Riječanka&svijet

14.03.2005., ponedjeljak


Nedjelja, malo drukčija
Napokon se osjeća dolazak proljeća! Danas je svanuo prekrasan sunčan dan, zatoplilo je. Doduše, puhalo je i to dosta jako, no tko više gleda u zube poklonjenom konju?
Sinoć sam legla relativno rano – nisam čak ni film uspjela odgledati do kraja. Zaspala sam čim sam glavom dotakla jastuk, a jutros oko 10 sati sam se probudila u istom položaju u kojem sam legla. To mi se dešava već drugu noć za redom.
Nakon toga su uslijedili pozivi – mamine prijateljice, uglavnom, pitaju za nju. Pa nekolicina mojih prijatelja i znanaca.
Već sam umorna od objašnjenja, od opisivanja toga što se i kako desilo…znam da ljudi imaju najbolje namjere, da im je stalo…no, svejedno, pomalo počinjem na zvuk telefonskog zvona dobivati urtikariju.
Ipak, nastojim biti maksimalno ljubazna prema svima, mame radi.

Kada sam napokon prestala telefonirati, obukla sam se i otišla po ćevape, pa u bolnicu. Pri tome sam mami zaboravila uzeti jogurte i pudinge iz njenog stana, pa sam se morala vratiti.
Kada sam došla u bolnicu, kod mame je već bila jedna njezina prijateljica.
Majka se oduševila ćevapima u lepinji (kajmaka nije bilo), sa guštom ih je pojela, no luka nije ni takla.
Svejedno, vidjela sam da joj danas nije nešto u redu. Kada joj nisam dala mira, pitajući je što je, udrila je u plač i rekla da joj je dežurna doktorica rekla da će poslije bolnice morati u starački dom! Wtf???!!!?? Kada sam odnijela baciti smeće, ta ista dotična je i mene na hodniku uhvatila u đir…znate, morati ćete se pobrinuti da majku negdje smjestite. A da? Zašto?…pitala sam. Pa, kaže ova, ona vam po cijele dane spava…a vi morate misliti i na sebe… Tko je sada ovdje lud??? Jesam li ja koga što pitala, za savjet ili pomoć? Je li nju netko pitao da misli za mene? Pa što da čovjek radi u bolnici po cijele dane nego da kunja? Vjerojatno bi je smjestili na psihijatriju da jurca po hodnicima.
Osim toga, djelujem li ja kao osoba koja ne brine o svojoj majci i koja nije svjesna da se mnogo toga promijenilo? Interesantno, moji kolege dociraju meni (ali onako, u rukavicama, kao-prijateljski), a što je sa onim jadnicima koji nemaju nikoga, koji su socijalni slučajevi…zašto se osobno ne angažiraju za njih, pronađu im smještaj u nekoj ustanovi, ili ih u krajnjem slučaju, ne smjeste kod sebe doma. Ova kolegica koja je meni sa velikim guštom rekla da moram misliti na sebe, kada sam joj rekla da ću majku uzeti k sebi u prvo vrijeme i da sam dogovorila već fizikalnu terapiju i tretman rehabilitacije…ma koga ona zavarava?
Danas živimo u vrijeme kada je nažalost, briga za drugoga, pa čak i najbližeg, motivirana isključivo koristoljubljem. Tržišna ekonomija i dohodovna orijentacija su vrijedne metode u ekonomiji, no u svakodnevnom životu i u slučajevima koji su od životne važnosti ne bi smjele uvijek i isključivo voditi glavnu riječ? Što je sa srcem..sa dušom? Imaju li i oni cijenu?

Ja moju mamu poznajem. Znam da je razmažena, da sam i ja malo tome kriva. I isto tako znam, da je ovakvu, pokretnu i zdravu duhom, iako sada uplašenu i ranjivu, smjestim u starački dom, time bih zapečatila njenu sudbinu…ona bi tamo u kratko vrijeme uvenula. Dokle god budem mogla, nastojati ću je poticati da bude što samostalnija, paziti je, češće boraviti kod nje, čak i pod cijenu da se ja osobno nečega odreknem…iako, moj je život u posljednje vrijeme vrlo rudimentaran. Privatnog života gotovo da nemam…ne, u biti ga nemam i točka. Ako odricanje znači da ću otići povremeno iz svog stana prespavati u njezin…pa neka, Silky je ionako naučen biti sam, pod uvjetom da su zdjelice pune.
No, ja sam i realna...ako shvatim da ne može biti sama, pobrinuti ću se da je smjestim tako gdje može dobiti najbolji mogući tretman. Ali…ne predajem se bez borbe!

Bila sam u bolnici do kasnog, uglavnom sam moju lastavicu držala u naručju i mazila, gladila je po leđima kao malo dijete, tako da ju je blues prošao, uvjeravala je da će sve biti dobro, da se ne uzrujava…čak su se i sestre raznježile, pitale da li nam nešto treba.
Kada sam se vraćala kući, na radiju je svirao TBF i “Nostalgična”…ima tamo jedan stih, koji kaže, ovako nekako…zašto svi dobri ljudi izvuku deblji kraj… Doista, zašto? Je li to znak da je krajnje vrijeme da se promijenim, postanem zločesta, opaka, zla? Uostalom, može li se to naknadno postati? A možda ja to u biti i jesam, samo se gledam u nekom iskrivljenom zrcalu u kojem ispadam dobra samo sebi, i nikome drugome?

Nije danas nigdje dobra nedjelja. U prometu opet ljudi ginu kao muhe…devetoro poginulih u Hrvatskoj danas. A Hrvatskoj iz Europe pokazuju figu…nećeš ući! Generalno, ostali smo pred vratima stajati kao mala djeca pogleda uperenog u slatkiše koje nikada nećemo zagristi. Tko je tome kriv, treba li se uopće to pitati, ili nam je sve jasno?
Nensi Brlek Blažević vratila se na Dnevnik, Vrdoljak je u “Dugoj, mračnoj noći” pretjerao sa scenom u kojoj Potočnjak skuplja dijelove tijela…a jedina je lijepa vijest da je Omara Portuondo nastupala u “Lisinskom”..u to sam ime stavila CD “Buena Vista Social Cluba” na player….
Za večeru sam si napravila jednu prekrasnu kombinaciju, koju toplo preporučam : narezala sam si par fetica domaćeg kulena i bananu na kolutiće. Okusi se prekrasno slažu i međusobno neutraliziraju – ljutost kulena sa slatkoćom banane. Sve sam popratila breezerom od ananasa. Uz kubansku glazbu i 25 stupnjeva u stanu, jedino što nedostaje je jedan hot komad, heheh…
Sutra počinje novi tjedan…što će nam donijeti, saznati ćemo uskoro…


- 00:36 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>