Treba znati otići.
Prvo
Prekopaš sve oglase koji se nude tamo gdje misliš otići. I dobro paziš na kvadrature. I na pločice. I podove. I zidove. Zidovi ne smiju biti vlažni sami po sebi jer bi u kombinaciji sa suzama mogli podivljati, ne smiju biti popucani jer bi se u kombinaciji sa smijehom mogli srušiti.
Prvo prekopavaš oglase i biraš brojeve i slušaš riješeno je (i pitaš se kako svi drugi sve tako jednostavno riješe) i obilaziš ulice i pozdravljaš ulaze i pružaš ruke i upoznaješ prostorije. Onda shvatiš da nisu za tebe.
Onda
Stavljaš oglase i iznosiš neuroze s kontakt telfonom. Kažeš gdje i kakve. I dok svi drugu navode godine i zanimanje i urednost, ti glumiš da si virtualno zaštićena anonimnost i ne odaješ ništa osim broja i svojih zahtjeva prohtjeva i očekivanja.
Onda stavljaš oglase i govoriš si danima da se telefon ne drži na bešumnom i javljaš se i slušaš svoj iskrivljeni glas kako se najnježnije obraća nepoznatim ljudima s nepoznatim brojevima jer, iako tebi nije potrebno, glas ti zna da je ostaviti dobar dojam bitan faktor.
Onda obilaziš stanove i križaš ruke i odmahuješ glavom i govoriš žao mi je, i misliš nije do tebe, ali nije on za mene, neuredan je, nema šarma, nije topao, ne bismo išli skupa. Onda kažu u redu je, zato postoji ponuda i potražnja. Tebi je svejedno žao jer ti je uvijek žao zbog nečega pa makar zbog zidova.
Onda ipak sama nađeš zidove i podove i dobiješ gratis balkone i smišljaš koje cvijeće na koje prozore.
Onda
Trebaš svoje uspomene bojom i kotrljanjem dovesti u stanje netaknutog pa tražiš cijenu po kvadratu jer ne znaš ništa o kotrljanju - ako se ne radi o baš samo tvojim krugovima, pa se obraduješ kako polog pokriva troškove pretvaranja starog u novo.
Onda shvatiš da moraš počupati tapetu koja ti je grijala ispucani zid i žao ti je tapete i uspomena i zida. Ali skinut ćeš je jer nemaš srca prepustiti to strancima.
Onda ti treba prijevoz za tvoje police i za knjige i za kapute iza kojih zatvaračem skrivaš pokoji unutarnji organ od pogleda masa i za haljine kojima zavodiš ljeta i nepoznate krajeve.
Treba ti netko da s točke a na točku b prenese sve tvoje i po mogućnosti nešto ukrade jer se sama toga nikad ne bi riješila.
I sve što ostaje je potpis koji ti treba da prisvojiš zidove. I sve što ti treba je koja kartonska kutija da se ne odaš ulicama – kojim remenima si stegneš dah, kojim kaputom skrivaš srce, kojim hlačama oblačiš korak, kojim šalom skrivaš obraz, kojom kapom krotiš kosu,
I koja to knjiga ide s tobom u krevet i koja šalica se s tobom budi i koji tanjur s tobom misli svakodnevno večerati i koji ručnik svaki put ofarbaš svojom kosom.
Bitne su kutije. U kutije stanu čitavi životi. Nisam vjerovala. Stanu.
U kofere stanu samo putovanja i utezi,
Bitne su kutije.
A svoje listove išarane plave i stare – njih nosiš u rukama.
Ne dijeli romane sa svakim, neće te svatko znati čitati.
Slova treba znati nositi.
Treba znati otići.
Post je objavljen 22.05.2013. u 07:48 sati.