29.03.2005., utorak
Vienna, here I come... (premišljanja o svrhovitosti daljnjeg bloganja)
Prošli su i uskršnji blagdani, život se vratio u kolotečinu. Proljeće je prodisalo punim plućima, donoseći promjene…mijenja se vrijeme, klima, raspoloženja.No, nisu sve promjene dobre. Nažalost. Posljednjih nekoliko tjedana primjećujem na svakom koraku nekakvu ružnu promjenu. Izvire iz svakodnevice, iz života svugdje oko nas. I svugdje se počinje primjećivati. Opasno zakrećemo u desno, u konzervativizam, u mrak. Počelo je nekako oko izbora. Tada su se na noge digle raznorazne mračne spodobe, svim silama pokušavajući nas odvući u neka blata Balkana, otrgnuti nas od priključka za svijet, vratiti nas u pustare povijesnih zabluda. Iako se na prvi pogled činilo da nisu uspjeli…ipak, izgleda da jesu. Uz pomoć raznoraznih orkestracija, Gotovine i prepucavanja oko Haaga, promijenio se stav cjelokupnog naroda..odjednom nam se više ne ide u Europu, sami smo sebi dovoljni, mi nikoga ne trebamo…riječi koje tako poznato zvuče, koje su početkom dvadesetih godina počele biti izvikivane u minhenskim pivnicama…prije nego što se mrak prelio Europom i Svijetom. Bojim se da je ondje vani još jedan nadolazeći mrak… Mrak je počeo crniti i stranice blogova. Svačiji stavovi su podložni kritikama, to je samo po sebi razumljivo. No, u posljednje vrijeme, ojačala je na blogu neka neokonzervativna struja, predvođena “hrabrim” anonimnim jurišnicima koji se bacaju drvljem i kamenjem na sve ono što smrdi na liberalizam, na kozmopolitizam, na proeuropsku i demokratsku orijentaciju. Svatko tko se zalaže za prava manjina, žena, homoseksualaca, pravo žene na pobačaj, pravo na asistiranu oplodnju in vitro, na kontracepciju, na lijevo političko mišljenje, izložen je hordama “komentatora” čija je jedina namjera da osobu, autora bloga ili komentatora čije se mišljenje razlikuje, diskreditirati, omalovažiti kao osobu, bez imalo veze i povezanosti sa samom temom bloga. Nameću se KKK ideali kao vladajuće mišljenje…kuhača, crkva i dijete su ženin jedini dozvoljeni credo. Sve drugo čini nas alapačama, isfrustriranim nesretnim babama, naš je život totalno promašen ako nam se skuta ne drži hrpa douhe dječice. Naši životi su besmisleni ako nas rutavi i runjavi mačo ne opslužuje redovno, ali, pazi, samo u svrhu prokreacije, nikako užitka! Ne smijem ni pomisliti što bi tek činili homoseksualnim osobama. Zyklon B više nije u modi, Saddam više ne proizvodi biološka oružja..no, maštoviti naši bojovnici sigurno imaju nekakvu alternativu na lageru. U početku je bilo to i zabavno, na svoj način. Kasnije je postalo zamorno, a sada mi je već dosta! Ja sam ovdje zbog sebe, pišem ono što želim i koliko želim. Nemam ništa protiv komentara, ni onih negativnih, neslaganja…dapače! Volim konstruktivnu raspravu. No, ne dozvoljavam da me netko analizira i vrijeđa, netko tko nema petlje sam pisati svoj blog, tko nije tolika faca da napiše što misli o bilo čemu, a da to nije bacanje blata po drugima. Nikada nisam tvrdila da sam bolja od ostalih. Takvo nešto mogu samo budale. Ni da sam samo ja u pravu, a ostali nisu. Ni da je sve što ja pišem ili činim u redu. Tako je i u ovom slučaju. Možda i griješim. Ali to je moje pravo. Mogu ovdje svakih 15 minuta napisati i objaviti jednu rečenicu. A mogu i potpuno prestati pisati. Što god bilo, što god odlučila, odluka će biti moja. Da, dežurni moji farizeji, koliko god mislili da ste me vi otjerali sa bloga, niste… Idem sutra u Beč, poslom, ali i užitkom…lutati ću po Europi, dok vi ostajte u svojim močvarama, u svojoj memli. I svašta ću tamo raditi…no, ne brinite, kontracepciju koristim, kao i prezervative, a novaca imam i mogu činiti sve ono što vi, sitnoguzičasta stoko, ne možete… A mojim dragim prijateljima pozdrav, do čitanja..za vas sam uvijek ovdje… Kada se vratim, i ako…pisati ću, možda i dalje… Naravno, ono što ja želim, koliko želim i na način kako želim. Kao i uvijek. Pusa, Riječanka…. |
26.03.2005., subota
Moj uskršnji post
Eto, još nekoliko sati pa će biti Uskrs! Ove godine mokar i kišovit, no kako je Cvjetnica bila sunčana, ovo je za očekivati. Naime, moja nona i mama su stalno ponavljale da jedan od blagoslova mora biti mokar – ako ne Cvjetnica, onda Uskrs ili barem Pasquetta, odnosno nedjelja nakon Uskrsa.Od jučer smo mama i ja u Umagu. Ja sam nešto ranije završila s poslom, otišla kući po stvari i nahranila Silkyja, misleći da ćemo odmah krenuti. No, moja Kraljica Majka je zaključila da će za Uskrs ipak morati kupiti još par “sitnica” – rezultat je bio da smo još dva sata obilazile megahipermakromarkete po Škurinju, i u Umag došle tek iza 17 sati. Putem je padala kiša, a kada smo stigle, dočekala nas je gusta, prava londonska magla, tako da sam se jedva sparkirala u dvorištu. Kada smo iskrcale sve stvari (trebam li spomenuti da je auto ležao na cesti), kada smo sve otvorile da se prozrači, i kada je klima zagrijala dnevni boravak, nakon večere (gratinirani kapešanti in forno) mama se proglasila umornom, zalegla na kauč ispred TV-a, a ja sam krenula u radnu akciju. Stavila posteljinu, prebrisala kuhinju i kupaonicu, uključila centralno (prethodno sam propuhivala neke vražje ventile koje se začepljuju ako se dugo ne koriste, nije mi peć htjela zapaliti, grrrrr), poukljičivala osvježivače zraka, zagrijala vodu , raspakirala maminu i moju garderobu, posložila namirnice i još masu sitnica…uglavnom oko 3 sata sam bila gotova. Nakon tuša, zaspala sam kao beba. Probudio me telefon oko podneva. Javila se mama, zvali su naši prijatelji da provjere jesmo li stigle i vrijedi li dogovor za uskršnji ručak. Kada sam se spustila u kuhinju, sve je mirisalo po pečenoj pinci i orehnjači. Mama se rano digla i odmah zamijesila pincu i pustila je da se diže, bila u među vremenu kod stare susjede na kavi i u dućanu po neke sitnice koje smo zaboravile. Nakon doručka, ja sam otišla do mojih prijateljica i vratila se kući maloprije. Sada nas čeka kuhanje šunke i farbanje jaja. Moja mama kuha uvijek šunku kasno navečer, tako da je za uskršnji doručak još svježa i ne presuha. Ima jedan recept za šunku već godinama, kojeg je dobila od jednog poznatog opatijskog šefa kuhinje, sada već nažalost pokojnog : šunkica se stavi kuhati u hladnu vodu, kojoj se ne smije dozvoliti da zaključa. Temperatura treba stalno biti nadomak vrenja, oko 96 stupnjeva Celzija, no ne smije uzavrijeti – čim počnu mjehurići oduzme se nekoliko decilitara te vode te nadomjesti istom količinom hladne. Kuha se dva do tri sata, ovisno o veličini komada šunke. A ako se kuha cijeli but, treba i 5-6 sati. Pincu, za razliku od svega ostalog, ne znam raditi. Mama je nekoliko puta pušta da se digne, a tijesto stavi i muškatni oraščić, i grožđice i kandirane korice od limuna i naranče i pinjole. Peče je u jednom starom loncu sa kojeg je otpala ručka i koji izgleda katastrofično, ali kojeg tegli na relaciji Rijeka – Umag i koji je nezamijenljiv. Kada se tijesto po ne znam koji puta digne u loncu, škarama ga nekoliko puta “štucne” da dobije oblik biskupske kape, i premaže žumanjkom razmućenim u mlijeku. Da ne bi ispalo da baš ništa ne radim, pripremila sam uskršnju košaru. To je lijepa velika košara od trske sa velikom žutom mašnom ukrašenom breskvinim cvijetom, vrlo nalik ovoj na slici no bez ručke. Unutra sam stavila slamu, ukrasna jajašca, zečiće i piliće, a tu će biti i jaja, kada ih (kako sam krenula, ako…hehehehe) pofarbam. U predsoblju sam napravila prekrasno uskršnje drvo (naravno, nisam sa sobom uzela kameru, sada sam se sjetila toga), od grana amula u prvom cvatu, ukradenih od susjeda (kiša je i magla, nema nigdje žive duše), na koje sam objesila mašnice, ukrasna jaja i zečiće. Eto, sve je spremno za jedan mirni, kišni a opet topao i prekrasan Uskrs. Drukčiji od ostalih, poseban i drag, bez velike gužve i pune kuće. Ja i moja ptičica koja se lijepo oporavlja i upravo se dere iz kuhinje da dođem već jednom kuhati ta jaja… Želim vam svima jedan prekrasan Uskrs, koji će u vama probuditi proljeće ljubavi, novih nadanja, nove sreće i blagostanja, koji će potaknuti u vama rijeke dobrih emocija i beskrajnu pozitivnu energiju, koji će izroditi plodovima svih vaših skrivenih želja i čežnji… E da…nemojte zaboraviti noćas pomaknuti sat unaprijed, prelazimo na ljetno računanje vremena.. UPDATE (u kasne sate) : jaja su ispala prekrasna! Rabila sam neke guste boje u ampulicama, pa sam svakom jajetu dala nekoliko "ruka" boje - efekt je da su jaja nalik na malahit, zelenkasta sa crveno smeđkastim šarama, sjajna. Plus, nisam nijedno polupala (ma jesam jedno, ali smo ga odmah pokrkali,u biti samo je puklo prilikom kuhanja pa nije ni išlo u "postupak", hehehe)! |
24.03.2005., četvrtak
Dan za frizera, last minute shopping i ostale sitnice
Opet sam u velikoj gužvi. Ovih sam dana bila zatrpana poslom, što je uobičajeni predpraznički sindrom. Meni nije jasno, doduše, zašto je toliko bitno otići na specijalistički pregled baš prije praznika. Koji ionako traju svega jedan dan dulje od uobičajenog vikenda. No, izgleda da ima nečega u tome...Danas sam tako radila do 17 sati, nakon čega sam skočila do grada po boju za jaja, ukrase i uskršnje salvete. Mama je izričito tražila sa kupim kombinaciju boja koja daje efekt mramornih jaja, jer smo lani imali takve, a postiže se miješanjem sedefastih boja na dlanu te zatim trljanjem skuhanih jaja, čime se dobije vrlo zgodan efekt prelijevanja boja. Mama je, hvala Bogu, bolje. Svaki dan sam kod nje nekoliko sati, dolazi joj fizioterapeutica kući radi sa njom, a sama ide i u market. Sutra se spremamo u Umag, gdje ću ja s njom biti preko praznika a zatim ona ostaje na fizikalnoj terapiji. Nakon kratkog shoppinga otišla sam kod frizerke. Bila sam posljednja kod B., pa smo prvo popile kavu, a onda me krenula farbati. Pri tome sam skoro par puta zaspala, trznula sam glavom, na što je ova skoro crkla od smijeha. Pričala mi je sa se preko Interneta upoznala sa likom našeg porijekla koji živi u Kaliforniji, u San Pedru, te da joj je za rođendan koji je bio prekjučer, poslao buket ruža. B.kaže da je danas sve frendice zezaju, da podučena jučerašnjim napadom čekićem ostavljenog Internet lovera, bude pažljiva. Doista, nije jednostavna situacija. Što me ponovno vraća na temu Internetskih bespuća kojima lutaju raznorazne kreature izgubljene u moru anonimnosti. Cijelu se vječnost služim kompom, i nije mi problem uspostaviti komunikaciju sa nepoznatim osobama. Ali, nekako mi ne leži pomisao na uspostavljanje ljubavne veze online. Kao ni upoznanje putem ženidba-udaja oglasa. Da ne bi bilo zabune, nisam protiv upoznavanja preko Interneta, već protiv svrhovitog upoznavanja. Ni u real lifeu kada neku osobu upoznamo, ne upoznajemo je sa svrhom, npr.evo, ovo će biti moj partner za igranje golfa. Nema načina da se predvidi kako će se odnos između dvije osobe razvijati, a online mi se čini da je to još teže. Jer online partner ima veliku komponentu subjektivnosti koju smo mu pridodali, u nemogućnosti da upoznamo i njegove ostale dimenzije, osim virtualne. Uglavnom, B-in Amerikanac stiže u srpnju, a sada ću biti iskreno zlobna – nadam se da neće biti kemije, i da B.neće u Ameriku, tko će me onda frizirati???!!!??? Eeee, jesam vas!!! Naravno da to ne mislim ozbiljno...volim ja svoju B.i želim joj puno sreće, u svemu. Nakon farbanja – osvanula sam tamno mahagoni sa plavim, narančastim i tamnim pramenovima, ošišala me skroz, skroz kratko, sa malim repićima pored uha, istanjeno na vratu i sasvim kratkim šiškama koje bacaju na stranu i kratkom kosom na vrhu glave...nešto nalik frizuri Lise Stansfield sa omota CD-a «The Greatest Hits»...velika promjena, i jako mi se sviđa! Doduše, malo mi je zima na vrat, ali valjda će već jednom zatopliti... Poslije frizerke sam skočila do mame, koja se ne može načuditi mojoj kratkoj kosi, a onda kući, spremati stvari za produženi vikend. Silky je malo naduren kao da zna da će ostati doma, no to je bolje rješenje nego da ga vodimo sa sobom, jer ga vožnja strašno istraumatizira. Prije par godina kupila sam mu luksuznu, veliku, udobnu kutiju za prijenos velikih mačaka, sa jastukom, prozračnu, no nikako je nije htio prihvatiti. Derao se cijelim putem, ispovraćao, pomokrio i do krvi izderao šapice u nastojanju da otvori vrata. Deset dana nakon povratak sa puta nije došao k sebi. Puno je bolje rješenje da tri dana bude sam doma, nije mu to prvi puta. Ostavim mu puno suho hrane i vode i sve bude OK. Malo mu je dosadno, no barem je na svom terenu. Prije dva dana mi je bio «majstor za interijere». Premjerio je kuhinju i dnevni boravak koji su kod mene spojeni, napraviti će mi nekoliko prijedloga, iako je po meni samo jedan moguć, pa ću nakon toga odlučiti što i kako i gdje kupiti. No, to dolazi na red tek nakon povratka iz Beča. U koji idem u srijedu. No, o tome drugom prilikom... Za sada dijeta ide očekivanim tijekom. Osjećam se doduše malo nadutom, što pripisujem nadolazećem PMS-u i nervozi. Sutra je post, nema ove godine bakalara, napraviti ćemo samo gratinirane kapešante (Jakobove kapice) koje sam danas dobila prekrasne friške za poklon od jednog starog pacijenta ribara iz Istre, i koje sam zaboravila na poslu u zamrzivaču...nadam se da ću ih sutra tamo i zateći, hehehehe. A sada, idem ja spremati stvari za sutra, za odlazak na put. Krenuti ću čim završim posao, jer nas čeka spremanje i zračenje kuće koja je bila cijelu zimu zatvorena, a zatim uskršnje kićenje i farbanje jaja. Baš volim malu promjenu, toliko da mi nije mrska ni činjenica da sutra popodne imam opakog posla, jer radim umjesto mame...no, imati ću dovoljno vremena za odmor, jer se kući vraćam tek u utorak. Naravno, sa sobom ću nositi laptop tako da ću ovdje biti i dalje... |
22.03.2005., utorak
O prijateljima i cijeni prijateljstva
Jučer je u Petrinji podivljali 37-godišnji bivši policajac ubio ženu koja je bila u postupku rastave od njega i dvije njene prijateljice. Njena je «krivica» bila što nije više mogla podnijeti njegovo nasilje i maltretiranje, a krivica njenih prijateljica je u tome što su bile njezine prijateljice i činile ono što sve prijateljice na ovom svijetu čine – bile uz nju, voljele ju i podržavale u tim, za nju i njenu djecu, teškim i kriznim trenucima. Sada su najmanje tri obitelji razorene, a šestero djece je ostalo bez majki.Naravno, nasilni ubojica je oboljeo od PTSP-a. Neću ulaziti u problematiku ove dijagnoze, o tome sam već pisala u postu o nasilniku koji je sa kalašnjikovim upao na sjednicu riječkog Gradskog poglavarstva. No, u nekim je novinama između redaka spominjana krivnja liječnika, koji oboljelima od PTSP-a ne oduzimanju dozvolu za nošenje oružja i vozačku dozvolu. Da nije žalosno, bilo bi smiješno! Prvo i osnovno, u čemu se mnogi psihijatri slažu, je da je simptome PTSP-a moguće toliko kvalitetno odglumiti, kao uostalom i simptome mnogih drugih psihijatrijskih bolesti, da ih i najeminentniji psihijatri mogu proglasiti bolesnima. Psihijatrija, za razliku od kirurgije, nije egzaktna medicinska grana. Tu nema slikanja, CT-a, magnetske rezonancije – postavljanje dijagnoze je empirijsko i ovisi uvelike o percepciji psihijatra i podložno je subjektivnim momentima. Isto se tako zna da je u Policiji i Vojsci krajem devedesetih nastao problem viška nestručne radne snage koju je trebalo na neki način zbrinuti, jer zbog zasluga u Domovinskom ratu te ljude jednostavno nije bilo moguće ostaviti na ulici, što je dovelo do inflacije dijagnoza PTSP-a. Naravno, to je moje osobno mišljenje, nitko to službeno neće potvrditi. Što se oružja tiče – svi znamo koliko ima ilegalnog oružja u Hrvatskoj. Umirovljenom od PTSP-a ako netko i pokuša oduzeti oružje (a najčešće su to kolege policajci ili vojnici, koje se iz solidarnosti « ne dira»), to ne znači apsolutno ništa! Tko garantira da nema negdje sakriven cijeli arsenal, pa mu oduzimanje trofejnog pištolja ne znači ama baš ništa, osim što ga može dodatno isprovocirati na nasilje? E sada, bez obzira bio netko bolestan od PTSP-a ili ne, kada se nađe u mirovini sa 37-40 godina, relativno financijski zbrinut, totalno besposlen, što mu preostaje nego dangubiti sa istim takvima, što nikako ne može uroditi ničim dobrim. Obilaženje kafića, kladionica, alkohol, upadanje u kriminalna okruženja...posljedice po obitelj su neminovne. Javljaju se bračne razmirice, nasilje u obitelji, koje nerijetko završava raspadom obitelji, razvodom. U Petrinji je završilo tragedijom, najgorom mogućom. No, ono što se mene najviše dojmilo u ovo tragediji je ubojstvo ženinih prijateljica. Svi mi imamo prijatelje i prijateljice, pa što bi bio život da oni ne postoje? Zamislimo samo da je naša prijateljica u nevolji sličnoj ovoj kao što je bila nesretnica u Petrinji. Kakvi bismo mi prijatelji ili prijateljice bili da joj ne pomognemo u nevolji, ako ničim drugim, onda barem toplom riječi, papirnatom maramicom za brisati suze, šalicom tople kave? A da nas zbog toga negdje sačeka ubojica? Svatko od nas zna da je odgovornost prijatelja ogromna kada se netko nađe u ljubavnoj krizi. Ja sam, kao i svi, imala prijateljica koje su bile u vezi sa kretenima koji su ih maltretirali, koji ih nisu bili vrijedni, i koje jednostavno nisam podnašala. No, uvijek sam nastojala jako paziti kako svojoj prijateljici ukazati ne neke ružne stvari vezane uz njihove dečke. Jer, žene se u ljubavi promjene (vjerojatno je isto i sa dečkima), ponekada «zaglupe» i postaju zaslijepljene, pa naše dobre namjere krivo shvate. Ja sam uvijek nastojala biti izvan takvih rasprava, jednostavno bih se suzdržala od komentiranja prijateljičinih dečki koji mi nisu «sjeli». No, kada bi ona imala nekakvih ozbiljnijih problema, tada bih je nastojala savjetovati na način kako bih ja reagirala da se slučaj desio meni. Nisam uvijek bila dobro shvaćena. Jedna moja draga prijeteljica se udaljila od mene kada sam joj savjetovala da ipak malo vodi računa o financijama u vezi sa jednim mladim, zgodnim, i uvjerena sam bila, žigolom. Kasnije se pokazalo da sam u pravu, mali ju je operušao kao kokoš (što je i bila)...ona se nastojala meni poslije približiti, ja sam bila fer i korektna prema njoj, ali feeling se izgubio... Moja je prijateljica prošla još gore od mene. Kolegicu sa kojom radi, i sa kojom je bila i prijateljica, nagovorila je da za vrijeme marende, jednog sunčanog proljetnog jutra, odu na kavu u Opatiju. Dan je bio prekrasan, sjedile su na terasi Imperijala i promatrale prolaznike, kada je frendičina kolegica zapazila svog muža kako šeće sa mladom djevojkom i gura kolica. Ispostavilo se da je to njegova «druga obitelj» za koju ova nije imala pojma! Nastao je cijeli skandal, koji je završio ružnim razvodom. Treba li uopće spominjati da je za sve ispala kriva moja frendica, čija joj je kolegica strašno zamijerila što ju je odvela u Opatiju? Prijatelja ima svakakvih. Onih površnih, prolaznih, lažnih, dvoličnih, koji su sve samo ne prijatelji, što najčešće doznajemo prekasno. No pravi Prijatelji, oni sa velikim P, nešto su neprocijenjivo. Za njih vrijedi dati sve, pa čak i vlastiti život. No, tragedije kao ona u Petrinji se mogu izbjeći, one se moraju izbjeći. A da bi to bilo moguće, nitko se ne smije praviti da ništa ne vidi i ne čuje, da se to njega ne tiče...tiče se, svih nas. Prijatelja najviše. Kada naš prijatelj ima probleme, a i ubojica je sigurno imao prijatelje, moramo nešto učiniti. Moramo pomoći, to nije naša privilegija, to je naša obaveza. Kao prijatelja prema prijatelju... |
21.03.2005., ponedjeljak
Čestitke!!!
Moja draga prijateljica Ksenija, jedna od mojih najstarijih i najvjernijih prijateljica, sa kojom sam išla u srednju školu, sa kojom smo studirale zajedno, položila je danas u Njemačkoj specijalistički ispit iz psihijatrije.Nakon tri mjeseca konstantnog sjedenja za knjigom te desetak godina rada na psihijatriji, napokon je i to napravila. Sada ima razloga za slavlje, i to dvostruko – u subotu je imala rođendan. Ksenija je nakon završenog studija radila sezonski u turističkoj ambulanti u Rovinju. Tamo se zaljubila u Nijemca, instruktora ronjenja i iduće proljeće, kako nije imala posla, otišla u Njemačku učiti jezik, a da bi se uzdržavala, zaposlila se kao pomoćno osoblje – dostavljač u bolnici u Frankfurtu. Naravno, od ljubavi nije bilo ništa, no ona je postepeno «napredovala», zaposlila se kao medicinska sestra, liječnički pomoćnik dok na kraju nije dobila radnu dozvolu kao liječnik. Uskoro je dobila i specijalizaciju iz psihijatrije, njene omiljene grane medicine. Život ju je odveo na krajnji sjever Njemačke. Karijera joj je bila u stalnom usponu, privatni život baš i nije... Sanjalica, prava horoskopska Riba, ipak je, pokazalo se, bila puno čvršća i ustrajnija nego što je sama mislila. Sada je sretna, zaljubljena, u stabilnoj vezi, okružena svojim omiljenim životinjama – mačkama. Tu i tamo joj je ponekad žao što nije upisala i završila veterinu, što je bila i ostala njena prva ljubav. U Njemačkoj se izvanredno snašla, uklopila u mentalitet ljudi, voli svoj posao...no Rijeka joj je u srcu i njoj se uvijek vraća. Tu ima i roditelje, koje posjećuje nekoliko puta na godinu, a ovdje će najvjerojatnije provesti i svoje zlatne godine... Najvjerojatnije ćemo zajedno biti u staračkom domu i utrkivati se kolicima...Ksenija je oduvijek voljela automobile i brzine, hehehe. Ksenija, sretno, pusa, velika moja! Vidimo se uskoro... |
20.03.2005., nedjelja
Cvjetnica, prvi dan proljeća i veliko proljetno spremanje
Eto, danas je Cvjetnica, ujedno i prvi dan proljeća. Napokon je stiglo! Proljeće. Iako je danas bilo hladnije nego prethodnih dana, puhala je bura, dan je bio toliko vedar i optimističan, da je nemoguće bilo ostati doma, ne izaći prošetati, udahnuti svježi zrak, unijeti malo proljeća u sebe.Sada svi izgovori, svi zimski bluesovi više ne vrijede. Nema više opravdanja za samosažaljujuće ležanje u krevetu, produljene PMS-ove, dane kada nam se baš ništa ne da…Vrijeme je da se napravi veliko proljetno spremanje svega : stana, ormara, sebe, svoje glave, svojih stavova… Majka je bila ujutro na misi i odnijela blagosloviti maslinove grančice za sebe i za mene. Ja nisam bila u stanju ustati tako rano, sinoć sam gledala “Irreversible”, po drugi puta (jer me u prvom navratu uhvatila mučnina od kružeće i nemirne kamere, pa ga nisam gledala do kraja). Nakon laganog ručka (svinjske krmenadle gotovo bez mrve masnoće sa mažuranom, dinstane šparoge sa rižom kao prilog, te salate putarice sa maslinovim uljem i jabučnim octom), otišla sam sa mamom u šetnju. Napravile smo ogromni đir – sve do Brašćina, pa smo se spuštale preko Kozalske strane kanjona Riječine, pored nebodera čiji parking gleda ravno na Trsatsku gradinu, pa preko Kalvarije, i Brajšine kući…Trebam li spomenuti da mi je kondicija u podrumu, i da su me nakon pola sata počela boljeti križa? No, šetnja je godila, odmah sam postala poletnija. Pa sam počela kovati planove za budućnost. A ona mi je vrlo zgusnuta idućih tjedana. Sutra ili prekosutra dolazi mi dekorater napraviti nacrt za kuhinju. Naravno, prethodno bih morala malo pospremiti stan… onda me čeka sređivanje i čišćenje balkona. U četvrtak idem na šišanje, farbanja i sređivanje noktiju.Odmah nakon Uskrsa, kada ću najvjerojatnije otići na par dana u Umag, odlazim na nekoliko dana u Beč. Po povratku trebam napokon izabrati kuhinju, pa posaditi cvijeće na balkonu. A onda na red dolazi ono najljepše : ja! Već sam od danas na dijeti. Uskrs će biti prilično dijetalan u mojoj kući! A kada se vratim doma, krećem sa vježbanjem (upisati ću se na pilates), i sa solarijem. A treba i proljetni shopping obaviti…negdje sam pročitala da treba za svaku sezonu nabaviti barem tri nova komada odjeće, te da ni najsamopouzdanije žene ne mogu nositi samo lanjske krpice, ma koliko lijepe ili vječite bile. Nova garderoba unosi novi život, živost i dodatni dobar feeling. Imam dva mjeseca da se dovedem u formu, makar crkla! A tada…krećem u lov na nekog novog komada, onako vitka, zategnutih mišića, preplanula, sa novom kuhinjom u kojoj ću spremati sexy jela samo za jednu osobu – njega, naravno! Dosta je ovih sivih, zemljanih, otužnih tonova u mom životu…vrijeme je da ponovno počnem živjeti. Krećem odmah, od sutra! Proljeće, dobro došlo u moj svijet! |
19.03.2005., subota
Sunčano subotnje jutro, Nautica 2005...i fina papica za kraj
Jučer sam dovezla mamu doma iz bolnice. Nikada još nisam vidjela nekog da se tako brzinski obukao kao ona. Nisam ni stigla odnijeti smeće u kantu, odnijeti sestrama malo kave i bombonijeru te uzeti otpusno pismo, ona je već oblačila jaknu…Na brzinu sam skupila njene stvari, ona se već zapičila niz hodnik…jedva sam je stigla! Otišle smo ravno kući kod nje, ja sam joj pofarbala kosu i stavila viklere, pa sam napravila laganu večeru (penette sa putrom i parmezanom). Prespavala sam kod nje. Jutros se ustala prije mene, uhvatila se spremati po kući, pri tome je brundala da je sve prljavo i zapušteno (naravno da nije, nije je bilo svega 10 dana). Otišla sam po svježi kruh za doručak, ona je u međuvremenu skuhala kavu. Usput sam skočila nahraniti mačka, i kupila buket svježih narcisa i mac maslinovih grančica, za odnijeti sutra blagosloviti, Cvjetnica je. Poslije doručka smo se otputile u grad. Dan je bio krasan, sunčan, tu i tamo bi sunce pokrio kakav oblačak, no brzo bi se ponovno ukazalo sunce. Nakon što smo napravile đir po Korzu, otišle smo do Rive, na sajam nautike Nautica 2005. Prije ulaska na sajam, otišle smo pogledati izložbu maketa brodova i inovacija koja je postavljena u parkirnom prostoru, za ovu prigodu friško popituranom, trajekta “Liburnija”. Na sajmu je bila masa poznatih. Gledala sam malo brodice, vidjela sam uživo i brodicu koju je jedan prijatelj kupio nedavno u Zagrebu na Sajmu turizma i nautike, Pičuljanovu “Rab 830”. Ovako izgleda puno veća i ljepša nego na katalogu, prostrana, udobna za 3+2 osobe. Gledala sam malo i cijene…plastičnjaci, prilično veliki sa vanbrodskim motorom se nađu već za 45-50 000 kuna. Skoro pa kao nova kuhinja, neće me sa svim uređajima puno manje doći...a još uvijek ima ljudi koji smatraju da je imati barku ili plastičnjak znak prestiža! Ima naravno i onih vrlo luksuznih brodica i jahti, poput Comarovih i Azimutovih. Poslije šetnje smo u Carolini na terasi popile kavu i sok, pa smo skočile kupiti krokete za Silkyja i na kraju, otišle na ručak. Kako sam i pretpostavljala, jer nisam išla u grad autom nego busom, otišle smo u “Zlatnu školjku”. Moja mama jako voli tamošnji ambijent, često znamo tamo otići. Posljednjih mjeseci nismo bile, jer sam ja imala dosta obaveza subotom. Osim toga, Diana, žena od vlasnika je bila zajedno sa mnom na specijalizaciji, doduše ona je mlađa, još nije završila specku iz ORL jer je pauzirala radi porodiljnog (imaju curicu Maru od 2 godine), i često smo se znale vidjeti i popričati baš u restoranu, a i nekoliko feštica su moji prijatelji tamo organizirali, tako da sam stari i poznati gost. Konobarica je odmah primjetila da nas nije dugo bilo, a kako je bila poprilična gužva, nismo dobile ni naš omiljeni stol. A kako je svijet mali, dva stola od našeg su sjedile dvije cure koje su sa mnom išle u srednju školu. M.je viša medicinska sestra, koja živi u blizini Poreča i ima svoju privatnu ustanovu za njegu bolesnika u kući, a V.koja je bila u “Školjci” sa svoja dva već velika sina, i koja je sjedila sa mnom u klupi, je sutkinja u Općinskom sudu. Cure nisam već par godina vidjela, razmjenile smo si vizitke i dogovorile se naći vrlo skoro. Ja i mama smo za predjelo uzele mješani riblji carpaccio sa rukolom (losos, inćun i oslić), salaticu od mrkača i mousse od oslića, a za glavno jelo također miješanu riblju frituru od liganja, inćuna, rakovica i škampa sa prženom mrkvom i tikvicama i palentom. Uz to smo popile po čašu plavca. Nakon ručka smo napravile još jedan đir po Korzu, da nam se hrana slegne, a kako nisam okus koji mi je zaostao nakon jela kvariti sa kavom, počelo mi se opako spavati. Zato sam se kada sam otpratila mamu i vratila se kući, zavaljala u krevet, pa čak me i ljuto Silkyjevo mijaukanje nije omelo da zaspim. No, moj je mačak ustrajan, pa me nakon sat vremena probudio, tražeći svoju dozu maženja i češkanja. Sada sam opet kod mame, iako je ona, da budem praznovjerna i kucnem u drvo, sasvim OK. No, ja ću ipak biti mirnija ako još jednu noć prespavam u svom djevojačkom krevetu…koji je, a to sam već jednom i napisala, udobniji od mog vlastitog. Možda se meni to samo čini, zbog lijepih uspomena na djetinjstvo i mladost koji me vežu uz njega… Vani puše, najavili su kišu. Baš bih voljela da padne, pa da se uspavam slušajući zvuk kišnih kapi po limenoj prozorskoj dasci… |
17.03.2005., četvrtak
Ah, ta klopa... o dijeti i par riječi o bingerima
Proljeće je stiglo na velika vrata. Maloprije sam pogledala, na mom balkonu je 12 stupnjeva. Danas sam cijeli dan radila, vratila sam se oko 20 sati kući, jer sam morala odraditi onaj dan što sam bila sa mamom u bolnici. Nisam danas bila kod nje, jer sutra izlazi. Čule smo se telefonom nekoliko puta, ona jedva čeka kada ću sutra doći po nju.Jutros a i večeras je već toliko toplo, da sam odbacila kaput i na sebe stavila samo malo deblju majicu. Još malo pa ćemo skinuti čarape. Što jedva čekam. No, još jedna stvar se bliži...skidanje u kupaći kostim. Ponajviše zbog tog razloga, velika većina korizmenih «isposnika» se odrekla slatkiša i drugih delicija, koristeći ovo vrijeme za proljetnu dijetu. Bez obzira na religijska uvjerenja i opredjeljenja, ovo je razdoblje upravo savršeno za izvjesno «proljetno čišćenje» organizma. Nakon zime, kada se u našem tijelu akumulira višak masnog tkiva, a u njemu i masa toksina, hormona i ostalih produkata metabolizma, nepohodno je olakšati metabolizam laganijom ishranom baziranom na voću, povrću i većim količinama tekućine, te raznim biljnim pripravcima koji stimuliraju detoksikaciju i diurezu. Naravno, treba se i malo aktivirati – dići dupence iz fotelje, pa krenuti u šetnju po prirodi (uskoro kreću šparuge, što je moja omiljena «šumska» aktivnost), na vožnju bicikla ili na fitness, pilates ili aerobik (što ja zaobilazim u širokom krugu). To je sasvim dovoljno. Nažalost, ima i onih, pretežito mladih žena, koje pretjeraju u izgladnjivanju, postaju anoreksičarke i bulimičarke,što jest poremećaj prehrane ali i ozbiljan psihički poremećaj koji se zasniva na poremećenom self-imagingu i nedostatku samopouzdanja. No, osim bulimije i anoreksije, tu je i BED ili prejedanje (binge eating disorder), jedan «noviji» i manje poznatiji ali ništa manje opasan poremećaj, koji je karakteriziranjem neodoljivim porivom za konzumiranjem hrane, nekontroliranim napadajem gladi, u stvari tjeskobe i praznine koju oni interpretiraju kao glad, a koji je javlja periodički i praćen je potpunim gubitkom kontrole – umjesto jedne kockice čokolade ili jednog keksa, binger pojede cijelu kutiju. Bingeri se, za razliku od bulimičara koji imaju grižnju savjesti zbog pojedene hrane pa bjesomučno vježbaju ili izazivaju si povraćanje, debljaju. Porast težine im donosi poteškoće (neprihvaćanje okoline, teškoće u odjevanju), a osjećaj odbačenosti radi ružnoće i neprihvaćenosti dovodi do tjeskobe, tuge i potisnutog bijesa...čime se stvara začarani krug i u kojem debljina postaje alibi za mirenje sa sudbinom, sa kojom se ipak ne mire, pa se podvrgavaju dijetama, koje najčešće ne uspijevaju. Bingeri se, debljajući se, skreću pažnju sa svoje osobnosti na svoj izgled, i na taj način ne izlažu prosudbama svoje osjećaje i misli. Ako pak smršave, primaju komplimente na račun svog izgleda, pa se ponovno na njihove unutarnje karakteristike tj (ne)kvalitete ne obraća pažnja. Sve u svemu, ispada da su bingeri veseli i snalažljivi ljudi, no to je zabluda. Najčešće su to nesretni ljudi, ispunjeni mješavinom bijesa, depresije i tjeskobe. Psiholozi tvrde da su BED-u sklonije osobe odgajane u naizgled idealnom, no nepovoljnom ozračju, naročito ako su imali pretjerano tjeskobnu majku. Napadaji neurotske gladi su u biti oblik traženja pomoći i utjehe. Za bingere je tipično da jedu kaotično, neredovito, prejedaju se između obroka, miješaju slatko i slano, harače noću po frižideru i definitivno nisu ljubitelji profinjene haute cuisine – tamane sve što im padne šaka...čineći pri tom nemoguće kombinacije, što se smatra podsvjesnom željom za pomirenjem životnih suprotnosti. Za razliku od anoreksičarki koje su vrlo mlade osobe i ne uspijevaju postati adolescentice, bulimičarke i bingerice se ponašaju kao adolescentice koje ne uspijevaju postati odrasle osobe. No, ne treba zaboraviti da se ovi poremećaju mogu javiti u svim životnim dobima i u oba spola... Put ka izlječenju je dug, sastoji se od pishoterapije i medikamenata, antidepresiva tipa Prozaca, koji je u Americi bio vrlo popularan među bulimičarima i bingerima jer sam po sebi izaziva izvjesno smanjenje tjelesne mase. Za razliku od navedenih skupina, ja sam što se dijete tiče, popriličan karakter. Kada me nešto od odjeće počne žuljati i stezati, smanjim unos hrane. Obzirom da sam lijenčina, što spremno priznajem, to mi je puno jednostavnije nego da se mrdnem i vježbam. A bicikl ne znam voziti, priznajem! No, ovo proljeće imam mali problem. Naime, stalno negdje klopam po restoranima, što obožavam, i taman kada sam par dana na dijeti, ne mogu odoljeti nekom pozivu na finu papicu, pa se bojim da za dva tjedna, kada idem na jedan kongres u Beč, neću stati u nijedno moje poslovno odijelo. Jučer se opet «zalomilo». Moj dragi kolega i prijetelj, pri tome i moj ginekolog R., imao je u srijedu rođendan, i to 44-ti. Pa je nas nekolicinu, pozvao jučer na večeru u jedan poznati restoran u Voloskom. Gdje smo opet fino papali...salaticu od grancipora, sipice sa krumpirom i kapešante (Jakobove kapice) sa majonezom, rižoto od morskih plodova, brancina i lignje ispod peke sa krumpirom, škampe na žaru, koje smo zalijevali Katunarovom malvazijom. Ja sam bila lukava pa nisam vozila, tako da sam ovu prekrasnu klopu mogla dostojno i zaliti. Prijatelj je dobio uglavnom šaljive poklone, od mene Shiseido Man Total Revitalizer, kremu protiv bora (rekla sam, ako to ne upali, iduće godine dobiva za poklon tretman botoxom, hehehe), činjenica jest da ima dosta bora oko očiju..što je prijatelj V.protumačio profesionalnom deformacijom, tj,škiljenjem u izvjesni organ... Uglavnom, lijepo smo se zabavili, kući sam došla u sitne sate i lagano zakasnila na posao...priznajem. Što sam nadoknadila neodlaskom na pauzu. Kako smo ja i moj tim danas radili cijeli dan, a poznato je da motor ne vozi bez goriva, što ukazuje na to da ni čovjek ne može raditi bez hrane, pa smo si za ručak naručili tagliatelle sa gamberetima ili, u prijevodu rezance, sa račičima, iz jednog restorana. I bili su fini... E, sada mi je dosta...ne jedem više ništa! Do iduće prilike...koja čini mi se da će biti vrlo skoro. Naime, mama je već isplanirala da u subotu moramo negdje na ručak, da «proslavimo» njen izlazak iz bolnice. Najvjerojatnije će to biti «Zlatna školjka» i mamin omiljeni riblji fritto misto sa palentom i povrćem... Jadna ja...baš mi je život «težak»..i to doslovce, hehehe. Ne smijem ni pomisliti da je za nekoliko dana Uskrs... |
15.03.2005., utorak
Kuhinja
Nema majci ništa normalnoga u posljednje vrijeme! Zagrijalo je nakon duge zime, i to baš žestoko – u Rijeci je danas bilo 15 stupnjeva. Stavila sam ujutro pernati prsluk, kada sam se vraćala s posla doživjela sam skoro toplotni udar. Na radiju su rekli da je temperatura za oko 1,5 stupanj veća od prosjeka za današnji dan, te da je toplo kao da je kraj ožujka a ne sredina.A mi ljudi, kao ljudi..nezadovoljni sada jer je naglo zatoplilo..nikad ništa nam ne paše. Nezahvalne zvjerke, eto što smo. Pa se onda još čudimo psu koji nas ugrize nakon što smo ga nahranili ili mački koja nas ogrebe nakon što smo je pomilovali. Ovih dana sam u stalnoj trci, pokušavam sve obaveze obaviti i još uz njih pogurati nove. Pri tome nešto uspijevam glatko, bez problema, no povremeno nailazim na prepreke koje su više glupe nego ozbiljne. No, bile kakve bile, čovjeka razljute. Tako sam je prošli tjedan obilazila vulkanizere i prodavače auto guma, ne bi li nabavila nove. Po preporuci prijatelja, išla sam kod jednog vulkanizera koji usput ima auto praonicu i trgovinu gumama. Raspitala sam se za cijene guma veličine 175/65-13 cola. Čovjek mi je preporučio Firestoneice, po cijeni (uz popust i uračunatu montažu) od 375 kuna, te spomenuo da su iduće koje preporuča Bridgestoneice po 500 kuna, no da je odnos cijena-kvaliteta na strani Firestoneica. Ja sam poslušala i naručila Firestoneice. Nakon par dana, dođem ja na montažu. Vlasnik bio silno ljubazan, provjerio i rezervnu, kaže OK je, dođite za pola sata. Ja sam to vrijeme iskoristila za otići po ledeni čaj i mineralnu u obližnji dućan. Vratim se ja, gume montirane, krenula platiti…kada meni dečko koji radi u dućanu (gazde nije više bilo) kaže : 1760 kuna! Molim???? Kako, kada treba biti 1500, tako mi je vlasnik čak i na papirić napisao kada sam gume naručivala. Ne znam, kaže ovaj, nije mi jasno. Ni meni, rekoh, ali to ovako ne ide. Dečko provjerava..kaže u katalogu piše 440 kuna komad. Ja rekoh, zaboli me što piše..vlasnik je tako rekao, i ja ne dam ni centa više. Sigurno se zabunio, kaže dečko, pogledao je cijenu za manji model. Ne zanima me, rekoh, ili 1500 ili skidajte ove i vratite moje! E da ne bi, je li ja nekome sličim na ovcu za šišanje možda. Dečko sav crven, ne zna što bi. Nazovite gazdu, rekoh. Dečko je to napravio, objasnio gazdi u čemu je problem, a ovaj je bez problema pristao na cijenu od 1500 kuna. Dečko je napisao novi račun, ja platila, pozdravila i otišla. I to je prvi puta da sam tako reagirala. Obično bi popustila, naivno vjerujući da se čovjek zabunio. E, ovaj puta sam se izgleda opametila. I doista bi ga natjerala da mi skine nove i vrati stare gume, pa makar drugdje platila 200 kuna skuplje. Jesam plava, ali nisam glupa! A kažu i da čovjek uči dok je živ…a ja sam uvijek voljela učiti, hehehe. Danas sam poslije posla odjurila kući, ugrijala u mikrovalnoj pećnici pasticcio (lasagne) bolognese koje sam sinoć napravila za mamu. Nakon toga sam odjurila kod svoje bankarice, potpisati neka produljenja oročenja i dogovoriti se za kredit za kupnju kuhinje. Odlučila sam : kupujem kuhinju, dosta mi je, želim već jednom dovršiti opremanje stana, pa makar crkla! Treba mi nekakva promjena, ne mogu više gledati ovu staru sklepanu zbrda-zdola! Bankarica se zblenula kada sam joj rekla da je cifra u kunama…ah, pa to nije nikakav problem, samo toliko??!!?? Je, “samo”…moš’mislit… Bila sam kod mame..pomalo postaje zahtjevna, i izvoljeva, što je najbolji znak da je bolje. Kada sam joj rekla da idem navečer kod prijateljice V., odmah je frknula nosom i rekla …opet ćeš kasno doći kući pa ću ja biti kriva što si umorna. Kraljica majka je opet u sedlu! Koliko god mi zna dignuti tlak, i iako nisam mazohista, ovaj puta mi je čak bilo i drago da je opet “dražesna”, po svom starom običaju. Kako sam već kronično umorna, pomislila sam se malo odmoriti tako da odem do kina pogledati “Djevojku od milijun dolara”, no samoj mi se nije išlo. Došla sam kod V, mala E-K se totalno raspojasala kada sam ja došla, kao i svaki puta, i nema toga tko bi je stavio na spavanje. Pa nismo mogle na miru tračati. Kada sam se vraćala od V., samo mi je falilo da po Rivi prođe vlak! I je, naravno…pa sam dobrih 15 minuta čekala da uopće krenem kući sa tržnice. Sada punim kadu…sono a pezzi, što bi rekli Talijani (iliti , u komadima sam, da doslovno prevedem). U toplu vodu sam nagurala relaksirajuće soli iz Mrtvog mora…možda uskrsnem, iako nisam baš uvjerena. A idućih dana imam novu poslasticu…traženje kuhinje! Kako u 3,60 metara pogurati sve što mi treba? Plus produljeni šank u jednom kantunu sa 2 visoke stolice…jer mi stol i stolice ne stanu. Doduše, već imam nekoliko mjesta koje moram obići, a koje su mi prijatelji preporučili, a isto tako će mi netko stručan morati pogledati stan te nacrtati moguće opcije. Hmmm…slatke brige. Za promjenu… |
14.03.2005., ponedjeljak
Nedjelja, malo drukčija
Napokon se osjeća dolazak proljeća! Danas je svanuo prekrasan sunčan dan, zatoplilo je. Doduše, puhalo je i to dosta jako, no tko više gleda u zube poklonjenom konju?Sinoć sam legla relativno rano – nisam čak ni film uspjela odgledati do kraja. Zaspala sam čim sam glavom dotakla jastuk, a jutros oko 10 sati sam se probudila u istom položaju u kojem sam legla. To mi se dešava već drugu noć za redom. Nakon toga su uslijedili pozivi – mamine prijateljice, uglavnom, pitaju za nju. Pa nekolicina mojih prijatelja i znanaca. Već sam umorna od objašnjenja, od opisivanja toga što se i kako desilo…znam da ljudi imaju najbolje namjere, da im je stalo…no, svejedno, pomalo počinjem na zvuk telefonskog zvona dobivati urtikariju. Ipak, nastojim biti maksimalno ljubazna prema svima, mame radi. Kada sam napokon prestala telefonirati, obukla sam se i otišla po ćevape, pa u bolnicu. Pri tome sam mami zaboravila uzeti jogurte i pudinge iz njenog stana, pa sam se morala vratiti. Kada sam došla u bolnicu, kod mame je već bila jedna njezina prijateljica. Majka se oduševila ćevapima u lepinji (kajmaka nije bilo), sa guštom ih je pojela, no luka nije ni takla. Svejedno, vidjela sam da joj danas nije nešto u redu. Kada joj nisam dala mira, pitajući je što je, udrila je u plač i rekla da joj je dežurna doktorica rekla da će poslije bolnice morati u starački dom! Wtf???!!!?? Kada sam odnijela baciti smeće, ta ista dotična je i mene na hodniku uhvatila u đir…znate, morati ćete se pobrinuti da majku negdje smjestite. A da? Zašto?…pitala sam. Pa, kaže ova, ona vam po cijele dane spava…a vi morate misliti i na sebe… Tko je sada ovdje lud??? Jesam li ja koga što pitala, za savjet ili pomoć? Je li nju netko pitao da misli za mene? Pa što da čovjek radi u bolnici po cijele dane nego da kunja? Vjerojatno bi je smjestili na psihijatriju da jurca po hodnicima. Osim toga, djelujem li ja kao osoba koja ne brine o svojoj majci i koja nije svjesna da se mnogo toga promijenilo? Interesantno, moji kolege dociraju meni (ali onako, u rukavicama, kao-prijateljski), a što je sa onim jadnicima koji nemaju nikoga, koji su socijalni slučajevi…zašto se osobno ne angažiraju za njih, pronađu im smještaj u nekoj ustanovi, ili ih u krajnjem slučaju, ne smjeste kod sebe doma. Ova kolegica koja je meni sa velikim guštom rekla da moram misliti na sebe, kada sam joj rekla da ću majku uzeti k sebi u prvo vrijeme i da sam dogovorila već fizikalnu terapiju i tretman rehabilitacije…ma koga ona zavarava? Danas živimo u vrijeme kada je nažalost, briga za drugoga, pa čak i najbližeg, motivirana isključivo koristoljubljem. Tržišna ekonomija i dohodovna orijentacija su vrijedne metode u ekonomiji, no u svakodnevnom životu i u slučajevima koji su od životne važnosti ne bi smjele uvijek i isključivo voditi glavnu riječ? Što je sa srcem..sa dušom? Imaju li i oni cijenu? Ja moju mamu poznajem. Znam da je razmažena, da sam i ja malo tome kriva. I isto tako znam, da je ovakvu, pokretnu i zdravu duhom, iako sada uplašenu i ranjivu, smjestim u starački dom, time bih zapečatila njenu sudbinu…ona bi tamo u kratko vrijeme uvenula. Dokle god budem mogla, nastojati ću je poticati da bude što samostalnija, paziti je, češće boraviti kod nje, čak i pod cijenu da se ja osobno nečega odreknem…iako, moj je život u posljednje vrijeme vrlo rudimentaran. Privatnog života gotovo da nemam…ne, u biti ga nemam i točka. Ako odricanje znači da ću otići povremeno iz svog stana prespavati u njezin…pa neka, Silky je ionako naučen biti sam, pod uvjetom da su zdjelice pune. No, ja sam i realna...ako shvatim da ne može biti sama, pobrinuti ću se da je smjestim tako gdje može dobiti najbolji mogući tretman. Ali…ne predajem se bez borbe! Bila sam u bolnici do kasnog, uglavnom sam moju lastavicu držala u naručju i mazila, gladila je po leđima kao malo dijete, tako da ju je blues prošao, uvjeravala je da će sve biti dobro, da se ne uzrujava…čak su se i sestre raznježile, pitale da li nam nešto treba. Kada sam se vraćala kući, na radiju je svirao TBF i “Nostalgična”…ima tamo jedan stih, koji kaže, ovako nekako…zašto svi dobri ljudi izvuku deblji kraj… Doista, zašto? Je li to znak da je krajnje vrijeme da se promijenim, postanem zločesta, opaka, zla? Uostalom, može li se to naknadno postati? A možda ja to u biti i jesam, samo se gledam u nekom iskrivljenom zrcalu u kojem ispadam dobra samo sebi, i nikome drugome? Nije danas nigdje dobra nedjelja. U prometu opet ljudi ginu kao muhe…devetoro poginulih u Hrvatskoj danas. A Hrvatskoj iz Europe pokazuju figu…nećeš ući! Generalno, ostali smo pred vratima stajati kao mala djeca pogleda uperenog u slatkiše koje nikada nećemo zagristi. Tko je tome kriv, treba li se uopće to pitati, ili nam je sve jasno? Nensi Brlek Blažević vratila se na Dnevnik, Vrdoljak je u “Dugoj, mračnoj noći” pretjerao sa scenom u kojoj Potočnjak skuplja dijelove tijela…a jedina je lijepa vijest da je Omara Portuondo nastupala u “Lisinskom”..u to sam ime stavila CD “Buena Vista Social Cluba” na player…. Za večeru sam si napravila jednu prekrasnu kombinaciju, koju toplo preporučam : narezala sam si par fetica domaćeg kulena i bananu na kolutiće. Okusi se prekrasno slažu i međusobno neutraliziraju – ljutost kulena sa slatkoćom banane. Sve sam popratila breezerom od ananasa. Uz kubansku glazbu i 25 stupnjeva u stanu, jedino što nedostaje je jedan hot komad, heheh… Sutra počinje novi tjedan…što će nam donijeti, saznati ćemo uskoro… |
12.03.2005., subota
Čovjek je izdržljiva životinja...jako.
Sunce svaki dan izlazi sa Istoka, dan slijedi za danom, život se nastavlja. Koliko god nam se ponekada čini da više ne možemo naprijed, da smo dotakli dno ili iscrpili sve zalihe energije koje smo imali, nije tako. Uvijek možemo još malo. Uvijek preživimo.Moj se život ubrzano vraća u normalu. Nemam vremena za postepeno polagano prilagođavanje. U petak sam radila cijeli dan, umjesto četvrtka, navečer sam bila u bolnici. Danas sam već rano ujutro otišla u Istru, jer sam imala zakazane pacijente za petak, pa sam ih prebacila za subotu. Čak sam i u petak navečer skočila promijeniti gume na autu, pa umjesto starih Continentalki sada imam Firestoneice. I super je feeling voziti sa novim gumama, kada sam potegla 140 na sat imala sam osjećaj da ne idem brže od 80. Srećom, danas ujutro nije bilo policije nigdje u blizini. Dan je bio prekrasan, u Istri je bilo sunčano i toplo. Kada sam se rano poslijepodne vraćala, već se naoblačilo, a sa Kvarnerske strane Učke je bilo mnoštvo policijskih specijalaca, koji su bili u pripravnosti zbog utakmice sa Hajdukom. Što i nije loše, jer su se sa istarske strane na tunelu skupljali navijači Hajduka, naravno pijani, i provocirali vozače riječkih registarskih oznaka. Otišla sam ravno u bolnicu, samo sam stala kraj kafića da mami uzmem capuccino. Moja lastavičica već osjeća nostalgiju za svojim gnijezdom. Što li će biti kada se vrati kući, pa ustanovi da sam joj razrovala ladice sa rubljem i police u ormaru dok sam tražila stvari koje ću joj donijeti. A tek da vidi da sam prolila osvježivač za zrak, onaj prijenosni, na baterije, po njenom čipkastom stolnjaku …naravno, vražji osvježivač sam prevrnula i nisam odmah primjetila, pa je sadržaj, koji je, naravno, uljasti iscurio i napravio ogromnu žutosmeđu fleku. Dva sam dana namakala vražji stolnjak u otopini deterdženta koja bi ubila mamuta, a danas sam ga donijela u svoj stran oprati. Moram sve srediti kod nje prije nego se vrati, jer bi ju inače moglo zaozbiljnije kolpati. Vidim da joj bolnička hrana baš ne ide, ali šuti i ne žali se. Pitala sam je što bi jela, a onda mi je sinulo : sutra ću skočiti do Fadile po ćevape u lepinji, sa kajmakom i lukom, koje mama obožava…kada sam joj to rekla, prvi puta se u ovih nekoliko dana nasmiješila…jao, zasmrditi ćemo cijeli odjel. Pa što onda, samo neka se netko pobuni! Poslije bolnice sam skočila do Tuša, uzeti smrznutu pizzu i štrudlu od sira, jer mi se javila prijateljica i rekla da će skočiti malo do mene. E, da ga je***, nemam vremena sada kuhati…ni vremena ni inspiracije. Ja kuham iz ljubavi, da bih nešto skuhala, moram biti fit. A danas još to nisam. Kada je ona otišla, zvala me V., vratila se sa skijanja, puna dojmova. Znala sam da će joj se Canazei svidjeti, ja sam tamo odlazila sa D., jednim od mojih bivših, prije desetak godina, nekoliko godina za redom. Posljednjih godina, nakon što sam koljeno “sredila” više ne skijam. Eto, tako dani lete. Dobro sam. Moram biti. Ne razmišljam što i kako će biti sutra, drugi tjedan. Prije nekoliko dana sam mislila da će mama umrijeti i bilo mi je grozno. Taj sam dan otišla kod nje u stan, legla na njezin krevet, zatvorila oči i upijala njezin miris. Htjela sam je zadržati uz sebe, svim svojim čulima, nisam htjela pustiti je da ode. I uspjela sam…doista u to vjerujem. I tada sam shvatila, da gdje god išla, ja nju nosim u sebi zauvijek…da je dio mene i da će to uvijek biti. I bilo mi je lakše. Jača sam nego što sam mislila. Čudne smo mi ljudi životinje. Najjače od svih, nema prirodnih sila koje nas mogu pobijediti..osim jedne – nas samih. A moja je kućna zvijerčica danas nešto ljuta na mene. Kada sam navečer došla doma, a obje su mu zdjele bile prazne (i ona za vlažnu i ona za suhu hranu), bio je ljut kao ris, i kada sam mu dala jesti, nije jeo, već mi je pola sata brontulavao u dobrom dalmoškom maniru (neka mi ne zamjeri Opaljena ). E, pa dragi moji, koliko se vas može pohvaliti da se naslušao mačje “jezikove juhe”? A moj brontulon Silky se smirio tek kada je došla Ivana. Pohrlio joj je u krilu potražiti utjehu, izdajica najobičnija. I uopće mu nije smetalo što Ivana ima na sebi pseće mirise, naime, ona ima dva dalmatinera… (Ovo na sličici uz post nije on, no vrlo mu je nalik, ista rasa i karakteristike, osim što je ova slika sa tzv.ljetnim krznom koje je manje bujno nego zimsko…Silkyjeve slike većinom imaju preveliku “kilažu” pa dok ne usavršim postavljanje fotografija, ne mogu objaviti…budem, jednog dana, uskoro). Sada se smirio, leži na mojim Diesel cipelama u koje je ugurao njušku i šape...i uživa u miomirisima. De gustibus... A ja sam umorna, tako umorna, spava mi se...čekam da perilica odradi svoje, pa idem u krpe... |
11.03.2005., petak
Zrake sunca
Prije nego išta napišem, dragi moji, cure i dečki, žene i muškarci…imate veliko srce, i reći vam samo HVALA preblijedo je i ništavno, puno, puno premalo za ono što ste napravili : svi zajedno bili tu za mene, “navijali” za moju ptičicu, podržavali me i nadali se sa mnom…Mnogo vas je ovdje napisalo neke prekrasne i dirljive riječi, koje ću pamtiti cijeli život.I upalilo je!!! Mama je bolje! Hvala, hvala, hvala, hvala…do beskraja, svima! Danas sam bila cijeli dan s njom, napravili su joj magnetsku rezonanciju, nakon koje sam odahnula – nalaz je u biti jako dobar i velika je vjerojatnost da će se u potpunosti oporaviti. Nazvala sam je već oko 7 ujutro i tada je gotovo normalno govorila – to mi je bila prva zrakica sunca danas. Iduća je bila kada sam nakon razgovora sa neurolozima otišla kod nje…tada je poželjela popiti pravi fini capuccino, ne iz automata…naravno da sam ga otišla uzeti u obližnji kafić…a napokon sam se ogrijala na suncu kada je MR bila gotova. Ja radim u zdravstvu cijeli svoj život. Navikla sam na bolest kao svakodnevnu pojavu i smrt kao dio života. Kada sam ja u pitanju, ne činim razlike, ne doživljavam sebe drukčije i posebnije nego ostale pacijente. Čak sam prema sebi stroža i nemilosrdnija nego što bih bila prema ikome. Mora me boljeti glava doista krvnički prije nego potražim tabletu za glavobolju, mora me temperatura doslovce srušiti da bih legla u krevet. U principu, sklonija sam negaciji bolesti nego agraviranju. Kada sam kao studentica oboljela od ospica uporno sam okolinu uvjeravala da je u krivu, iako sam znala da ću oboljeti jer sam bila u kontaktu sa kolegicom koja je prije mene oboljela. Kada sam ja u pitanju rukovodim se onom tvrdoglavom, koju ne primjenjujem na nikome : Ako nešto dovoljni negiraš i odbijaš, to se neće pojaviti. Krivo! Pojavi se, kako da ne… No, kada je moja mama u pitanju, sasvim sam drukčija. Poznajem je jako dobro, i kako se inače bojim starenja i smrti, pogotovu njenih, svaku promjenu na njoj valjda već i podsvjesno reagiram. Sve što se njoj desi, pogađa me na način na koji najvjerojatnije majke pogađa nešto što se desi njihovoj djeci. Moji prijatelji psihijatri za to imaju termin : zamjena uloga. Što je točno – ponekad se osjećam kao da sam ja majka a ona moje dijete. No, to ne treba čuditi – uloge se mijenjaju jer proces starenja nas čini ponovno osjetljivijima i ranjivijima, nesamostalnijima i potrebitima. Dodamo li tome činjenicu da smo vezane, jer ni ona ni ja nemamo nikog drugog…onda se sasvim lako može razumjeti poziciju u kojoj se nalazim. U utorak kada sam se čula sa mamom, primjetila sam da nekako nerazumljivije govori. Ona je samo tvrdila da je jako umorna cijeli dan, i da joj nije ništa, da ne moram navečer (jer sam radila do kasna) doći do nje, da će me nazvati u srijedu ujutro. U srijedu nije nazvala u doba kada obično zove, oko 10. Nije se javljala ni na telefon, ni na mobitel. Kako sam bila na poslu, zamolila sam susjedu da joj pozvoni i pokuca na vrata…ova se vratila na telefon i rekla mi da mama nešto nerazumljivo govori, ali da je shvatila da je rekla da je pala i da ne može ustati. Odmah sam sjela u auto. Dok sam stigla, mama je uspjela dopuzati i otključati vrata, susjedin unuk ju je položio na krevet i susjeda joj je donijela čaja. Teško je pričala, lijeva strana lica joj je bila nepomičnija od desne, no do mog dolaska je već mogla ustati i hodati, doduše nesigurno. Rekla je da je noću išla u WC, osjetila slabost lijeve noge i pala pored kreveta, te se nije mogla više ustati. Ja sam ju spremila, stavila u auto (ma koje zvanje Hitne pomoći i čekanje, da je trebalo, sama bih je bila nosila) i otišla na Hitni trakt. Tamo su je obradili, došao je neurolog, i zaprimio je. Naravno, većina me je znala, no nisam po ničemu isticala da sam ja ona koja jesam, nisam ništa tražila “preko reda”. Sama sam mamu za ruku vodila na rentgen, a poslije prijema i na odjel. Sama sam ju smjestila u krevet, presvukla, pomogla u WC, davala joj piti, iako se čak jedna mlada simpatična sestra pobunila, govoreći da ne trebam to sama činiti, da je to njen posao. Naravno da je, ali je to i moja mama. Za razliku od nje, jedna vještica sestra je po noći, kada ju je mama zamolila ako je može otpratiti u WC jer ju zanaša pri hodu, ( a ja sam joj naglasila da neka sama ne ide u WC, već zove sestru) priprijetila da će joj staviti pelenu. Ona, histerična i isfrustirana ocvala babetina koja nema ni dlake humanosti, umjesto da potiče i pomaže pacijenta da se sam kreće, što joj je u opisu posla, ona nudi kompletno pokretnoj i kontinentnoj osobi pelenu! Ma gdje mi je uopće mozak bio da jutros nisam otišla odmah kod docenta, jer ovo nije neljubaznost, nego svjesno činjenje štete pacijentu. No, ja sam bila toliko sretna da je mama živa i nešto bolje, da nisam htjela dan kvariti tom glupačom. No, nismo se mi vidjele zadnji puta, o ne… Danas sam mamu sama u kolicima vraćala sa MR jer su portantini imali drugi transport, a ja sam bila besposlena. Niti je meni kruna pala sa glave, niti su se kolicima izbušile gume jer sam ih ja gurala. No, jedna stvar koja me strašno smeta je to, da sam u ova dva dana susrela na desetke ljubaznih ljudi koji su rado pomogli ili nudili pomoć, od neke konkretne do pukog pridržavanja vrata, no oni su se svi utopili u masi, dok je bila dovoljna jedna bezobrazna i neprofesionalna krava da sve to pokvari i baci sjenu na sve. Najbitnije od svega je da mama bude bolje. Još je uvijek uplašena, no manje nego jučer, još uvijek jedva čeka kada će kući, a neće još sigurno barem tjedan dana, a i tada će prvo na rehabilitaciju. Sasvim je sigurno da će biti promjena u njenom a i mom životu…no, sada je najbitnije da će živjeti, sada je to jedino bitno… Ja sada jednostavno ne mogu razmišljati. Umorna sam, prošlu noć nisam ni oka sklopila, nisam dva dana mogla jesti (što i nije loše, hehe), noćas sam cijelu noć spremala po stanu, u 4 ujutro sam napravila generalku mačjeg WC-a samo da na neki način odagnam misli…. Sutra radim cijeli dan, da nadoknadim ova dva dana… Puno ljudi me zvalo, nudilo toplu riječ, davalo podršku. No, najpozitivniji i najpožrtvovniji od svih je bio gdin.Bivši… zvao je, slao poruke nebrojeno puta, stalno ponavljao kako će sve biti u redu…bio je upravo onakav zbog čega sam ga i zavoljela, bio je topao i iskren. I on je stigmatiziran moždanim udarom, njemu je otac od njega i umro. I doista ga je ovo pogodilo. I naravno, ne mogu da se opet ne vratim na vas, moje blogerske prijatelje…hvala vam, puno, od srca… Borba se nastavlja, sutra je novi dan, život ide dalje… |
10.03.2005., četvrtak
Molitva i nada...
Moja je mama noćas imala moždani udar.Cijelo sam popodne i večer bila uz nju, najprije na Hitnom traktu, zatim na Neurologiji... Kada sam odlazila, privila se uz mene poput ranjene ptičice, gladila rukom moje krzno, i zaplakala...tako bih rado išla s tobom kući, rekla je... Meni se svijet prestao okretati. Ne dišem, ne kuca mi srce,ne živim... ne postoji ni jučer ni danas...čekam, nadam se i molim...moja je ptičica jedino što imam na svijetu... |
08.03.2005., utorak
Jedan sasvim osoban post...
Da li je to zbog ove zime koja se uporno kandžama drži ožujka i ne da proljeću primirisati, da li zbog utjecaja nadolazećeg Mlađaka, ili pak zbog virusa koji su mi krvotokom opsjeli cijeli organizam, pa tako i mozak, odlučila sam napisati ovaj post, malo drukčiji od mojih uobičajenih.Naime, možda po prvi puta od kada pišem blog, neka mi ne zamjere redovni čitaoci, ovdje se ne obraćam vama, nego sebi. Osjećam potrebu da malo pretresem svrhu bitka ovog bloga. Naime, već sam o tome pisala, blog je dnevnik, i to javni. Contradictio in terminis, ili in adjecto...kako tko više preferira. Jer, pojam dnevnik se najčešće odnosi na intimne zapise, a samo njihovo objavljivanje na Internetu čini ih javnima i podložnima komentarima i kritikama. Govorili mi što govorili, o sebi i svojoj intimi ne možemo biti objektivni. Svi volimo sebe, borimo se za sebe i u svakodnevnom probijanju kroz životne oluje i bonace činimo i greške. I nakeda ih sami sebi priznajemo, a nekada ne. Nekada ih poput djece negiramo i želimo poput krhotina majčine razbijene vaze, pogurati pod tepih...jer ako ih ne vidimo, one ne postoje, i učinjena šteta će možda nekim čudom nestati. U tim i takvim situacijama nitko ne želi kritike, nitko ne želi komentare, ponajmanje ne zlurade. A takvih ovdje ima. Evo jednog primjera : i sama banalna činjenica, da na primjer netko tko je bolestan ipak dolazi na posao i trudi se obaviti posao, što bi u svojoj biti trebalo biti pozitivno, jer način kako radimo i kako se odnosimo prema poslu odražava na mnoge načine ono što jesmo i u što vjerujemo, na nekim blogovima ovdje je komentirana u smislu..što si oni umišljaju, samo šire zarazu, ionako su plaćeni..i tako dalje. Logično, koliko ljudi, toliko stavova i mišljenja. Ja, konkretno, blog doživljavam kao kolumnu...u kojoj iznosim svoje stavove, kojih se ne stidim. Glupost, čovjek je ono što misli, što čini, čemu stremi. Ali i ono čega se boji, od čega strepi, čemu se nada, zbog čega plače... Pogledajmo se sasvim iskreno u ogledalo, ne ovo lažno Renea Magrittea, već ono ogledalo u našoj duši i priznajmo si : koliko smo iskreni prema sebi i drugima kada ovdje pišemo? Nekolicina mojih prijatelja koji znaju za ovo moje škrabuckanje, ali i nekoliko potpunih stranaca koji su mi napisali u životu svega par mailova, došli su do istog zaključka : u ovim mojim napisima se osjeća izvjesna blokiranost, osobnost koja se skriva i ne dozvljava razotkrivanje do kraja. I potpuno su u pravu. Naša najdublja intima, ono mekano i ranjivo u nama, mora biti samo naše i ničije. Srž samih nas, ono što nas razlikuje od ostalih...naše najskrovitije misli. Tu i tamo, kada nekome dozvolimo da nas upozna i ovdje, u našem epicentru, u našem tajnom hramu, ta osoba mora biti nešto posebno, netko tko neće izigrati naše povjerenje i tko neće iskoristiti naše tajne i naše slabosti u borbi protiv nas samih. Sve ostalo može biti javno. I broj mojih cipela, koliko imam kilograma, koliko sam ljubavnika imala, sve su to manje bitni podaci, od činjenice da me zaboli kada čujem određenu pjesmu kako svira, ili od toga zašto u određene restorane više nikada ne ulazim,te po čemu pamtim neke drage ili manje drage ljude, što je ono što me može povrijediti, koje su riječi koje me pogađaju u srce, koji su moji snovi, čega se bojim... Malo ih je ovdje poput naše drage Petre koja sve svoje tuge i veselja, pobjede i poraze nosi tako prirodno i dostojanstveno kao malo tko. Ja nisam takva, i nikada vjerojatno neću biti. No, jako cijenim i divim se ljudima poput nje, koji poput stijena šibanih olujama, vatrama i gromovima iz svake bitke izađu veći i jači. Ja sam samo običan čovjek, daleko od pretenzija da budem velika i posebna. Živim u svom malom, izoliranom, dobro organiziranom svijetu, u svojim Potemkinim selima i ne želim da mi netko ukazuje na pravi put...ne želim da netko likuje kada sam tužna i kada mi se plače. Ne tražim ni da netko plače umjesto mene i sa mnom. Sama nosim svoje breme, svoju stigmu samoće i usamljenosti na putu kojeg moram proći. Poput mačaka kada su bolesne i ranjene, povlačim se duboko u šikaru, gdje ližem rane. Kada one zacijele, vraćam se među ostale, borim se za svoj dio teritorija poput drugih. Takva sam i kada sam sretna. Živim sa svojom malom srećicom u srcu, ne mašem drugima ispred nosa s njome, ne tražim da se cijeli svijet veseli sa mnom. No, ni ne rušim mostove prema drugima, ne izoliravam se na svome otoku okruženom morskim psima i jakim strujama...pružam i dajem, ne uvjetujem to primanjem. I tako se ponovno vraćam na svrhu pisanja bloga. Blog kao intimni dnevnik? Ne, ne vjerujem ...ma koliko se trudila, moja je intima samo moja. Ili barem moja do one mjere do koje sama odlučim. Sebična sam, priznajem. Čak sam i pomislila...sada bi možda bilo pravo vrijeme za prestati pisati. Možda i hoću... a možda i ne. Ne, pisati ću ja još...imam još puno toga za reći. I don't know where we went wrong But the feeling's gone And I just can't get it back... PS. Ovaj post nije izazvan nikakvim vanjskim podražajem ili nečijim komentarom. Nastao je sasvim spontano, iz dijaloga između mene i mog intimnog ja, dok smo se gledali u ogledalu, u jednom posebnom momentu... All the good ones are taken. If the person isn't taken, there's a reason... |
07.03.2005., ponedjeljak
Vikend viroza i Međunarodni Dan žena
Ovaj vikend mi je prošao u temperaturnoj izmaglici. U subotu sam se probudila relativno kasno i od samog ustajanja sam se osjećala čudno. Nekako nisam mogla izfokusirati vid i bilo mi je hladno, pa sam odustala od odlaska u grad. No, popodne sam morala ići po namirnice, nije mi bilo druge. Usput sam i majci donijela špežu.Kada sam se vratila kući, počela sam kašljucati. Osjećaj grebanja u grlu se iz sata u sat pojačavao, pa sam izmjerila temperaturu. 37,8 oC. No, lijepo! Skuhala sam si čaja u kojeg sam stavila meda, uzela sam propolisa i otišla u krevet. Cijelo popodne i predvečer sam provela u polusnu, nekoliko sam se puta preznojila, no temperatura je i dalje rasla. Navečer sam ustala pojesti sendvič, skuhati si još čaja...sada sam već imala osjećaj da me zgazio valjak za asfalt. Cijelu noć sam kurila preko 38,5, sanjala raznorazne košmare, a koliko sam se puta presvukla sam i prestala brojiti. Ujutro sam morala presvući posteljinu koja je bila promočena skroz. U nedjelju mi je mama donijela domaće juhe. I dalje sam se osjećala prožvakano i ispljunuto, no barem mi temperatura nije prelazila 38 stupnjeva. Cijeli dan sam se uglavnom izležavala, već sam počela osjećati bolove u leđima od ležanja. Navečer sam si napunila kadu toplom vodom i solima za kupanje sa ginkgom, oprala kosu. Danas evo me na poslu. Nemam temperature, no osjećam se kao da sam netom ustala iz groba. Tako i izgledam. Suradnici se čude što nisam ostala doma, majka je zgrožena...nitko ne razumije zašto sam došla raditi. A to sam napravila iz nekoliko razloga : to što one pacijente koji su bili naručeni za danas a ja ih ne obavim moram negdje «pogurati» idućih dana, što mi predstavlja daleko veće opterećenje, zatim što bih da sam ostala kući morala otići po doznake za bolovanje kod svog liječnika pa ih potom nositi u upravu ili nekoga zamoliti da mi to učini, i treće, a i najbitnije...što bih podivljala doma. No, samoj sebi se već činim radoholičarskim kazusom za liječenje. Srećom, danas na poslu nije gužva. Čak sam i od supruge jednog našeg starog pacijenta – dijabetičara kojem redovito obrađujem dijabetičko stopalo dobila orhideju i čokoladu za Dan žena. E,da...danas je kod nas postala rijetkost da se netko sjeti 8.ožujka kao Međunarodnog dana žena (ja ga se doduše, sjećam i kao dana kada smo ja i gdin.Bivši postali par, prije nekoliko godina...). Do početka devedesetih 8.ožujka se kod nas slavio u pravoj socrealističkoj maniri, kao terevenka žena koje bi inače sjedile doma, čuvale djecu, ili spremale ručak za idući dan. Na taj dan, žene bi masovno, okićene crvenim karanfilima, odlazile na zajedničke večere, gdje mi se opustile i raspustile, zapjevale, kolo povele i pošteno izgazile noge plešući s onim drugovima koji bi, u doduše debeloj manjini, zajedno sa njima tamanili janjetinu. Posljednjih godina , na prijelazu u devedesete, postalo je pak uobičajeno u svakom selu organizirati muški striptease...na koji bi žene masovno organizirano odlazile. Cijelo to vrijeme se pravi duh Međunarodnog dana žena negdje zagurao pod zapećak. Prva i osnovna zabluda koja je i dan danas na «snazi» jest da je 8.ožujka komunistički praznik – on to nije! 8.ožujka se slavi širom svijeta, ponegdje je i državni praznik, a posebno se obilježava i u Ujedinjenim narodima. On predstavlja više od devet decenija borbe za jednakost, pravdu, mir i razvoj. Međunarodni Dan žena je priča o običnim ženama koje su stvarale povijest. Svoje korijene vuče iz stoljetne borbe žena da ravnopravno muškarcima sudjeluju u životu društva. Već u staroj Grčkoj, Lizistrata je inicirala seksualni štrajk žena sa ciljem završetka rata. Tijekom Francuske revolucije žene su rame uz rame sa muškarcima marširale na Versailles, tražeći slobodu, jednakost i bratstvo. Sama pomisao o Međunarodnom Danu žena prvi puta se javila na prijelazu iz XIX u XX stoljeće. To razdoblje je u industrijaliziranom svijetu karakterizirano ekspanzijom industrije te sve većim uključivanjem žena u svijet rada. Tako se 1909.godine u Americi, na prijedlog američke Socijalističke partije počeo obilježavati 28.veljače Nacionalni Dan žena, koji se nastavio slaviti posljednje nedjelje u veljači sve do 1913.godine. 1910.godine na Socijalističkoj Internacionali u Copenhagenu, zaključeno je da će se Dan žena slaviti diljem svijeta, što su jednoglasno podržale preko 100 žena iz 17 zemalja, uključujući prve tri žene koje su izabrane u parlament u Finskoj, a to su bile prve žene parlamentarni zastupnici u svijetu uopće. Tako su odmah iduće, 1911.godine počeli obilježavati Međunarodni Dan žena 19.ožujka u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj, protestnim skupovima kojima je prisustvovalo više od milijun žena ali i muškaraca. Žene su tražile osim prava glasa i prava obnašanja javnih poslova, pravo na rad, školovanje i prestanak diskrinimacije žena na poslu, gdje su za isti posao bile plaćene nekoliko puta manje od muškaraca. Manje od tjedan dana kasnije, 25.ožujka, u New Yorku je došlo do tragičnog požara (tzv.Triangle Fire) u kojem je stradalo preko 140 radnica, pretežno talijanskih i židovskih imigrantica. Taj događaj je imao značajnih posljedica na radno zakonodavstvo u SAD. No, finalni događaj koji je fiksirao datum Međunarodnog Dana žena na 8.ožujka, bila je pobuna ruskih žena 1917.godine, posljednje nedjelje u veljači, koje su nakon što je više od 2 milijuna ruskih vojnika poginulo u ratu, izašle na ulice tražeći kruha i mira. Politički vođe su bili protiv štrajka, no žene nisu odustajale. Ostalo je povijest – četiri dana kasnije car je abdicirao, a privremena Vlada je ženama dala pravo glasa. Ta povijesna nedjelja pala je 23.veljače po Julijanskom kalendaru koji se koristio u Rusiji, a 8.ožujka po Gregorijanskom kalendaru u upotrebi svugdje u svijetu. Gotovo 90 godina poslije borba traje i dalje. I dalje nisu žene svugdje ravnopravne muškarcima, i dalje se njihov rad izrabljuje i plaća manje, i dalje nemaju svugdje u svijetu prava glasa. Postoje još uvijek tradicionalno muški i ženski poslovi. I u našem društvu, koje se ponekad sasvim neosnovano naziva modernim i liberalnim, tradicija ženama nameće odgoj djece i držanje najmanje tri kantuna kuće. Muškarci su i dalje u nekim našim krajevima povlašteniji od žena, njihova se broji, njih se pita, kada se rađaju, oni su sinovi, a kćeri su dite...Za mnogo toga smo i same krive. Što zbog neznanja, što zbog inercije i želje za «netalasanjem». Stoga cure, dame, žene, djevojke...sutra je i vaš dan. Ne morate ga slaviti orgijajući, nije bitno hoćete ili nećete dobiti cvijet, poklon. Konzumerizam je ionako za te svrhe namjenio Valentinovo. Sjetite se samo da su mnoge ginule da biste vi danas radile, školovale se, studirale, mogle glasati i slobodno odlučiti tko će vam vladati. Sjetite se borbe naših prabaka u ovim današnjim danima kada mnogi dižu glas protiv ravnopravnosti žena, želeći nas svesti na KKK (Kindern, Kirche, Kueche), kada nam žele ukinuti pravo na pobačaj, na kontracepciju...Ako nam oduzmu ta krvavo stečena prava, što će biti iduće? Hoćemo li raditi isti posao za trećinu «muške» plaće, moći se zaposliti samo ako nema muškaraca odgovarajuće struke, ili nešto još gore. Borba se, u međuvremenu, nastavlja... Sretan Međunarodni Dan žena! |
05.03.2005., subota
Njegovo Veličanstvo Tartuf
Dakle, danas sam bila u Istri. Vrijeme je bilo suho, nije bilo jako hladno, a poslijepodne ja bilo čak i nešto škrtog sunca.Nakon poslovnih obaveza nas deset, uglavnom su to bili moji kolege i kolegice smo otišli na ručak, u restaurant-konobu “Marino” u Kremenju, nedaleko Buja. Na meniju su bile delicije sa tartufima. Za one koji ne znaju, tartufi su delikatesni jestivi gomolji koji spadaju u obitelj gljiva gomoljača. Vrlo su rijetke i postoji svega nekoliko lokaliteta u Europi na kojima rastu. Od davnina tartufima su pridavana magična i afrodizijačka svojstva. Djelomično je to vezano i uz neugledan, krumpirasti izgled tartufa kojeg krasi fantastičan okus i jak miris, koji nenaviklom nosu na prvo šnjofanje naliči na kombinaciju miomirisa užeglog sira sa plavom plijesni i odstajalih nošenih čarapa. No, tajna guštanja u tartufima je u tome da se on mora dozirati apotekarskom vagom, u malim količinama. Kažu, tko jednom proba tartuf, uvijek mu se ponovno vraća i nikada mu nije dosta. Postoji tzv.crni i bijeli tartuf, koji su oboje delikatese, no bijeli tartuf je daleko poznatiji i skuplji od crnih, po meni pomalo nezasluženo. Istra je jedan od lokaliteta gdje rastu tartufi. Obalni dio Istre je prekriven crvenom zemljom (tzv.crvena Istra) i to je područje u kojem raste crni tartuf, od kojih je najčešći Tuber melanosporum, ali su zastupljeni i T.brumei, T.aestivum, T.mesentericum, T.macrosporum, T.uncinatum i T.maculatum. U srcu Istre nalazi se područje sa sivom, vapnenastom zemljom (siva Istra) u kojoj raste bijeli tartuf, Tuber magnatum, T.borchii i T.asa. Epicentar tog područja su močvarne šume koje se nalaze uz obale rijeke Mirne, na području općine Oprtalj, gradića Livada i Buzeta koji se ponosno na tablama koje označuju njegov teritorij, proglasio “Gradom tartufa”. Vrlo je osebujan način na koji se tartufi pronalaze. Naime, ne postoji nikakav vanjski znak koji bi mogao ukazati da negdje u zemlji leži tartuf. Njega pronalaze posebno dresirani psi tartufari i svinje, koji se od malih nogu hrane hranom u koju se dodaju male količine tartufa, tako da oni na izvjestan način postaju ovisni o tartufu i tako ga i pronalaze. Inače, u području oko Livada se vode pravi tartufarski ratovi. U “lov” se ide isključivo noću, pred zoru. Po meni, zato da konkurencija ne otkrije nalazište, jer tartuf izbaci svoje spore u zemlju iz kojih će dogodine niknuti novi gomolj, a znalci tvrde da je miris tartufa najjači pred zoru. U biti ja se nerijetko čudim kako još uopće nešto naraste, jer mi se čini da je ta nevelika šuma, a tko je prolazio cestom uz Mirnu od Buzeta prema Umagu ili Poreču zna o kojoj šumi pričam, uzduž i poprijeko prorešetana do u milimetar, pogotovu kada se zna koliko je velika masa ljudi koja se bavi nalaženjem tartufa. Nerijetko se dešavaju sabotaže među susjedima i konkurentima u lovu na bijeli tartuf, čija cijena po kilogramu može doseći nekoliko tisuća eura, pa trovanja uspješnih pasa tartufara u prošlosti nisu bila rijetkost. Najveći tartuf ikada nađen je upravo pored Livada, prije nekoliko godina, težio je 1310 grama, a našao ga je gdin.Žigante koji je i uspješni poduzetnik i vlasnik najvećeg tartufarskog carstva u Hrvatskoj – danas gotovo u svim većim marketima možete naći njegove proizvode, poput salse tartufatte, crnog tartufa u ulju i drugih proizvoda sa tartufima. Uobičajeni tartufi teže oko 50-70 grama, a veličine su oraha do marelice. Ja sam, moram priznati, u par navrata dobila po jedan mali crni tartuf veličine većeg oraha na poklon od pacijenata i u hladnjaku, umotan u vlažnu salvetu koju redovito treba mijenjati trajao bi mi nekoliko sedmica. Naravno, najčešće se smrzavaju, no i konzerviraju “pod uljem” ili suše. Crni tartuf sazrijeva sredinom ljeta, za razliku od bijelog, čija sezona započinje krajem rujna i traje do kraja studenog. Zato se u to vrijeme u Buzetu svake godine održava “Fešta od tartufa”, čija je glavna atrakcija fritaja sa tartufima koja se radi od preko tisuću jaja i kile tartufa (opaska : neizostavno prisustvovati!!!). Kod nas u Istri, tartuf se priprema sa tradicionalnim jelima, dodaje se u obliku tankih listića ili kao nariban u fuže, njoke, uz meso te u slastice… Eto, a sada nekoliko riječi o našem današnjem ručku. Počeli smo sa namazom od svježeg sira sa sitno sjeckanim orasima, salvijom i tartufima, serviranom u listu salate. Slijedio je juneći carpaccio sa rukolom, parmezanom a scaglie i tankim listićima tartufa, preliven maslinovim uljem. Nakon toga je na redu bio raviol punjen sirom sa tartufima, preliven umakom od šparoga, serviran u školjci napravljenoj od prženog topljenog sira. Glavno jelo je bio biftek sa lisičicama i tartufima. Vino je bila vlastita Markežićeva flaširana malvazija i merlot. Desert je bio čokoladni tartuffo punjen otopljenom čokoladom sa naribanim tartufima i sorbetto od votke sa ribanom čokoladom i ribanim tartufom. Što da kažem…kada sam sjela za volan, iako nisam popila nego po pola čaše vina i sorbetto, bila sam ugodno sita i ugrijana, i spremna za sve (naročito za krevet u dobrom društvu – eto, to je taj afrodizijački efekt tartufa), samo ne za vožnju. No, cesta je bila prazna, suha, nije bilo magle, (a ni policije, hehehe) pa sam za sat vremena bila u Rijeci. Ništa od komada i “komadića” ovaj puta…egzemplari koji su bili prisutni danas su bili ugodno društvo za stolom, ali ništa više od toga. Kada sam stigla doma, bilo je već kasno, nazvala sam prijateljicu koja sutra ide na snijeg na Dolomite da se pozdravimo. Kaže da je zvala i da je temperatura tamo ovih dana bila –35 stupnjeva Celzija. Ovo im je prvo zimovanje sa 1,5-godišnjom kćeri, koju su i “napravili” na skijanju prije 2 godine. Ove godine moraju naštancati sina, tako sam im naime prorekla, hehehe…pa sam danas morala frendici napomenuti da me ne smije demantirati. Stigla sam i pogledati pola filma (“Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške”) i vijesti…i eto me ovdje. No, sve više ćutim zov mog krevetca… Ako uspijem ustati u pristojno vrijeme, subotnje ću jutro provesti na kavi u gradu, a poslijepodne u shoppingu. |
04.03.2005., petak
Kada zub zaboli...
Ja sam od onih ljudi koji rado i često peru zube. Prva stvar koju činim kada se probudim i odbauljam u kupaonicu je da uhvatim četkicu za zube, često i zatvorenih očiju. Stavim pastu na četkicu i usput perući zube stavljam grijati vodu za nesicu, provirujem na balkon da vidim kakvo je vrijeme vani. Tek poslije pranja zubi idem se popiškiti, ma koliko mi mjehur bio pun.Isto tako, ne mogu zamisliti da idem u krevet bez da operem zube. Pa ni na popodnevno kunjanje. Bez obzira na to u kakvom stanju i u koje doba ili nedoba došla kući, nema nikakvih izgleda da odem u krevet bez da operem zube i skinem šminku s lica...čak mi se nekada zna desiti da legnem bez tuširanja, rijetko, i obično nakon neke burne terevenke...ni ne pamtim, nažalost, kada se to zadnji puta desilo. Zube perem i nakon jela kad god sam to u prilici. Nakon ćevapa, doduše, a nema boljih ćevapa od Fadilinih, vjerujem da će se moji sugrađani sa mnom složiti, eee...ja ćevape ne mogu jesti ako se ne najedem luka - tada, avaj, pranje ne pomaže! Kako kaže narod, poslije je**** nema kajanja, a poslije žderanja luka nema načina da ne bazdiš kao tvor. Srećom, ja na poslu nosim masku. Zube perem sa Sensodyne pastom za zaštitu desni i uvijek hladnom vodom. Zato sam jutros skoro doživjela infarkt. Naime, već nekoliko tjedana mi je četvorka gore lijevo lagano osjetljivija na hladnoću. Na njoj je akrilatna plomba koja je vjerojatno prestala «dihtati». Ja rado i često idem zubaru, moja je zubarica ujedno i moja draga prijateljica M. Idem barem jednom mjesečno, ako ništa drugo onda barem malo protračati i očistiti malo kamenca. No, priznajem, posljednja dva mjeseca nisam imala vremena za skočiti kod nje. Posljednji puta smo se čule kada smo si čestitale Novu godinu. Jutros sam kao i obično krenula prati zube, i kada sam ih htjela isprati sa hladnom vodom, probola me oštra bol, ravno u mozak, mislila sam a ću pasti mrtva pored umivaonika. Nisam mogla čak ni vodu ispljuniti pa sam progutala pola pjene i mjehurića, bljakkk... Kada sam došla k sebi, isprala sam usta sa mlakom vodom, drugo mi nije preostalo. Čim sam došla na posao, nazvala sam M. Javila mi se neprepoznatljivim glasom. Leži kući, gripozna...nada se da će do ponedjeljka biti ponovno u sedlu. Srećom, nije mi ništa hitno, do idućeg tjedna mogu sačekati. Ne želim ići negdje drugdje, jer u M. imam neograničeno povjerenje. M. poznajem više od 15 godina. Iskreno, čak se ni ne sjećam detalja kako smo se upoznale, znam da je to bilo u nekom ovećem društvu doktora i stomatologa. U to doba sam taman prestala pripadati studentskoj stomatologici, pa mi je kada smo se upoznale netko nahvalio M., a ja sam je pitala da li prima nove pacijente (tada je bila još u «društvenom» sektoru), ona je pristala i tako sam počela dolaziti k njoj. Ja volim odlaziti stomatologu...nevjerojatno me opušta stolica i gledanje u svjetlo. Osjećam se kao hipnotizirano, mogu podnijeti bol, a moja prijateljica ima i vrlo laganu ruku, no obzirom na nježnu građu, poprilično je jaka. Kada mi je umnjak krivo rastao, i kada sam imala užasne neuralgične bolove, M. mi je uspjela izvaditi ga, korijen po korijen, i pri tome se doslovce preznojila. Pri tome ja cijelo vrijeme gotovo da nisam osjećala bol, samo manipulaciju. Jednostavno naučila sam se na nju, osim što me izživcira kada mi usta natrpa tamponima i sisaljkama, pa mi nešto kaže i čeka odgovor...grrrr...čini mi se da ću morati naučiti jezik simbola kojim se koriste gluhonijemi (iako sam o tome već razmišljala u drugom kontekstu, i mislim da bi vrijedilo naučiti ga, samo se moram raspitati gdje i kako). Privatno, M. je totalno neobična i otkačena žena. Ima vrlo istančan smisao za kozmetiku, zna se prekrasno našminkati, no što se odjeće tiče...katastrofa!!! Što god obuče, makar bilo firmato i preskupo (a novaca joj definitivno ne nedostaje), ili joj ne stoji, ili je čini prestarom ili je totalno demodirano. Obožava nekakve kompletiće od gamoša, nemoguće suknje, balonere i cipele i čizme koje ne mogu svrstati nigdje. Da stvar bude još gora, jako je lijepe građe, nježnih crta lica, kratke kose, skladnog sitnog tijela, pa si može priuštiti nositi što god joj padne na pamet...no, ne pada joj ništa pametnog, nažalost. I tu je nepopravljivo tvrdoglava, ne prima savjete, sve čini po svome. Također, posebna su joj strast mlađi frajeri. Ona je srednjih četrdesetih godina, i u posljednje vrijeme je sama. Prije nekoliko godina živjela je u ozbiljnoj vezi sa zgodnim tipom desetak godina mlađim od nje, vlasnikom jednog poznatog restorana, u kući blizu mora. U nekoliko navrata je pokušala zatrudnjeti, no nije uspjelo. Završilo je tako da ju je lik prevario sa njenom zubnom asistenticom, prilično bezličnom mladom curom koja je odmah ostala trudna i sa kojom se oženio. Nakon njega je u njen život ušao mladi policijski inspektor koji je otprhuo taman kada ga je uspjela «civilizirati» i kada se naučio na lagodan život, lijepu garderobu i skupi muški akcesoar. Onda je M. puknuo film...prodala je kuću, kupila novu, prekrasnu, ogromnu u šumi u prigradu, novi srebrni Mercedes dvosjed, 230 i neka slova (SLK,provjerila sam) i rotweilera. Smirena je i čini mi se sretnom, uzgaja rododendrone... Nadam se da će M. brzo ozdraviti da mi zubić popravi. No, bez obzira na to, želim joj uvijek sve najbolje, ona je draga i senzibilna osoba...usprkos lovi nije bahata i odbojna (kao što znaju biti i oni puno «lakši» od nje), zna cijeniti sitnice i male stvari koje vrijede puno više nego što mislimo. Eto, danas je izgleda, počela sezona kiša. Ako ponovno ne zasniježi, a sve prognoze govore o snijegu sutra u cijeloj zemlji. Baš lijepo, ja idem u Istru. Možda me zamete na Učki... No, ako prođem, može dalje nastaviti padati..ne bi mi teško pao vikend u Istri. Uostalom, tko zna, možda doista ostanem preko Učke cijeli vikend, sve su opcije još otvorene...Jedno je sigurno – definitivno neću ostati gladna. Planirana je fina papica...mmmmm....a možda i koji dobar «komadić», nikad se ne zna, hehehehe... |
03.03.2005., četvrtak
Volite li jotu?
Današnji dan je bio sasvim OK. Izostalo je sadističko buđenje u ritmu bušilice za zid, ali sam svejedno ustala dosta rano, jer sam imala posla u gradu. Naime, morala sam na Poreznu upravu odnijeti fotokopiju kupoprodajnog ugovora za stan koju sam zaboravila priložiti, te potpisane izjave da u tom stanu doista stanujem te drugu u kojoj svečano izjavljujem da ja i moj suprug (kojeg nemam) na području RH ne posjedujemo drugih nekretnina te da je ova nekretnina moja prva (kako stvari stoje biti će i jedina). Ne bi to bilo ništa čudno da to sve nisam već lani morala priložiti. I da nisam već jednom dobila povrat poreza na račun te famozne prve nekretnine. Izgleda da ću sve isto svake godine morati fotokopirati i prilagati. A ja sam mislila da su i te službe kompjuterizirane pa da neke podatke u kompjutere i pohranjuju. Izgleda da sam bila u krivu.No, da samo jedan honorar od kojih 300-ak kuna koliko dobijem po predavanju koje organizira Crveni križ ili farmaceutske kuće sa kojima surađujem ne prijavim, već bi me u zatvor strpali. Sva sreća da se po ugovoru o djelu odmah odrapi maksimalna stopa poreza, a ti se sam snađi ako želiš da ti vrate preplaćeno... No, iako je sistem u cjelosti klimav, na službenice se doista ne mogu požaliti. Bez problema su mi zaprimile nepotpunu prijavu i rekle da naknadno donesem ono što nedostaje. Što je još jedan od mnoštva dokaza da je čovjek veći od sistema. Nakon toga sam još i skočila do banke uplatiti jedan od kredita i platiti račun Amex kartice. Mogla sam to i e-bankingom učiniti, no kada sam već bila u gradu a bio je sunčan dan i bez obzira na hladnoću, dobro mi je došlo malo prošetati Korzom. Koje je buri i hladnoći te radnom danu usprkos, bilo poprilično ispunjeno prolaznicima. Doduše, na terasama se nije baš sjedilo... Već pred kraj radnog vremena, došao mi je faks iz Beča. Zaprimljena je uplata kotizacije koju mi je uplatila sponzorska firma, potvrđena je rezervacija smještaja i prisustvovanja eventima (ah, koliko često upotrebljavam ovu riječ, samu sebe podsjećam na Bojanu Gregurić..jeste primjetili kako ona voli spomenuti ovaj event, pa onaj event?), no sa žaljenjem su ustvrdili da je uplaćeno 6 eura premalo (najvjerojatnije zbog razlike u tečaju) te da me mole da to uplatim....ufff...za taj sitan iznos morati ću platiti tri puta toliko bankovne naknade. Najradije bih im platila na licu mjesta, no poznavajući Austrijance, oni bi me uputili sa AKH natrag u centar uplatiti, pa se neću praviti «finta de mona» nego opet sutra do banke, nema druge. Došla sam kući relativno rano. Kako danima nisam jela nešto «na žlicu», odlučila sam napraviti jotu. Jota je tipično istarsko i primorsko jelo na kojem su othranjene cijele generacije. U biti je to sirotinjsko jelo, no danas je prava domaća jota specijalitet, jer se radi o prirodnoj i zdravoj hrani. Jota je u biti maneštra, juha od povrća sa krumpirom i grahom u koju se dodaje kisela repa ili kiseli kupus i sušeno svinjsko meso. Jotu danas mnoge domaćice kuhaju u express loncu, no prava se jota mora satima tiho krčkati na laganoj vatri. Ja je kuham već 3 sata i još nije gotova. Evo kako je ja radim. Dan prije (u mom slučaju je to bilo jutros kada sam se ustala) treba u mlakoj vodi namočiti ječam i suhi fažol. Količina ovisi o tome koliko ćete skuhati, ja napravim veliki lonac od oko 5 litara, pa jotu smrznem ili podijelim okolo. Obično stavim oko jedne velike šalice graha i isto toliko ječma. Pripremim sofritto od glavice luka, dva-tri režnja češnjaka i malo svježeg peršina, koji prodinstam na masnoći pazeći da ne zagori i povremeno podlijevajući vodom. Kada je luk omekšao, dodam na sitne kockice narezane 2-3 mrkve, usitnjena 2 pomidora , namočeni grah, ječam i nekoliko (4-5) krumpira narezana na kocke. To desetak minuta dinstam a zatim nalijem vode do vrha lonca, u to stavim komad suhog mesa (ovaj puta komad prilično nemasne vratine) i pustim da se na laganoj vatri kuha nekoliko sati, povremeno miješajući. Dodam vegete, soli, papra, i sasvim malo slatke crvene paprike. U međuvremu, na sitno nasjeckam pancetu i pustim da se otopi masnoća, na koju ubacim ocijeđenu kiselu repu (može i kiseli kupus, ali ja više volim repu), koju kratko prodinstam. Kada je jota gotovo skuhana, u nju ubacim kisele repe po želji, ja više volim malo gušću jotu pa stavim više. Nakon toga još jedno pola sata kuham da se okusi spoje. Jota je puno bolja drugi dan, nakon što odstoji preko noći. Naravno, ako je uopće išta ostane... Tako sam ja večeras pojela malo gorgonzole sa kruškama...i njušila paru iznad lonca. Miris me mami i izaziva slinjenje kao kod Pavlovljevog psa, ali ne padam u napast više ništa jesi osim jogurta. No zato imam sutra prefin ručak! A u petak idem u Istru poslom, imam neko predavanje a nakon njega poslovni ručak. Ah, sirota moja dijeta, nije joj lako sa mnom...ja sam joj prava maćeha, svako malo je gurnem u zapećak, hehehe. Inače, posljednjih dana se nije ništa posebnog desilo u Hrvatskoj i svijetu. I dalje se kalkulira sa EU i Haagom. Hoće li Gotovina ili neće u Haag? I što će poslije biti? I je li ga velečasni Sudac skrivao na Lošinju ili nije? Ja na ta pitanja ne znam odgovor, iako ga naslućujem. I nisam optimista... |
02.03.2005., srijeda
O spavanju, jastuku i buđenju
Od malih sam nogu bila noćna ptica. Nikada mi nije bilo teško probdijeti noć, bilo da se radi o poslu, učenju, zabavi, gledanju filmova, čitanju ili igranju igrica, na kompu ili drukčije.Po danu sam voljela spavati, i to mi je uspijevalo dok sam studirala pa i kasnije kada sam radila u smjenama. No, s vremenom sam se naučila da vrlo malo spavam, ne više od 4-5 sati dnevno. Naravno, kada imam prilike, potegnem nešto duže. U posljednje vrijeme je to najčešće nedjeljom. I sve se redovitije događa. Naime, nije mi namjera plakati kako sam stara jer se starom ne osjećam uopće, ali ne mogu ne primjetiti da prije 15-ak i više godina, kada sam tek počinjala raditi i kada sam radila uglavnom u smjenama, preskočiti noć ili dvije bez spavanja mi uopće nije bio problem. Znala bih nakon noćne smjene u kojoj nisam ni oka sklopila otići ravno na plažu, poslije plaže se spremiti i izaći navečer do sitnih sati ili pak do idućeg jutra, a nakon toga ponovno na plažu bez imalo problema. Bila sam neumorna, stalno u nekoj trci i strahu da mi dan ne prođe uludo...da ga što bolje iskoristim i što više utrpam u njega odjednom. Kako sam sazrijevla postajala sam sve više cool&lazy...no, kada sam prešla tridesetu, shvatila sam da mi je sve teže ustati iz kreveta nakon samo sat-dva sna... Potreba za snom kod čovjeka tijekom života se također mijenja. Male bebe i djeca trebaju najviše sna. Što smo stariji, sve nam manje sna treba, no sve teže ostajemo budni navečer, zakunjamo pred TV ekranom, sa knjigom u ruci, na fotelji. Nebrojeno puta sam se mami rugala kada bi znala «potegnuti pilu» na fotelji ispred TV-a...sve dok mi se nije desilo da zaspim usred filma, i to ne bilo kojeg nego Ocean's Eleven, koji je pun akcije i dobrih komada, što je meni do tada bilo sigurna garancija budnosti. U kasnijoj starosti pak nesanica postaje svakodnevnica. Stari ljudi teško utonu u san, a kada zaspe onda kratko spavaju. Zato svako jutro kada odlazimo na posao viđamo masu penzića koji se već vraćaju iz dućana i tržnice. Kažu da je način na koji spavamo bitan preduvjet hoćemo li se dobro naspavati. Isto tako puno je pisano o položajima koje zauzimamo u krevetu, koji su, kao i cijelokupni nesvjesni govor tijela, način neverbalne komunikacije. Tako za ljude koji spavaju u fetalnom položaju kažu da su željni ljubavi i pažnje, za one koji spavaju na leđima raširenih ekstremiteta da su altruisti, za spavače na trbuhu da su tajnoviti i da ne vole otkrivati svoju intimu, i još puno toga. Isto tako, nije nebitan položaj jastuka. Ako na primjer grlimo jastuk, trebao nečiju emocionalnu toplinu, ako ga u snu odgurujemo pokazujemo trvdoglavu želju za neovisnošću, ako ga gnječimo znači da smo posesivni. Obzirom da ja uglavnom spavam potrbuške, sa jastukom podvijenim pod sebe, poput žene na slici (zato sam i izabrala ovu slikicu), zaključke o meni izvucite sami...dobro, dobro, ne morate biti baš tako okrutni... Kako ja dosta vremena, obično desetak sati dnevno, ponekad i više, provedem na poslu, jedino vrijeme koje mogu posvetiti sebi je ono iza ponoći. Tada sam najbolje koncentrirana, u to doba su nastale sve moje najsjajnije i najgenijalnije zamisli, tada imam i inspiraciju za ova škrabuckanja, između ostalog. No, večeras jedva oči držim otvorenima. Ne, nisam rapidno ostarila od sinoć, hvala na pitanju! Osim što me hvata sezonska narkoleptička kriza, ili da prevedem, proljetna pospanost, što je relativno česta pojava vezana uz promjene u intenzitetu dnevne svjetlosti i koncentracija kortikotropnih hormona i melatonina u krvi (nešto poput jet-laga), a dešava se na prijelazu godišnjih doba, najčešće na prijelazu zime u proljeće, kada se dan produljuje, imam i vrlo konkretne razloge za današnju pospanost. Dakle, danas sam na posao trebala ići nešto kasnije i ostati do 21 sat. Pa sam sinoć malo dulje potegla...gledala film do 3 sata, pa se tuširala i vodila rat protiv celulita, a kada sam oko 4 sata legla, još sam malo čituckala u krevetu. Planirala sam spavati do 10 sati. Je, da ne bi! Iako je moja zgrada nova, još prije 2-3 mjeseca se susjeda koja ima garsonijeru u prizemlju žalila da joj curi voda u kupatilo. Bili su vodoinstalateri koji su gledali po stanovima (nisu kod mene jer nije u mojoj vertikali) i tražili mjesto curenja, no nakon toga ništa se nije dešavalo, svi smo na to zaboravili. Sve do jutros, kada su u 8,00 točno počeli bušiti i rušiti zid, ravno iza moje glave. Jaojjjj! Koje odvratno buđenje...bušenje, lupanje, lupkanje, čekićanje, razbijanje...nikako nisam mogla točno locirati izbor buke, no činilo se da je usmjerena točno u sredinu između mojih ušiju. Bacakala sam se po krevetu više od sat vremena, pokušala naći načina da ublažim buku a da se pri tome ne zagušim jastukom...nije išlo! Pa sam ustala, i što mi je drugo preostalo, išla na posao, prije vremena, te tamo na miru popila prvu jutarnju kavu i prolistala novine online. Cijeli dan sam nekako na pola koplja, sve se čudim što mi je, čak sam se zabrinula da nisam možda depresivna (no, dobro, nisam još posegnula za Prozacom, iako moram priznati da mi jei ta misao proletjela kroz glavu, hehehe), nisam bila ni gladna...dok mi nije, kada sam došla kući, u biti sinulo : pa ja sam neispavana! Nisam odmah sa vrata išla u krpe, to ne bi bilo pametno, jer bih se negdje usred noći probudila. U par navrata mi se desilo da bih umorna otišla ravno u krpe, no tada bi me ili probudio telefon ili Silky koji se meni takvoj nikada ne može dovoljno načuditi. Mačke inače prespavaju 16-18 sati na dan, a Silky , kao i većina mačaka uostalom, posebno voli budno divljati po stanu pred jutro, a kako je u to doba obično već gladan (a kada on nije gladan!), onda mi skoči na glavu, grebe i traži da mu dam jesti. Ja se obično snađem, pa mu prije spavanja napunim zdjelicu. No, ako rano legnem, zdjela je do jutra već prazna, a moj mačji terororist ne poznaje milosti... Napravila sam si salatu, malo neobičnu. Narezala sam žutu mesnatu papriku na kolutiće, jedan svježi krastavac isto tako, malo purećih prsa u ovitku na kockice te jednu krušku isto na kockice, malo posolila, popaprila i začinila velikom žlicom kiselog vrhnja u koji sam dodala malo sušenog vlasca i peršina. Malo sam telefonirala - to malo je bilo oko sat i 15 minuta – morala sam sa frendicom pretresti događaje posljedjih dana, što njene, što moje, što nečije tuđe...a ni dnevnopolitička i društvena zbivanja ne valja zanemariti, zar ne? Pa sam ovo naškrabuckala, pri tome prijuckajući vrući čaj od jabuke i cimeta (ipak mi nos još malo curka)...i sada idem u krpe. Moj jastuk željno čeka moj zagrljaj....kada sa njega uspijem iskipati Silkyja. Sutra isto radim popodne...i toplo se nadam da se neće ponoviti današnje buđenje. |
01.03.2005., utorak
Bura, kineska kuhinja i depresivni telefonski pozivi
Prije nekoliko dana je naša draga Kulerica na svom blogu u dobro prepoznatljivom stilu blago ironizirala meteorologiju i meteorologe. Doista, ovaj vikend je Kvarner, prema meteorološkoj prognostici, trebao biti debelo zameten snježnim pokrivačem. Tu su meteorolozi debelo kiksali. No, bilo bi nepravedno da im ne priznam da su, što se prognoze za drugi dio tjedna, bili potpuno u pravu. Predvidjeli su jaku, olujnu, mjestimično i orkansku buru, koja već treći dan brije nemilice. Pa čovjek (a tek žena!) naprosto zavidi puževima koji svoju kućicu nose na leđima i mogu se u svakom trenu u nju zavući. Pa sada, kako da ne budemo depresivni i frustrirani, kada je proljeće na vratima, no kako izgleda, još će dugo tamo i ostati.Ujutro, kada sam se probudila, u ugodno toplom stanu i pogledala kroz prozor na sunčani dan, gotovo sam napravila fatalnu grešku i obukla se lagano. No, srećom sam bacila pogled na drveće u parku preko puta, koje se opako savijalo, što me ponukalo da izađem na balkon, koji je u zavjetrini i vidim da je na termometru -2 stupnja Celzija. A znate li što to znači kada puše bura? Da imaš osjećaj da je najmanje -10, kada te onako pošteno prodrma do kostiju. Pa sam obukla debele termo hulahopke, čizme sa krznenom podstavom i dugački pernati skafander. Ipak sam učinila jednu grešku – nisam stavila kapu, što će se kasnije pokazati gotovo pa fatalnim. Kada sam sjela u auto, imala sam osjećaj da je hladnije unutra nego vani...toliko je bilo hladnu da mi do posla klima nije uspjela zagrijati ni na 16 stupnjeva, a kamo li na ugodnih 21. Na poslu je malo zatišje, već drugi tjedan. Gripa je uzela svoj danak. No, danas je bilo i nekoliko slomljenih ručica, ujutro je mjestimično bilo leda, tamo gdje bura nije osušila tlo. Sve u svemu, dan nije bio loš, završila sam nešto iza 16 sati, i otputila se do grada, do parfumerije. Naime, usprkos njezi, bura mi jako isušuje ruke, a kako sam potrošila Alessandrov flomasterić za njegu zanoktica (jer ga nanosim nakon svakog pranja ruku), hitno mi je trebao novi. Trebam li spomenuti da sam se pomamila pa sam osim tog flomasterića kupila je jedno zgodno holografsko sjenilo boje breskve i tamnoljubičasto sivu cajal-olovku za oči... Usput sam skočila do biblioteke uzeti dva krimića Michaela Connellyja. No, kada sam se vraćala na Rivu gdje sam parkirala auto, mislila sam da ću ostati bez kose. Naime, iako sam bila toplo obučena, reful mi je skoro depilirao glavu...a uši su mi se pretvorile u stalaktite...ili stalagmite...nisam sigurna da li mi strše u zrak ili vise. Uši, a što drugo? Ipak, nekako sam preživjela i uspjela ući u auto bez da sam plutala po riječkoj luci, i uspjela sretno doći kući. U svoj topli single dom, prečiste kupaonice i kuhinje i ne baš sasvim lišen prašine, u kojem carujemo ja i moj Silky, egocentričan i za okolinu pretjerano nezainteresirani mačji sin, vječito glavom a i cijelim nemalim tijelom u nekim nedokučivim mačjim snovima. Koji je pak, izrazito zainteresiran za zemaljska dobra tipa mačje hrane...i koji se nimalo ne ustručava derati se kao govedo i grebati po mom lijepom bijelom talijanskom kauču kada želi biti poslužen. Čim me vidio, objesio se prednjim šapama na moju fotelju od pletene suhe bananovine, na što sam ja pokazala zavidnu preciznost gađanja Elle-om, što je za posljedicu imalo Silkyjev trk pod krevet. No, ne brinite, ništa mu se nije desilo, dvadesetak sekundi kasnije je već zadovoljno krkao teletinu u želatini iz vrećice. Kako već dugo nisam ništa skuhala (btw.jučerašnja sarma je bila bez zamjerki – kako bih je i našla kada ju je skuhala starija gospođa Slavonka koja kuha fantastično...a tek kakvi su joj kolači!), a nisam ni bila akutno gladna, sjetila sam se naše Opaljene i odlučila napraviti nešto orijentalno. Prvo sam išla u podrum po wok, koji tamo skuplja prašinu od kada sam se uselila u novi stan, tj.već više od dvije godine. Najprije sam mislila napraviti jedan Thai specijalitet, piletinu u bosiljku sa rižinim rezancima, ali nisam imala rižinih rezanaca kući, a to jelo nije ono pravo samo sa rižom. Naravno, odlazak po njih u dućan nije dolazio u obzir. Pa sam odlučila napraviti piletinu sa slatko-kiselim umakom od soje i sezama. Odmrznula sam jedno pileće poprsje. Na tanke rezance sam narezala jednu mrkvu, komad celerovog korijena, jednu crvenu papriku, dva režnja češnjaka i pola luka srebrenca, nekoliko ukiseljenih šampinjona, te sam dodala i četvrt teglice ukiseljenih narezanih izdanaka bambusa. Na kraju sam ogulila i na rezance narezala jednu krušku abatu. Na vrlo malo msnoće sam propirjala na laganoj vatri, dok nije dalo vlastiti sok. Zatim sam u njega dodala žlicu šećera, tri-četiri velike žlice tamnog soja sosa, jednu žlicu jabučnog oca, te kako nisam imala tamarindov sos, umjesto njega žlicu Worchester umaka. Nakon par minuta sam u wok ubacila na rezance narezanu piletinu i jednu veliku žlicu sezama. Kuhala sam još 15-ak minuta, na kraju dodala malo Cayennske papričice i soli. Uz to sam posebno skuhala basmati rižu, i kada je bila kuhana u nju dodala žličicu otopljenog maslaca da se ne slijepi. Jela sam sa štapićima, jer me baš ulovio gušt da tako jedem. Uz to sam otvorila bocu Reggiana Rosso Boccantino. I na CD player stavila Lisu Stansfield, a u uljnu lampu sam stavila mješavinu etričnih ulja jasmina, ylang-ylanga i bergamota. No, hedonističko uživanje nije dugo trajalo. Iako sam tisuću puta samoj sebi rekla da ću početi telefone isključivati u lijepim ili teškim momentima, opet to nisam učinila. Prva je bila majka sa njenim svakodnevnim jadikovkama tipa dosta joj je hladnoće, žiga je koljeno, štreca u kuku, muči probava...volim je jako, ali sve sam to već čula tisuću puta, a nadam se da ću još godinama slušati. Samo, ni ja nisam uvijek spremna ni raspoložena za to. Idući je bio gdin. Bivši, koji je nakon što je zbog posljedica prometne zbog tromboze završio u bolnici, u kojoj je i sada,nije mu lako...pomalo je «ublažio» svoj arogantni samozadovoljni stav, a i moji savjeti u vezi liječenja dobro dođu (sada ih čak i posluša)...no, danas je u dubokoj depresiji jer se ne zna kada će moći hodati i raditi, a još manje voziti jer nije novi auto još ni stigao uplatiti (a i vani se čeka oko 2 mjeseca novi auto), a vrhunac je što mu je došla od Policije obavijest da njega smatraju krivcem za nezgodu. Pa se sjetio uvijek raspoloživog empatijskog uha, kojemu bi se mogao malo pojadati...moga, jasno. Kako sve dolazi u grupama po tri, tako je bio i treći blues telefonski poziv. Moja prijateljica koja živi u Njemačkoj, u postupku je rastave. Kako joj je muž dosta stariji od nje i boem po vokaciji i zanimanju, tj,ništa i nigdje ne radi, osim što na crno restaurira oldtimere, odlučio je sudski tražiti uzdržninu, i to ni manje ni više nego 2600 eura mjesečno. Nju je, naravno, grom spalio, jer zarađuje oko 3500-4000 eura. Ako sud dosudi taj iznos njemu, njoj ne preostaje nego odseliti u neku drugu zemlju, poput Švedske ili Norveške ili se vratiti u Hrvatsku... Što komentirati nakon svega? Biti sretna u svom toplom, no povremeno pomalo usamljeničkom gnijezdu, zavaljena u fotelji sa mačkom u krilu, knjigom i čašom finog vina u ruci, dok vani šviće bura, jer se meni ipak sva ta sranja ne dešavaju? Biti tužna jer povremeno osjećam da život prolazi pored mene? Biti ravnodušna, jer ništa ne mogu učiniti da nešto promijenim ili pomognem? Danas ipak biram sreću i spokoj...vani je vedra hladna noć, bura se stišala, -5 stupnjeva Celzija pokazuje termometar na balkonu. |
| < | ožujak, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com