Tristo kiša

Kad me zaboli tuđa neutješnost
Tamo ispod sedmog rebra
- s lijeve strane –
Pa me nakrivi za trinaest ukletih stupnjeva
I okovi me se dočepaju – oko svakog uda –
Svo mi se veselje i bezbrižnost rasprše u trenu,
Kao oteto od noćnog lopova
I rekla bih bravama da me –
- da me drže zarobljenu u radosti
- da me zaključaju čvrstim stiskom oko ruke
Pa da me drže
- kao da visim o koncu –
Da me drže kao onaj što na rubu litice ne pušta,
Ali samo sam zrcalo onoga što me dotiče
I tristo pustinjskih kiša me poplavi bez da me ugasi
I tristo pustinjskih kiša bih da isplačem
... umjesto jednog neutješnog djeteta.