Dvjestotinkom sebe

Potomak sam polja.
Onih što niknu pa se okreću suncu, što za njim čeznu. Jer su polja zlatna, jer su kruh, jer su odraz neba.
Pa od svih slika neba, onih svijetlih, plavih i tirkiznih, onih s plaža i mora i polja pšenice,
Biram makove, krvave makove, dvjestotinkom svoga tijela koja kuca baš za takve poglede.

Potomak sam generacija.
Kutna, zgužvana. Sporedna uloga i glavni glumac. Pisac i lik. Kulisa i scenarij. Oživotvorena, neostvarena i ostvarena.
Bila sam, bez sadašnjosti, a samo ću biti bez prošlosti, a samo jesam bez budućnosti i ništa od tog ne dam. Svaka sam svoja laž i ono izvan nje.

Potomak sam sebičnog dobrotvora.
Dajem sitniš i krijem džepove, a onda skrivam od idućeg da imam još za spasiti. Jer nemam mjeru. A dala bih sve.
Ona što kupuje sasušene bukete u šest, nošene cijeli dan, neprodane.
I među paketima bira pojedinačne usluge zbrojene preskupe, neisplative i osiromašujuće.
Ona koja ne zna sjediti na suncu jer se orosi dok idući dolazi, i ne znam je li posao ili potreba, što šute i pružaju papiriće, prodaju slike i maramice, prosjačke narukvice, što pružaju dlanove.
Pa gubim svoj odraz među onima koji bi se zvali kao ja i koji se tako zovu, razvodnim se između spašavanja cijelog svijeta i surove sebičnosti. Potomak sebičnog dobrotvora.

Potomak sam prašine.
Pa se sliježem po policama. Ostavljam miris s vrata na šalu koji vraćam u ormar. Slažem svoje misli po policama. Odlažem svoje korake zajedno s obućom kraj vrata. Teret s ramena objesim na vješalicu jer se ne da ubiti injekcijom. I odričem se ispucanih vrhova sjećanja i noktiju napuklih od hvatanja.
Sliježem se svučena sa sebe i čuvam ime, samo ime, koje krijem kao da odaje što je ostalo kad sam svukla sve ono po čemu se sliježu prašine dana, po čemu se lijepe sjećanja.
A onda vadim kutije pa pincetom hvatam krila onoga bez čeg ne mogu, ravnam naljepnice i slažem od poda do stropa od čega se ne odričem.

Potomak sam svijeta.
Pogled mi ne možeš uzeti. Ne možeš me uzeti danu, oteti vremenu, izbrisati svijetu s popisa. Dok dođeš do mene već sam tamo negdje, tamo, tri ulice dalje, četiri mora južnije, pet planina iznad, šest gradova daleko. Daleko.
Daleko je, ne možeš ga uloviti. Pogled je u željama. Ruke su u sada. Pogled je u želim. Ne možeš ga uloviti. A to što u jednom trenu - dok očima obrubljujem horizont, da ga podcrtam, da ga poguram, da ga raširim, da ga osvojim – misliš da si ga ulovio, to si me zaledio u zjenicama, ti, potomak ovog svijeta koji se sudario s mojim atlasom. Ti, potomak jednosmjerne ulice, koji ideš mojim putem. Ja, koja presijecam tvoj kružeći oko sunca.
I dok me ne možeš uloviti - jer me ne bi trebao uloviti, potonuli bismo oboje od tolike čežnje - imaš svaki trenutak koji se ugravirao u sjećanje, u kaotičnom redu posložen, od poda do stropa.

Jer ja sam potomak nereda, reda, kaosa, i pravila. Ja sam samo jedna kao svaka koja sliči samo sebi. Ja sam samo poput tebe, jedan jedini potomak čija struktura u svakoj stanici gradi i čupa mostove dok joj se nit skraćuje svakim novim korakom u širine ovog svijeta, svojih želja i zaleđenih trenutaka.

(kad gore i dolje postane isto.... hvala ti, naro)