Problem s pismima je što ih pošalješ. I ne možeš ih vratiti. I onda ta ista slova, iz tih pisama, koristiš iz dana u dan, dok kupuješ kruh, naručuješ kavu ili moliš da ti ne začine salatu. Da ih pregaziš, ta slova, da ih pregaziš vremenom i da ih izližeš, kao stari kožni trosjed, da postanu trošna slova, svačija, ničija, da budu poput novčanica, prljava, selotejpom lijepljena, išarana, gužvana, prana i sušena, da daju po znojnim rukama i umaku, da su oprana arielom na četrdeset. Takva slova, nenova, netvoja. Tako je to s pismima. Ne možeš ih vratiti pa ih istrošiš sve dok te ne prođu. A pišeš nova pisma, ispeglana pisma, finih slova, mirisnih, urednih, posloženih, slova intenzivnih boja što stoje na štednjaku i prelijevaju se preko tećice poput vrućeg mlijeka, slova što sve zadime oko sebe, što zagore na vrućoj podlozi, što zapale zastore i podove i tepihe i srce. Takva pisma. Takva slova. Što ih kasnije, kad se kiše počnu spremati, stavljaš pred vrata umjesto otirača. Kasnije ih recikliraš, savjesno, u crnoj kronici dnevnog tiska.