplom, od pletenog snijega i vjetra.

I, vratite mi moje priče krajobrazno rubne. Krivo sam ih poslala. Nisam to tako (za)mislila - da moje priče postanu vaše, pa da ih hrabro stavljate pod povećala. I onda mojim krhkim stvorenjima - koji tren glume hrabrost tren vlastitu manjkavost - pronalazite rupe u opisu i nelogične rasplete. Vratite mi moje likove. Na kućnu adresu. (Protivno svakom pravilu.) Da mogu mirno spavati jednom kad me zima pokosi. Pišite si svoje. Grlite ih koricama. Mazite ih zapletima i kulminacijama. A meni moje dajte da ih nosim sa sobom, rukom pisane, strpane u njihovu vlastitu rubriku pod mojim rebrima. Katalogizirane po vremenu umjesto žanru i slovu.

I onda ću, medvjedica, zaspati. Sa svojim slovima. I ne pada mi na pamet sanjati. Želim samo svoje želje. Da mi se ne diraju pod jastukom. Do proljeća ih možda upijem sklopljene. A vi moje snove rasprodajte kome hoćete. Ne znaju što ih čeka. Čitava kraljevstva s kojima se treba znati nositi. Od toga sam odustala. Pa neokrunjena obilazim svoje male države-gradove bedemske, probijajući vlastite barikade, tražeći svoje slabe točke i ojačavajući utvrde. Za sigurnije sutra. Odcijepljeno od kraljeva. Stopljeno oko ošita. Gladna proljeća.

Prepoloviti neparna (vrata)

Od tih bezbroj postaja,
Od alfe preko međustanice i međustanice i međustanice (...) do omege
Bolne ključne kosti
Od istezanja vrata,
Od pale glave
- A glava je pala,
Nimalo francuski (još) i nimalo revolucijski ni revolucionarno
I nije pala s njom ni kap kraljevske krvi
Jer kraljevi i kraljice...
Tamo gdje živim i tamo kuda živim - ne žive, ne pored mene, ne kraj mene i ne za mene,
Pala je jedna obična glava, od običnog umora, teškog poput olova, puna misli - ...ni čudo što je pala...
I ta šutljivica, ta prepuna nauma što nije računala sa sobom i na sebe
Pa su joj kilometri naplatili uslugu, prisilno, stegnuvši obruč bola, oko ključne kosti, u vlastitoj si bravi...
Jer vrat može nositi svoje, ali tolike misli - koje ne bježe baš na niti jednom jeziku u svijet, već se samo njihova sjena cijedi... I cijedi... I drže se zubima te sjene jednim vremenom za sebe, drugim za svijet
I vuku i čupaju
I grle kutnjacima
I mudruju umnjacima...

I taj vrat dobro da je živ ostao...od te bujice koja je nosila sve sa sobom...i odnosila
Sve - samo što taj jedan jezik nije znao
Taj njegov
Taj zapadni
Taj...što je danas bio... Na putu do onih zidina... U tom toplokrvnom kraju gdje svi ključaju od temperamenta...
A ova ključna se od bola prepolovila u svom zdravlju na svoju i moju
Pa nek' si ja sad mislim...

A tako se volim prepoloviti, neparna (vrata)
...pa osjetim koliko sam živa...

U afektu

Moje su ptice odletjele. A ja pišem. Svoje. Ptice. Sebi. Dok ne vratim. Krila. Slobodi.

Pišem u afektu. Bez predumišljaja. Pa mi se omakne istina. Pa je zakamufliram negacijom. Ili brisanjem iste. Promijenim haljini boje. Lažem o tetovažama. Predstavljam se drugim imenima. Režem kosu. Lakiram nokte. Selim pokućstvo. Preraspoređujem stol i sjedalice. Podvaljujem drugima svoju kavu. Nepitku. Pijem vodu da me razbudi. Pa pišem o soli. I derem tabane po krivom kamenju.


Pišem u afektu. Onda skrivam oružje. Smišljam alibi. Znam tristo i jedan razlog zašto to nisam bila ja. Pronalazim nelogičnosti u vlastitim postupanjima.

Bez predumišljaja. Svoje otiske razmazujem zajedno s puštenim kapima crvenila.

Pa mi se omakne istina. A zanijekat ću je bezbroj puta. I skupljam odsječene vrhove svojih valova – godina manje - s mjesta zločina.

Pa je zakamufliram negacijom. Jer tko bi posumnjao, u negaciju. I mijenjam si strukturu svojih spiralno zavijenih zavojnica, u krugove.

Ili brisanjem iste. Jer se ne vide tragovi. Brisanja boje moje krvne grupe sa zidova.

Promijenim haljini boje. Kad je svučem. Na slici. Ne dotičući je ni u samom rubu. Već je prekrajajući na slici.

Predstavljam se drugim imenima. Onim srednjima. Ovakva. I, često, onakva. Ta-i-ta.

Režem kosu. Pa je lijepim. Natrag. Neživu. Kad si promijenim sliku u dosjeima.

Lakiram nokte. U lažne boje radosti. Ili još varljivije boje monotonije. Kad ljude uvjerim u svoja stanja.

Selim pokućstvo. U nedostatku punih polica. Zbog porazbijanih tanjura. I polomljenih čaša. Šalice ne diram. Sebe. Lomim samo iznutra.

Preraspoređujem stol i sjedalice. Pa s poda promatram svoje stropove. I žarulje. I gledam kako polako prede mrežu svoju, Osmonogi, potpuno savršenu. I nemam srca iseliti ga. Iako ne mogu s njim. Jer nemam srce za njega. A rebra predaleko da ga njima pometem i odnesem pod otvoreno nebo.

Podvaljujem drugima svoju kavu. Nepitku. Jer tako traže. Inače ne bih. Da me mole.

Pijem vodu da me razbudi. Žednu. Koja ne pijem. Koja bih trebala. Slatku.

Pa pišem o soli. Jer kamo ću s tolikom soli? (Žedna.) Koja se istresa iz džepova. I ljušti s kože udomaćena. Koja sam na nju navikla. Pa sam je proklela dvanaest puta. Neka mi se ne vrati. I koja sam bila ustrajna. Dok se nisam polomila. Dakako, s prave strane. Svojim srednjim imenom. Od središta prema rubovima. Pa se prelijem preko šavova.

I derem tabane po krivom kamenju. Jer ću se stopiti s tom prirodom. Koja sam je zavoljela. Koja ću to učiniti. I koja ću onda – o bubamarama. I o svom novom crvenilu. Bosonoga. Po krivom kamenju. Tako nakošena i kriva. Pod pravim kutom da me se – ispravi pogrešno i ispravno pusti da se sama opkolim prije nego se oslobodim. U pravom padežu. I danom vremenu. Bez ijednog veznika. I s izmišljenim glagolom. Razbuđenog pasivnog stanja.


I tko si je to još polomio rebra -
(Jedno da si izvadim. Od njega ništa da ne napravim. Da ga zasadim.
Jedno da ga rastopim golim dlanovima razlivene linije biločega.
Jedno da ga bacim u zrak do bestežinskosti
Jedno da ga potopim očima.)
- da bi lakše disao?
I tko je rekao da se ne može ispasti iz ljubavi?
Sa srcem se mire samo hrabri.
Zašto mi se okov slike s gležnja pretvorio u toliku slobodu da mi se maslačak upio u kožu, a ptice mi odletjele?
Moje su ptice odletjele.
Nema maslačaka s jeseni, jelda?

A da kažem da sam bestežinska… Vjerovalo bi mi se?

Nacrtat ću ta krila ponovno. S jeseni. U inat maslačcima. Bez predumišljaja. U afektu.

"sa strahom i sa nadom izmisli me"

Kako sam razgolitila jednu pjesmu.
Kako sam (se) ranila.
Kako sam. Rekla. A nisam trebala.
Kako sam samo.

Kako sam gledala u stranu.
U strop.
U tepih.
Kako sam sušila oči.
Kako sam držala kapke.

Kako sam se razoružala.
Kako sam jednostavno pristala.
Kako sam opustila mišiće.
I pustila pružene prste.

I kako sam pokisla.
I kako mi je srce polomilo rebra.
I kako mi je zrak stegnuo vrat kao pojas.
I kako me pogled slomio ko vazu.

Tako sam pokisla
Pa se rastvorio kišobran.

I magla pala na jezero
I kapi nikad manje
Poput rose po obrazima
Poput rose
S tri vlage u zraku
I sivim šatorom nad zemljom
I dvoje ljudi na stazi koja ne vodi nikamo

A zrak je stegnuo vrat poput pojasa
I kasnije sam razgolitila pjesmu
Usred zime
Da se posole obrazi
Četiri obraza
…što smo solili…
...što smo musavi bili
…što smo se poput djece krivili. Zguljenih koljena.
…što smo se pokajali
Što smo pokisli
Pa smo se skrili
A poslije se solili.
Krivu sam pjesmu odabrala. Krivu sam ti pjesmu odabrala otkriti.

Jednom će pitati zašto nikad nisi.
A ja ću reći da jesam.
I to kako…
I to koliko…

.

Pa sam p u s t i l a . . .
(polako
toplo
nježno
zauvijek)

Tek tako - jedan dan

Ja sam te našla.
Ukravši si dva tjedna svakodnevice.
Otimajući random propusnice za jeftina krila.
Bacajući mrvice od a do b i tako bliže,
Od grada do grada
Preko država
I otoka.
Pitajući sto i jedan put – za put.
I odjednom se izvrsno sporazumijevajući isključivo (na) jezicima koji nisu moji.
Pretvarajući isplanirane i triput provjerene rute u skuplje alternative.
Čudu se čudeći gdje god sam dospjela (- namjerno).
Otkrivši barem metar široke zidine gdje sam se najmanje nadala (- slučajno).
Popivši svaki dan više od jedne točno naručene, krivo isporučene kave.
I smiješeći se nad tobože svježim sokovima,
Istapajući kroasane pod nepcem kao večeru.
I analizirajući mora, mostove i grobnice velevažnih majstora svog vremena.

- Ja sam te našla.
Ukrcavši bijele noge na prebukirane brodove (- ne potonuvši).
Prevrćući replike megalita u nadi da ću provaliti nedokučeno (- ne uspjevši).
Hodajući sumnjivim ulicama u još sumnjivije sate (- preživjevši).
Jedući sirovo u pokušaju kušanja sreće – i imala sam je (– čak i za te novce).
Ispisane – čitave jedne prevelike – bilježnice kada kamo treba poći
I koliko će to trajati.
Ne prespavavši ni onaj najraniji let (– među letovima).
Slijećući nad morem moleći sedam grčkih bogova za milost (- mome strahu).
Ne dobivši jednu – tu jednu sliku tih oblaka.
(Digresija.
Ona je
…zapravo samo trebala opaliti po okidaču
Prstom
Ženski
Nježno
Onako kako to žene znaju
Kako to rade
Jer ženski prsti to mogu
…a još k tome
…ti njeni francuski
Njima pripisujem ljekovita svojstva
I naočitost, svjetsko čudo

Ali ne
Nisam dobila sliku tih vatica, ovčica, pjenica po zalazećem nebu,
Nisam dobila te minijaturne ispuhe dima na prozirnim koncima
Pa nemam te rozoplavosive oblake zabilježene

Jer taj
Jel
Francuski
Damski
Kažiprst
…elegancija od desnog kažiprsta
…kojeg svako malo drži onaj koji drži tu neku knjigu na tom istom jeziku
Crvenih korica
A umirem od želje da saznam o čemu je zapravo riječ…
- e pa taj dotični kažiprst damski zna
Izoštriti lijeve podignute obrve
No…
Ne i onaj okidač
- ona valjda zna da se oblaci ne mogu uhvatiti.)
Iskapavši svaki gutljaj vode koji sam tih dana popila.
Razboljevši se u tuđem, mom gradu.
Prolazeći kroz pridržana vrata.
Nemarno strpavši u džep nekoliko komplimenata
I još više nesporazuma.
Trljajući odjeću na ruke da imam što obući
- na temperaturi na kojoj se (ne) nosi ništa.

I našla sam te!
Na pola puta
Između divljih zvijeri i pitomih velikana.
Tek tako – jedan dan – našla sam te.

Sjećanja na (jedan) ljetni svijet I

Pa se nasred otoka digla prašina
Oko ničega
Usred ničega
Bez mogućnosti bijega
Jer kopna... Ni za lijeka
Dokle god pogled seže
I leća izoštrava
Pa se boje cijede kao naranče
U more preznojenih riječi
I dlanovi postaju nervozni od ljeta
A prsti ih hlade recima usred tog ničega
Kraj suhozida staze
I cvijeća bodljikavog
Grane sasušene
Ovdje ostavit ću veliki zalogaj sebe
Nek se na vjetru sasuši
Pa raspadne
U mrvice
Kojima ću se vraćati
Tražeći sto sam to ostavila
I gdje

...i prisjećajući se... Zašto sam se baš tu htjela vratiti
Gdje je zatvor bez kopna
...a nije kaznionica
Gdje je ljudi koji šute, toliko mi šute,
A more mi priča...
Toliko priča
To tuđe more.
Taj komad moga pupka.
Bez iti jedne rijeke.
Možda sam ovo tlo zato zavoljela.

Jer rijeke...

Jer ja...

I jer je svugdje (uvijek) barem jedna viška.
Nemoja.
Nečija.
Tuđa.
Pripadajuća.
Daleka.
Pa rijeke krivim,... Između ostaloga
A biram zatvor usred mora
Kaznom bez rešetaka
Kaznom od valova
Kaznom od kamena opstalog tisućama godina

I ovdje da ne istražim samo tlo
Nego i sebe
Koze svučene sa sebe
Gola do krvi
Slijepljena u ključnoj kosti
Okolini neprevediva

Da si napišem odsad ću odlaziti...
Jer mi put pod noge najbolje piše

Tristo kiša

Kad me zaboli tuđa neutješnost
Tamo ispod sedmog rebra
- s lijeve strane –
Pa me nakrivi za trinaest ukletih stupnjeva
I okovi me se dočepaju – oko svakog uda –
Svo mi se veselje i bezbrižnost rasprše u trenu,
Kao oteto od noćnog lopova
I rekla bih bravama da me –
- da me drže zarobljenu u radosti
- da me zaključaju čvrstim stiskom oko ruke
Pa da me drže
- kao da visim o koncu –
Da me drže kao onaj što na rubu litice ne pušta,
Ali samo sam zrcalo onoga što me dotiče
I tristo pustinjskih kiša me poplavi bez da me ugasi
I tristo pustinjskih kiša bih da isplačem
... umjesto jednog neutješnog djeteta.