Jednom, kad nas prevari vrijeme, pa te nadživim…
Jednom, ako nas sustignu godine, pa se ispostavi da je jedno od nas bilo izdržljivije…
ili
Tu ću doći. Na kišu. I samo ću se sručiti u kišobran i džemper prošloga. Zaboraviti. Preplaviti. Ustati se s koljena. Preplivati gradsku četvrt. I zavući se u svoje tko zna koliko stotina godina staro ispucano deblo, pronaći zaklon, spojiti svoje ruke u granje, svoje noge u korijenje. I svoja leđa u koru.
ili
Podsjeti me da, prije nego zaboravim, prije nego se sasvim napustim, i sve ono što bih trebala prehodati, što bih trebala okusiti, i ono što se ima vidjeti, i ono što se ima boljeti – od ugriza otrovnih paukova, zmija i škorpiona – i što se ima voljeti – od srca preko grla do ošita, naštimanog poput klavira koji note širi krvotokom dok ne osjetiš atmosferu – podsjeti me da ti ispričam.
Kad se na kauču budu valjala leđa poput valova na vrhu piramide, iznad dna i podmorja – i, neka bude mekan – i kad se moje oči spreme koncentrirano gledati stropove i žarulje – sve dok ne pregore – pričat ću ti kako sam ostala bez slova, kako se spaljuju knjige, brišu zapisi, zabranjuju pjesme, paraju rime, preskaču pogotovo one obgrljene. I reći ću ti što se više ne dira, i koje se riječi ne troše više kao inspiracija ludama.
Samo me podsjeti da ti ispričam svaki detalj. I nemoj da ti što preskočim. Trgaj s mene sve kamuflaže, prekopavaj krajeve mojih rečenica. I svaki put pitaj je li baš tako bilo jer sigurna sam da nije. Umanjila sam, prešutjela sam, pokrila sam. I, kad više ništa nije pomagalo, skrila u gnijezdu, pod krila ptice koja čuva svoje potomke. Da riječi ispadaju sa stabla kad odeš. Da budem sigurna da je ostao dio priče za mene. Uvijek za mene. Uvijek tik uz mene. Uvijek s druge strane usana, ispod jezika, u krajičku oka, iza sedam naslaga zaboravljenih događaja.
Post je objavljen 10.09.2013. u 12:42 sati.