Vratite mi moje priče

I u nekoj prodavaonici ženstvenosti bih mogla pronaći i podsuknju da mi se prihvati bokova dok na sebe navlačim novootkrivenu eleganciju, ali i ta će priča imati toliko veze s ravnotežom da će dovesti do dvoboja moga bila i jesam ili jesam i postajem. Pa neka netko kaže da se nisam našla. Mogla bih si, kad bih htjela, na nadlakticu dopisati čak i koordinate svog prebivališta koje bi se u skladu s pomicanjem stopala prilagođavale znamenkama. A prevario bi ih i pokoji moj zimski san u nimalo uhranjenom izdanju, potpuno nepripremljene mene slojevima i slojevima zimske – sigurnosti, pa bi se vrtjele te znamenke dok pokrivena sanjam neke sasvim druge krajeve.

A meni samo da su krajevi. Da su rubovi. Da su litice. Jer meni samo da nije na pola puta, prema istoku ili zapadu. Meni da je se ne vrtjeti u mjestu. (Da se ne ukopam.) Meni da je da se sva koža išara novim otkrićima.

I točno tu, molim te, prijeđi prstima. Jer ne mislim ponosno dignute brade glumiti gladnu. Pa točno tu, molim te, prijeđi prstima. I šapni mi što ti otkriva ta linija (krajeva) o meni (na nečijem dlanu). I izgleda li sumnjivo taj madež tu na mojim leđima (što nešto smjeraju, a nikako da priznaju). Da znam, jer sad će zima. I uspavat ću se na šestom katu, ispod zemlje. Sloj po sloj. U džemperu mekom i toplom, od pletenog snijega i vjetra.

I, vratite mi moje priče krajobrazno rubne. Krivo sam ih poslala. Nisam to tako (za)mislila - da moje priče postanu vaše, pa da ih hrabro stavljate pod povećala. I onda mojim krhkim stvorenjima - koji tren glume hrabrost tren vlastitu manjkavost - pronalazite rupe u opisu i nelogične rasplete. Vratite mi moje likove. Na kućnu adresu. (Protivno svakom pravilu.) Da mogu mirno spavati jednom kad me zima pokosi. Pišite si svoje. Grlite ih koricama. Mazite ih zapletima i kulminacijama. A meni moje dajte da ih nosim sa sobom, rukom pisane, strpane u njihovu vlastitu rubriku pod mojim rebrima. Katalogizirane po vremenu umjesto žanru i slovu.

I onda ću, medvjedica, zaspati. Sa svojim slovima. I ne pada mi na pamet sanjati. Želim samo svoje želje. Da mi se ne diraju pod jastukom. Do proljeća ih možda upijem sklopljene. A vi moje snove rasprodajte kome hoćete. Ne znaju što ih čeka. Čitava kraljevstva s kojima se treba znati nositi. Od toga sam odustala. Pa neokrunjena obilazim svoje male države-gradove bedemske, probijajući vlastite barikade, tražeći svoje slabe točke i ojačavajući utvrde. Za sigurnije sutra. Odcijepljeno od kraljeva. Stopljeno oko ošita. Gladna proljeća.