Treću

Hodam okolo s inventurom tvojih polica. I ne znam znaš li, ti koji ne redaš svoje naslove ni po jednoj znanoj abecedi ili žanru, ili temi, ili boji korica – ne znam znaš li koliko naslova imaš puta dva. Redovito imaš namnožene one o kojima mi pričaš. Možda su u pitanju različita izdanja. Možda ih i skupljaš.

Jedne ti stoje uspravno, druge ti polegnuto gube dah pod težinom drugih naslova i debelih korica. Nižeš pod romanskim težinama osjetljive rime i krhke stihove dok ne izgube zadnju sjetnu nadu da će se osušiti dlanovi orošeni od dvojbe.

A ja ti nosim okolo popis, uredno posložen, sve jedan izgubljeni tvorac do drugog, sve čovjek kovan od slova do čovjeka. I one zaraćene, i one bivše ljubavnike – sve ih stavljam u isti red za odbijenicu kad stignu do kojeg god od predstojećih Božića, i rođendana, i kojih god dana u kojima mi dođe da ti uzmem novi naslov samo jer znam da onaj stolić kraj kauča stoji prazan i podnosi samo lakoću onih jednih naočala.

Ja ti ih sve stavim u isti koš, ma koliko se junaci razlikovali. Pa mi po torbi onaj s nožem u ruci reže meke plave uvojke one stradale na dvjestotrinaestoj stranici. A ona što je otkrila novu vrstu druži se s idealima razdoblja industrijske revolucije. I mora da tako, cijelu godinu hodajući uokolo sa svim tvojim voljenim i omraženim ispisanicima, pomućujem raspored tko je kome trebao biti otac, kada je tko skuhao kavu. Jer, upoznajem ti njega s njom samo zbog dvaju prezimena, dok iskopavam ključeve po torbi i predomislim ti idućega, pa si skuha čaj onda kad mi se prospu mrvice čajnog peciva po dnu te nesretne torbe.

Ja ti ih stavljam u isti koš pa hodam okolo s najvećim teretom koji sam mogla smisliti, s čitavom jednom knjižnicom i drvenim policama koje ju drže u redu nestašnu, onako kako to tvoje ne čine.

I s tim istim košem i nećkanjem da li da im pridružim iduće ime, ponekad zapnem kraj antikvarijata… Pa ti kupim treću… Jer tu spominješ i sada.
A onda torbu zatvaram među ljudima jer sad ti, isti, puta tri, ratuju na različitim stranama, sklapaju paktove s neprijateljima i pričaju o klonovima. I više nitko ne zna tko je original. To mora da je do nečitanja predgovora.
Zbilja čudne knjige voliš…

jest. ovo majka samo jednom rađa.
ne. nemate razloga biti ljubomorni.

o, ti, dosljednosti! nosi se u topl(jiv)ije krajeve
gdje te se lakše ispire...

valjda hoće

ništa ne znam
ništa ne čujem
ništa ne vidim
(ništa ne osjećam)

božić će
pravit ću kolače
složit ću darove

i nema me

božić će

ne znam.
ne čujem.
ne vidim.
svejedno mi je.
svejedno je.
kako god.
svejedno.
svejedno je.

("a lijepo sam ti rekla."
"znam. ali, svejedno je.")

božić će

U cijele brojeve od spokoja

rosulja (mekana poput uzdaha)
cesta (ispucala od sunca)
duša (stoti put zalutala)
greška (namjerno ponovljena)
osmijeh (trenutku istrgnut)
noć
pustinjsko more
oduševljena tuga
brdo polomljenog stakla
rascvjetana hladnoća
obarajuća sparina
u čvor spetljan grkljan
odmotan pupak
zalutali struk daljine
divljina pitomih srna
šumska zamka za hrabre nastradale
minsko polje zvijezda na nebu
sreća
nesreća
izbježna
neizbježna

lome mi se koplja
oko trebala ne trebala
pucaju mi nokti
od ogrebla pomilovala
nestaje mi vid
od sanjala ugledala
tresu mi se ruke
od rekla kazala
mrznu mi stopala
od letjela pala
od ustala zaspala
od krenula zastala
od odi mi dođi mi

tuče mi srce masnice u rebra
od voljela gorjela

ti odluči koje ćeš ime izabrati.
kojim ćeš pozivati. zazvati. dozvati.

ja ću zbrajati slova
pa vidjeti kako mi se dijele u cijele brojeve
od spokoja

Kako ljudi postaju zagrade. Vitičaste.

pa
unutar
njih
more
oblih
uglatih

...

(
lagala bih kad bih rekla da o tome mogu ne pisati.
to ti je onaj osjećaj kad ti nešto dotiče pričljive ti prste
a ti moraš složiti čitavu sagu
ovaj put autobiografski
i priznati da si jednom doslovno postala
sreća u nesreći.
pa eto, sasvim neuobičajeno meni
odazivam se na sreća u nesreći
i čudnom li se čudu čudim
kako uspijevam omekšati dane
kao mlijeko suhu koru kruha

i hrabro se plašim
kako je ono što sam napisala
postalo stvarnost.

ovo je prva priča o tebi.

ovu granu neću pustiti. za svaki tvoj slučaj.
a mogla bih pojesti i malo meda na žlicu.
i biti tu ako zatrebam.

uh
ovo je zbilja prva o tebi.

(pa sve i ako nije med i mlijeko,
a nije,
istog je okusa)
)

...

ova priča se ne može dovršiti u godini koja završava trinaesticom. to mi nalaže narav. izvan svake zagrade.
ovaj se kraj ograđuje. od ove godine.
(i mislim da nikad neću doslovnije izreći sretna nova.)

Načisto u grubim crtama

kaže mogli bismo
pa kažem da, mogli bi
i onda prebacim nogu preko noge
oslonim leđa
i čekam da prođe to ništa koje bi se tako dalo moći
i, priznajem, (ni)malo mi se (ne) sviđa taj (novi) realist u meni
koji je spreman na sve
pa čak i da se (ne) polomi

eto to znači (ne) biti načisto sa sobom

a sad pusti neka divlja.
stijenu kažu oblikuju voda i zrak
val i vjetar
i tko si sad ti da mi upireš prstom u meko tkivo
kad sam se baš lijepo
kameleonski
zakamuflirala živa u kamen
umjesto da bodljama zračim pustilo
i nemoj mi sad o mrtvilu tupila mojih vršaka prstiju.
to je od bure što nulu pretvara u deset minusa
...kad se u nas nađeš na pravom mostu
(...a oni što pričaju o krivim izračunima i još nakrivljenijem izboru mjesta
malo znaju o Velebitu i divljim konjima)

no,
mi smo i tako krivo jedno mjesto,
prošlost što voli hodati unatraške,
oni što se plaše tuđe slobode
dok si sami namještamo udobne nam okove
zatvorenih očiju.
no,
mi smo i tako kriva zbirna imenica
u koju spadaju
i oni što im tu nije mjesto
i oni što će ubiti sve živo da prodaju i zarade
jer
nama
tuđe divlje ionako je strano
- mi priznajemo samo svoju divljinu

i jednom kad prodamo zadnje kapi
i damo koncesiju za svaki val
obala će i sama stradati
ovaj put od pitomijih ruku
a krivi će nam biti svi
samo ne mi - neuki.

a kritiku društva neka piše netko tko će ovu biografiju jednog prostora znati dočarati jasnije.
ja se ionako mislim samo baviti preciznijim nedoumicama između jesam i nisam.

(i opet sam uspješno izgubila konac)

kaže mogli bismo
pa kažem da, mogli bi
i onda prebacim nogu preko noge
oslonim leđa
i čekam da prođe to ništa koje bi se tako dalo moći
i, priznajem, (ni)malo mi se (ne) sviđa taj (novi) realist u meni
koji je spreman na sve
pa čak i da se (ne) polomi

eto to znači (ne) biti načisto sa sobom
u grubim crtama

i, zaboga, prestani vjerovati

Lekcije o ledu i perolakim ženama

Ovaj put je možda jednostavnije nestati.
Možda jer se čak i to more smirilo.
Možda jer sam se čak i ta ja smirila.

I ovaj put znam
Da ću se uz puno previše truda
Malo dovoljno jedva svezati
Najduljim korijenom za gore
I čekati da po meni padne snijeg
Dok stojim na noževima
Potpuno uravnotežena na trenutak
Potpuno izubijana na tjedan
Do iduće lekcije o ledu i perolakim ženama
Nakrivljenog težišta
Središta još uvijek neucrtanog kartama.