memorystorming & fernweh

Nemoj ti meni da zima dolazi. Znam ja takve goste, što se najavljuju pola godine ranije, pitaju za jeftine prijevoznike i planiraju jednodnevne izlete. Pa na kraju ne dođu. Jedna davna prijateljica iz osnovnoškolskih klupa tako se najavila, pričala o krahu s bivšim, i kako jedva čeka doći, pa nestala s lica zemlje, udala se, ostala trudna, ne baš tim redom. Muž negdje po Iraku, Siriji, Azerbajdžanu, nemam pojma. Pa se preselila u Ameriku. Sretan joj bio američki san. Jedino bi joj Mujo objasnio da nije bas pametno iz Njemačke u Ameriku. Bar nije otišla u Kanadu. Sobovi, ralice, snijeg. Nemoj ti meni da zima dolazi, ako nisi vidio Kanadu.
Sjedila je prošle godine na vrhu zgrade hotela u Palermu cijela jedna američka ekipa za stolom i doručkovala, na par metara od mene i prijateljice, osnovnoškolske broj dva. Nakon nekog vremena jedan od njih nama ekskjuz mi, imamo okladu, odakle ste vi
Kroejša
Ooo, Raša.
No, Ingrid, no. Kroejša.
Aha, bjutiful kauntri. Never bin der. Ver ar ju going? Ooo, Etna. Lavli.
Haueva, netko je izgubio okladu jer su pogađajući nagađali i promašili ceo region. Taj naš kroejšn ih je naveo na misao da smo iz Azerbajdžana. Lavli. Dej hev never bin in Kroejša.
Evo sad će one tu Spejnpejn. Tamo ima modnu liniju.
Možda bih mu mogla uvaliti svoje šalove?
No, Etna. Na putu do te Etne, trebalo je prvo pronaći kolodvor, u pet ujutro, prolazeći kraj žena netom izašlih iz automobila. Oskudno odjevenih žena natapiranih kosa.
Nemoj ti meni da ja ne živim opasno.
Da me nekoliko sati kasnije netko pitao što želim, rekla bih srpanj dviječetrnaeste. Daj kiše, daj hlada, daj meni, daj njima, daj svima.
Dok je vodič izlazio iz terenca pokupiti a rial kapl from Raša, nas dvije smo brzinom svjetlosti svlačile trenirke dugih nogavica i mijenjale ih za kratke neverendinghotsummer hlače. Kad smo se popele gore, ta visinska ljetodvijetrinaeste-klima nam se nije svidjela. I žalile smo za trenirkama. Ja u bijelim tenisicama koje su bile pune pijeska, ona škiljenjem si stvarajući boru među obrvama.
Ljeto je trajalo beskonačno, šireći jedra među lagunama, vulkanima, otocima, plažama, sirovom ribom gdje je nije trebalo kušati i apartmanima s vešmašinama, ali bez sušila i glačala. Ljeto je trajalo toliko da mi je uspjelo svezati mašnu nasred leđa i iza vrata, posramiti obraze i nataknuti šešir na glavu - kojeg sam uspjela sačuvati na tri leta, ali ga je jedna osmogodišnjakinja uspjela zgužvati ovog nazovi ljeta u jednoj običnoj automobilskoj vožnji straga na dječjem sjedalu.
Trajnost je relativna. Koliko i njena izdržljivost. Koliko i godina opstojna, koliko i ljeto, koliko labava mašna. Nemoj ti meni da stiže zima. Znam ja takve goste. Najave se pa sve i ako dođu, istope se u vremenu. Urani proljeće. Ostanu trudne te zime. Pa iscvjetaju proljeće i plodna ljeta. Pa nam bude muka što nije neka suša. Što na jesen pofali limuna. A mandarine se ne daju prodati parovima iz Rusije zbog zabrane izvoza.
Vidiš li kako prolazi? I jednom nas samo tako neće biti. I što će se držati za nas onako kako se ja još držim za ljeto dvijeitrinaeste i čekam ono globalno zatopljenje od ove godine. Nemoj ti meni da dolazi zima. Jedva na kraj dolazim i s ovom jeseni.
A Rusi... Rusi su pričali kembridž ingliš dok smo mi pričale kao da smo from Raša. With love.

sad bih plela šalove od godina
pa te omatala njima

Problem s pismima je što ih pošalješ. I ne možeš ih vratiti. I onda ta ista slova, iz tih pisama, koristiš iz dana u dan, dok kupuješ kruh, naručuješ kavu ili moliš da ti ne začine salatu. Da ih pregaziš, ta slova, da ih pregaziš vremenom i da ih izližeš, kao stari kožni trosjed, da postanu trošna slova, svačija, ničija, da budu poput novčanica, prljava, selotejpom lijepljena, išarana, gužvana, prana i sušena, da daju po znojnim rukama i umaku, da su oprana arielom na četrdeset. Takva slova, nenova, netvoja. Tako je to s pismima. Ne možeš ih vratiti pa ih istrošiš sve dok te ne prođu. A pišeš nova pisma, ispeglana pisma, finih slova, mirisnih, urednih, posloženih, slova intenzivnih boja što stoje na štednjaku i prelijevaju se preko tećice poput vrućeg mlijeka, slova što sve zadime oko sebe, što zagore na vrućoj podlozi, što zapale zastore i podove i tepihe i srce. Takva pisma. Takva slova. Što ih kasnije, kad se kiše počnu spremati, stavljaš pred vrata umjesto otirača. Kasnije ih recikliraš, savjesno, u crnoj kronici dnevnog tiska.

Zna se čije

On ponekad kaže nešto
Tako
Pametno
Poput
Zadnjih toliko i toliko metara
- Možda kilometar?
Možda tko zna?
Jer, što ja znam o tome? -
tur d fransa
Više se ne pretječe
Jer zna se
Ono finale
Zna se čije je

Nije se on doduše toliko ponavljao
Kao što ja to moram
Da si poguram bitne stavke
Među margine
Onako kako treba da ih popamtim

Al' hoću reći
On, tako, tu i tamo
Razbaca činjenice
Među mojim marginama
Da se mogu prisjetiti
Da ga mogu zapamtiti.