Punim plućima

Izvor


Bilo je to neko natjecanje ljepote
Kad?...hm?...ne znam?
Mislim da se radilo o nekom mjestašcu. Ne znam točno.
Pitali su je - kad je pobijedila - kako se osjeća
Rekla je: Eventualno.
Kažu. Tako su mi prepričavali.
I bilo je puno ha ha ha i puno ho ho ho.
Da, smijalo se tome. Eventualno.
Ha ha ha.

Ha. Ha. Ha. Nije smiješno!
Jer eventualno je poprilično stabilan i opipljiv osjećaj koji nema tendenciju odlučiti se za jednu od krajnosti, voli svoj mediokritet i ne mrda s mjesta. Zacementiran.
Eventualno.
I ne, baš nije smiješno osim u onim trenucima kad se lomiš u napadajima straha kako se smiješ i ne znaš otkud smijeh jer zbilja si u gadnoj situaciji (što nisam...samo kažem). Ali lomiš se od smijeha.
Smijala se i ona, navodno, kad me pregazila. Što joj ne zamjeram danas možda samo zato jer joj ne pamtim ni lice ni ime. Što bi značilo da sam možda dobra osoba isključivo spletom okolnosti. Ako sam uopće zbog tog dobra osoba. Možda sam fragmentarno dobra. A nisam jer mi to nije odluka. Samo ne znam tko je pa joj ne zamjeram. Što znači da bih joj mogla zamjeriti, ako je slučajno prepoznam? A neću jer se zbilja ne sjećam.

Postoje ljudi koji te trebaju pregaziti
Ljudi koji ne trebaju, ali te pregaze
I slučajni prolaznici koji te slučajno pregaze.

Ona me slučajno pregazila. Ja sam joj slučajno razbila laktom šoferšajbu. Mom laktu slučajno ništa nije. Njenoj šoferšajbi slučajno ne znam što se dogodilo. Zapravo znam.
Osiguranje joj je platilo zamjenu stakla.
Ona nije tužena, nije ni kriva pa nije ni morala vratiti iznos.
Na laktu sam imala to oteknuće veličine loptice za minigolf ili stolni tenis. Lakat je sasvim dobro. Sasvim dobro. Ništa mu nije. Ima neki ožiljak, ali on je posljedica drugih spretnih momenata.
Na bok sam pala. Ništa strašno. Na njemu osjećam tu nezgodu. Na njemu osjećam tu tupost. Tup je. Koža? Meso? Živci? Živci. Tupo je. Ne treba ti dijagnoza za to. Kao što ti ni za srce ne treba. Osim kad imaš aritmiju. Ili...ne...neću nabrajati srčane bolesti.
Tupo je. Tupost nije bolest. Tupost je nedostatak osjeta.

Eventualno.

Kad udišem postoji ta ista tupost. Udišem do ošita. Ne ide dalje. Dišem i dišem i dišem i stop.
Ne ide dalje. I nije punim plućima što je posljedica pitaj boga čega. Samo kažem. Ne dišem punim plućima jer taj zrak uvlačim i uvlačim i uvlačim i zaustavi me. Nije kao šaka u trbuh. Doduše, ne znam kakav je osjećaj imati šaku u trbuhu koja ti izbije sav zrak iz pluća i pritom ostavi ogromni val bola za sobom kad se ta šaka jednom odlijepi od žrtve. Zbilja ne znam kako je to dobiti šaku u želudac. Ili pupak. Svejedno. Ali sasvim dobro mogu zamisliti tu bol koja te strese kad se šaka odlijepi.

Eventualno.

I onda se prsti pruže dva tri puta oslobađajući se u dlan pa stišćući se opet u šaku. I tako u krug. U neki znak bolnog stanja. Iako. Koliko je to stanje drmanja šakom u tuđi trbuh bolno? Rekla bih da je teže podnijeti kad nekog udariš u glavu. Glava je... glava ko glava. Možeš se zaboljeti u tuđoj čeljusti. Lubanja je prilično veliko područje za udarac. Ne znam. Možeš se zaboljeti - prije nego dok guraš tu šaku brzinom mog udarca laktom u šoferšajbu - u smjeru pupka. Od sebe do bola. Pa pružiš prste da rastvoriš dlan pa stisneš do u šaku. Jer te boli. Iako bih, kažem, rekla da baš i ne boli. Ali što ja znam o tome? Nitko me nije udario. Nikoga nisam udarila. Samo vrlo slikovito mogu zamišljati bespotrebno.

Eventualno.

Pitanje je nakon nekog vremena...koliko si imun postao na sebe? Jer, ja zbilja ne znam koliko sam imuna naspram sebe. Znam da nisam imuna na svijet. Što je možda posljedica pokojeg izbjegnutog cjepiva koje nikad niti sam mislila primiti niti sam mislila nadoknaditi. Ali nikad ne znaš. Možda sam bijesna? Jesam li bijesna? Jer se ne osjećam bijesno. Zbilja se ne osjećam bijesno. (Bolje o bjesnoći nego o kravljem ludilu. Još me nitko nije nazvao domaćom životinjom.)

Eventualno.

Kad se osjećaš bijesno krv ti ključa u žilama i usne ti se razdvajaju i očnjaci ti se izbace kao zvijeri. I sav si takav bijesan. Kosa ti stoji vertikalno na onu glavu od koje boli šaka onoga tko te udari. Valjda. I ruke ti se tresu. I... Znaš kad si bijesan! Jer takav si kad si bijesan. Ili si Poslovni Bijesnjak? Preko očnjaka navlačiš diplomatski osmijeh. Kravatom i košuljom kriješ barem dio vrata na kojem ti iskače žila od pulsiranja. A to što ti se prsti tresu, to preusmjeriš u pružanje desne ruke novom partneru u znak sklapanja posla. Jer onda se tresu skupa. Tako čovjek može bijesniti. Može. Osim kad je čovjek žensko koje ne nosi ni kravate ni košulje, a ne sklapa ni poslove da bi skrila da joj se ruke tresu. Uostalom, ne tresu mi se ruke. A da sam bijesna, tresle bi se jer ne znam najbolje kriti emocije. Dakle, nisam bijesna.

Eventualno.

Što bi zapravo značilo da sam tužna. Jesam li? Mislim...trebam li biti? Bez tog trebam. Jesam li tužna? Ok, ako nisam bijesna, zašto baš moram biti tužna? Mogu biti iznenađena. Mogu biti i razočarana. Ili sretna. Da, mogla bih biti sretna, sasvim potpuno apsolutno neizmjerno sretna. Ili nervozna. Možda. Ili zaljubljena. Da, nervozna –i- zaljubljena. Možda sam, dakle, kombinacija! Možda. A možda sam tužna. Što bi sad značilo da sam tik pred suze. I da mi srce udara u nekim čudnim intervalima, i ne kuca u još čudnijima jer...moje srce tako lupa i staje kao da svira tu (otužnu) violinu koju (ne) voli slušati jer se njome dokrajči. Kad je zaljubljeno. Sretno...ili nesretno. Ne. Nema baš nijedne suze i ništa od tih možebitnih tugovanja. Sorry, nisam tužna.

Možda sam zbilja sretna. Sretna kao: ne skidam osmijeh s lica; cvrkutam „oh, happy day“ ili „we wish you a merry christmas“ i da sad ne počnem sa „snijeg svud pada, zvona zvone,...“
Možda ja jesam sretna i naprosto mi je promaklo. Može li se time još netko pohvaliti. „Oh, bok. Ovaj... kako da kažem... zaboravih na sreću, ali sad shvatih da sam blagoslovljen tim očaravajućim...“ užasom zvan prezaslađen život. Ne. Precinična sam da bih bila sretna.
Jučer čitam „Svih sedam valova“ i kaže ona... (ovo je inače digresija)...“Ja kad sam cinična, onda sam cinična, ti kad si ciničan...“ nemam pojma. Zbilja ne znam. Nešto poput: „onda si zao.“ Ili je rekla „ljut“? Ne znam. Čitajte i doznajte.
Ne. Nisam ni to. Barem ne svjesno.

Eventualno.

Ili sam dobra manipulatorica. Što bi se kosilo sa svakim dosadašnjim dokazom suprotnog. No to ne mora nužno biti mjerilo jer se prijelomi, sedmi valovi...događaju. Možda baš mijenjam svijet...ovaj, hoću reći, sebe danas odjednom u izmanipuliranu.
Jel moguće da je Ona Ja (i ne znam kome oduzeti veliko slovo) premazana baš svim mastima da se u stanju i sama prevariti? Ne bi me čudilo. Ne bi. Znala sam se doista iznenaditi. Iznenaditi kao: „Otkud snaga? Otkud riječi? Otkud izdržljivost? Otkud želja? Otkud SAD TO? I zašto? I TKO si TI?“

Ne, žao mi je. Morat ću vas razočarati. Za razliku od većine (povlačim ovaj dio "za razliku od većine" jer nema smisla), ipak znam tko sam. Krizu identiteta nisam prolazila niti ću prolaziti. (Oh, čuj mene sigurne, definitivne i odlučne!) Previše nas je i sasvim se dobro poznajemo i snalazimo. Što je možda posljedica harmoničnog djetinjstva. Što je već samo po sebi razlog da zahvalno cijeli život ideš svoj (životni, jel) put bez nekakvih prigovaranja i negodovanja. Ok, sad sam se rasula na više nas što uopće nije bila namjera. Teško je odoljeti užitku fragmentiranja. Fokusiraš se do u beskraj. Fokusiraš se do u detalj, do u atom i analiziraš to kao znanstvenik tražeći svaku DNA ljestvu pa se penješ i spuštaš po njoj i skakućeš od veselja. Gdje sam sad pobjegla? Jesam li ja to IPAK SRETNA? Skakućem po DNA ljestvama! Ako to ne ukazuje na skrivenu sreću, onda zbilja ne znam što ukazuje.

Eventualno.

Ili nisam. Ili jesam. Ili...možda sam naprosto sve. Eventualno. Sve.

pe es...Ovo sad ide u kategoriju humor. Svaki pokušaj utjehe i savjeta je neprimjeren i odbija se bez obrazloženja i prava na podnošenje žalbe. Pustite me da se smijem. Sebi. Danu. Snijegu. Proljeću.

pe pe es...Sretan Božić2!