Kako ljudi postaju zagrade. Vitičaste.

pa
unutar
njih
more
oblih
uglatih

...

(
lagala bih kad bih rekla da o tome mogu ne pisati.
to ti je onaj osjećaj kad ti nešto dotiče pričljive ti prste
a ti moraš složiti čitavu sagu
ovaj put autobiografski
i priznati da si jednom doslovno postala
sreća u nesreći.
pa eto, sasvim neuobičajeno meni
odazivam se na sreća u nesreći
i čudnom li se čudu čudim
kako uspijevam omekšati dane
kao mlijeko suhu koru kruha

i hrabro se plašim
kako je ono što sam napisala
postalo stvarnost.

ovo je prva priča o tebi.

ovu granu neću pustiti. za svaki tvoj slučaj.
a mogla bih pojesti i malo meda na žlicu.
i biti tu ako zatrebam.

uh
ovo je zbilja prva o tebi.

(pa sve i ako nije med i mlijeko,
a nije,
istog je okusa)
)

...

ova priča se ne može dovršiti u godini koja završava trinaesticom. to mi nalaže narav. izvan svake zagrade.
ovaj se kraj ograđuje. od ove godine.
(i mislim da nikad neću doslovnije izreći sretna nova.)