"Neko te sluti, ti nekoga slutiš"

Napisala mi je...
točni citat zapravo glasi:
"i am lost against your skin. between the words. within the rhythm"

A ja sam opet pomislila...to je moje. To je tako moje. To je baš za mene.

U meni sve pleše od života, od njegovih darova i nedaća, od svakodnevica i iznenađenja.
I ne znam pobjeći od glazbala koja me prate
Ne znam ne voljeti melodije koje mi se pjevaju na uho nečujno

Poslala mi je tako nečujnu, ali zvučnu i šarenu
"i am lost against your skin. between the words. within the rhythm"

Prekrižim ruke u zapešćima
Iznad glave

Prekrižim ih pa pustim dan. Udahnem. Pustim da ode. Sve. Pravila. Moranja. Blizine i putovanja. Nestanke. Bivanja i nepostojanja. Puštam sve. Držim ih opuštene iznad glave i izdišem sve iz sebe.
Prekrižim puteve. Ostavljam samo sjećanja. Urezane u koricama ispisanih slika puštam puteve zaboravu i pamtim samo osjećaj. Pamtim. Sve ostalo zaboravljam. Sve staze.
Hodam. I idem. I nastavljam. Moje unazad je ispred mene, jedino s kojim se mogu nositi. Hodam. I idem. I gradim kamene mostove. Kamene. I hodam da prehodam, da posložim put, koji ću zaboraviti, put preko rijeke koja je rodila svoj izvor.
Rodila se kad mi je šapnula odlazim. Rodila se u izvoru zajedno sa svojim podzemnim tokovima, zajedno sa svojim kamenom skrivenim dubokim venama koje su odnosile od kraja, odnosile od kiše, odnosile od svega i nosile prema izvoru...iz pukotine, iz velebne stijene, iz tog kamena, nepromjenjivog, kojeg je izvor razbio, a razbio ga je sitni izvor. Sitnom pukotinom. Razbio ga je da izroni.
A ja zidam taj most preko te rijeke koja se rodila ne jučer, koja se rodila svim bojama, da ostavim dugu iza sebe, da tu šarenu rijeku i sve njene boje, da sve njene kapi ostavim iza sebe.

Da je nađem negdje gdje se uvija. Da je nađem negdje u svome sutra. Kad pređem most. Kad ga srušim za sobom.

Kad si zabranim da se okrenem. Kad si zabranim da udahnem prošle puteve umjesto sjećanja koja će me čekati u meandru. U meandru sutra. U svim njegovim notama i nijansama. U svim njegovim okusima ljeta. I svim njegovim dodirima jutra.

Kad si zabranim nesanicu. Kad si zabranim jer tek buđenje donosi sutra. Tek buđenje. Dok ne zaspeš – ne svane. Ne novi dan.

I...pustiti. Najgore je pustiti. Jer je teško. Jer ne držim jako. Ne držim čvrsto. Jer držim dlanove ispružene i svih deset prstiju i puštam da na njih padne što će ostati stajati na mjestu. U jučer i u sutra. Samo ne u danas. Ne danas. Ne danas u danas. Ali sutra.

Ne znam držati kao svi. Držim udišući. Držim pruženih ruku. Držim zidom tijela između držanog i svijeta. Kad treba i tišinom. Kad treba kako god treba. Iako ne znam.

U meni se vrte stihovi, ovih dana toliki stihovi.
Oni koji me bude, uspavljuju, koji me razumiju i razuvjeravaju.
Moji, svi redom moji stihovi.
A ja...ovih dana gledam kako jučer dolazi i kako jučer moram pustiti da dođe kako bi otišlo. Kako bi otišlo. Kako bi došlo.

Ja godinama imam isto polazište i godinama imam isti ishod.
Ja godinama stojim nepisana i spavam tako i živim tako,
godinama neizgovorena,
iza sebe - ispred sebe - pokraj sebe.

Ti godinama nisi od proljeća
i nisi od njegove neodlučnosti.

Ja godinama jesam neodlučnost.

I godinama lažem kad kažem nema ništa
I tu istinu krijem samo za sebe
Tražim joj razloge pa kad ih nađem tražim opravdanja da ih zgazim i sakrijem.

Odavno nismo
A već dugo jesmo

I rekla mi je...
Rekla je taj prijevod...rekla je možda ide drugačije...
Rekla je ne sjećam se dobro...
Ide nešto poput
Nažalost, koliko god se trudili, neke su riječi samo sjena onoga što zaista znače.
I da napišem ljubavnu pjesmu
Da napišem najljepšu, a znam da neću,
I da otpjevam najljepše riječi
U najljepšoj proljetnoj haljini najljepših boja
Da gledam najljepšim očima
Ja nikad neću reći do kraja ono što zaista nosim u sebi i pjesmama i pjevanju i haljini i očima.

Otkrit ću ti tajnu...

Moj živi pijesak drži ovo tijelo
Glavom iznad vode
Da se ne umorim
Od sjećanja
Jer negdje iza meandra...
Negdje...prema ušću...