Marketing
U afektu
Moje su ptice odletjele. A ja pišem. Svoje. Ptice. Sebi. Dok ne vratim. Krila. Slobodi.
Pišem u afektu. Bez predumišljaja. Pa mi se omakne istina. Pa je zakamufliram negacijom. Ili brisanjem iste. Promijenim haljini boje. Lažem o tetovažama. Predstavljam se drugim imenima. Režem kosu. Lakiram nokte. Selim pokućstvo. Preraspoređujem stol i sjedalice. Podvaljujem drugima svoju kavu. Nepitku. Pijem vodu da me razbudi. Pa pišem o soli. I derem tabane po krivom kamenju.
Pišem u afektu. Onda skrivam oružje. Smišljam alibi. Znam tristo i jedan razlog zašto to nisam bila ja. Pronalazim nelogičnosti u vlastitim postupanjima.
Bez predumišljaja. Svoje otiske razmazujem zajedno s puštenim kapima crvenila.
Pa mi se omakne istina. A zanijekat ću je bezbroj puta. I skupljam odsječene vrhove svojih valova – godina manje - s mjesta zločina.
Pa je zakamufliram negacijom. Jer tko bi posumnjao, u negaciju. I mijenjam si strukturu svojih spiralno zavijenih zavojnica, u krugove.
Ili brisanjem iste. Jer se ne vide tragovi. Brisanja boje moje krvne grupe sa zidova.
Promijenim haljini boje. Kad je svučem. Na slici. Ne dotičući je ni u samom rubu. Već je prekrajajući na slici.
Predstavljam se drugim imenima. Onim srednjima. Ovakva. I, često, onakva. Ta-i-ta.
Režem kosu. Pa je lijepim. Natrag. Neživu. Kad si promijenim sliku u dosjeima.
Lakiram nokte. U lažne boje radosti. Ili još varljivije boje monotonije. Kad ljude uvjerim u svoja stanja.
Selim pokućstvo. U nedostatku punih polica. Zbog porazbijanih tanjura. I polomljenih čaša. Šalice ne diram. Sebe. Lomim samo iznutra.
Preraspoređujem stol i sjedalice. Pa s poda promatram svoje stropove. I žarulje. I gledam kako polako prede mrežu svoju, Osmonogi, potpuno savršenu. I nemam srca iseliti ga. Iako ne mogu s njim. Jer nemam srce za njega. A rebra predaleko da ga njima pometem i odnesem pod otvoreno nebo.
Podvaljujem drugima svoju kavu. Nepitku. Jer tako traže. Inače ne bih. Da me mole.
Pijem vodu da me razbudi. Žednu. Koja ne pijem. Koja bih trebala. Slatku.
Pa pišem o soli. Jer kamo ću s tolikom soli? (Žedna.) Koja se istresa iz džepova. I ljušti s kože udomaćena. Koja sam na nju navikla. Pa sam je proklela dvanaest puta. Neka mi se ne vrati. I koja sam bila ustrajna. Dok se nisam polomila. Dakako, s prave strane. Svojim srednjim imenom. Od središta prema rubovima. Pa se prelijem preko šavova.
I derem tabane po krivom kamenju. Jer ću se stopiti s tom prirodom. Koja sam je zavoljela. Koja ću to učiniti. I koja ću onda – o bubamarama. I o svom novom crvenilu. Bosonoga. Po krivom kamenju. Tako nakošena i kriva. Pod pravim kutom da me se – ispravi pogrešno i ispravno pusti da se sama opkolim prije nego se oslobodim. U pravom padežu. I danom vremenu. Bez ijednog veznika. I s izmišljenim glagolom. Razbuđenog pasivnog stanja.
I tko si je to još polomio rebra -
(Jedno da si izvadim. Od njega ništa da ne napravim. Da ga zasadim.
Jedno da ga rastopim golim dlanovima razlivene linije biločega.
Jedno da ga bacim u zrak do bestežinskosti
Jedno da ga potopim očima.)
- da bi lakše disao?
I tko je rekao da se ne može ispasti iz ljubavi?
Sa srcem se mire samo hrabri.
Zašto mi se okov slike s gležnja pretvorio u toliku slobodu da mi se maslačak upio u kožu, a ptice mi odletjele?
Moje su ptice odletjele.
Nema maslačaka s jeseni, jelda?
A da kažem da sam bestežinska… Vjerovalo bi mi se?
Nacrtat ću ta krila ponovno. S jeseni. U inat maslačcima. Bez predumišljaja. U afektu.
Post je objavljen 17.08.2013. u 19:13 sati.