Pregled posta

...u ime Republike Kojegod izriče presudu kojom...

Vrlo je jednostavno naletjeti na kostur, na tijelo lišeno mimike i gestike iako se možda posljednji i najosobniji trzaji kriju i u tim kostima, možda trzne jedna od njih, možda baš onako kako je to imala naviku činiti sve do onog momenta kad je odustala od svega što ju je davilo jer joj je davalo ime i prezime i davalo joj osmijeh i frizuru i pogled i miris i stas i stav i....sve ono što ljudi običavaju imati.

Ostanu te možda porozne, možda savršene, nekom napukle, nekom kakve god kosti od kojih jedino možeš dobiti DNA uzorak vlasnika, uzorak imena i prezimena, eventualno prema zdravstvenom kartonu, po zubima, možeš dobiti natrag osmijeh, što je, realno gledano sasvim nebitno jer je kosturima sasvim svejedno kako su se smiješile sve mimike skrivene iza usana, ali o tome ne bi trebalo duljiti.

Ti kosturi su ono što hoda poput dinosaurija u filmovima u kojima se spominju nekakvi muzeji, za koje cijeli svijet zna, a ja ih onda pokušavam smjestiti na atlas ovozemaljskoga, što mi ne pričinjava ama baš nikakvo zadovoljstvo jer su mi karte...potrebne samo kad idem, a kao što rekoh išla nisam, jer sam se jugu samo vratila, a to ne možeš nazvati nekim putem. Ni karta ti ne treba tamo gdje se sjećaš svakog kutka prošlih staza kao svog džepa iako se ne sjećam svojih džepova najbolje jer mi stiže proljeće (a gle čuda...dok sam mu se razveselila najavili su nekakav snijeg...i sad još ako bude bijel, zvat ću ga svim imenima osim zimske idile), a kad me ugrije proljeće nisam za traperice i džepove koliko sam za haljine.

I mogla bih sad o broju kostiju koje ljudsko tijelo ima, ali me više u cijeloj ovoj priči veseli činjenica što se određeni broj mišića na ljudskom licu pokrene, aktivira trebali ih ili ne, svaki put kad se netko nasmiješi, ali taj dobro definirani broj kostiju uopće ne mari za taj definirani broj mišića koji se trzne i pretoči u oku ugodan osmijeh.

Nasmijava me činjenica što su svi ludi za tim osmijesima, a što ja u isto vrijeme pokušavam razotkriti ono iza...lubanje...iza (zapravo ne iza nego u, no dobro...)...ono što je dovelo do trzaja tog određenog broja mišića i mogla bih se kladiti da je jedan od njih i srce, ali tome naravno nije uvijek tako. Jer ljudi običavaju imati svakakve osmijehe pa i one u kojima ti srce ne mora trznuti, u kojima uopće nije potrebno biti išta doli platna koje izražava emociju koju mozak ne potvrđuje koliko god publika misli da je predstava sve drugo osim predstave.

I zato ja sad o kosturima jer o kosturima znam baš puno osim broja kostiju, nek mi zamjeri tko brine o medicini. (Više sam za boljke nego za zdravlje.
Zdravlje ne treba analizirati, o njemu nam je sve jasno – ne cijenimo ga i ne zamaramo se njime. Zamaramo se boljkama. Zamaramo se doživljajima oštrih, tupih, intezivnih i tinjajućih bolova ili nebolova koji su jednako tako odraz boležljivog stanja).

Ima tih dana kad sjedim po tim kavama (ili nekavama...kako se uzme) na tim mjestima...i promatram ljude. Zanimljivo je to. Promatrati ljude. Ne odmjeravati ih. Ne zanimam se previše za odjevne kombinacije slučajnih prolaznika. Ali priče...e za priče se itekako zanimam. Jer ta čela uvijek kriju slušanja (ili gledanja) vrijedne priče i užurbani koraci uvijek kriju neki spomena vrijedan razlog. I pogrbljenosti i uspravljenosti, za sve to ti prolaznici imaju svoje bitno nebitne i nebitno bitne razloge koje ih čine onim što jesu. A ja nalijećem prečesto na kosture. Pa radije gledam ljude i njihova čela i njihovo mahanje i nemahanje rukama koje u pravilu rezultira ili ubrzanim ili prosječno brzim ili usporenim koracima. Ne mogu ih osuđivati, ne mogu ih procjenjivati. Nisam navikla davati vrijednostima negativan predznak prije nego li ih upoznam. Ne znam kako se to radi. Nisam naučila? Ili me nisu naučili? Ili mi se nije naučilo kako se to radi? Ne znam... ali znam da ih volim gledati.

Volim i slušati, ali samo na stranim jezicima. Zbilja. Kad slušaš jezik koji ne poznaješ, onda ne slušaš sadržaj, slušaš jezik, što je nešto što nam na materinjem redovito ostaje uskraćeno. To je činjenica. Ne možeš slušati jezik. Upijaš riječi. Zapravo – upijaš njihova značenja. A kad slušaš negdje nekakve strane jezike – upijaš jezike. Uz kavu. Na terasi. Gledajući u krovove koje ne poznaješ. I spomenike o kojima pričaju oni koji su ih smjestili na njihovo mjesto po raznoraznim kartama, iako im je mjesto samo u onoj točki u kojoj se nalaze. A to redovito nisu ona mjesta u kojima su fizički (ako ćemo o muzejima – ali muzeje ionako ne promatramo s terase jer njihovi zidovi – profitabilnosti radi – kriju pogled na ono što se unutra dobro (i skupo) čuva)...to su ona mjesta gdje pripadaju. To nisu mumije u Americi. I nisu grčki kipovi u Francuskoj ili Italiji. Svejedno, lijepo ih je vidjeti.

Odlutah s kostura... Kad slušaš svoj jezik, svoje riječi, njihova značenja, onda ti se ljudi koji te okružuju brzo pretvore u te kosture, doduše ne jednako koštane kao tvoji osobniji kosturi, kojima si okružen, ali ipak kosture.
Kosture onog što bi mogli biti.
A svatko bi mogao toliko toga biti. A rijetki će postati puno od onoga što su mogli biti.

Pitanje je potencijala...pitanje je želje koliko će ti ludo srce kucati iza rebara, i koliko će ti zainteresirano oči promatrati svijet i obrađivati informacije. Često kostur ostaje samo to što jest – kostur, preživljen, ali ne i pravilno oživljen, ne do njegovih krajnjih granica mogućnosti. Jesam ekstremna kad očekujem apsolut i ideal, ali sam istovremeno i ona koja se raduje svakom minijaturnom pomaku usmjerenom ka tom idealu. I svemu što liči na pomak iako se ispostavi kao stajanje na mjestu.

Ali kosturi često ne stoje na mjestu. Često ta tijela (a tijela, jer je pojam bića rezerviran za...bića) odustaju od mekoće svoje kože, poriču moć vlastitih riječi, oduzimaju toplinu svome pogledu, odbijaju ono što bi ih...što bi ih trznulo...ili pomaknulo...makar gurajući. Unaprijed. Ne unazad kako to kosturi čine. Jer najnazadniji pomaci su oni kad nazaduješ hodajući u mjestu).

Ima tih...tih koji guraju, koji se bacaju rukama i nogama i riječima i...koji naprosto guraju što se ne da pomaknuti jer su slabi, a razlozi za suprotno postupanje su naprosto suviše duboko usađeni – ne u genima, ne – u navikama, u onome što prihvaćanje rutine i naučenog čini puno jednostavnijim pothvatom (iako podrazumijeva pasivnost i ne čini radnju kao takvu) od promjene.

Ružne li riječi...promjena. gadne li potrebe...pokretanja. Stravične li zamisli...da bi nešto moglo biti više od...kostura...od skupa (bitno da svi znaju kojeg točno broja) kostiju umjesto da si prišiju, prilijepe, prikače, pri-što-god-dodaju toplinu, čisti žar ili tinjajuću vatru, samo da je iznad nule.
Odličnog li osjećaja kad ti netko kaže da si emotivac kao da ti čita potvrdu presude od strane Najvrhovnijeg kaznenog suda kojom se potvrđuje već donesena presuda zaključujući da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, da je primjena procesnih pravila u skladu s važećim propisima Najviše Republike Kojegod i da ti je kazna pravilno odmjerena, bez mogućnosti ublažavanja zbog okrutnosti samog akta kojim je povrijeđeno pravo, odnosno počinjeno kazneno djelo.

Odličnog li osjećaja kad mi se čita ta presuda emotivnosti i uživljavanja i pretjerivanja (a tako volim pretjerivati)... Odličnih li pokušaja dočaravanja da je ovaj svijet...racionalan, katkad okrutan, često primitivan, sasvim neopterećen subjektivnim, apsolutno okrenut racionalnom i unovčljivom (može li se to tako reći?).

Samo htjedoh skrenuti pažnju na ovozemaljsko... Samo htjedoh naglasiti da istom nisam sklona, reći da svemu dopisujem boje i note, da bi mi valjalo pooštriti kaznu...jer...suviše često slušam da sam emotivka, a tek se pokoji prizna dirnuti u moju hipersenzibilnost. To je kvalificirano djelo s prefiksom „teško“. Zaslužilo je pooštrenje.

Tek tu i tamo mi se priznaju moja duševna ticala. Tek tu i tamo. A...zapravo...zapravo beskrupulozno priznajem svoj zločin, ne iskazujući ni najmanju dozu kajanja i suosjećanja sa žrtvama koje ostavljam za sobom, za davanje koje katkad ne znam odmjeriti, za nečiji osmijeh za koji ne mogu reći da mi je krivo, za srce za koje ne mogu ne reći da mi katkad divlje lupa iza tih rebara, bezobzirno. Bezobrzirnog li srca. Bezobrzirnih li ljudi koji me okružuju koji su slični i koji opipaju takva stanja, koji se daju isto tako u krivim dozama, jer ne prate mjeru, jer ih nije briga, jer mjera ne bi trebala biti mjerilo. Bezobrzirnih li snova očekivati od nekoga tko o tome nije poučen, tko tome nije sklon...tko to smatra samo rijetkim ispadima svoje inače vrlo racionalne i odmjerene glave...očekivati od takvoga da zna o kojim ja to bojama u pjesmama i pričama i oblacima i zemljama.

Pitanje je...ili zaključak... Recimo da je (ipak) zaključak...
Možemo podnijeti sve.
Ali to da nam uzmu dio duše...
To je kao da otkineš komad neba. Ne ide.
Zemlja se ponekad i uruši ili zbog neke sile nastane krater. Krater i rupe na ulicama se zakrpaju, ako treba. Ali nebo ne možeš zakrpati.
U nebo se ne dira.


Samo u kosture.

Post je objavljen 10.03.2013. u 15:54 sati.