Ja vjerujem
Iskreno i duboko vjerujem, s grčom u želucu i kamenom u grlu u najavi, da baš ništa ove vrste, baš nikad, nije slučajno
Pa vjerujem
Da ni ti danas, kad kažu da te nema, nisi slučajno ovdje, na broju pet
Jer kako inače objasniti otkud ja ovdje i kako to da se zalomilo

Kao, došao si mi umjesto pisma, a nisam te čula ima čitav jedan omanji život
Kao, išao si mi reći
Kao, poslao sebe umjesto jahačice
Kao, samo da mi kažeš zbogom

I, kažeš, znao si
Pa ti baš s prvim maglama, odlaziš

Hvala ti
Što si pisao

Laka ti zemlja

odl dodl

primjerice, uopće ne hoda,
ali lista knjige kao veliki

i riječi... izmišlja ih kao da su slova na rasprodaji

i sve ja to negdje pišem
najdublje što znam
da ne zaboravim

s nekim

kako se to dijele dani? po vertikali ili horizontali? i kome onda što pripada?

on bi sa mnom u afriku

/gledam kako bih stopala odlijepila/

/odjednom/
/starim slovima
adresu vratila/

Sve šojke mogle su biti tek glas razuma

Ne okreći se. Ako se sad okreneš, ovo će postati prijetnja. Ne okreći se jer dok gledaš naprijed, dok se praviš da nema tog unutarnjeg retrovizora, dok ti krajičak oka ne primijeti blještavilo svjetala koja te prate, sama si na cesti, nema niti jednog zvuka, čak ni šuma na srcu koji će te koštati u konačnici dva pregleda kod privatnika, čak ni njega nema, da ti odzvoni, da te natjera da staneš. I zato se ne okreći. Ni preneseno, ni zbog mrtvog kuta, ni u retrovizoru ni vratom. Pokvarit ćeš sve. I drži dobar razmak pa ma koliko brzo se svjetla približavala, izjednači svoju brzinu da ostaneš na sigurnom. Nemoj da ti se slika koja se veze u krajičku oka počne mijenjati. Samo se drži lijeve trake, što više dodaš gasa, to će se ispred tebe više micati. I zato se ne okreći.

Jer tamo iznad netaknuta polja koje je spalilo ljeto - pa sad poput psa s velikim tužnim očima gleda u nebo – točno tamo ćeš se, poput psa, zbog krovnog prozora, zagledati u zvijezde – zagledat ćeš se u te zvijezde – i početi pisati pjesme usnama bez da trzneš ma i jednom glasnicom, o brala bih ti zvijezde kao jabuke, pa te gađala njima, dabogda se ugrijao. Kažem ti, pjesme ćeš početi pisati pa im početke i krajeve zaboraviti nakon prvog treptaja, a poante ćeš onda nosati sa sobom kroz neću ti reći koliko godišnjih doba. Porazbijat ćeš čitavim berbama staklene boce što ih drže na okupu, pa izlijevati jeseni i jeseni vina u zemlju bez da ih itko kuša. A vinogradi će zatim rađati bolje no ikad. Nikom nećeš dati da suknju digne do iznad koljena i stopalima pogazi grozdove. Radije ćeš ih netaknute hvatati u kadar fotoaparata. Pa retuširati. I izrezivati. Crnobijeliti. Kani se retrovizora, zvijezda i uzdaha što dolaze kad dolaze masline, limuni i mandarine. Nema tog nara koji će ti popraviti krvnu sliku.

slijeva se
po klaviru
nota po nota

pa se topi
tipka po tipka

uvijek može u sivilo
sva bijela
sva crna
kad se dobro odsvira

kad se dobro odigra

sve šojke
mogle su biti
tek glas
glas razuma

svaka je žena
mogla biti ptica
što namjesto krila
ima ruke
da ne bi odletjela

Radna verzija.

Želim ti objasniti kako sam počela. Otkud je krenulo. Želim ti reći da je gaža propala jer se vlasnik napio i bacio dvije barske sjedalice prema konobaru, da je to rizik nepoznatih bendova. Nema tu naknade štete i besplatnog meda za glasnice. Kad se vlasnik napije i gaža otpadne, pakiraš instrumente, gasiš mikrofon da se njegove psovke ne čuju još glasnije i da odlazak bude tih. Znaš? Tih, onako, priseban kako to ne priliči ljudima, ali priliči koracima.

Želim ti objasniti kako sam se raspala kao vaza od stakla, kako se moja metalna baza života svinula i nakrivila me. U svjetlu tadašnjih događaja - kako je zamrla u meni bezbrižnost, kako sam ušutjela, kako sam raspala čitav jedan savršeno malen i neznatan bend, kosi odrezala komad svog života, uklonila dokaze kako je nekad bilo biti ja, pa u obližnjem salonu ne toliko popravljala štetu koliko dala usavršiti suvisle krajeve i odbaciti repove. A onda sam trebala i tebe pokositi. Jer trava najbolje miriše kad se pokosi i najljepše raste kad je čovjek poravna. Mislila sam ispeglati stvari. A zapravo…

Želim ti vrisnuti razloge, ali umjesto da glasom barem oponašam vlastite misli, ponavljam i ponavljam kako mi nije ništa. Kako sam dobro prošla. Kako sam živu glavu izvukla strahom. Kad sam te šutjela. Kad sam ti zanijekala.
I eto ti razlog zašto ne pišem pjesme. Mogla bih ih otpjevati. A ništa me više ne straši od toga. Da doznaš da znam. Da sam vidjela svojim očima. I iskopala kostur iz ormara. Pa ga radije obilazim. Ne gledam ga ujutro dok ustajem iz kreveta, kako leži nasred madraca. Ne gledam ga kako skače i zavija ispred televizora. Ne gledam kako me čeka kraj vrata. Zaobilazim ga. I tebe. I štedim glasnice kao zadnju liniju obrane.

memorystorming & fernweh

Nemoj ti meni da zima dolazi. Znam ja takve goste, što se najavljuju pola godine ranije, pitaju za jeftine prijevoznike i planiraju jednodnevne izlete. Pa na kraju ne dođu. Jedna davna prijateljica iz osnovnoškolskih klupa tako se najavila, pričala o krahu s bivšim, i kako jedva čeka doći, pa nestala s lica zemlje, udala se, ostala trudna, ne baš tim redom. Muž negdje po Iraku, Siriji, Azerbajdžanu, nemam pojma. Pa se preselila u Ameriku. Sretan joj bio američki san. Jedino bi joj Mujo objasnio da nije bas pametno iz Njemačke u Ameriku. Bar nije otišla u Kanadu. Sobovi, ralice, snijeg. Nemoj ti meni da zima dolazi, ako nisi vidio Kanadu.
Sjedila je prošle godine na vrhu zgrade hotela u Palermu cijela jedna američka ekipa za stolom i doručkovala, na par metara od mene i prijateljice, osnovnoškolske broj dva. Nakon nekog vremena jedan od njih nama ekskjuz mi, imamo okladu, odakle ste vi
Kroejša
Ooo, Raša.
No, Ingrid, no. Kroejša.
Aha, bjutiful kauntri. Never bin der. Ver ar ju going? Ooo, Etna. Lavli.
Haueva, netko je izgubio okladu jer su pogađajući nagađali i promašili ceo region. Taj naš kroejšn ih je naveo na misao da smo iz Azerbajdžana. Lavli. Dej hev never bin in Kroejša.
Evo sad će one tu Spejnpejn. Tamo ima modnu liniju.
Možda bih mu mogla uvaliti svoje šalove?
No, Etna. Na putu do te Etne, trebalo je prvo pronaći kolodvor, u pet ujutro, prolazeći kraj žena netom izašlih iz automobila. Oskudno odjevenih žena natapiranih kosa.
Nemoj ti meni da ja ne živim opasno.
Da me nekoliko sati kasnije netko pitao što želim, rekla bih srpanj dviječetrnaeste. Daj kiše, daj hlada, daj meni, daj njima, daj svima.
Dok je vodič izlazio iz terenca pokupiti a rial kapl from Raša, nas dvije smo brzinom svjetlosti svlačile trenirke dugih nogavica i mijenjale ih za kratke neverendinghotsummer hlače. Kad smo se popele gore, ta visinska ljetodvijetrinaeste-klima nam se nije svidjela. I žalile smo za trenirkama. Ja u bijelim tenisicama koje su bile pune pijeska, ona škiljenjem si stvarajući boru među obrvama.
Ljeto je trajalo beskonačno, šireći jedra među lagunama, vulkanima, otocima, plažama, sirovom ribom gdje je nije trebalo kušati i apartmanima s vešmašinama, ali bez sušila i glačala. Ljeto je trajalo toliko da mi je uspjelo svezati mašnu nasred leđa i iza vrata, posramiti obraze i nataknuti šešir na glavu - kojeg sam uspjela sačuvati na tri leta, ali ga je jedna osmogodišnjakinja uspjela zgužvati ovog nazovi ljeta u jednoj običnoj automobilskoj vožnji straga na dječjem sjedalu.
Trajnost je relativna. Koliko i njena izdržljivost. Koliko i godina opstojna, koliko i ljeto, koliko labava mašna. Nemoj ti meni da stiže zima. Znam ja takve goste. Najave se pa sve i ako dođu, istope se u vremenu. Urani proljeće. Ostanu trudne te zime. Pa iscvjetaju proljeće i plodna ljeta. Pa nam bude muka što nije neka suša. Što na jesen pofali limuna. A mandarine se ne daju prodati parovima iz Rusije zbog zabrane izvoza.
Vidiš li kako prolazi? I jednom nas samo tako neće biti. I što će se držati za nas onako kako se ja još držim za ljeto dvijeitrinaeste i čekam ono globalno zatopljenje od ove godine. Nemoj ti meni da dolazi zima. Jedva na kraj dolazim i s ovom jeseni.
A Rusi... Rusi su pričali kembridž ingliš dok smo mi pričale kao da smo from Raša. With love.

sad bih plela šalove od godina
pa te omatala njima

Problem s pismima je što ih pošalješ. I ne možeš ih vratiti. I onda ta ista slova, iz tih pisama, koristiš iz dana u dan, dok kupuješ kruh, naručuješ kavu ili moliš da ti ne začine salatu. Da ih pregaziš, ta slova, da ih pregaziš vremenom i da ih izližeš, kao stari kožni trosjed, da postanu trošna slova, svačija, ničija, da budu poput novčanica, prljava, selotejpom lijepljena, išarana, gužvana, prana i sušena, da daju po znojnim rukama i umaku, da su oprana arielom na četrdeset. Takva slova, nenova, netvoja. Tako je to s pismima. Ne možeš ih vratiti pa ih istrošiš sve dok te ne prođu. A pišeš nova pisma, ispeglana pisma, finih slova, mirisnih, urednih, posloženih, slova intenzivnih boja što stoje na štednjaku i prelijevaju se preko tećice poput vrućeg mlijeka, slova što sve zadime oko sebe, što zagore na vrućoj podlozi, što zapale zastore i podove i tepihe i srce. Takva pisma. Takva slova. Što ih kasnije, kad se kiše počnu spremati, stavljaš pred vrata umjesto otirača. Kasnije ih recikliraš, savjesno, u crnoj kronici dnevnog tiska.