Ošit

U proljeće ušuškana livada koja odjednom cvjeta.

Jer ošit umire od fatalnih susreta sa ne manje fatalnim ljetima. Izgori da bi se rascvao. Pa se previja poput grane pod teškim plodovima. U slatkim strastima skrivenim od pogleda iza kapaka. Postavlja tanke nevidljive niti, od zjenice do zjenice.
I onda se mirisni plodovi, njihovi sokovi cijede među zubima, preko jezika i jednjaka.

Pa pričamo o leptirima.
Odjednom ljeto.
I onda preostali plodovi ljeta gnjile u zemljanim bojama jeseni. Kažu, da nahrane zemlju, kažu, da se živi svijet korijenom hrani njima. Da žive uvijek iznova, uvijek u drugim oblicima.

Pa zagusti zima.
I onda se zaledi pokrivač ubijajući zadnje ostatke.
(Zima se doziva sa „zimo“?)

I onda.
Onda – barem tako kažu – onda odjednom novo proljeće.
Nova ljeta. Novi plodovi. Nove kapi sokova.

Eto. To ti je to. To ti je taj ošit. Sve između su jeseni. Gnjile jeseni koje navodno, tako barem kažu, hrane zemlju, hrane korijen, hrane novo.
To ti je to.

I nemoj me više pitati o ljubavi.
Možda ti jednom budem pričala u futuru trećem.
Sasvim novu priču. Sa sasvim novim glavnim ulogama.