Da više i ne trepneš

Vjeruješ li u B/boga? U kojeg? I kako to izgleda? Tvoje vjerovanje. Tvoj bog. Tvoj Bog. Tvoji bogovi. Bogovi. Imaju li lica? Jesu li opipljivi? Govore li? Ili pišu? Ili naprosto osjećaš?
Kako to izgleda – kad vjeruješ – vjeruješ li u obredima? Ili svaki dan? Molitvama? Životom? I, zašto? Čemu se nadaš? Ili ti je to način življenja?
Čemu služi tvoja vjera?
Nadaš li se raju?
I, gdje je raj?

Naravno da se nitko ne bi osvrnuo, sve i kad bi bilo ljudi. Previše sliči filmovima. Zapravo, točnije, seriji – toj jednoj, američkoj. Osvrnuti. Premalo sam koristila tu riječ. Ta američka serija.
Nitko se ne bi osvrnuo jer – ne događa se.
Kratko. Baš kratko. Tren oka. Treptaj. Korak po korak. Svaki odzvanja, oštro lupa o fasade i odbija se, svaki, jedan po jedan, vrati se do mene. Slušam korake. Da bar znam koliko ih je. Brojala bih unatrag. Do vrata. Do stana. Do kreveta. U dva moram otići do Ivane. Ivana ima rođendan. Prazna baterija. Zvat ću je ujutro. Dok budem išla po poklon. Nazvat ću je ujutro. Moram naći punjač u torbi kad uđem u stan. U onoj velikoj. Valjda ga nisam ostavila u uredu.
K vragu i ako jesam! Neradni dani su najbolji bez mobitela. U dva moram biti kod nje. Moram prije toga jesti. Moram prije toga otići po taj dar. Priča mi o tom albumu već mjesec dana. Valjda neće biti dva ista poklona. Moram sačuvati račun.
K vragu i prazna stajališta taksija. Malo kiše, malo zahlađenja. Petak. I odjednom iz tako banalnih razloga nijednog taksija.

Ne događa se. Prebrojavanje obaveza. Jakna navučena preko članaka. Da sam znala da će pasti kiša… ne bi bila kožna. I ponijela bih šal.

Jedne jeseni…
Trebala sam poći s njim. A lijepo me bio pitao. I lijepo sam mu rekla. Ne ovaj put. Žuri mi se. Ujutro rano ustajem. Ionako se neću naspavati. Nećemo ovako. Možda sutra. tako sam mu rekla, možda sutra. jer preksutra ne moram nikuda. Preksutra je i meni nedjelja. Lijena. Neizbježna. Hladna. Tu sam prognozu pogledala. Jer sam mislila otići negdje. Nešto. Nekako. Tu nedjelju. Jer si obećavam tjednima – da ću baš ove nedjelje – ja – ne zvala se kako se zovem – otići i provesti svoju nedjelju kako spada.
Korak po korak odzvanja, vraća mi se. I onda odjednom. Tren. Glava. I crnilo.
Ništa.

Znaš onaj osjećaj padanja u nesvijest? Onaj trenutak prije padanja u nesvijest. Onaj trenutak koji uslijedi nakon napada panike. Ono kad te lovi osjećaj da se gubiš. I kad te obuzme strah. Onaj kad dišeš toliko različito, kad uopće postaješ svjestan svog disanja, iako te ono inače prati u stopu. Svaki dan. Cijeli dan. Disanje. Ali tek ga u tom trenu osvijestiš. I srce promijeni takt. I onda. Odjednom. Pustiš.

Trebala sam možda poći s njim ili mu reći da pođe sa mnom do stajališta. Ili nazvati taksi s njegovog mobitela. Ili sam mu trebala reći da odemo do njega pa da me odveze. Ili je mogao sa mnom čekati noćni tramvaj. Ili…
K vragu, kad nije bilo tako daleko. Nije to bio tOliki put. Nije bio drugi kraj kraja. A možda sam trebala… Reći da ne bih sama. Reći da je pametnije da ne idem sama. Reći da se nikad ne zna. Svašta se događa. Ovo je velik grad. Ovo je, znaš, najveći grad ovdje, ma koliko puta gradovi znali biti veći od ovog.
Ali trebala sam. Reći da ne bih trebala. Ali nisam. Nisam. Jer izgubiš osjećaj straha od ulica, od mraka, od uskih prolaza, od tamnih sjena, od šuškanja. Izgubiš strah od nestanka sunca. Samo je jesen. Mačka prekopava otpatke. Ili trči za mišem. Ulica se sužava samo da bi se iza ugla opet proširila. Tamne sjene su slučajni prolaznici koji te prođu bez da te dožive. Ne mogu spavati. Bili su vani. On se vraća od prijatelja. Ona se posvađala s dečkom. Ova voli noćne šetnje. Tamne sjene su samo ljudi.

Mislim da ga volim.
Ne smijem zaboraviti uključiti mobitel kad uđem u stan.
Mogla bih ga i nazvati. Rekao je da se javim. Nazvat ću ga s kućnog telefona.

Dogodi se u tren oka. I ne znaš ništa. Vjerojatno sam pala. Ili me uhvatio. Ili me uhvatila. Kad te prođe jednom strah od mraka, nisi više siguran po sebe. Jer se ne osvrćeš. Jer ne čekaš na stanicama, na stajalištima. Jer ti ne treba pratnja. Jer…
I taj tupi udarac. Ne znaš za njega. Znaš za oštrinu bola koji te prođe. I onda te nema. O udarcu misliš tek kad se probudiš. Kad se osvijestiš. Kad te glava i dalje boli.
Ali tko bi to povjerovao? Ma i da je vidio. Netko te gura na zadnje sjedište auta. Noć je. Možda sam popila. I jesam. Dvije čaše vina. Uklapam se u sliku noćnog života. Priče se ne zbivaju u životu. Zato ih izmišljaju. Zato, da ih stvore, ne da ih prepričaju.
Možda neki pas lutalica. Možda. Taj bi možda nanjušio opasnost, režao pa dvaput zalajao. Ali ovdje ih i nema. Zar ne? Ili ih nisam primjećivala.
Možda neki pas lutalica, ali čovjek da povjeruje u priču…

Ali u tom se trenu nije činilo strašnim. Probuditi se na nepoznatom mjestu. U nepoznatom automobilu. U prvom trenu se puno bitnijom činila bol. Četiri udisaja je bilo bitnije osvijestiti da je udarac prouzrokovao tu glavobolju. Ili pet. ili. A onda ta panika. Osvještavanje.

Nisam postala crna kronika. Ne okončana. Postala sam još jedan broj. Nestala. Mole se građani… Tog i tog datuma… Na tom i tom mjestu zadnji put viđena... Na sebi imala... Ako ju je netko vidio… neka se obrate… na broj… Bilo kakve informacije… Potraga…
Javio se… I dalje u slučaju… nikakvih novih saznanja…
Potraga…
…obustavljena.
Nitko se ne osvrće za nestalima.
Ti, koji vjeruješ. Ideš li na vjerske obrede? A gledaš li u nestala lica? Gledaš li oko sebe? Vidiš li me? Vidiš li onog nestalog maloljetnika kojeg nema već danima? Onu djevojku koja je s dvadeset godina nestala i nema joj traga? Onog oca što ima troje djece? Onog djeda čiji unuci mole za bilo kakve informacije. A pronašli su mu prazan brod. I Bog zna da ga više nema. Odnijela ga je oluja.
Umro je kako je živio.
Živio je. Umro je kako je živio.

Taj trenutak prije padanja u nesvijest.

Umro je kako je živio. A neki su živi.

Taj trenutak kad, ako ti je prvi put, ne znaš da je to to – da se sad predaješ, da sad nestaješ u crnilo – ali ipak nekako znaš – nije to najgore. Bit će dobro. Samo nemoj udariti glavom. To su te učili otkad znaš za sebe. To je ono najopasnije. Ne nesvijest. Pad. Udarac glavom.
A što kad dobiješ prvo udarac, a onda mrak?
Ali taj trenutak… taj kad ti se prvo cijelo tijelo napne – i onda počneš puštati. Puštaš se. Kao prvi ulazak u more. Kao gledanje nadolje s vrha litice. Kao filtrirano, savršeno bistro – puštanje. Toliko čisto da mu vidiš dno. Vidiš to u što ćeš se pustiti. U onom zadnjem trenu – prije nego odeš – vidiš da ideš u gašenje. I sve je dobro. Sve je dobro. To je nesvijest. Samo glavu čuvaš. Samo se pada paziš. Udarca. Samo je taj dio opasan. Mene je preduhitrio.

Pa napad panike. Prvi put kad ga ugledaš. Vrištanje. Ne znaš čuješ li ga ili se odvija u tebi. Stisnuti mišići. Drugi val napada. Otvaranje vrata. Prvi ti put nije s leđa. Prvi put doživljavaš. Vidiš. Oči. Velike smeđe oči. I bradu. Gustu tamnu bradu.
I čupanje kose. Miris pokisle šume. Težak. Težak. Težak.
Miris te pokisle šume. Vlažnog tla. Otpalog lišća. Sve se oprostilo od života. Jesen. Jedne jeseni…
I ta neopisiva bol. Tvoja kosa. Njegova šaka. I tvoja mokra koljena. I njegov tupi pogled. Bez ikakvog objašnjenja. Bez ičega. I ono što ti šutke govori. Dok su ti nokti u zemlji. I tvoje samo me pusti.
I preklinjanje. I pad na leđa. I rukavice, suviše mekane ruke na vratu. Rukavice. I val u valu panike. Ruke zaglavljene njegovim koljenima. Pojačavanje stiska. I taj napad panike. Koji samo raste. I raste. Sve do kulminacije. A onda vidiš.
Nitko to ne bi pomislio. Nitko ne bi povjerovao. To su priče. Po tome snimaju serije. Američke.
Onda vidiš. Onaj rub. I znaš da nećeš pasti. Ne ovako s leđa. Samo ćeš pustiti. Pustiti nokte koji kroz tkaninu ne mogu do njegove kože. Da ga ozlijede. Da te puste. Pustiti noge kroz koje prolazi svaki novi val straha. Ne mogu mu tvoja koljena ništa. Ne tvoja koljena. Ne njegovim leđima. Onda jednostavno vidiš. Iako je mrak. Taj pritisak u glavi, taj od krvi, negdje curi. Negdje kapa iz tebe. Negdje si napukla. Kao staklo od sitnog kamenčića. Bez da se razbiješ. Samo si napukla. I sad taj pritisak u glavi popušta kako mu se stisak pojačava. I osjećaš kako puštaš. Puštaš u sve crne kronike, da se izliješ po svim novinama kao savjet drugima. I ništa to ne znaš. Ništa ne znaš. Ne znaš da te neće biti. Ne znaš da će te slučajno pronaći. Ne znaš da će prije toga odustati. Ne znaš koliko ćeš suza koštati. Ne znaš koliko će ti puta birati broj sutra. Ne znaš tko će ti doći na vrata. I da će ti provaljivati u stan. I da će tvoj nestanak prijaviti u utorak.
Znaš da puštaš. I gledaš. U sjenu. U bradu koja se u mraku ne nazire. Vrata automobila su odavno zatvorena. Sve se ugasilo. Gledaš u smeđe oči koje te ne vide. Gledaš. I gledaju ga stabla. Gleda ga vlažno tlo. Gleda ga lišće. Gleda ga čitava šuma. I gledaš ga ti. Da više i ne trepneš.

Vjeruješ li u Boga? Ne znam što bih o tome mislila.
Da. Ja, koja sam otišla – ne znam gdje sam. I ne znam vjerujem li. Znaš što znam? U jedno sam sigurna. Da raj postoji. jer, u pakao sam se uvjerila. I znam i gdje je. Ostaje tu, na zemlji, za svakim tko ode.

http://www.nestali.hr/