(Ne) treba mi to

(I)
Mogla bih se svezati u čvor i zatvoriti ladicu. I proliti bijelu boju po sebi do nečitljivosti. I po slovima i po prstima i po očima. I onda bih mogla napustiti preostale odaje bivanja, one gdje mi nije mjesto, gdje mi ne bi trebalo biti mjesto ili gdje mi ne bi trebalo postati mjesto.
I mogla bih postati sasvim iskvarena, ali ne mogu. I nije to iz dobrote, nego iz snage. Jer odavno čuvam to malo snage za trenutke kad će biti najpotrebnija. Jer se bačve isprazne. Pa moraš biti trijezan i kad ne možeš. Isprazne se vreće pa te odnese vjetar i kad moraš ostati na mjestu. Isprazne se kutije pa se nemaš na što vaditi i kad ti je potrebno.
A valjda se moram primiti sebe, za sebe. I stisnuti čvrsto. Stisnuti prstima da se koža zabijeli pa zacrveni, pa da se žedna vrati na mjesto kad joj se isprave putevi. Valjda moram prestati s krugovima oko sebe i okrenuti oči unutra, zastatati u tom položaju i pomiriti se s tim da je i unutra jedan svijet, da taj svijet može (pre)živjeti bez nekog vanjskog.
I ne dam se u glinu, da me nečiji prsti preoblikuju i nečiji dlanovi namjeste. Ali ne želim se ni boriti.

I zato – ne budi me. Naprosto me ne budi. I nemoj me uzimati za ramena i tresti. Pusti ih, pala ili se ponosno držala, ta ramena. Pusti ih na miru i ne budi me. Jer, bude li dovoljno upornosti, bude li je puno, bude li je previše, reći ću otmi me dojmu. Otmi me dojmu da je ovako trebalo. Otmi me strahu da ću sve ponoviti. Otmi me. Da ne budem ni pokorna ni smjela. Da budem.
I možda ću polomiti nokte na tom zidu za koji se hvatam. Reći ću možda, polomi mi nokte na tom zidu za koji se hvatam. Da se prestanem hvatati uzaludnih pokušaja.

Mene je otelo vrijeme. Otelo me danu. Nije li to jasno…

Jer, bude li dovoljno upornosti, reći ću ne nasjedaj na moje šutnje. To su moji bjegovi. Ne nasjedaj na moje šutnje. Samo se pravim da sve mi je ravno. A dišem i gledam grbavo. I osjećam gore i dolje. Pa i po kostima. Ili letim ili sam četveronoške. Ne drže me noge. Nisu naučile hodati. Hodati nisam naučila. Suviše je ravno. Ne nasjedaj, samo se pravim. Zapravo pucam i šivam naživo. I vežem oko gležnja okov kad me ponese. Da me ima što vratiti. A konop mi predug. Brazde suviše široke da ne bi ostao ožiljak.
Svoju bit ne mijenjamo. Ni kad ne valjamo. Kamoli kad (makar samo sebi) valjamo.

(II)
…
Recite im da mi trebaju moja stanja.
Kažu li sutra da sam sve porazbijala,
Znat će. Oni. Znat će što sam spremna učiniti.
A što sam učinila.

Jer moje mogu ostaje neostvareno,
Ostaje začeto i nerođeno dok ne zatreba
Dok gorko ne zatreba baš tom jednom danu
U kojemu ću svoje potencijale skršiti u ostvarenju.

Jer moje mogu se čuva, škrto,
Ne dokazuje se
Ne iskazuje se
Ne ostvaruje se.
Ne dok ne zatreba.

A kad ti zatrebam. Kad danu zatrebam.
Kad zatrebam sebi da poreknem svoje nikad nisam,
Onda sam prva u redu
Dok ostali čekaju.
Onda sam prva u redu da porazbijam.

I otkriju li sutra da sam sabrala šaku ljudi
I da sam njome razbila sve što se razbiti da,
Pijana od misli, teturala na nogama,
Pridržavajući se zidova umjesto obraza
Rumena od brojeva umjesto srama,
Budem li najglasnija i polomim čašu glasom,
To onda mora da sam bila ja
Koja je pogodila frekvenciju
Na kojoj puca i vlastito mi grlo
I popuštaju moja ponosna koljena
I s koje se brada obara gledajući u pod
Ne od srama, ne od obraza,
Od umora.
Najsnažnija sam tada,
Kad dajem sve od sebe.
a sve od sebe se ne daje svaki dan
i ne daje se olako
i ne daje se da se dokaže.
Tad sam najsnažnija, kad učinim bez da ti kažem.
Jer mi ne treba riječ da ti dokažem
I ne treba mi uvjeravanje da si povjerujem.
Ne treba mi da kažem
Da bih učinila.

Ono što jesi

(I)
I
Ako nema što dati
Hoćeš li svejedno iscijediti dlan vode u pijesak
Iako znaš da ništa neće niknuti

I
Kad tu pustinju odnese vjetar
Hoćeš li poći za njom
Ili barem šaku pijeska uloviti
Skriti u džep i prešutjeti daljinama

I
Pođeš li
Hoćeš li ostaviti odškrinuta vrata
Da pođe za tobom
Da pođe s tobom
Ili ćeš je prepustiti palčevima kraj puta

Jer pustinje su radoznale
I to ih zanima
I
Koliko će bodljikavih kaktusa ipak niknuti
Procvjetati
I
Koliko će svijeta vjetrom nošene prekriti
I tko je dio tog svijeta koje će pokriti
I hoće li to svoje ime zadržati

Ili će se preobraziti
U staklo
Sjajiti
Štititi
Ili rezati

Jer ponekad živim previše
Jer ponekad živim premalo

Jer ponekad kao da ne živim
Ponekad kao da me se ne vidi
A ponekad je previše

I
Mislim kako je dovoljno samo malo
Znam od toga živjeti
Od jedva
Od tog stvorim svjetove
Rastem kaktuse
Iz pijeska
Bez dlana vode
Ponekad(.)

Od pitanja jedino više volim odgovore


(II)
Možda sam šutnji poklonila život.
Od svih riječi i u(s)prkos njima,
Jedino (sa) svojim šutnjama sve preživim.
(Možda zbog svojih (ne)šutnji jesmo
To…što jesmo)
(Drugačije si to ne znam objasniti)


(III)
Jer se ne možeš rastaviti na to što jesi
I to što jesi.
Jer se ne možeš podijeliti.
Jer se ne možeš pobijediti.

Jer će jedan dio tebe žeđati za onim drugim.
Jer će jedan dio tebe gladovati za tim drugim.

Jer nisi samo dio sebe.

Jer nisi nego ono što jesi.

između ostalog
rekao je

i rekao je



i



i



i kad nađem vremena... prevest ću to. hoću.

a "gura" ga, poguruje, čuva, pazi, potiče taj jedan... što kaže...



i sad bih lagala... kad bih rekla... da mene to ne dira.



...
izdao si jednu priču
i naslov
i godinu nastanka
i te lijepe korice
izdao si jednu priču od zadnje do prve stranice
pa je čitam tim redom
od kraja do prvog pozdrava
i zgužvam one
One
što im je miris ishlapio
i boja očiju
i titraji glasnica
gužvam one što ne izgledaju
patetične
obarajuće
i led ledene
one neponovljive retke
što ih nikad nitko nije...
pa gađam koševe
i skupljam lopte po podu
i slavim trice jer su dalje

izdao si jednu priču
a netko negdje sve do nekad čuva jednu sasvim drugu
istih slova i rasporeda
što se ne čita
što se ne čita
što se pamti

Ili je do mene?

I svaka riječ sjedne na um kao ispovijed. U prolazu. Neispovjedaču.
Jer sad svaka riječ sjeda kao višak.
Nemam što dati. Nemam što istresti. Ne okreće mi se. Ne gleda mi se. Upijam.
Dobro je. Kažem dobro je. Misao se bori s umom. Što sam mislila reći.
A što sam mislila time reći? Je li dobro? Ili ipak loše? Je li „dobro je“ laž?
Jesam li dobro ili kažem da sam dobro?
Jer sve se čini tako…
Ljepljivo da me nosi. Užeglo da me zapeče sad, tu.
I nemam sporednih vrata. Ne znam izbjeći to stanje (ne)mira.
Imam novi broj
Imam cijelu šaku novih ključeva
Imam pune dlanove neke sebe koja ne zna što reći, neke sebe koja bi imala što šutjeti.
I tu neku haljinu. I tako od svile ne dolazi svileno. Jer ta haljina – svilena je, bila od svile ili ne. Pod prstima je takva, svilena. Pa mi se učini da su mi i dani svileni. I možda sam je našla samo zato da se uskladim s ovim izmišljenim otkucajima.
I mislim da po njoj ima i tih makova koje uopće nisam tražila.
Bit ću najšarenija.
A istina je da u boje skrivam svoja nepoželjna raspoloženja i stanja.
Ispovijedati je… odvezati tu traku u struku. Ne znam što će mi ta mašna.
Ispovijedati je… otkriti da svoje sive tonove mažem kao šarene nokte i da nisu takvi kad nisam siva.
A sad nisam siva. Sad sam se uklopila u te cvjetove oko struka.
Ili su mi se konci umjesto po haljini primili po meni.
I kako to čovjek cvjeta?
I kako to čovjek postaje ljeto?
I kako to čovjek ispari sve što mu ne godi?
I kako me to ne boli? Ni čelo ni leđa ni koljena. Jer bole. A kao da ne bole.
I kako to čovjek odjednom pati samo od modrica?
I
Kako se dogodilo da sad… nemam što iscijediti… iako znam ime svake bolne točke?

I
Kako to da sam se otuđila od riječi? I zašto i dalje osjećam potrebu koja ne zna napustiti svoja korita?
I kako mislim preplaviti debla? Jer volim prekipjeti kao mlijeko preko svojih granica.

I
Zašto, rubna, odjednom shvaćam da sam – sanjajući tako dugo vremena – naučila hodati na koncu koji visi o ničemu?
Jer sam rubna našla crtu koja me zna nositi? I koja je to crta?

I… iz koje kutije izvlačim upitnike? Jer, ne znam ni sama gdje mi što stoji.

I zašto mi se svlači proljeće pred očima, a jesen se čini tako daleka? Možda je do trešanja.

Rouge rooi vermell i... punaisella

Stvar je u tome što meni zbilja dobro stoji crvena boja. To je naprosto tako. Tu nemam utjecaja. I nema to veze s izgledom, crtama lica, strukom ili stopalima, načinom na koji hodam ili načinu na koji me šišaju. Meni ta boja stoji. Reklo mi je ljeto, prošlo ljeto mi je reklo da se vraćam u cijelu priču, koja je gotova, koja mi ne treba, da mi smeđe i crno, da mi ne stoje, da su se udaljili od mene, da si ne stojimo, da si ne pašemo. Ali prošlo je ljeto bilo izvan kadra onoga što bi zdravlje trebalo predstavljati. Pa je možda bilo i do moje progutane plačljivosti ili pokojeg neuračunljivog trenutka, to što mi je ljeto pričalo svašta nešto pa i da me ne voli vidjeti smeđu. Ali ja sam odlučila, nabrzaka, kako često volim odlučiti, iako se krijem iza stotina planova i razrada (i sad imam nacrt u lijevom džepu za cijelu jednu priču, za cijelo ovo ljeto što dolazi, jednu od onih što se ne pišu nego žive). I tako sam se otela onome što mi stoji. Otela sam se crvenoj.

Pisala mi je nekidan poznanica - izračunale smo da se nismo vidjele trinaest godina. Trinaest godina. To su sasvim drugi životi nakon trinaest godina. Ali njena trinaest godina starija stvarnost nalikuje mojoj po tome što mi se, eto, osjeti potrebu javiti. I onda smo zaključile da moramo - kad se vidimo, a nećemo se očigledno vidjeti prije nego prođe četrnaest godina od prošlog viđanja – eine Flasche Rotwein köpfen. Mi bismo rekli da moramo otvoriti bocu crnog vina. Oni kažu crvenog. I ne kažu otvoriti. Kažu obezglaviti.

Crvenog. Meni ta boja naprosto stoji. I sve i da si nisam vjerovala, jučer mi se potvrdilo, to moje stanje, kad sam prekopavala zapise, te neke svoje davne davne zapise. One koje ne bih otklopila nikome. A ne bih ni sebi. Ali selidba čini čuda. Čovjeku dođe da si kopa po prošlim danima, da gleda koje stavke misli izbrisati, koje baciti, koje ponijeti, koje oživjeti. Pa sam otvorila to boljeneotklopiti. I bila sam crvena. Tamo, onakva kakva sam i danas, samo drugačija. Samo… drugačije crvena. Samo, eto, ja u nekoj varijaciji na temu, a to što je tema je pitanje za… tko zna, ne za mene. I ta, tamo, ta mlađahna, ne toliko nezaslađena… Koji je to fatalist… Koje je to… fatalno jedno stvorenje. Ta je baš osjećala čudno. Do kraja vidokruga je ta osjećala sve što je zaboljelo, što je voljelo, valjalo, nevaljalo. Ta je baš bila crvena. Ta je baš bila neka weinrot… neka… ne znam… varijacija koja se izvarirala.

Danas. Danas sretna. Danas, tako mi je rečeno, sretna kakvu me mjesecima nisu vidjeli – a ja se pitam kakva sam to bila… kakva sam bila kad je bilo tako očito… a onda mi padne na pamet kakva sam bila pa prešutim sebi odgovor, barem onaj dio od zareza do točke – i smrvljena slaganjem svega onog što sam obojala u prolazu, potegla rukom po zidu u hodu i pogazila nogom, i onog što sam razbila u zraku, a svašta sam razbila u zraku - ako ni zbog čega drugog, onda da se rasprši po mene i da pošareni sve, da se pokiši, da se napije, da poludi, da pusti, da se raspadne i da vikne. I da se onda posloži… Takva pomislim kako ova kutija, što nosi trideset kila, spojena s još jednom može možda i mene - krivo po njima raspoređenu - odnijeti. Mogla bi. Samo se teško mogu spojiti pa da ponesu i mene. I, uostalom, tko bi me to prevezao u prtljažniku? Ne znam. A i ne bi trebalo prtljati sa mnom na taj način, kartonski. Ali gledam je. I praznim kuhinju. I sve njene šarene zdjele i poklopce… tu se valjda boja ipak uspjela raspršiti… i praznim kuhinju i sjetim se boca.

Sve što je crveno je moje. Sve što je crveno je moje. I svaka crvena boca je moja. Ali nije jedna. (Sve što je crveno je moje.)
I onda... Onda, bezobzirno. Onda – ja odavde idem i sve sam raščistila – obezglavljujem. Prvo sam joj zabila oštar vrh u glavu. Onda sam izvrtjela svoje krugove. Koji nisu krugovi. Koji su išli u spiralu. (Okrutnosti krugova.) I gledam kako taj moćnik diže ruke dok okrećem krugove. I diže ruke. I vrtim krugove. Diže ruke. A ja lažem krugove.
I onda sam ga uzela za dlanove. Stisnula ih uz vrat. Spustila sam ih sve do vrata.
I u glavi mi je samo jedna misao. Nemoj puknuti. Nemoj puknuti jer moram pustiti barem litru lijevom rukom nagnutom iznad sudopera. I vučem. A zbilja sam slabić po rukama. I samo ta misao. Nemoj puknuti.
I onda se izlila dobra litra svega
Svega
Boja po zidovima
Mjeseci
Riječi
Misli
Razgovora
Pogleda
i…
više nije bitno…
Prosulo se, razlilo se i zalijepilo se po stranama.
Kao da sam dala ruku i pustila litru.
I saprala sam sve. Isprala. Oprala. I uključila pranje s predpranjem.
Za onu krpu s kojom sam prebrisala.
I ruku sam sačuvala.
I
Mislim da mogu biti crvena.
I, mislim da mi se vratila moja ruka.
I mislim da je negdje još nešto kapnulo.
Ali to je sasvim druga priča. Možda je strpam u drugi džep.

(Ono sa zadnjih polica…
Što se čuva…
Jer mu se zna namjena…
Jer… možda… jednom… možda ipak…
To se ne nosi sa sobom.)


0:19-0:20
0:37-0:39
1:15-1:17

Dvjestotinkom sebe

Potomak sam polja.
Onih što niknu pa se okreću suncu, što za njim čeznu. Jer su polja zlatna, jer su kruh, jer su odraz neba.
Pa od svih slika neba, onih svijetlih, plavih i tirkiznih, onih s plaža i mora i polja pšenice,
Biram makove, krvave makove, dvjestotinkom svoga tijela koja kuca baš za takve poglede.

Potomak sam generacija.
Kutna, zgužvana. Sporedna uloga i glavni glumac. Pisac i lik. Kulisa i scenarij. Oživotvorena, neostvarena i ostvarena.
Bila sam, bez sadašnjosti, a samo ću biti bez prošlosti, a samo jesam bez budućnosti i ništa od tog ne dam. Svaka sam svoja laž i ono izvan nje.

Potomak sam sebičnog dobrotvora.
Dajem sitniš i krijem džepove, a onda skrivam od idućeg da imam još za spasiti. Jer nemam mjeru. A dala bih sve.
Ona što kupuje sasušene bukete u šest, nošene cijeli dan, neprodane.
I među paketima bira pojedinačne usluge zbrojene preskupe, neisplative i osiromašujuće.
Ona koja ne zna sjediti na suncu jer se orosi dok idući dolazi, i ne znam je li posao ili potreba, što šute i pružaju papiriće, prodaju slike i maramice, prosjačke narukvice, što pružaju dlanove.
Pa gubim svoj odraz među onima koji bi se zvali kao ja i koji se tako zovu, razvodnim se između spašavanja cijelog svijeta i surove sebičnosti. Potomak sebičnog dobrotvora.

Potomak sam prašine.
Pa se sliježem po policama. Ostavljam miris s vrata na šalu koji vraćam u ormar. Slažem svoje misli po policama. Odlažem svoje korake zajedno s obućom kraj vrata. Teret s ramena objesim na vješalicu jer se ne da ubiti injekcijom. I odričem se ispucanih vrhova sjećanja i noktiju napuklih od hvatanja.
Sliježem se svučena sa sebe i čuvam ime, samo ime, koje krijem kao da odaje što je ostalo kad sam svukla sve ono po čemu se sliježu prašine dana, po čemu se lijepe sjećanja.
A onda vadim kutije pa pincetom hvatam krila onoga bez čeg ne mogu, ravnam naljepnice i slažem od poda do stropa od čega se ne odričem.

Potomak sam svijeta.
Pogled mi ne možeš uzeti. Ne možeš me uzeti danu, oteti vremenu, izbrisati svijetu s popisa. Dok dođeš do mene već sam tamo negdje, tamo, tri ulice dalje, četiri mora južnije, pet planina iznad, šest gradova daleko. Daleko.
Daleko je, ne možeš ga uloviti. Pogled je u željama. Ruke su u sada. Pogled je u želim. Ne možeš ga uloviti. A to što u jednom trenu - dok očima obrubljujem horizont, da ga podcrtam, da ga poguram, da ga raširim, da ga osvojim – misliš da si ga ulovio, to si me zaledio u zjenicama, ti, potomak ovog svijeta koji se sudario s mojim atlasom. Ti, potomak jednosmjerne ulice, koji ideš mojim putem. Ja, koja presijecam tvoj kružeći oko sunca.
I dok me ne možeš uloviti - jer me ne bi trebao uloviti, potonuli bismo oboje od tolike čežnje - imaš svaki trenutak koji se ugravirao u sjećanje, u kaotičnom redu posložen, od poda do stropa.

Jer ja sam potomak nereda, reda, kaosa, i pravila. Ja sam samo jedna kao svaka koja sliči samo sebi. Ja sam samo poput tebe, jedan jedini potomak čija struktura u svakoj stanici gradi i čupa mostove dok joj se nit skraćuje svakim novim korakom u širine ovog svijeta, svojih želja i zaleđenih trenutaka.

(kad gore i dolje postane isto.... hvala ti, naro)

Kad namjesto sna dođe selfspeaking

Za kaznu deset sklekova,
iščašenog lakta
...i to smo imali
(kažu,
jednom davno davno,
kažu,
majka je spasila stvar.)
Za kaznu još dvadeset čučnjeva
popustljivog koljena
…i to je poznata stvar,
da nisam od desne strane
iako joj svaki moj italic naginje
ali ljevaci su često takvi,
prevedeni krivo tumačeni,
pa sam se uslijed prepisivanja krasopisa
- a pisanje provjereno ne možeš prepisati -
ispravljala iz lijevog
i krivila u desno
- sjećam se da je to opredjeljenje nešto značilo,
te strane,
dok nisam shvatila da dešnjačka pravila ne vrijede za ljevake,
osim za stolom
- osim za žlicu.
I onda sam od težnje da sa šest budem kao cijeli svijet,
naginjala tuđim navikama dešnjaštva.
A sve je završilo osrednje,
pri sredini,
uspravno.
Danas svako slovo naginje svom krivudavom pravcu
dok mi leđa ponavljaju nešto što je rekao
slaba si po leđima,
a sve drugo održavaš.
Rekao je da na sto mojih trbušnjaka na dan
ide sto ibuprofenskih leđnjaka - ne tim riječima -
taj dio nisam zapamtila.
Pa nisam, slaba po leđima, poslušala,
ali dođe ljeto
pa si čovjek misli
kako bi trebalo uistinu poraditi na slabostima prije mora
- onima po leđima -
da se ne saviju
jer meni je ionako na boku, skupljenih koljena, najlakše zaspati
pa ne bi bilo zgoreg da me baš ona preko dana mogu nositi
jer možda nisam teška
ali ona torba... to je italic-priča za sebe...
to je za dvjesto leđnjaka na sto trbušnjaka
i onda još tri kruga oko Jaruna,
iako je moja brojka parna,
ali, ionako sve bježi u nepar
pa zašto ne bi i navika, preznojena i umorna.
Možda se trebalo izravnati, otklopiti.
(...sva se pisma drže uspravno dok ih ljudi čitaju,
a gužvaju sam kad se potroše.)
...pa sam shvatila da je žlica baš za ljevake,
a što se ruku tiče,
dešnjaci naginju u pravu stranu
kad lijeva leđa treba osloniti o nešto.

(…i još neki zaključak pred spavanje...)
Ispada da svakom ključu treba brava,
pitanje je samo koja će biti prava
i hoće li se ključ prije toga slomiti.
A na kraju ispadne da se ključevi... češće lome u pravoj, u svojoj bravi, nego u krivoj.

S proljeća

Da moram objasniti
Lako razumljivo, a oko toga mi se lome sve kosti,
Rekla bih da dođeš nenadano
S proljeća
Nakon kiše
Ili oko najave
Rekla bih da mi šapneš drugo ime
I rodiš se nekim novim godištem
Nekim novim očima
I šutiš, da se ne odaš.
Šutiš da se ne odaš.
A po rukama te znam.
Uvijek govoriš isti jezik
I redaš iste zareze
I ne stavljaš upitnike
I pišeš bezbojne uskličnike tamo gdje ih pomislim.

Dođeš oko kiše
Dan nakon što mi kažu da su mi ruke hladne
Dok se sa mnom rukuju
Poslovno, s odmakom, hladno
Nikad hladnije od mojih ruku.

Dođeš s kišom
I kad ruke držiš na leđima
Da ne pokisneš
Da ti ne čitam note po crtovlju
Ukradeš mi pola riječi
Da me sjetiš da si ona sitna dopuna
Oko koje se vrti ono nešto
Bez čega s proljeća…
Kao da ne znam

Ruke.
I osmijeh. On je uvijek tvoj.
I pjesma. Svaka koju natukneš po svojim crtama
Onima što ti pobjegnu s dlanova
I sjednu na rame
I mahnu mi stihove.

Nisam ti nikad sve rekla…
Nisam ti nikad rekla…
Da se vraćaš s proljeća
Onda kad treba
I da te ne pišem nikad.

A ti…
Ti se nikad pismom nisi najavio.
Nikad…
Ti si uvijek došao s mojim riječima
Ili ja s tvojima?
Mi se znamo?
Poznat si mi…
Kao da te znam…
Kao… kao da si mi blizak…
Kao da sam te već jednom
Vidjela?
Slušala?
Kao da sam te znala.
Kao da sam te znala.
Ja tebe odnekud znam…

S ovog i onog svijeta

…mislim… postoje doista divni ljudi na ovom svijetu. Baš onako divni na kvadrat. A neke od njih nisam ni pogledala dobro, ni vidjela. I teško je to objasniti nekome tko drugačije živi ili funkcionira, ili recimo meni do prije neko vrijeme. Iako su mene sasvim druge stvari na neobične načine upoznavale s tim divnjacima. Ali, hoću reći, baš postoje divni. A s nekima od njih sam recimo sjedila samo s jednom. I neki od njih su recimo sasvim dotučeni. I neke recimo ne dotiče baš ništa. Naizgled. Ali kad ih gledaš… Ili, kad ih slušaš. Da. Kad ih slušaš, kao da nisu s ovog svijeta. I možda je žalosno reći to baš takvom rečeničnom konstrukcijom, to, kao da nisu s ovog svijeta jer bi ovaj svijet trebao biti divan, što i jest, u tim svojim segmentima u kojima je on divan ili u kojima smo mi ignoranti. Kako god. Ja sigurno jesam veliki ignorant. Zasigurno. Ma šta velik, gigantičan ignorant. Toliki ignorant znam biti… ma do ćoravosti. Znam toliko dugo zatvoriti oči da me pogodi po putu. A pogodilo me. Ne pričam ja ovo bezveze. I znam biti ignorant na sto i jedan način. Dobro, na tristo dvadeset i osam načina, ako ćemo točnije. Pa se zanesem da me sve sirene ovog svijeta ne probude iz mog stanja. Ponekad mi je glava toliko visoko u oblacima da ne znam uopće zašto bi se to moje stanje zvalo javom umjesto snom. Ali, zovu ljudi tako kako zovu to stanje, java, pa ću valjda morati priznati da znam sanjariti onako blesavo. I sad bi se to sve poklapalo s onim kako bi trebalo, da samo imam otvorene oči pri tom pothvatu. A što ja tu mogu, kad je tako lijepo upijati kao sonogsvijeta. I sonogsvijeta je kao ispred, ne iza, mliječnog stakla, tamo negdje gdje se boje šaraju po svemu što im dođe pod prste, obrađeno temperama, žarkije, jarkije, bistrije, divnije.

I, op, evo ga! Problem! Hajde sanjara uvjeri da treba proviriti ispod oblaka. Jer, ispod oblaka isto ima boja, i prometnih znakova koji bi vikali da staneš, samo kad bi mogli, kad bi imali kome, kad bi imali kojim ušima reći, nekima ispod oblaka, nekim ne zanesenim. A to i imaju. Pa barem upozore te, te ispodoblaka, dok mi, "pametni", iznadoblaka više volimo životne prometne nesreće. I vozimo u suprotnom smjeru, ne znajući, naravno. Vozimo mi tako u suprotnom smjeru, a ja sam se sad uhvatila množine samo da bih skinula nešto krivnje ili naivnosti sa sebe i prebacila istu na nekog drugog pa mi je bolje da se vratim jednini. Jednini kojoj je želudac ispod oblaka pa je valjda tamo smještena i intuicija, jer da je smještena u nekom dijelu mozga, isto bi značilo da nisam glavom u oblacima nego ispod tog divnog samo nekima opipljivog stvora. Lijepog stvora. I tako se, čini se, taj želudac zajedno s dobrom dozom intuicije smjestio ispod oblaka, a mora da imam dug vrat jer glava nije poslušala kad je trebala pa nije čula da se nešto komeša i da raste i da je u startnoj poziciji i da će iskočiti, a iskočit će, kad se najmanje nadaš. Ma kakvi. Sonogsvijeta je glavom u oblacima postavila rampu tamo negdje oko ključne kosti i zabranila, gle, smiješne koincidencije, iracionalnosti pristup. Ima i nalog i pečat i ostale formalnosti potrebne kako se iluzija ne bi raspršila tamo gdje joj je mjesto.

A ja sam tako vjerujući, vjerujući kako ja, koja navodno punim džepove nepovjerenjem svaki put prije nego izađem iz kuće, vjerovala kome sam vjerovala. I naravno, stavila svašta na jednu kartu. Svašta. Naravno, na krivu. A sonogsvijeta niti voli karte niti voli promjene niti voli nesigurnost niti voli nepovjerenje. Ali sonogsvijeta je ista ona koja je i glavomuoblacima pa voli kartati i voli promjene i ne vjeruje da ne bi opazila nesigurnost i vjeruje. Da, da. A zaključak je da problem uopće nije u ljudima nego u načinu na koji mi um procesuira sve ono što ga okružuje, primjerice trpajući odjeću u kofere prije nego li prebriše police u novom ormaru. Koji ipak neće biti njen. Ali nije sve u jednom ormaru. U tri dana se odljubim od jednog i zaljubim u drugi, pa se ispostavi da slika nije bila dosljedna onome čemu je trebala biti – realnom stanju stvari. I tako sam zaključila da je zapravo najpametnije duboko i fokusirano zagledati se u one boce… a sovogsvijeta znaju čemu boce o kojima pričam služe. Duboko se zagledati pa, postane li situacija kritična, analizirati i unutrašnjost istih u svrhu čega bi se te iste trebale iskapiti, a što se ne bi trebalo činiti na kriv način, izlijevajući sadržaj u ono čemu ih proizvođač nije naumio. I petljam samoj sebi riječi i zareze kako bih se nagovorila da prestanem sonogsvijeta, kakva jesam, biti takva kakva jesam, što je apsolutno nemoguća misija s obzirom na to da od sebe, dokazano, pobjeći ne možeš, osim ako se jako dobro, ali jako, jako dobro potrudiš. Jedini minus takvog postupka - razvlačenje opruge, snažno razvlačenje snažne opruge, rezultira redovito snažnim udarcem razvučenog dijela opruge o vlastiti početak. Sovogsvijeta bi to mogli nazvati jojo-efekt, jojo-efekt životne vrste. Pa mi taj generalni jojo, džodžo, životćetisezabitinosomuvlastitikarakter-efekt kaže da prestanem tražiti što tražim. A, bože, (i da, i njega sam morala sad zazvati,) to bi svejedno bio svojevrstan životćemisezabitinosomuvlastitikarakter-efekt jer ne znam i ne mogu nego tražiti u sebi i oko sebe ono što mi se hoće, a ne ono što mi se neće. A meni se baš hoće tih par sitnica poput recimo katkad vikati na leptira jer doista ne znam zašto je zamahnuo krilima u Japanu.

pe es... Kako se ono štite zaštićeni leptiri?