Od tih bezbroj postaja,
Od alfe preko međustanice i međustanice i međustanice (...) do omege
Bolne ključne kosti
Od istezanja vrata,
Od pale glave
- A glava je pala,
Nimalo francuski (još) i nimalo revolucijski ni revolucionarno
I nije pala s njom ni kap kraljevske krvi
Jer kraljevi i kraljice...
Tamo gdje živim i tamo kuda živim - ne žive, ne pored mene, ne kraj mene i ne za mene,
Pala je jedna obična glava, od običnog umora, teškog poput olova, puna misli - ...ni čudo što je pala...
I ta šutljivica, ta prepuna nauma što nije računala sa sobom i na sebe
Pa su joj kilometri naplatili uslugu, prisilno, stegnuvši obruč bola, oko ključne kosti, u vlastitoj si bravi...
Jer vrat može nositi svoje, ali tolike misli - koje ne bježe baš na niti jednom jeziku u svijet, već se samo njihova sjena cijedi... I cijedi... I drže se zubima te sjene jednim vremenom za sebe, drugim za svijet
I vuku i čupaju
I grle kutnjacima
I mudruju umnjacima...
I taj vrat dobro da je živ ostao...od te bujice koja je nosila sve sa sobom...i odnosila
Sve - samo što taj jedan jezik nije znao
Taj njegov
Taj zapadni
Taj...što je danas bio... Na putu do onih zidina... U tom toplokrvnom kraju gdje svi ključaju od temperamenta...
A ova ključna se od bola prepolovila u svom zdravlju na svoju i moju
Pa nek' si ja sad mislim...
A tako se volim prepoloviti, neparna (vrata)
...pa osjetim koliko sam živa...
Post je objavljen 23.08.2013. u 14:55 sati.