Za kaznu deset sklekova,
iščašenog lakta
...i to smo imali
(kažu,
jednom davno davno,
kažu,
majka je spasila stvar.)
Za kaznu još dvadeset čučnjeva
popustljivog koljena
…i to je poznata stvar,
da nisam od desne strane
iako joj svaki moj italic naginje
ali ljevaci su često takvi,
prevedeni krivo tumačeni,
pa sam se uslijed prepisivanja krasopisa
- a pisanje provjereno ne možeš prepisati -
ispravljala iz lijevog
i krivila u desno
- sjećam se da je to opredjeljenje nešto značilo,
te strane,
dok nisam shvatila da dešnjačka pravila ne vrijede za ljevake,
osim za stolom
- osim za žlicu.
I onda sam od težnje da sa šest budem kao cijeli svijet, naginjala tuđim navikama dešnjaštva.
A sve je završilo osrednje,
pri sredini,
uspravno.
Danas svako slovo naginje svom krivudavom pravcu
dok mi leđa ponavljaju nešto što je rekao slaba si po leđima,
a sve drugo održavaš.
Rekao je da na sto mojih trbušnjaka na dan
ide sto ibuprofenskih leđnjaka - ne tim riječima -
taj dio nisam zapamtila.
Pa nisam, slaba po leđima, poslušala,
ali dođe ljeto
pa si čovjek misli
kako bi trebalo uistinu poraditi na slabostima prije mora
- onima po leđima -
da se ne saviju
jer meni je ionako na boku, skupljenih koljena, najlakše zaspati
pa ne bi bilo zgoreg da me baš ona preko dana mogu nositi
jer možda nisam teška
ali ona torba... to je italic-priča za sebe...
to je za dvjesto leđnjaka na sto trbušnjaka
i onda još tri kruga oko Jaruna,
iako je moja brojka parna,
ali, ionako sve bježi u nepar
pa zašto ne bi i navika, preznojena i umorna.
Možda se trebalo izravnati, otklopiti.
(...sva se pisma drže uspravno dok ih ljudi čitaju,
a gužvaju sam kad se potroše.)
...pa sam shvatila da je žlica baš za ljevake,
a što se ruku tiče,
dešnjaci naginju u pravu stranu
kad lijeva leđa treba osloniti o nešto.
(…i još neki zaključak pred spavanje...)
Ispada da svakom ključu treba brava,
pitanje je samo koja će biti prava
i hoće li se ključ prije toga slomiti.
A na kraju ispadne da se ključevi... češće lome u pravoj, u svojoj bravi, nego u krivoj.