Crnobijeli svijet...s crvenim

Transformation Winter To Spring


Zavrtjela te iznova...
Oduzeo i zbrojio me...
Zaplesala na prstima...
Vodio...vodio kao nekada...

I šetala...
I gledala...

I osmijeh...
I koža...

I punine šutnje u kojima nema tišine...
Punine prošloga u kojima uvijek ima dovoljno mjesta za danas. Uvijek dovoljno za sutra.
Uvijek iznova.
Uvijek plesala. Nikad prestala.
Šutjela ali uvijek slikala. Uvijek bojala u crno i bijelo. Uvijek vidjela u crvenom.



Razvuklo me na gore i dolje, moje ruke na strane svijeta
Bez orijentacije...
Ali usmjerena...
Jer sto osamdeset stupnjeva...
Kad mi je glava prema sjeveru...a uvijek je...i kad ne zna...
Ruka srca uvijek je jača
Kamo god gledala.

Kao malo tko...
Kao nitko.

Jer...
...ne izlaziš iz glave.
Neće se. Neće se. Zbrajali, oduzimali – isto je. Ne krati se. I ne mijenja se.

I sve i kad visi o koncu
I sve i kad je vrpca na kraju prerezana
I sve i kad proljeće nije tvoje doba
...visi o najsnažnijem koncu mene
I prerezana je jedna
Ali čvorove i petlje i zavrzlame ne dam
I klupko sam bezbroja konaca
Da ti budem čvor kad se otpetljavaju.

I poplavi me i preplavi me
I zasnježi mi da otjera proljeće

A ta toplina sve je osim privida.
Sve je. Osim privida.

Jer si...
Jer sam naučila biti
Jer si...
Jer želim biti.

I rekla sam...rekla sam neću znati kuda
I neću se znati odlučiti
I rekla sam neću znati što ću
A onda...
Onda je biti...bilo sasvim dovoljno.
I ruka srca je znala na koju stranu pamet nagnuti.

I pisala sam tu sliku u glavi...
Pisala sam si neki dan „i nemoj mi samo zaspati
Možda se probudiš na drugoj strani
Okrenut leđima...“
jer znam kako je to...okrenuti leđa. Naučila sam šutjeti.
Naučila sam i porekla.
A nitko mi nije rekao da će baš to biti sasvim dovoljno.

A jutros sam sanjala...
Tu želim biti
Kroz te prste ispipati svijet
Kroz te oči promatrati zore
Kad vidim tim sjećanjima – prepoznati
Kad mirišem tim osjetilima – zavoljeti
Tu želim pustiti korijenje
Zagrliti k'o suhu zemlju
Popucati konce zaraslih rana
Namazati usne melemom da ne ispucaju od disanja i šutnje

Želim popiti dan
I zakopati što treba
Želim biti što jesam
Jer je tako jednostavno s vjetrom u leđima.

Tu želim voljeti
Dubinom duše,
Vršcima prstiju,
Da mi trepavica zapne za tu kožu
I to bude dovoljno da držim da ne padne.

Ja svom jugu nikad nisam bila vjerna
Ja svom jugu nikad nisam bila njegova.
Iz zjenica se nije brisala ta slika
Na usnama je morala popucati ta šutnja.
I da ništa nisam dala
I kad ništa nisam dala
Dala sam tišinu pjesmama.

I kad sam vodila ratove
I kad sam se porekla
Bila je ona čeznutljiva...
Ona razbijena ali slijepljena...
Ona gorka ali poznata...
Bila je ta livada
I sjedili smo
I šutjeli smo da riječi ne pretjeraju.

Nisam nikad znala pisati odgovore..
Tuđe srce uvijek je pričalo veće i toplije.
I razlozi su uvijek bili tu da me skrše...
Moji razlozi su uvijek bili tu da ispiju do u zadnju kap svako
Jer nije nemoguće
Jer ne želim
I ono
Jer ne mogu.

Tu me slomilo da ne otpetljam
Već da uzmem i posložim meridijan po meridijan
Da ih uzmem i da ih spetljam
Da ih ničija ruka ne odmota
Da sve daljine svijeta spetljam u jedan pupak svemira
Tu na dlanu
I da šutim i da dišem i da upijam.

Ima nit...nit koja spaja...i kad ne možeš prerezati...onda nisi jedini.

Bolje od ovog obećanja o petljanju
Nije moguće
Bolje ne želim
Bolje od ovog petljanja...ja ne mogu.
U ovom čvoru letim.

Skršilo me od ljepote ono
jer ne mogu.
Slomilo me do kraja
Pa me sastavilo kao slagalicu
Kojoj su sada obe na broju
...i plešu
...i ne dišu.

Držimo dah.