Rouge rooi vermell i... punaisella

Stvar je u tome što meni zbilja dobro stoji crvena boja. To je naprosto tako. Tu nemam utjecaja. I nema to veze s izgledom, crtama lica, strukom ili stopalima, načinom na koji hodam ili načinu na koji me šišaju. Meni ta boja stoji. Reklo mi je ljeto, prošlo ljeto mi je reklo da se vraćam u cijelu priču, koja je gotova, koja mi ne treba, da mi smeđe i crno, da mi ne stoje, da su se udaljili od mene, da si ne stojimo, da si ne pašemo. Ali prošlo je ljeto bilo izvan kadra onoga što bi zdravlje trebalo predstavljati. Pa je možda bilo i do moje progutane plačljivosti ili pokojeg neuračunljivog trenutka, to što mi je ljeto pričalo svašta nešto pa i da me ne voli vidjeti smeđu. Ali ja sam odlučila, nabrzaka, kako često volim odlučiti, iako se krijem iza stotina planova i razrada (i sad imam nacrt u lijevom džepu za cijelu jednu priču, za cijelo ovo ljeto što dolazi, jednu od onih što se ne pišu nego žive). I tako sam se otela onome što mi stoji. Otela sam se crvenoj.

Pisala mi je nekidan poznanica - izračunale smo da se nismo vidjele trinaest godina. Trinaest godina. To su sasvim drugi životi nakon trinaest godina. Ali njena trinaest godina starija stvarnost nalikuje mojoj po tome što mi se, eto, osjeti potrebu javiti. I onda smo zaključile da moramo - kad se vidimo, a nećemo se očigledno vidjeti prije nego prođe četrnaest godina od prošlog viđanja – eine Flasche Rotwein köpfen. Mi bismo rekli da moramo otvoriti bocu crnog vina. Oni kažu crvenog. I ne kažu otvoriti. Kažu obezglaviti.

Crvenog. Meni ta boja naprosto stoji. I sve i da si nisam vjerovala, jučer mi se potvrdilo, to moje stanje, kad sam prekopavala zapise, te neke svoje davne davne zapise. One koje ne bih otklopila nikome. A ne bih ni sebi. Ali selidba čini čuda. Čovjeku dođe da si kopa po prošlim danima, da gleda koje stavke misli izbrisati, koje baciti, koje ponijeti, koje oživjeti. Pa sam otvorila to boljeneotklopiti. I bila sam crvena. Tamo, onakva kakva sam i danas, samo drugačija. Samo… drugačije crvena. Samo, eto, ja u nekoj varijaciji na temu, a to što je tema je pitanje za… tko zna, ne za mene. I ta, tamo, ta mlađahna, ne toliko nezaslađena… Koji je to fatalist… Koje je to… fatalno jedno stvorenje. Ta je baš osjećala čudno. Do kraja vidokruga je ta osjećala sve što je zaboljelo, što je voljelo, valjalo, nevaljalo. Ta je baš bila crvena. Ta je baš bila neka weinrot… neka… ne znam… varijacija koja se izvarirala.

Danas. Danas sretna. Danas, tako mi je rečeno, sretna kakvu me mjesecima nisu vidjeli – a ja se pitam kakva sam to bila… kakva sam bila kad je bilo tako očito… a onda mi padne na pamet kakva sam bila pa prešutim sebi odgovor, barem onaj dio od zareza do točke – i smrvljena slaganjem svega onog što sam obojala u prolazu, potegla rukom po zidu u hodu i pogazila nogom, i onog što sam razbila u zraku, a svašta sam razbila u zraku - ako ni zbog čega drugog, onda da se rasprši po mene i da pošareni sve, da se pokiši, da se napije, da poludi, da pusti, da se raspadne i da vikne. I da se onda posloži… Takva pomislim kako ova kutija, što nosi trideset kila, spojena s još jednom može možda i mene - krivo po njima raspoređenu - odnijeti. Mogla bi. Samo se teško mogu spojiti pa da ponesu i mene. I, uostalom, tko bi me to prevezao u prtljažniku? Ne znam. A i ne bi trebalo prtljati sa mnom na taj način, kartonski. Ali gledam je. I praznim kuhinju. I sve njene šarene zdjele i poklopce… tu se valjda boja ipak uspjela raspršiti… i praznim kuhinju i sjetim se boca.

Sve što je crveno je moje. Sve što je crveno je moje. I svaka crvena boca je moja. Ali nije jedna. (Sve što je crveno je moje.)
I onda... Onda, bezobzirno. Onda – ja odavde idem i sve sam raščistila – obezglavljujem. Prvo sam joj zabila oštar vrh u glavu. Onda sam izvrtjela svoje krugove. Koji nisu krugovi. Koji su išli u spiralu. (Okrutnosti krugova.) I gledam kako taj moćnik diže ruke dok okrećem krugove. I diže ruke. I vrtim krugove. Diže ruke. A ja lažem krugove.
I onda sam ga uzela za dlanove. Stisnula ih uz vrat. Spustila sam ih sve do vrata.
I u glavi mi je samo jedna misao. Nemoj puknuti. Nemoj puknuti jer moram pustiti barem litru lijevom rukom nagnutom iznad sudopera. I vučem. A zbilja sam slabić po rukama. I samo ta misao. Nemoj puknuti.
I onda se izlila dobra litra svega
Svega
Boja po zidovima
Mjeseci
Riječi
Misli
Razgovora
Pogleda
i…
više nije bitno…
Prosulo se, razlilo se i zalijepilo se po stranama.
Kao da sam dala ruku i pustila litru.
I saprala sam sve. Isprala. Oprala. I uključila pranje s predpranjem.
Za onu krpu s kojom sam prebrisala.
I ruku sam sačuvala.
I
Mislim da mogu biti crvena.
I, mislim da mi se vratila moja ruka.
I mislim da je negdje još nešto kapnulo.
Ali to je sasvim druga priča. Možda je strpam u drugi džep.

(Ono sa zadnjih polica…
Što se čuva…
Jer mu se zna namjena…
Jer… možda… jednom… možda ipak…
To se ne nosi sa sobom.)


0:19-0:20
0:37-0:39
1:15-1:17