Jer je treća sreća, a četvrta nije

(I tko se čega boji
I tko je kome dva vuka

…kako stabla postaju visoki ljudi
…oblaci horizont
…a gljive žene s crvenim kišobranom)



Jedna je ostala bez glasa
Jedna je ostala bez slova
Jedna je ostala bez ljeta

Jednoj je došao poraz
Jednoj se prepriječila kiša
Jednu je okupao znoj

A druga se skrila pod kišobran
Druga je zašila pad
Druga je legla pod jorgan

I treća je pobjegla od čovjeka
Treća se prekrila lišćem
Treća je slikala krošnje



Možda mogu bolje…



Jedna je skrila lica pod šešir
(tražeći autora ovog ljeta)

Jednoj je iscurilo vrijeme
(probodeno ušicom igle oko kazaljki)

Jedna je otvorila kišobran pred jesen
(i pokisla s boka)

Jedna je tražila nebo
(po dnu oblaka)

Jedna je oštrila vid
(zamagljena od umora)

Jedna je od šume vidjela stabla
Jedna je stabla pretvorila u ljude
Jedna je pozdravljala samo strance


(gradila mostove
lišćem pokrila zamke
zaželjela želju
molila da je se pusti
odletjela)



A druga…
…druga je kovala željezne planove od sjena…
- otišla na sjever
- strahovala za jug
- krala sate trčeći zapadno
- pravila se da nije dotrčala do istoka.

I treća…
Treća?
Pokušaji i pogreške…
Treća sreća…
I uvijek iznova
Sve iznova
Iznova.

Kovanje željeznih planova od sjena. Željezno kovanje planova od sjena. Kovanje planova željeznih od sjena. Željezno kovanje sjena od planova...

Ledeno doba

Kad ti se topi led pod nogama
Koliko možeš preplivati?

Kad ti se ledi tlo pod nogama
Koliko možeš stajati?

I
Kad zakopčavaš tešku nisku od pitanja
Koliko sebe moraš pustiti dubinama
Da se održiš na tankom ledu svojih odgovora
…a da sam ne poplaviš?

Ošit

U proljeće ušuškana livada koja odjednom cvjeta.

Jer ošit umire od fatalnih susreta sa ne manje fatalnim ljetima. Izgori da bi se rascvao. Pa se previja poput grane pod teškim plodovima. U slatkim strastima skrivenim od pogleda iza kapaka. Postavlja tanke nevidljive niti, od zjenice do zjenice.
I onda se mirisni plodovi, njihovi sokovi cijede među zubima, preko jezika i jednjaka.

Pa pričamo o leptirima.
Odjednom ljeto.
I onda preostali plodovi ljeta gnjile u zemljanim bojama jeseni. Kažu, da nahrane zemlju, kažu, da se živi svijet korijenom hrani njima. Da žive uvijek iznova, uvijek u drugim oblicima.

Pa zagusti zima.
I onda se zaledi pokrivač ubijajući zadnje ostatke.
(Zima se doziva sa „zimo“?)

I onda.
Onda – barem tako kažu – onda odjednom novo proljeće.
Nova ljeta. Novi plodovi. Nove kapi sokova.

Eto. To ti je to. To ti je taj ošit. Sve između su jeseni. Gnjile jeseni koje navodno, tako barem kažu, hrane zemlju, hrane korijen, hrane novo.
To ti je to.

I nemoj me više pitati o ljubavi.
Možda ti jednom budem pričala u futuru trećem.
Sasvim novu priču. Sa sasvim novim glavnim ulogama.

Bella, hoćeš i ti, ribo, malo kruha?

Neki su dani poput vunenog klupka koje ne znaš odmotati jer mu ne vidiš početak. Kraj. Početak. Kraj. Početak. Kraj.
Kad sam bila dijete… znala sam napraviti tu glupost rezanja konca jer mu nisam vidjela početak. Kraj. Početak. Kraj.
Kad malo bolje razmislim, možda je baš to jedan od onih razloga zašto ne volim krajeve.
O počecima bi se dalo raspravljati. O ljubavi. Prema istima. O. Recimo, o nastupu prema počecima. O postavljanju. Tjelesnom postavljanju prema nadolazećim novitetima života.
Srećom onda postoje stare navike, u koje se tako lijepo možeš umotati. Baš onako lijepo. (Dok pregrmljuješ početke.) U šarenim bojama. Poput fondanta. Kojim se najljepše ukrašavaju kolači. Pa sam eto odlučila. Naučit ću se sad i prstima. Praviti rijeke. I mašne. Cvijeće. Stabla. Pahulje.
Kolače sam svladala. Torte s terapeutskim učincima. Bez nuspojava. Barem bez onih nevidljivih.
Sad mogu umotavati. Nekoj ptici, recimo, dati krila.
Ili izmisliti cvjetove orhidejama dok se moje opiru rastu, ošamarene ovoljetnom sušom i uključenom klimom. Dok me nije bilo. (Uputa za upotrebu. Ne davati u tuđe ruke.)
Ili se potpuno razbahatiti stavljanjem točaka. Gdje im nije mjesto. Te.k. tako.
Ili pisati bijelim slovima. Po zidovima.
Ili prostačiti đonovima po ulicama. Naočigled radoznalih susjeda.
Ili prstima izbosti nebo. Čisto onako iz kišne mi dosade.

Ili umjesto očajna. Postati kućanica.
I ispeći kruh.
I leći u kadu.
I ne zaspati.
Ne (samo) da se ne utopim. Da mi ne izgori kruh.
Bilo bi šteta.
Čisto šteta. Brašna.
I nedostajućeg doručka u šest. Pet. Ili oko ponoći. Onako vrućega.
Prkoseći svakom upozorenju da će se zalijepiti za želudac.

...
Pišem nekidan...

>Kako žene izlaze

Legnu na more
Da urone kosu u valove

Pa naprave šestar širine jednog zagrljaja
Da im taj promjer skroji haljinu

Pa idu na indijske tržnice
Da im začini oboje te tkanine

Pa ukradu dio ekvatora
Da im se stisne oko struka

Pa cijede masline
Da im se koža presijava

Pa se muški bore za mir
Da si ženski s dva prsta docrtaju dekolte

Pa biraju hodati po kojim iglama
Da si izduže jesenske listove

Pa trljaju dlanove o crvenkaste bobice
Da si naglase obraze
I usne

Pa umaču prste u noćno nebo
Da si naglase trepavice

Pa idu do Aljaske ispirati rijeke
Da si zlatom nakite krhke zglobove

I iskapaju pune šake latica.
Vrat.
Uho.
Koljeno.
…kosa.
…zapešće.

I onda osvoje noćni zrak
I izuvaju se
Da od grozda
Dobiju vina
Što ih drži na iglama
Pune valova
Uskih strukova
Šarenih haljina
Rumenih obraza.<
(joj daj stani)

...
Možda je nisam trebala nazvati
Kako žene izlaze.
Nego - Kako ribe izlaze.

...
A kućanica…
Pišem večeras u odgovoru…
jeo je.
pa sam stavila još.
pa ne jede.

jebiga.

A ona…
Kaže…
Kaže zbilja…
ovo je HAIKU!
ti si majstor haikua

a i malo si šašava..

-

Kako ribe izlaze.
I, kako samoprozvane kućanice pošašave.
...
Bella, hoćeš i ti, ribo, malo kruha?

oj, patetiko, lijepa li si

Jednom, kad nas prevari vrijeme, pa te nadživim…
Jednom, ako nas sustignu godine, pa se ispostavi da je jedno od nas bilo izdržljivije…

ili

Tu ću doći. Na kišu. I samo ću se sručiti u kišobran i džemper prošloga. Zaboraviti. Preplaviti. Ustati se s koljena. Preplivati gradsku četvrt. I zavući se u svoje tko zna koliko stotina godina staro ispucano deblo, pronaći zaklon, spojiti svoje ruke u granje, svoje noge u korijenje. I svoja leđa u koru.

ili

Podsjeti me da, prije nego zaboravim, prije nego se sasvim napustim, i sve ono što bih trebala prehodati, što bih trebala okusiti, i ono što se ima vidjeti, i ono što se ima boljeti – od ugriza otrovnih paukova, zmija i škorpiona – i što se ima voljeti – od srca preko grla do ošita, naštimanog poput klavira koji note širi krvotokom dok ne osjetiš atmosferu – podsjeti me da ti ispričam.

Kad se na kauču budu valjala leđa poput valova na vrhu piramide, iznad dna i podmorja – i, neka bude mekan – i kad se moje oči spreme koncentrirano gledati stropove i žarulje – sve dok ne pregore – pričat ću ti kako sam ostala bez slova, kako se spaljuju knjige, brišu zapisi, zabranjuju pjesme, paraju rime, preskaču pogotovo one obgrljene. I reći ću ti što se više ne dira, i koje se riječi ne troše više kao inspiracija ludama.

Samo me podsjeti da ti ispričam svaki detalj. I nemoj da ti što preskočim. Trgaj s mene sve kamuflaže, prekopavaj krajeve mojih rečenica. I svaki put pitaj je li baš tako bilo jer sigurna sam da nije. Umanjila sam, prešutjela sam, pokrila sam. I, kad više ništa nije pomagalo, skrila u gnijezdu, pod krila ptice koja čuva svoje potomke. Da riječi ispadaju sa stabla kad odeš. Da budem sigurna da je ostao dio priče za mene. Uvijek za mene. Uvijek tik uz mene. Uvijek s druge strane usana, ispod jezika, u krajičku oka, iza sedam naslaga zaboravljenih događaja.

Kad se hoće

Kad sebi svojstveno ostanem bez opravdanja.
Mi bismo mogli, neusklađeno, pjevati pjesme
Izbacili bi nas iz lokala
Pa bismo mogli biti izbjeglice na otvorenom
I mogla bi padati kiša
I da je samo bila malo ranije...
Samo ranije...
Jer još proljetos - ta kiša postala je sloboda moja
(Ilica i prsti koji mahnu izlogu čajne kuće
Samoposluge
I restorana)
Prestala sam bježati od kiše
Pa bismo mogli plesati na njoj
Uz davno prije otpjevanu pjesmu,
Slušati ritam kapi
I ne promašiti ni jednu notu.

Ne nalazim opravdanje u kondicionalu.
Izbjegavam skrovišta od krošanja.
Ne pomažu kod kiša koje padaju bokovima.

Ne tješim se da će jezera postati mora
Nije još ta godina
Nema potopa
Ledenjaci se drže – nogama – za površinsku napetost vode.

Ali mene bi se moglo naći
Na nekim neobičnim granama sto su ih ispleli u pletenice
Ili u korijenju koje se dočepalo zraka.

Moglo bi me se naći na dnu Sredozemnog mora
Kako kraj potopljenih spomenika povijesti i jedne pradavne kamene ulice
Gradim kolibe sa slamnatim krovovima
I razbijam u zidovima prozore
Na koje stavljam cvijeće
I kako na onaj regal koji stoji nasred sobe postavljam krletke
Da se divim kad mi ptice odlete.

Moglo bi me se naći
Kako na planini ispod najvišeg vrha
Pokrivam stopala oblacima
Pred mrak
Da me ne skrpaju visinske bolesti.

Moglo bi me se, moglo, naći kako gasim vulkane u pokušaju da se ugrijem,
Kako ledim gejzire noktima dok si rastapam otiske prstiju
I pravim od njih, slučajno, jedan po jedan, ledene skulpture
Davno sa zemlje nestalih leptira kojima se poput duge presijavaju boje.

Ili kako jašem konje koji me nose u nepovrat divljine
Ili slonove koji me nose u rezervat neke neviđene prirode
Ili kako krokodilima Amazone čupam bolne zube

Jer
Ja bih mogla
Mogla bih
Narušiti poredak prirode,
Odlučiti da najslabiji pobjeđuje,
Zaključiti da drugi može više jer mu nedostaje lovorovo lišće.

Mogla bih pretvoriti pustinje u staništa za ljekovito bilje,
Odlučiti da podmorje pogoduje neplivačima
Da hladnoće griju ruke zimogroznima.

Da ću ove ispisane riječi ostaviti bez kulminacije
Da ću progutati njihovu poantu prije nego se obznani
Da ću kapitulaciju staviti pred kondicionale.
Ne, ne pričam o nedostižnom.
Jer, netko je rekao sve se može.
Kad se hoće.
Ja danas jednostavno neću.