Marketing
Nestvarna krila
Pa je njezin trideset i pet puta dva, lijevo-desno, a nakon prve čaše i gore-dolje spario korake s mojim trideset i osam, sedam i devet po potrebi.
I nekako, tamo negdje, tamo oko be the ocean where I unravelsam joj glasno s dvije bijele mašne na nogama i okružena svima onima koji su hodali pedalj iznad tla na stupovima ženstvenosti,rekla sam joj ovo mi je trebalo.
I ne znam je li bilo do crnih podova i crnog šanka i crnih zidova, a što možda uopće ne odgovara istini, ali mi je trebalo, to da sve utihne u žamoru taktova koji su treštali iz zvučnika.
Pa je njen trideset i pet s dječjeg odjela, a koji joj daje garanciju da će zauvijek nositi dijete u sebi ma koliko godina imala, složio s tim mojim nestabilnim i lažno bijelim trideset i osam više od jednog koraka oko vlastite osi i bez nekog većeg smisla, osim da nacrta puno više od jednog osmijeha i na jednom i na drugom licu.
I ne znam je li do do mog čipkastog ruba, tamo negdje oko koljena vidljivog, ili do haljine ili do remena koji je sve to, labavo postavljen, čvrsto držao na okupu, sve osim pokojeg mog nesmotrenog izleta po tuđim prstima, jer mi peta zamijeni tlo tuđim nogama, jer kad plešem, eto, plešem od jednog kraja do drugog i ne vidim najbolje iza leđa, zbo čega se vrtim i vrtim i vrtim...
Ne znam je li do nečeg od toga, ali je poletjelo sve u meni u neke proljetne baze u kojima se srce oboružava i upušta u ekspedicije dosad neistraženih teritorija.
Jer svijet je neistražen, ako ništa – barem onaj u nama.
I ona kiša koja je tek tu i tamo pustila koju neutješnu kap glumeći ljetnu, a koja je dopunila pjege u četiri boje na toj mojoj, toj od sada najdražoj haljini u kojoj će me svijet još viđati jer se, nekako, šareno i neukusno slažemo...
I onaj vjetar koji je prije te večeri puhao i odnosio sa stabala ta javorova mala bića boje starih oronulih zidova koji su nekoć bili bijeli...
I ta mala bića koja to nisu, ali jesu jer ih je vjetar nosio po zraku vrtložeći ih i stvarajući more jednobojnih, bež leptira usred procjepa između sivog i sivijeg nebodera...
A taj procjep mi je drag otkako sam tu došla živjeti... jer mu stavim okvir i jer u tom okviru ostanu ta stabla, ta neka, koja onda, koja stvaraju slike uz glazbu Vivaldijevih Godišnjih doba, i doista to rade, a jučer se Proljeću pridružilo i to more leptira koji su hrlili svi istom nedefiniranom smjeru dok mi je lupao četvrti prozor kojeg, eto, nisam zatvorila.
A onda mi je uletio taj jedan mali mali leptir kroz taj sad s pronašlim razlogom otvoreni prozor i ugnjezdio mi se na parket da ga podignem prstima koje sam nalakirala, priznajem, ovaj put ne zbog sebe nego zbog njega.
I išla sam mu biti šarena. Ne, išla sam mu biti šarenija pa sam ih tako i nalakirala – tako da sinoć imam umjesto u cijeloj toj dugi još jednu – da imam umjesto još jedne – dvije boje
I onda je pet narančastih i pet crvenkastih jurilo sinoć zrakom uz can i follow i svi su se negdje isprepleli oko... oko... rapršili su se u zraku kao zvijezde koje grabe za nebom koje kiši.
I tako sam šarena, kakvu me u konačnici nije ni vidio jer me nije vidio jer me, eto, nije vidio, zašarenila svoju noć tridesetosmicom kraj jednog dječjeg odjela s brojem trideset i pet za odrasle.
A otkud sve to? Zbog jednog javorovog krilca koje mi je bez svog para uletjelo, unepareno, da mi iza ponoći nacrta haljinu i krila.
Post je objavljen 11.05.2013. u 15:53 sati.