Za dane poput tebe

Pa hrabro uvlačim ruke pod košulju (radnog) dana.

Znam kako to voliš. Ujutro bi da grmi, da ti sijevaju munje, da se vjetar prospe nad gradom i navuče čitav jedan kaput tmurnosivih oblaka. I onda prosikćeš od težine, svi ti se mišići napnu i taman onda kad je najbolje proliješ pljusak po asfaltu. Dobro jutro, svijete! Dobro jutro, ne mogu bez tebe!

I onda, jednako odlučno provlačim dlanove po klupčicama i sušim svoje svjetonazore, da ih sačuvam za još jedno nenajavljeno javljanje po krošnjama i krovovima.

I onda, prstima spajam molekule i molekule dok mi se u nosnice ne digne miris jutarnje kave, premorenoj od noći, odmornoj za tvoja podneva. I bacam ti jedan mazni pogled preko ramena kroz ono staklo što me dijeli od tebe kad dolaziš nepozvan.

Pa napustim gromobrane svoga doma. I danas ću u četiri vidjeti mjesec usred tebe ponosnoga, kako ti se presijava u šarenicama. I, pomislit ću kako bih se mogla jednom baš tamo preseliti, u predgrađe planete i kad ga pojedu dani poput tebe pa od njega ostane samo mlađak, sjedit ću na stepenicama ispred svoje kuće, gledati kako mi je progutano predvorje, poplavljeno tamama svemira, bacit ću noge preko ograde, ljuljati se i promatrati planetu koji obilazim kao gost gladan svojih najudaljenijih krajeva – i uhvatit ću te za kosu kad mi vratiš moj vrt, moje voćke, moje pupoljke, mirise procvalih jorgovana i ljetne kiše, šarenilo jeseni i čistinu zime – i reći ću ti – hvala za moje uvertire, hvala za vrhunce, hvala za krajeve.

Ujutro bih da grmi, da mi sijevaju munje, da se vjetar prospe nad gradom i navuče čitav jedan kaput tmurnosivih oblaka. Prevelika je napetost.

Ja sam poput tebe. Za dane poput tebe prodajem noći poput ove. Za sebe poput ove prodajem nadopiši proizvoljno.