Ja sam ih odbila sve.
Baloni. Tirkizni. Svijetloplavi. Pastelni zeleni. Boje lavande. Boje toplog ljetnog sunca koje upijaš na plaži dok ležiš u toplo lipanjsko prijepodne, dok je oko tebe ništa osim tišine i šuma i žuborenja valova, dok je oko tebe ljeto. Baloni. Možda boje uredskih markera. Sigurno boje poljskog cvijeća. Boje mrvica za posipanje rođendanske torte. Boje tropskog voća. Boje reklamnih panoa.
Visoke barske sjedalice i treštanje glazbe u pozadini. Tristo pedeset sedam nepozvanih uzvanika koji se oko tebe gibaju u stilu robota iz filmova od prije par desetljeća. I oni zaneseni (na čemu?) koje glazba nosi u nekom neusklađenom ritmu – neusklađenom s glazbom koja se pušta, neusklađenom sa zadanim...ali tko bi im zamjerio. Tristo pedeset sedam s tendencijom rasta jer ovdje stane bar tristo devedeset gostiju, a na pultu za predavanje kaputa stoji bar toliko. Svi će se oni boriti međusobno za nekoliko molekula kisika ili pobjeći u pripitom i ugodnom društvu iza zida. To što vani pada kiša i što nisu mogli otići po svoje kožne jakne i po svoje kapute, to nema veze, jer im vrije u krvi ono što ih grije i bez odjeće.
Baloni. Helij i baloni. A svaki vezan za čvrst konop od vlakana kokosovog oraha. Konopi spojeni u neuništiv snop. I svi ti konopi, cijeli taj snop konopa svih tih boja umotani oko jedne ruke. Umotani oko ruke koju helij bolno isteže prema gore, prema oblaku.
Vani pada kiša. Prema oblaku. Ne s oblaka nego prema oblaku. A ruka umotana snopom konopa isteže se i vuče se helijski prema gore. Prema oblaku na koji se misli popeti. A dolje jedan taban (jedan jer je drugi već u zraku i spreman da poskoči na taj oblak...jer gore sigurno ne pada...sigurno pada samo do oblaka). Dolje se jedan taban trudi održati ravnotežu između neba i zemlje pa kao gromobran spaja munju helija i snopova i ruke sa skliskim tlom na kojem stoji (taj taban). Poanta je u gumenim đonovima. Gumeni đon provodljiv i neprovoljiv.
Sjedi ona sama sa svojim balonima i s tom svojom bolnom rukom, bolnom jer je htjela poletjeti baš do onog oblaka, a već je imala razrađenu taktiku kako će odskočiti, samo kad se jednom vine dovoljno visoko. Imala je plan kako poskočiti i ostati na tom svom bijelom oblaku. Sigurno je bijel. Dolje je siv jer pada kiša po njemu. Gore je, iznad je sigurno bijel.
Sjedi ona sama i vrti čašu. Povlači kažiprstom lijeve ruke krugove po rubu čaše jer po tom rubu ne možeš nego povlačiti krugove. Nema ničeg do krugova u tim rubovima. Sjedi ona tako pa digne pogled. I onda povlači nesavršene krugove po rubovima jer je ova čaša napukla na sto četrdeset i trećem stupnju i oduzela si barem dvanaest. Napukla je pa ona sada sjedi povlačeći svoje krugove s preskokom, ali ne voli nepotpunost pa odustaje. Odustaje i kruži slamkom, u visokoj čaši od tri deca.
Kruži slamkom i sad je prošla sve te boje. Digla je pogled i dobila je novu boju balona. Boju livade. I kruži sad sa svojom balonskom zelenom slamkom praveći savršene krugove po dnu. Dno je zapostavila. Njemu se nije dovoljno obratila. A dno je oduvijek sigurno. Ground zero. S ekvatora ne možeš pasti. S ekvatora ne možeš pasti na koljena i ne možeš poletjeti na oblake. Na njemu možeš samo oko njega samoga izvodeći akrobacije i nadajući se da se ne zavrtiš previše u svom trostrukom saltu. A dvostruki flikflak tu ioanko nema smisla. Ni lijevo ni desno. Ni sila ni trenje. Možeš jedino oko njega. S ekvatora.
A dno, dno se miješa lagano slamkom. I piće. I led. Sve to možeš balonski zavrtjeti, ekvatorski oko njega samoga. Oko pića i dna i slamke i leda. I uvijek će se iznova vratiti svom napuklom početku i kraju makar nedostajalo onih dvanaest stupnjeva.
Sjedi ona tako na barskoj sjedalici, a kisika je uvijek manje i ventilacija je za... za nesvijest. Ventilacija ne pomaže. Pa sjedi i vrti svoje rubove, krugove, vrhunce i svoja dna.
A glazba trešti kroz zvučnike, kroz prostor i garderobu i visoku čašu praveći valove. Uz more. Lipanjsko more prijepodne na plaži. Oko tebe tišina. Ničeg osim sunca.
Digne pogled i slamka je opet druga, a rubovi su uvijek isti jer rubovi ne odustaju od sebe i ne odustaju ni od nedostatka kisika i nesvjestice i ljudi i njihovih ritmova i toga što nemaju takta.
Ljudi nemaju takta. Zna ona što to znači. Nemati takta. Ne znati kako treba. Ne biti suosjećajan. Ne pogoditi kada šutjeti a kada reći, što reći, a što zadržati za sebe. Nemaju takta, pa vole nagaziti. Na cipelu. Nagaziti beezobzirno. Pa sjedi na barskoj sjedalici. Tridesetak centimetara od tla – toliko joj stopalo dijeli od polomljenog stakla po pločicama kluba. Taman dovoljno. Snop je učinio svoje. Samo je zaboravio oblak jer njoj još pada kiša.
Rođendanska zabava. Tako je počelo? Do nekih je šarenih mrvica po nečijoj rođendanskoj torti? Ili nije bilo svjećica? Ili nije bilo ni rođendana? Ili ju je netko nagovarao i konačno nagovorio pa ju izvukao iz kuće? Je li moguće da je tako došla ovdje? Ili nikad nije zaboravila, samo je pogledala previše duboko u čašu pa će morati pričekati zoru da se prisjeti svakog detalja svog noćnog izlaska? Ali balona se sjeća. Možda jer je o njima mislila puno prije. Prošlog lipnja. O šarenim balonima. A danas je pala kiša pa je pozvala balone iz sjećanja.
A baloni su svirali. Svirala je ta neka glazba usred tišine. Svirala je neke svoje melodije koje je onda tražila tamo u centru, tamo gdje prodaju CD-ove. Stajala je cijeli dan sa slušalicama i vrtjela. Tražila je. Tražila je neumorno dok nije našla onu melodiju koja je svirala, koju nije znala, ali ju je zapamtila. I našla ju je.
Sad tu u klubu punom ljudi, ritmova i melodija je našla tu svoju pjesmu pa ju je pojačala. Tek toliko da bude dovoljno. Tek toliko da nadjača DJ-a. I sad pleše svoju pjesmu najtiše što zna. I preuzela je čitav podij sjećanja i prošlosti. I pleše i pušta ga da je vodi jer upravo to želi. Pušta ga da korak, dva, tri ,četiri, pet, šest - da ih sve vodi. Svaki njen korak.
A ljudi nemaju takta. I zato ljudi - oni sad stoje. I zato ona – ona sad pleše. Pleše po tom podiju...jer u njemu nema množine. Nema vala uzvanika koji se krivo raspršuje po površini mora. Nema ničeg sličnog. Samo dva njegova koliko brojeva(?) veća stopala. I ta je stopala vode u nazad i u naprijed i oko sebe i oko njega, svo vrijeme oko ekvatora. Jer s ekvatora ne možeš pasti. Ne možeš s njega i ne možeš iznad. I tako joj je sada, dok vrti boju lavande, sve njezine nijanse i pazi da ne razbije led. Jer ne valja razbiti led. Ne među ljudima bez takta. Tu valja održati led. Ne razbijati ga. Treba graditi iglu, treba dizati Ural, treba njegovati svoja osjetila i poštivati svoju intuiciju. Zato vrti sve nijanse srpanjske lavande. Vrti njene nijanse i razmišlja o medu.
Gdje su nestale sve one pčele nakon kolovoza? Gdje je uopće nastao onaj med nakon srpnja? Gdje je zujanje, ritmično zujanje stalo i pretvorilo se u slatki okus na usnama? I...na čijim usnama?
Vrti ona jer... Došao je rujan. Zna ona to, dok sjedi na svojoj barskoj... Došao je rujan i nagovijestila se kiša, a ona je nekako zaplesala, kiši usprkos. Ona se nekako zanijela jesenskoj depresiji usprkos, ona je nekako cvala kao proljeće.
I gdje je nestao taj med što ga osjeća na usnama? Čijim usnama?
Pa je digla pogled a slamka...slamka je postala neka druga. Iako je sve je bilo isto. Sve je bilo isto, samo je snop mijenjao boju po boju do ove. Sad je boja bila svijetloplava. Svijetloplava. Ili je previše leda bilo u čaši? Jer, ako jest, nije ga trebalo razbiti.
Plesala je ona vođena tim tuđim koracima. Koliko brojeva većim koracima? Plesala je s rukom u struku. A ta ruka nije stala u njenu rukavicu. Nikad ne bi stala u njenu rukavicu, ali je savršeno držala struk. I savršeno je držala ravnotežu.
A listopad je došao nenajavljen i došao hladan. Svakome je trebala rukavica za tu jaku desnicu. I svakome je trebala još jedna za onu naopaku lijevu. Pa su i njoj trebale. Trebale su joj, ali ih nije uzela jer je ruka znala kako čuvati u struku i kako čuvati u člancima i kako obaviti te dlanove. Znala je ruka.
I ova je čaša napukla. Već tri čaše to ne primjećuje. Čak tri čaše dugu vječnost se uopće ne obazire na napukle početke i nedovršene krajeve. Jer kopa po rubu pazeći da ne razbije led.
Jer ljudi nemaju takta.
Nije joj pala ta kiša. A ruka je i dalje boli od snopa. Ne onog dijela snopa između palca i kažiprsta koji joj briše sjećanja, koji pojačava njenu glazbu, a stišava zvučnike u klubu. Ne. Boli je od onog snopa od kojeg je jedna ruka bila u zraku, visoko, iznad nje, i jedna noga isto...dok je ona druga držala ravnotežu.
Nije joj pala kiša u studenom, pao je snijeg. I upalila je vatru u kaminu umjesto grijanja i navukla je zavjese i tuđu kožu umjesto rukavica.
Nije joj pala kiša koja danas pljušti. A pjesma opet ne valja. I DJ bi trebao ići na prekvalifikaciju. I svi bi oni koji si međusobno kradu zrak mogli na tečaj plesa.
Ali što ona zna o tome. Ni ona svoj tečaj nije odradila. Ne kako treba. Čak ni u prosincu prošle godine kad je plesala već mjesecima. Nikad nije odradila ples kako treba. U svemu je bila ta jedna greška. Plesala je, a oči nikad nije otvorila. Plesala je s osjećajem u želucu i plesala s nervoznim prstima koji su se predali i plesala sa strukom koji joj je ugrijao i ponekad, čak, plesala po tuđim nogama (koliko brojeva većim?) jer se nikad nije naučila...nije se naučila plesati kako treba.
A onda je došao drugi DJ i pustio pjesmu da je pogodi u dušu. U dušu. Nije ju to omelo. Ona je i dalje pazila da ne razbije led. Pazila je dok ga je gazila nogama po prstima. Pazila je da ne razbije led dok ga je gazila slamkom tražeći dno. Jer dno je sigurno. S dna ne možeš pasti. S dna samo možeš oko njega. A ponekad...ponekad možeš i poletjeti... ali ne na ekvatoru.
Na rubnoj crti šankovine sjedi žena. Sjedi žena za šankom koja nije došla sama. Sjedi žena kojoj je pokoji prišao i pokoji se predstavio. Svi su se oni redom predstavljali, a posljednji je bio Veljača. Pogledala ga je ispod oka. Pogledala ga je kao što je sve do jednog ove noći gledala. Pogledala ga je i okrenula se. Samo je digla pogled sa svoje čaše i prebacila ga s druge strane šanka. A s druge strane šanka dobila je novu čašu i dobila je novu slamku i dobila je novi led.
A dok je odlazila...
Pričala je o balonima...
Ja sam ih odbila sve. Sve radi radi jednog Ožujka.
Iznad oblaka. S medom na usnama.
Pe es...Svaka sličnost sa stvarnim oblacima, balonima i slamkama je namjerna.
Post je objavljen 04.03.2013. u 12:37 sati.