Čekaj me zauvijek

Ne pitaj me zašto spavam u košulji.
I ne znam zašto mi je posteljina bijela...iako nije...a jest...
I zašto je navučena preko mene.

Ja ni sama ne znam kada točno
I otkud je sve to došlo...

Ja ni sama nemam razloge,
Ne vidim smisao,
I ne pronalazim objašnjenje...

I ne znam gdje su riječi...
Ne znam jer ih danas nemam za sebe...
Nemam što darovati...
Nemam kuda poći...

Danas nemam sebi.
Ništa.

Rekla sam
Vodiš
Jer kad vodim...onda ne idemo.
I rekla sam moja snaga...
I dodala suvišno.

Danas sam klupko.
Samo klupko koje ne misli o snazi,
Koje je sanjalo pa se vrzma i rasteže od buđenja.

Pobjegla mi je java. Procurila mi je kroz prste.
Noćas sam naprosto zaspala. Zaspala kao nitko. Zaspala kao rijetko.

Rekla sam tiho
Čekaj me zauvijek
I doći ću ti još danas.
Čekaj me zauvijek
I nećeš me čekati nikada.

Jer ja...
Riječi koje ne osjetim – njima ne vjerujem.
Poglede koje ne slutim – ne zovem svojima.
Jer ja...
Ne mogu sve to dočarati. I ne želim sve to dočarati.
Ne želim stvoriti opravdanja i razloge.
Jer ja...
Ne znam to sad izreći.

Rekla sam slovima jer ne izgovaram svašta.
Sad ostatak ne znam udariti ni nulama i jedinicama po tipkovnici.


Želim potonuti, ako vrijedi, bez povratka.
Ali želim da vrijedi.
Makar koštalo.

Rekla sam
Čekaj me zauvijek
I doći ću ti još danas.

A sad uopće ne mislim objašnjavati.
Jer ja...
Ostatak ne znam udariti ni nulama i jedinicama po tipkovnici.