Kiselinom...

Ovako to izgleda na našim otocima...

...
Postoji par stvari na koje sam gadljiva. Jako gadljiva.
Pauci, primjerice. I puževi bez kućice. I njihovi tragovi po putu. I zmije. I ostaci hrane. I...ok, sad mi ne pada više ništa na pamet.
Poanta priče je u mokrim stopalima. Jako gadljiva. Jako. Gadljiva.
Do te mjere da ne znam jesam li ikad zaboravila ručnik kad idem pod tuš jer mi je sama zamisao da hodam mokih stopala po pločicama strašna. Strašna.

I evo nas kod predivne teme: poplave. Stambene poplave.
Prva koje se sjećam se zbila u našem drugom stanu. Ne znam jesam li krenula u školu. Krivac? Perilica za rublje.
Bila je i neka gadna poplava u bakinoj zgradi. Cijeli podrum je bio pod vodom (ne zbog perilice... nego zbog kiše...). Jedan je čovjek umro nakon toga. Ne sjećam ga se. Sjećam se samo te poplave. Dobio je trovanje. Nemam pojma... strašna priča...
Nakon te je bilo još poplava...naravno...

Kad sam počela živjeti „sama“ otkrila sam opet čari (održavanja) onih perilica. Divna stvar zvana filter. Mili filter. To mi je osobno najdraži dio perilice. Najdraži.
Prvo je bio preredovito održavan, čitaj jednom tjedno. Pa se to razvuklo u svaka dva tjedna. Pa u svakih mjesec dana.
Pa u poplavu.
I onda...revno sve ispočetka...svakih tjedan dana, svaka dva, svaki mjesec...
Naravno, to nije bila zadnja poplava. Ali neću sad o tim međuetapama.

Zbilja sam gadljiva na to. Zbilja.
Što mi se danas, dobro raspoloženoj, dogodilo?
(Nakon sto godina)
Što?
Da...
...i nije bila krivac perilica...ali mislim da se odričem kupaonice.

I sad se mislim...nešto misleći o sebi i o mišljenju...i o razmišljanju...
Jel to to? Jučer je bilo suviše dobro, a nisi ni čašu razbila, pa te poplavilo?

Inače sam više za to da budem preplavljena emocijama. Ali danas me poplavila kupaonica.
I sad sam i poplavljena i preplavljena.

A problem s kupaonicama je sličan kao s ljudima...
Možeš postaviti pitanja... ali odgovora često nema.
Pa bih danas nju, za razliku od ljudi, mogla preventivno zaliti kiselinom
Nakon čega će me, bojim se, kupaonica promatrati s još većim zgražanjem.
Nije da sam joj išta napravila, ali ruku na srce, ne bi tih poplava bilo da nije mene.

Kiselinom.
Jer tu šutnju imam čime dokrajčiti.

U međuvremenu počela padati kiša...ako se to može nazvati normalnim padanje...pljuštanje...
A dok je tako pljuštalo, ja sam bila u kupaonici (bez prozora) i brisala podove dok se pralo rublje...jer se smočilo...
Naravno da mi je bio otvoren prozor, jer vani nije hladno, a meni treba zraka
I naravno da mi je „poplavilo“ i kroz prozor...

A to što sam prozore prala prije tek par dana...to vam ne moram ni spominjati, jelda? To vam je jasno...ako ništa, zbog ironije situacije
I onog „dogodit će se sve što se može dogoditi“

Rekla bih da sam sigurna preostali dio dana, ali vodi se nikad ne zna

Mislila sam po kiši ne ići po onu kiselinu...jer me ova srijeda samo izaziva da idem mokrih stopala do trgovine...i da mi baš treba da joj se inatim...
A onda sam ipak otišla...
I putem smo očijukali...prošarano nebo i ja.

Cijeli naš flert izgledao je otprilike kao ono ča si nebo na me bisno