Da sam recimo pločica pa da se po meni razliju kapi vode i samo se sliju niz mene.
Ili da sam zemlja kroz koju ta voda prođe i potone do središta zemlje.
Ili recimo da sam nebo pa da sve spadne s mene.

Da recimo mogu tako da se oglušim na sve, zaklopim uši i ne čujem,
Ili da zaklopim oči i ne vidim
Ili da zadržim dah i da ne upijem.

Ili da recimo… recimo da sam imuna. Naprosto imuna. Jednostavno imuna. Kao da nisam s ovog svijeta. Da tom svijetu mogu okrenuti leđa. Da me ništa ne dotiče.

Da. Možda tada.

Ne mogu ja tu ništa. Samo sam čovjek.

Nešto je u zraku

Ima dana kad se prvo oderem pa se udarim pa se ogrebem noktom - kao da sam pored sebe, a ne vidim se. Ima dana kad sam nepažljiva.
Uhvatim se kako si gledam u prste i nabrojim ih dvadeset i znam da si tu. Ima dana kada udaram deset puta po zaslonu i linija se uspostavi. Ima dana kada skupljam propuštene pozive kad bodove za sniženje i račune za neposluh. Pa se uhvatim kako ga okrenem, taj zaslon, onda kad zvoni i čekam da umjesto poziva dobijem obavijest da je propušten.
Ima dana kad znam da si tu. Šetaš sedam ulica južno od mene. Voziš trinaest ulica istočno od mene. Ponekad… rijetko doduše, ali dogodi se ponekad da znam. Telefoniraš i dogovaraš dolazak.
I onda ima dana kad znam da imam pismo. Imam pismo koje se čita sat vremena. Toliko veliko da se čita tri puta da se svaki detalj pohvata. Pa ispočetka.
Ponekad ih izbrišem. Ponekad ih čitam satima. Ponekad završe u krivim pretincima.
A ponekad pišem romane. Jer poruka nije dovoljna. Ponekad, eto, sjednem i napišem roman.
A ponekad slušam i brojim note, trideset i šest, pedeset i jedan, i znam da je to ta pjesma. Evo, još tri stiha i uništit će me.

Ima dana kad se ne dam. Ne dam!
Ima dana kad se predam.
Odem ponekad i promijenim ime. Tek tako. Odem, pokucam na prava vrata pa promijenim ime. Da se prestanem tražiti.
Ima dana kad poništavam sve. Poništavam. Tužim i ustanovu i sebe. Hoću sebe natrag. Kakvo traženje? Vratite mi mene.

…kad ništa od ovog nije istina
…kad ništa van ovog nisam

…kad se život sa mnom igra graničara
I svaka me lopta gađa u leđa i ruši na koljena pa na prsa
I dlanove pružim uvijek dva treptaja prekasno
Ali ih pošteno izgrebem

(…jer na mom atlasu nema uputa i preporučenih brzina
Pa sam uvijek okrenuta leđima
Pa me se pogodi jednim udarcem da se oslobodi bojno polje.
(sve je samo igra)
…ali uvijek se zavrti novi krug igre)

Ima dana kad je nešto u zraku.
Vidim po datumu. Zbrojim dane i znam da sam u pravu.

Nešto je u zraku.

Čaša vina

Vesti i plesti
Tako bih voljela da to sad krene
Prstima
Konci i končići
I da se sve zaplete
A imam i recept

Rekao je popij čašu vina

Pratio me tako, po trgovini, namirnica ova, namirnica ona.
Pratio me i govorio paket mlijeka?
A ja sam ponavljala ne, znaš da ne pijem.
A on je rekao pa kad ti dođe netko na kavu
A ja sam uzela ona ptičja pakiranja što djeca nose u školu.
Za ptičice koje mi dođu…
Uvijek imam mlijeka… koje ne pijem…

Došao je jednom i donio bocu vina
Došao je jednom i donio bocu vina
Došao je i donio bocu
Uh, koliko vina imam…
Skrivam ga od sebe. Ni sama ne znam zašto. Možda jednom kupim podrum umjesto stana.

Rekao je popij čašu vina.
Nije problem, ako se ne može riješiti čašom vina.
Rekla sam ali tata
Rekao je odi i naruči si bocu vina
Treba ti dobar pogled, dobro društvo i dobra boca.
Nisam otišla na/po tu bocu.
Imala sam dobar pogled. Imala sam dobro društvo.

i došao je jednom i donio bocu vina.
Uh, koliko vina imam.
I vina su uspomene, čak i ona neispijena,
Ona jeftina, ona skupa, sve te boce.

Rekao je popij čašu vina,
A nisam je popila.
Rekao je odi i naruči si bocu vina,
A nisam je naručila.

Nekako shvaćam zašto i nije tako crno kad se čini da jest.
Jer je vino crno i jer mi treba i jer ga imam
Pa se valjda ono nešto ponekad rješava imanjem, a ne ispijanjem.

Vesti i plesti. Ništa nije bijelo.
Konci i končići. Iako se ništa ne spaja – meni se čini da je sve što treba tu;
Ja na odlasku, boce čekaju da ih umotam u digitalnu crnu kroniku i izbore,
Cvijeće mi pušta nove listove, sliježu se zadnje prašine,
Kiša ispire s mene neke zakržljale uspomene,
S krevetom sam već na Vi
I zamrzivač se prazni – nekako je bitno da ono zaleđeno nestane
I uopće ne brojim dane
Valjda se dani ne broje kad su dobri
Valjda nije sve tako crno kao što izgleda.
Kao s vinom…
Nije ni ono crno…
I rješava stvari drugačije nego što zamišlja.
I to što mi je rekao popij čašu vina možda nije spasilo stvar,
Ali to što je rekao da mi treba boca – to je učinilo svoje.

Zaključak dana je da mu je trebalo reći ali
…jer je podigao letvicu za crne dane.

U kartonske kutije stavit ću spoznaju

Treba znati otići.

Prvo
Prekopaš sve oglase koji se nude tamo gdje misliš otići. I dobro paziš na kvadrature. I na pločice. I podove. I zidove. Zidovi ne smiju biti vlažni sami po sebi jer bi u kombinaciji sa suzama mogli podivljati, ne smiju biti popucani jer bi se u kombinaciji sa smijehom mogli srušiti.
Prvo prekopavaš oglase i biraš brojeve i slušaš riješeno je (i pitaš se kako svi drugi sve tako jednostavno riješe) i obilaziš ulice i pozdravljaš ulaze i pružaš ruke i upoznaješ prostorije. Onda shvatiš da nisu za tebe.

Onda
Stavljaš oglase i iznosiš neuroze s kontakt telfonom. Kažeš gdje i kakve. I dok svi drugu navode godine i zanimanje i urednost, ti glumiš da si virtualno zaštićena anonimnost i ne odaješ ništa osim broja i svojih zahtjeva prohtjeva i očekivanja.
Onda stavljaš oglase i govoriš si danima da se telefon ne drži na bešumnom i javljaš se i slušaš svoj iskrivljeni glas kako se najnježnije obraća nepoznatim ljudima s nepoznatim brojevima jer, iako tebi nije potrebno, glas ti zna da je ostaviti dobar dojam bitan faktor.
Onda obilaziš stanove i križaš ruke i odmahuješ glavom i govoriš žao mi je, i misliš nije do tebe, ali nije on za mene, neuredan je, nema šarma, nije topao, ne bismo išli skupa. Onda kažu u redu je, zato postoji ponuda i potražnja. Tebi je svejedno žao jer ti je uvijek žao zbog nečega pa makar zbog zidova.

Onda ipak sama nađeš zidove i podove i dobiješ gratis balkone i smišljaš koje cvijeće na koje prozore.

Onda
Trebaš svoje uspomene bojom i kotrljanjem dovesti u stanje netaknutog pa tražiš cijenu po kvadratu jer ne znaš ništa o kotrljanju - ako se ne radi o baš samo tvojim krugovima, pa se obraduješ kako polog pokriva troškove pretvaranja starog u novo.

Onda shvatiš da moraš počupati tapetu koja ti je grijala ispucani zid i žao ti je tapete i uspomena i zida. Ali skinut ćeš je jer nemaš srca prepustiti to strancima.
Onda ti treba prijevoz za tvoje police i za knjige i za kapute iza kojih zatvaračem skrivaš pokoji unutarnji organ od pogleda masa i za haljine kojima zavodiš ljeta i nepoznate krajeve.
Treba ti netko da s točke a na točku b prenese sve tvoje i po mogućnosti nešto ukrade jer se sama toga nikad ne bi riješila.

I sve što ostaje je potpis koji ti treba da prisvojiš zidove. I sve što ti treba je koja kartonska kutija da se ne odaš ulicama – kojim remenima si stegneš dah, kojim kaputom skrivaš srce, kojim hlačama oblačiš korak, kojim šalom skrivaš obraz, kojom kapom krotiš kosu,
I koja to knjiga ide s tobom u krevet i koja šalica se s tobom budi i koji tanjur s tobom misli svakodnevno večerati i koji ručnik svaki put ofarbaš svojom kosom.

Bitne su kutije. U kutije stanu čitavi životi. Nisam vjerovala. Stanu.
U kofere stanu samo putovanja i utezi,
Bitne su kutije.
A svoje listove išarane plave i stare – njih nosiš u rukama.
Ne dijeli romane sa svakim, neće te svatko znati čitati.
Slova treba znati nositi.

Treba znati otići.

Kamo je odletio maslačak...s proljeća

Kad dođu jutra u kojima tabani ne hodaju po hladnom podu
Kad padne topla kiša i slijepi odjeću
Kad se prekinu skoro svi rituali osim onog malog brdašca navika
Kad bude najavljeni dan
Kad bi se neke oči srele – tako je zapisano.
Neću biti na dogovorenom mjestu
Nećemo ispijati dogovorenu kavu
Nećemo ostvarivati želje
Nećemo biti s drugog svijeta
Neće se dogoditi ono nešto čarobno.

Kad školjke neprimjetno otključaju vrata i prošeću sa gostima
I kad se svi budu sporazumijevali rukama jer jezike ne znaju
I kad osmijeh bude i drugima ispravljao dan i popravljao kragnu
Nećemo se naći na onom uglu
Nećemo sjediti za istim stolom
Neće se izgovoriti čuvane riječi
Neće se uovozemaljiti to pružanje ruke
Neće narančasto frcati iskre po ljetnoj noći.

- Dolaziš?
- Dolazim. Dolaziš?
- Dolazim.
- Nikakve odgode?
- Ne. Nikakve odgode?
- Ne.
- Vidimo se?
- Vidimo se. Vidimo se?
- Vidimo se.
- Sretan put.
- Sretan put.

Kad se noge počnu šuljati po toplom podu bose i neispavane
Kad padne kiša koja slijepi odjeću
Smislit ću što se s ograničenom prtljagom nosi na pusti otok
I kako koža bez mlijeka za sunčanje ne izgori jer se to ne nosi na pusti otok
I koja to knjiga prati takvo putovanje
I čime se uspomene kadriraju opale i nose doma
I što se radi, kako se živi, što se jede, kuda se hoda.
Pakirat ću se i put će biti sretan
I zaronit ću u podmorje Antarktike
Gledati kitove
Vrištati s planine promrzla usred ljeta
I otići ću u prošlost pet tisuća i sto godina
I vući ću se po tuđim plažama, po pijesku i po kamenu
Trčati za autobusima, iskakati bez stajanja.
Znaš li da na nekim mjestima svijeta mora imaju prozore?
Znaš li da na nekim mjestima svijeta zemlja gori?
Znaš li da na nekim mjestima ne trebaš prtljagu, samo stopala?
Znaš li da ću ukrasti nečiju najdražu rijeku iz korita, do zadnje kapi?
Da ću zarobiti nečiju uvalu u samo svojim slikama budućih uspomena?

- Vidimo se?
- Vidimo se.

Kažu da je pravi glumac uvijek spreman zamijeniti uloge.
Mogli bismo sad zamijeniti godine i vrata. Svakom ono tuđe.

(p.s. promijenila sam adresu)

Na nekim planinama možeš zalediti što god poželiš
Nakon toga javom uroniti u davnu prošlost
I onda se vratiti na tuđe kopno sa sobom noseći mirnu luku u džepu.
Nijedan od tih jezika ne znam. Nijedan.
A sve ću ih slušati
I mahati rukama da mi dodaju čašu mora jer sam žedna
I onda onda onda
Onda kad se vratim nemam pojma o čemu tišina govori
O kakvoj mojoj adresi
Kakvom broju
Kakvom to imenu?
To nisam ja.
Ne, ni s kim se nisam dogovorila.
Da, bila sam na putu
Malo sam izgorjela po ramenima
Ove crte po leđima zovu se uspomena.
Kad odsanjaš želje ostaje samo jedan san –
Ostati sretan ispočetka.

Iz opusa rečenog i pisanoga

Poslala mi je A.
"Žene koje čitaju su opasne jer se nikad ne dosađuju, i što god da se desi imaju izalz za bijeg, ne zanima ih ako previše pate jer se one zaljube u drugu knjigu, u drugu priču i napuste te."

I onda me dalje, u idućoj poruci napustila. "Nazovem te sutra." Mora da čita i ona...

Ne zna da sam jučer S. napisala
...došlo mi je da ti kažem kako nekako slijepo naivno i beskrajno vjerujem riječima
što nije najspretnije rješenje za življenje
šta’š
vjerujem im
imam čak i dobro opravdanje koje se tako ne može zvati, ali pošto stvarima volim dodjeljivati nove definicije - kao posljedica nepodržavanja starih uobičajenih - zovem to opravdanjem
vjerujem pisanima više nego izgovorenima
...
ma što sam u biti došla reći jer sam ti došla reći, nemam neko posebno obrazloženje zašto sam to pošla činiti, je da vjerujem riječima. tim pisanim. smiješno je to. možda zato volim čitati. možda točno zbog toga, jer vjerujem riječima. ma ne piscima - riječima. vjerujem im na riječ.
i zato se teško priklanjam komentarima i recenzijama knjiga i priča i pjesama i drama i... tko su oni da o tome sude? riječima treba vjerovati na riječ.
a onda kad te iznevjere, e onda ih tužiš. onda se s njima raspravljaš. uz isključenje javnosti. zbog zaštite neke državne tajne čovjekovog “meni se dogodilo” i zbog zaštite autora riječi koje tvrde suprotno.
ali, kažem ti, S., riječima vjerujem na riječ.

Napisala mi je
"riječima treba vjerovati na riječ."
ovo ti je kapitalno.
ovo ti je genijalno...
ovo patentiraj...
...; znat ćeš kako.

A nakon S., A., druga A., mi je rekla...duga je to sad priča...duga preduga...rekla je nešto poput „mi nismo svoj um“
Oh, kako sam ono rekla S. da vjerujem više onim napisanim riječima...?
Da...tim napisanim... ali ovo je bilo...u kontekstu...i kad sam shvatila kontekst, shvatila sam da toj izjavi ne treba kontekst da zadrži smisao.
I nakon svega ostaje zaključak da mora da ne čitam. Mora da jednu knjigu nisam pročitala. Mora da sam svaku čitala umom. Svaku umom čitala. On mi priča tolike korisne, mudre priče.

Ali, kao što sam već jednom rekla, imam problem sa savjetima, moram sama naučiti.

Moje priče se pišu. I pišu svršeno. Moja zadnja poglavlja, zato, znaju trajati vječnosti. I kad mi nisu dovoljna, nabavim novu knjigu bijelih korica, bijelih listova, neispisanih slova
I pišem na nju: Nastavak
I nastavljam
Dok ne pročitam. Ja. Sasvim pomirena s Umom. I vjerujem riječima na riječ.

Neću biti prosta.

Recimo da nisam ugazila u
staklo nekih sjećanja. Bosa.

I da se nisam totalno s-
-hrvana otela vlastitom dojmu da sam nešto spoznala.

I recimo na nije otišlo sve u tri
strane svijeta koje nisu moje – nisu!

Recimo da nisi totalno otišao k
Onom od čega si, vješto, bježao.

I recimo da nisam spoznala da si najveći
govornik uvjeravanja.

I recimo da nisam pala na
to što sam onda čula, evo ima više od pola godine.

Recimo da sam te lijepo poslala u
Zaborav sad kad sam...
Kad sam se sjetila da si rekao...
I da si porekao...
Ili sam ja porekla?

Ne zna se ovdje više tko koga
Nosi na savjesti

...
(Moglo bi se reći da je odgovornost podijeljena.
Ali ja u to ime neću opsovati.)

Nestvarna krila

Pa je njezin trideset i pet puta dva, lijevo-desno, a nakon prve čaše i gore-dolje spario korake s mojim trideset i osam, sedam i devet po potrebi.

I nekako, tamo negdje, tamo oko be the ocean where I unravelsam joj glasno s dvije bijele mašne na nogama i okružena svima onima koji su hodali pedalj iznad tla na stupovima ženstvenosti,rekla sam joj ovo mi je trebalo.

I ne znam je li bilo do crnih podova i crnog šanka i crnih zidova, a što možda uopće ne odgovara istini, ali mi je trebalo, to da sve utihne u žamoru taktova koji su treštali iz zvučnika.

Pa je njen trideset i pet s dječjeg odjela, a koji joj daje garanciju da će zauvijek nositi dijete u sebi ma koliko godina imala, složio s tim mojim nestabilnim i lažno bijelim trideset i osam više od jednog koraka oko vlastite osi i bez nekog većeg smisla, osim da nacrta puno više od jednog osmijeha i na jednom i na drugom licu.

I ne znam je li do do mog čipkastog ruba, tamo negdje oko koljena vidljivog, ili do haljine ili do remena koji je sve to, labavo postavljen, čvrsto držao na okupu, sve osim pokojeg mog nesmotrenog izleta po tuđim prstima, jer mi peta zamijeni tlo tuđim nogama, jer kad plešem, eto, plešem od jednog kraja do drugog i ne vidim najbolje iza leđa, zbo čega se vrtim i vrtim i vrtim...

Ne znam je li do nečeg od toga, ali je poletjelo sve u meni u neke proljetne baze u kojima se srce oboružava i upušta u ekspedicije dosad neistraženih teritorija.

Jer svijet je neistražen, ako ništa – barem onaj u nama.

I ona kiša koja je tek tu i tamo pustila koju neutješnu kap glumeći ljetnu, a koja je dopunila pjege u četiri boje na toj mojoj, toj od sada najdražoj haljini u kojoj će me svijet još viđati jer se, nekako, šareno i neukusno slažemo...

I onaj vjetar koji je prije te večeri puhao i odnosio sa stabala ta javorova mala bića boje starih oronulih zidova koji su nekoć bili bijeli...

I ta mala bića koja to nisu, ali jesu jer ih je vjetar nosio po zraku vrtložeći ih i stvarajući more jednobojnih, bež leptira usred procjepa između sivog i sivijeg nebodera...

A taj procjep mi je drag otkako sam tu došla živjeti... jer mu stavim okvir i jer u tom okviru ostanu ta stabla, ta neka, koja onda, koja stvaraju slike uz glazbu Vivaldijevih Godišnjih doba, i doista to rade, a jučer se Proljeću pridružilo i to more leptira koji su hrlili svi istom nedefiniranom smjeru dok mi je lupao četvrti prozor kojeg, eto, nisam zatvorila.

A onda mi je uletio taj jedan mali mali leptir kroz taj sad s pronašlim razlogom otvoreni prozor i ugnjezdio mi se na parket da ga podignem prstima koje sam nalakirala, priznajem, ovaj put ne zbog sebe nego zbog njega.

I išla sam mu biti šarena. Ne, išla sam mu biti šarenija pa sam ih tako i nalakirala – tako da sinoć imam umjesto u cijeloj toj dugi još jednu – da imam umjesto još jedne – dvije boje

I onda je pet narančastih i pet crvenkastih jurilo sinoć zrakom uz can i follow i svi su se negdje isprepleli oko... oko... rapršili su se u zraku kao zvijezde koje grabe za nebom koje kiši.

I tako sam šarena, kakvu me u konačnici nije ni vidio jer me nije vidio jer me, eto, nije vidio, zašarenila svoju noć tridesetosmicom kraj jednog dječjeg odjela s brojem trideset i pet za odrasle.

A otkud sve to? Zbog jednog javorovog krilca koje mi je bez svog para uletjelo, unepareno, da mi iza ponoći nacrta haljinu i krila.

Sivoj pločici

Cupka nogom ispod stola. I radi to namjerno. Radi to onako kako to, dok sjedi prekriženih nogu, samo ona može s tom svojom lijevom nogom raditi. Svaki put kao da mahne tabanom podu u tim svojim štiklama. I kad zazvoni telefon točno možeš zaključiti radi li se o privatnom pozivu ili o poslovnom. I točno možeš zaključiti da se puno češće radi o privatnom.

Možeš po načinu na koji joj usne premazane tim nekim suvišnim nečim oblikuju slova vidjeti da se radi o jednom od onih nepoželjnih razgovora koje moraš prevaliti da ih se riješiš jednom zauvijek – u njenom slučaju za vrijeme radnog vremena.

I sad poklapa tu slušalicu i stopalo joj usporenije maše sivoj pločici i fugama oko nje kao da se oprašta od poziva nakon što je prekinula liniju (a možda i vezu). A ja gledam u svoje crne sjajne elegantne cipele koje su, sreća pa to ne zna, zablistale nakon što sam ih obradio krpom i Aninom dnevnom kremom. Da me nije ostavila onda i u žurbi otišla iz stana sa samo polovicom svojih stvari, pa da se jutros probudila i pila kavu gledajući me kako se spremam za posao i tražim ključeve po cijelom stanu...pa onda shvatim da su mi već u džepu...ubila bi me, siguran sam. Ubila bi me i uvjeravala i susjedstvo i policiju da me pronašla mrtvog. Pa čak i kad joj to ne bi povjerovali, tko bi pomislio da me ubila zbog svoje dnevne kreme (ili moje obuće), ali zna Ana, a znam i ja da bi to učinila. Hladnokrvno. jer je skupa. I jer nisam normalan. I jer... našla bi Ana razlog. Ali dao sam joj drugi, ne da me ubije nego da me ostavi. Ove motive za ubojstvo ni ne sluti. Na moju sreću.

Ali što mi vrijedi što jednu više ne gledam, a drugu gledam baš svaki dan, kad ona od osam do četiri svojim petama maše podovima i mene samo prijeko gleda zbog jednog izlaska kojeg sam priznao onoj koju više ne gledam?

ruke...

ne pruži svako dijete
i ne pruži svakome
ali kad mu primiš dlan...osjećaš cijeli svijet u prstima

ne pruži svaki čovjek
i ne pruži svakome
ali kad ti primi dlan...imaš cijeli svijet u prstima