Bella, hoćeš i ti, ribo, malo kruha?

Neki su dani poput vunenog klupka koje ne znaš odmotati jer mu ne vidiš početak. Kraj. Početak. Kraj. Početak. Kraj.
Kad sam bila dijete… znala sam napraviti tu glupost rezanja konca jer mu nisam vidjela početak. Kraj. Početak. Kraj.
Kad malo bolje razmislim, možda je baš to jedan od onih razloga zašto ne volim krajeve.
O počecima bi se dalo raspravljati. O ljubavi. Prema istima. O. Recimo, o nastupu prema počecima. O postavljanju. Tjelesnom postavljanju prema nadolazećim novitetima života.
Srećom onda postoje stare navike, u koje se tako lijepo možeš umotati. Baš onako lijepo. (Dok pregrmljuješ početke.) U šarenim bojama. Poput fondanta. Kojim se najljepše ukrašavaju kolači. Pa sam eto odlučila. Naučit ću se sad i prstima. Praviti rijeke. I mašne. Cvijeće. Stabla. Pahulje.
Kolače sam svladala. Torte s terapeutskim učincima. Bez nuspojava. Barem bez onih nevidljivih.
Sad mogu umotavati. Nekoj ptici, recimo, dati krila.
Ili izmisliti cvjetove orhidejama dok se moje opiru rastu, ošamarene ovoljetnom sušom i uključenom klimom. Dok me nije bilo. (Uputa za upotrebu. Ne davati u tuđe ruke.)
Ili se potpuno razbahatiti stavljanjem točaka. Gdje im nije mjesto. Te.k. tako.
Ili pisati bijelim slovima. Po zidovima.
Ili prostačiti đonovima po ulicama. Naočigled radoznalih susjeda.
Ili prstima izbosti nebo. Čisto onako iz kišne mi dosade.

Ili umjesto očajna. Postati kućanica.
I ispeći kruh.
I leći u kadu.
I ne zaspati.
Ne (samo) da se ne utopim. Da mi ne izgori kruh.
Bilo bi šteta.
Čisto šteta. Brašna.
I nedostajućeg doručka u šest. Pet. Ili oko ponoći. Onako vrućega.
Prkoseći svakom upozorenju da će se zalijepiti za želudac.

...
Pišem nekidan...

>Kako žene izlaze

Legnu na more
Da urone kosu u valove

Pa naprave šestar širine jednog zagrljaja
Da im taj promjer skroji haljinu

Pa idu na indijske tržnice
Da im začini oboje te tkanine

Pa ukradu dio ekvatora
Da im se stisne oko struka

Pa cijede masline
Da im se koža presijava

Pa se muški bore za mir
Da si ženski s dva prsta docrtaju dekolte

Pa biraju hodati po kojim iglama
Da si izduže jesenske listove

Pa trljaju dlanove o crvenkaste bobice
Da si naglase obraze
I usne

Pa umaču prste u noćno nebo
Da si naglase trepavice

Pa idu do Aljaske ispirati rijeke
Da si zlatom nakite krhke zglobove

I iskapaju pune šake latica.
Vrat.
Uho.
Koljeno.
…kosa.
…zapešće.

I onda osvoje noćni zrak
I izuvaju se
Da od grozda
Dobiju vina
Što ih drži na iglama
Pune valova
Uskih strukova
Šarenih haljina
Rumenih obraza.<
(joj daj stani)

...
Možda je nisam trebala nazvati
Kako žene izlaze.
Nego - Kako ribe izlaze.

...
A kućanica…
Pišem večeras u odgovoru…
jeo je.
pa sam stavila još.
pa ne jede.

jebiga.

A ona…
Kaže…
Kaže zbilja…
ovo je HAIKU!
ti si majstor haikua

a i malo si šašava..

-

Kako ribe izlaze.
I, kako samoprozvane kućanice pošašave.
...
Bella, hoćeš i ti, ribo, malo kruha?