28.02.2005., ponedjeljak
Sve što žene vole
Nakon što sam proteklih nekoliko postova posvetila gorućim temama u našem društvu, pri čemu sam izgleda dobrano protalasala neke mirne i učmale vode, izazvala poneko padanje maski i još puno toga, odlučila sam poslušati dobronamjerne (a kakvi bi drugi bili, molim vas lijepo) savjete nekih od mojih komentatora i posvetiti se onim temama koje se priliče meni kao ženi...ženskim radostima, poznatim pod prozaičnijim imenima : kuhanje, pranje, čišćenje. Nažalost, ne mogu pisati iz prve ruke o odgajanju djece, jer svoje nemam, iako nisam baš totalna neznalica ni po tom pitanju.Eeee...ako ste mislili da će ovo biti miran post, bez skandaliziranja i provokacija – moram vam samo reći tri riječi : prevarili ste se! Krenimo od početka, od samih žena. Ako pretpostavimo da je pola čovječanstva ženskog spola, onda nas ima oko 2,5 milijarde. I, što će mnoge «iznenaditi» gotovo je svaka od nas različita i drukčije od ostalih, ma koliko nas pokušavali kategorizirati u grupe i kategorije, tipove, podtipove i skupine. Ipak, imamo i nešto zajedničko : XX par kromosoma, maternicu koja nam omogućuje da dajemo novi život...i muškarce. Koje volimo, mrzimo, trebamo, želimo...koji nam počesto idu na živce, koji nas ranjavaju, ostavljaju na cjedilu, ostavljaju, zlostavljaju...no, bez koji nam život ne bi bio potpun, i bez kojih u biti, i ne bi bile žene. Naravno, pišući ovo, svjesna sam da na sebe navlačim potencijalni bijes radikalnih feministica i žena homoseksualnih sklonosti. E sada dolazim do onoga što me potaklo na ovu temu. Pitam se, vrlo često, a pitam i ostale oko sebe : koliko mi uopće poznajemo muškarce i koliko poznaju oni nas? Moj vlastiti odgovor se tijekom godina nekoliko puta drastično promijenio, oviso o životnoj fazi u kojoj sam bila. Ja, kao i većina mojih prijateljica sam prototip onoga što mnogi zovu (a u krivu su, uvjerena sam) ženama koje muškarcima nabijaju komplekse. Naime, obrazovana sam, samostalna, financijski neovisna, uspješna u poslu, imam visoki nivo samopouzdanja baziran na poprilično dobrom izgledu, kojeg ostvarujem uz pomoć birane kozmetike i krpica. Osim toga, vrhunski sam educirana po pitanju muškaraca i seksa – naime, redovito čitam Elle i Cosmo! Naravno, imam i nekih određenih osobnih iskustava na tom polju...no, o njima radije sada ne bih, a moj seksualni život i nije tema ovog posta (što ne znači da neće nekog od budućih). Moj način života sam birala sama i za ničim ne žalim. Mogla sam izabrati udaju i obitelj, izabrala sam karijeru i single život. E, pa ja takva kakva jesam, bila sam jučer, zajedno sa tri moje frendice na jednom tulumu u Istri. Da ne ulazim u nebitne detalje, to je bio jedan, nazovimo ga poprilično high society event (jeste li primjetili kako se ova riječ u posljednje vrijeme učestalo koristi?), u biti jedna poslovna prezentacija, na kojoj su najmanje bili zastupljeni ljudi iz te struke, a zbio se u jednom poznatom restoranu. Uglavnom, bilo je dobrih primjeraka oba spola, umotanih u zvučne i šuškave krpice, jelo se i pilo fino i prefino, i...puno gledalo, procjenjivalo, opipkavalo teren. Naš prigodni kvartet je u dobroj maniri Sex&cityja bio sociološki različit – bile smo zastupljene single žene, udata majka i cura u stabilnom suživotu sa svojim partnerom. I, kao takve, pasle smo pogledima po prigodno izloženim mužjačkim primjercima. Nakon cjelovečernje zabave, koja je potrajala do jutra, i o kojoj vam baš namjerno neću odati pikantne detalje...a bilo ih je, hehehe...prilikom povratka smo zajednički izelaborirale cijeli životni sukus četrdesetogodišnjakinja u Hrvatskoj na početku 21.stoljeća. Dakle, krenimo redom. Prvo, onaj tko tvrdi da godine nisu važe, najvjerojatnije je star. Mlađi muškarci su zakon! Zgodni, čvrstih tijela, koja obećavaju nadprosječni performance u krevetu. Nas, naime ne treba zadivit plaćanjem večera u dobrom restoranu ili poklanjanjem kozmetike ili parfema – mi to činimo same! Nas se može zadiviti suptilnom pažnjom, finim erotskim zavođenjem, na način da možemo naslutiti da nas čeka nešto što kod kuće ne nalazimo... Drugo, seks je daleko najbitnija tema o kojoj žene pričaju, nakon kozmetike, mode i tračanja prijateljica. O pozama, tehnikama, veličinama, duljinama, trajanju...pri tome vrlo dobro znamo što, kako i koliko hoćemo i želimo. I da, loše fuckere ocinkamo odmah jedna drugoj...dobre nekako nerado preporučujemo frendicama, ili se to meni samo tako čini. Nadalje, prevara nije više ono što je donedavno značilo kraj veze. Postale smo tolerantnije, češće opraštamo prevaru ali je češće i činimo (naravno, ovo je vrlo individualno, i apsolutno neznanstveno zaključivanje, no bazirano na našim cjelovečernjim zapažanjima). I za kraj, svoje muškarce poznajemo puno, puno bolje nego što oni to misle..to se ne odnosi samo na muškarce sa kojima smo u vezi, već i na suradnike na poslu...i uopće ne prežemo od toga da naša saznanja koristimo na sve podle, pokvarene i ilegalne načine. Ipak, vrhunac naših zapažanja je bio – nikad i nitko nam neće oduzeti ono što najviše volimo : kućanske poslove! Koliko god se trudile, koliko god nam naši muškarci pokušavali oteti zadovoljstvo pranja, čišćenja, spremanja i peglanja...neće moći! To je naše i točka! Možemo mi mahati diplomama, doktoratima, znanstvenim radovima, kupovati kozmetiku i prekrasne krpičice i cipelice koje koštaju prosječni BDP nekoliko afričkih zemalja, nema onoga tko će nam oteti zadovoljstvo pranja WC školjke i ribanja kade. Iako si mnoge od nas već mogu priuštiti povremenu spremačicu, kad-tad moramo navući rukavice na manikirane ručice sa najnovijim gelatinsko silikonskim umjetnim noktićima....i počistiti kadu, WC, umivaonik, sudoper ili štednjak, nakon što su naši dragi muškarci plivali u kadi, promašili školjku i naravno pogodili dasku, brijali se ili pokušavali nešto skuhati.... Nakon tako burne i nadasve edukativne noći, što mi je preostalo nego da ovu nedjelju provedem u krevetu. Gotovo mi je to i uspjelo, da mi nije oko 14 sati zvonio telefon. Zvala je susjeda, zaurlala na uho...diži se, nosim ti frišku sarmu i vruće buhtlice! Tako da sam bila pošteđena kuhanja. No, ostalih radosti nisam...čišćenja kupatila, što me opet, ne bez nostalgije, vratilo u prethodnu noć. Štogod mi mislile o Domestosu, ipak najbolje skida kamenac sa WC školjke! |
26.02.2005., subota
Malleus Maleficarum
Malleus Maleficarum, ili Vještičji malj, jedna je od najmračnijih i najsramnijih knjiga u povijesti čovječanstva, prvenstveno zbog svog pogubnog utjecaja na život u Srednjem vijeku. Publicirana je 1486.godine u Kölnu, u Njemačkoj, a autori su joj James Sprenger i Heinrich Kramer. Služila je Inkviziciji i inkvizitorima kao vodič u prepoznavanju, suđenju i kažnjavanju vještica. U njoj su u detalje opisani vještice, vještci, Vrag, ponašanje vještica, obredi i čaranja koje su vještice provodile. Temeljito su navedena pitanja i odgovori na njih koji su služili za detekciju vještica, postupci dokazivanja krivice, te načini smaknuća.Malo je primjera u povijesti poput ovog, gdje je pismenost i knjiga izvor zla koji se tijekom stoljeća poput kuge proširio Evropom. Ova knjiga i tvrdnje iznesene u njoj postale su standard koji je običnu zabludu i strah uvjetovan neznanjem pretvorio u bespogovornu istinu, koja je tijekom 250 godina koštala života gotovo 9 milijuna žena i muškaraca. U njoj navedene metode prepoznavanja i kažnjavanja vještica su na lomače i vješala odveli sve one koji su se svojim mišljenjem, izgledom, ponašanjem razlikovali od okoline. Postala je legalno sredstvo kojim se kažnjavalo drukčije mišljenje ili kojim se nekog tko jednostavno drugome iz nekih ponekad nebitnih razloga nije bio simpatičan, eliminiralo bez suvišnih «zašto». Malleus Maleficarum je najeksplicitniji primjer što netolerantnost u društvu može učiniti i koji su njezini pogubni učinci. Danas, kada smo zakoračili duboko u Svemir, kada nam ni udaljeni planeti nisu više nedostupni, nismo ni svjesni koliko je lov na vještice i dalje prisutan među nama. U svim segmentima života. Pa i ovdje na blogu. Prema teoriji o evoluciji, evolucija sama po sebi će prije ili kasnije dovesti do svog obrata, deevolucije, u biti regresije. Da li se to počelo već dešavati u društvu? Kreću li kola pomalo nizbrdo. Prema humanističkim, homocentričkim teorijama društva, čovjekova potreba za izdvajanjem iz mase tjera ga da poduzima postupke (što je u samoj svojoj biti pozitivna pojava) koji će ga učiniti drukčijim od ostalih. Akcija koju poduzme može biti dvoznačna – pozitivna, koja mu donosi izvjesnu dobit, prednost, pozitivni pomak, ili pak negativna, koja ga može dovesti do uništenja. Pri tome imaju nemalu važnosti i neke druge činjenice, kao na primjer reakcija mase na potez pojedinca, koja može biti afirmativna ili negirajuća. Ovisno o masi, taj jedan pojedinac koji je iskočio iz nje, može postati njezin vođa ili njezina žrtva. Ili pak masa može biti indiferentna. O ovome bi vam sociolozi mogli reći puno više, bolje i kvalitetnije od mene. No, ono što želim reći i što dovodi u vezu djelo iz naslova je, da je masa u principu uvijek sklonija konzervativnijoj reakciji, nastoji sve svesti na «stady state», stanje mirovanja. No, kada je masa, ili u našem slučaju, društvo, posebno zahvaćena negativnim stremljenima, kada je jako «uzburkana», kada je puna frustracija i nezadovoljstava, kao što je bilo to u Srednjem vijeku, kada je život bio nesiguran, težak, pun gladi i boleština, ratova, otimačina...tada je masa/društvo posebno osjetljivo na neke pojedince koji su drukčiji, koji razmišljaju drukčije...društvo na promjenu reagira strahom, neazumijevanjem i odbijanjem...koji rezultira agresijom i progonom tih novih, drukčijih pojedinaca. To je vrijeme kada je nastao i počeo djelovati Malleus Maleficarum. Poput drugih požara, i takav požar u masi se rado otme kontroli. Posljedice su znane...milijuni nevinih žrtava. Holokaust je samo malo modernija verzija onog što je u Srednjem vijeku prouzročilo ovo djelo. No, varate se ako mislite da smo sigurni. Malleus Maleficarum nikada ne spava. U nekom drugom obliku, na drugi način, ponovno jaše...ponovno se traže oni koji ne razmišljaju poput nas, koji su desniji ili lijeviji, koji su zagovornici prava na pobačaj, na potpomognutu vantjelesnu oplodnju. Neke nove vještice su feministice, vjeruju u ravnopravnost spolova, slobodu govora, slobodu ispovjedanja vjere i pravo na ateizam, zagovaraju pravo na istospolnu ljubav, vjeruju u brak kao instituciju koja nije dana od Boga već od Ljubavi, u kojoj nije neophodno da Ona bude žena, a On muškarac. Neki novi Sprengeri i Krameri ne žele prihvatiti da su svi ljudi jednaki bez obzira na vjersku, rasnu i ideološku pripadnost. Njima se ne sviđa čuti ili čitati drukčija mišljenja od svojih. Svoje sumanute ideje vješto umataju u društveno prihvatljiv sjajni papir domoljublja, bogoljublja i lažne prosvjećenosti, brige za moral i ćudoređe, «toleranciju» i opću dobrobit svih... Kažu da je Povijest učiteljica života. No, znano je da su učitelji u našem društvu obezvrijeđeni i njihov se trud dovoljno ne cijeni. Tako da vrlo često ne naučimo lekciju, što kasnije gorko plaćamo. Netolerancija i neuvažavanje drugih i drukčijih od sebe je u našem društvu, koje si laska da je kršćansko i demokratsko, stalno prisutna. U obliku objavljivanja listi homoseksualaca, povika na nositeljice krznenih bundi, diskriminacije malih Roma u školama, korištenja termina «Srbin» u pejorativnom smislu, želje ka ukidanju prava na pobačaj i umjetnu oplodnju, harangi na političke neistomišljenike, kidanja protivničkih plakata, bušenja guma, do povika i riječi mržnje na raznoraznim forumima, pa i ovdje na blogu. Čega i koga se bojimo? Jer, ne zaboravimo, u osnovi svakog progona i iracionalne mržnje ka drukčijem je strah. Postavljanje same dijagnoze je samo prvi, no bitan korak do izlječenja. Spremaju li se to nama u bliskoj budućnosti lomače i galge? Kako se boriti protiv takve perspektive? Što i kako učiniti da nam neki novi Malleus Maleficarumi ne postanu vodilje kroz život? |
25.02.2005., petak
Par riječi o blogodemokraciji i blogoterorizmu
Svi koji redovito čitamo našeg dragog Kemoterapiju, a i oni drugi, koji su ovdje samo u prolazu, mogli su na naslovnici bloghaera pročitati kako će naš šef i još dvoje blogera biti gosti u petak ujutro na HTV-u u emisiji «Dobro jutro, Hrvatska» gdje će se govoriti o blogu i blogerima u Hrvata.Što nije za zanemariti. U nepunih deset mjeseci postojanja blogahaera, ovaj je site postao respektabilni dio cyber zajednice kod nas, ali i u širim razmjerima. Ovdje ima članova i iz susjednih država, a i nemali broj blogera koji više ili manje redovito pišu rasut je širom planeta. Kako se ja osjećam djelićem našeg blogovskog svijeta, sve ovo me čini ponosnom, i vrlo rado ovaj uspjeh smatram i mojim uspjehom. Blog je moderni komunikološki fenomen, njegovim postojanjem pomiču se granice cyber komunikacije. Budući da je izvorni pojam weblogg ili online dnevnik odavno prerastao sam sebe, blogovi su sve više otvoreni tip komunikacije, u biti vrsta publicistike u kojoj autor poput kolumniste iznosi svoje mišljenje o raznim fenomenima i događajima iz društva u kojem živi. No, tu nailazim na prvi trn u idiličnoj slici bloghaerskog ružičnjaka. Jesmo li mi, u Hrvatskoj doista dovoljno zreli da prihvaćamo tuđa mišljenja, pa i u ovom blogovskom obliku? Da li smo u stanju pročitati nešto sa čime se ne slažemo, bez da nam ne skoči tlak u crvenu zonu i ne poželimo, prema našim uobičajenim balkanskim manirama, šakom i ostalim čvrstim argumentima autora uvjeriti da je u krivu? Prema nepisanim pravilima blogovske demokracije, sadržaj bloga ne bi smio vrijeđati ostali blogosvijet na način da namjerno širi vjersku, rasnu i spolnu netoleranciju. Kako je ovaj pojam poprilično širok, definicija blogopristojnosti se svodi u principu na to da blog ne bi smio biti mjesto na kojem se nekoga napada i vrijeđa. Ipak, blog je privatan i osoban, i kao takav ne može i ne bi trebao biti uvijek objektivan. Blogoautor na njemu treba zastupati svoja osobna mišljenja, koja se mogu ali ne moraju poklapati sa onim društveno prihvaćenim, «ispravnim» a ni prevladavajućim. Blogoposjetilac isto tako ima svojih prava. Pravo da neki blog ne čita, da klikne onaj bijeli iksić na crvenoj pozadini u gornjem desnom kutu. Pravo da moj blog, ako mu se ne sviđa ili ako mu se gadi, ne posjeti nikada više. Isto tako, ima pravo da mi to napiše, da komentira moj blog, da se ne slaže sa mnom. No, nitko, ali baš nitko nikome ne daje pravo da na nečijem tuđem blogu provodi svoju volju, blogoterorizira blogovlasnika i ostale čitače, kao što posljednjih dana na mom blogu jedan nebloger, jer je to jedini adekvatni termin za njega, to pokušava učiniti. Štoviše, spamira mi komentare odlomcima jednog ugaslog isto tako blogonasilničkog bloga u kojem se drvlje i kamenje baca na pobornike prava žene na pobačaj. Ja sam oduvijek bila osoba koja svoje stavove i mišljenja o nekim javnim temama nije krila. Nemam ni razloga, odgojena sam u demokratskom duhu, polemika mi nije strana. Svojim stavovima nikoga ne vrijeđam ni ne ugrožavam. No, nikome ne dozvoljavam da me terorizira, da u mojoj kući, a ovaj blog je moj dom, čini ono što ga volja. Kada mi Jehovini svjedoci zvone na vrata i pokušaju me preobratiti i nude mi za čitanje «Kulu stražaru», ja ih pristojno ali odlučno odbijem i ne puštam u stan. Isto činim kada mi ovdje netko nasilan i nepristojan pokušava promjeniti stavove, pri tom krajnje bezobrazno, nekulturno i mačistički šaljući me u kuhinju, nazivajući me glupom i sipajući slične komplimente... Moj stav o pobačaju je jasan – zagovornik sam prava žene na izbor. Međutim, proliferi, protivnici abortusa, ovdje se ne ograničavaju na imanje drugog stava već se koriste nasilničkim metodama. Znamo da su u Americi prolife aktivisti učinili mnoga zla, uključujući ubojstva liječnika koji čine abortuse pa i žena koja su abortirale. No, zar doista želimo dozvoliti da i blogosfera postane poprište takvog nasilja? Znači li to da i ovdje, na blogu, moramo strepiti od onih koji imaju drugo mišljenje od nas? Moramo li dozvoliti da svaki necivilizirani nasilnik blogoterorist piše ono što želi i koliko želi na našim vlasititim blogovima, u našim komentarima? U real lifeu postoje neki zakoni koji se moramo pridržavati, ukoliko ne želimo doću u sukob sa sistemom. Ako netko nasilno uđe u tuđi stan, to je provala, i kao takva, kažnjivo djelo. Znači li to da se cyber svijet pretvara u alternativni real life za isfrustrirane i iskompleksirane nedorasle individue, koje, nemajući drugog načina ispoljavanja svojih frustracija, ovdje pokušavaju napraviti svoje carstvo? To može voditi jedino u blogoanarhiju, koja je početak kraja...a to nitko ne želi. Stoga, poručujem ovom i njemu sličnim neblogerima : dosta je bilo! Ja svoj blog ne dam! A vi? UPDATE 1. u 23:36: Kako se mnogi ovdje a i drugdje pozivaju na Hipokratovu zakletvu, a pri tome većina nema čak ni najblažu predodžbu o tome što u njoj stoji, evo je ovdje : U času kada stupam medju članove liječničke profesije svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvati ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoj poziv ću obavljati savjesno i dostojanstveno. Najveća briga ce mi biti zdravlje mog bolesnika. Poštovati ću tajne onoga tko mi se povjeri. Odrzavati ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije lliječničkog zvanja. Moje kolege ce biti braća. U vršenju duznosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri, vjera, nacionalnost, rasa, politička ili klasna pripadnost. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog početka. I pod prijetnjom neću popustiti da se iskoriste moja medicinska znanja, suprotna zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno pozivajući se na svoju čast. UPDATE 2. next day u 12.19 : A za sve zgrožene moraliste koji me nazivaju licemjernom, jer, kao usudila sam se napisati tekst o civilizaciji i toleranciji na blogu a smatraju da sam BAŠ JA netolerantna i necivilizirana u svojim komentarima, i za to nalaze argument u mom komentaru na jednom drugom blogu, u kojem ja navodno vrijeđam lik i djelo dotične blogerice, ja ovdje copy-pastam taj isti inkriminirani komentar, s time da preporučujem čitanje posta na koji se komentar odnosi kao i ostalih komentara: # Pegy,kada si već takva frajerica, iako ja sumnjam da si frajer (ako se bogoslove ili pedofilne mlade prištave isfrustrirane svećenike homoseksualnih skolonosti koji nemaju petlje izaći sa svojim sklonostima na vidjelo, mmože frajerima uopće nazvati), onda slobodno napiši da sam JA autorica citata koji uopće nisu sporni. I dalje mislim sve što sam napisala i iza toga stojim. Moj je stav, mišljenje, ideja ili kako god nazvala, da ti i tebi slični, uključujući debele pervertite i pedofile iz HBK, nemate apsolutno nikakvog prava djecu začetu i rođenu uz pomoć asistirane oplodnje in vitro, djecu za čiji su život roditelji prolili more suza i potrošili brda novaca, ne žaleći truda...da takvu djecu nazivate stvarima i freakovima. Obični licemjeri, farizeji, eto što ste. Otkud vam moralno pravo da procjenjujete tko i zašto čini abortus i iz kojih pobuda. Što vi činite da pomognete mladoj curi od 16 godina koja se seksala, tako je...i pri tom uživala, pa ostala trudna jer je npr.prezervativ pukao? I kojoj će dijete značiti prekid školovanja i snova o nekom svrhovitom životu. Ili udatoj ženi majci dvoje djece čiji muž ne radi a ona je na minimalcu..koja jedva krpa kraj sa krajem, i kojoj bi treće dijete značilo upitnu egzistenciju za cijelu obitelj? Je li ćete vi, vrli proliferi pomoći toj curi i toj ženi? Ili ćete je sa oltara proglasiti griješnicom jer je uživala? Seks radi prokreacije...činite li i vi to? Guze malih ministranata nisu maternice. Prema tome, tko je bez grijeha, neka pravi baci kamen...poznat citat? No, mislim da se ne odnosi na vas. Moraliziranje demagoškog tipa...to je ono što vam ide. Začuditi ćete se, vrli mladi katolički muži i žene...ja sam protiv pobačaja kao metode kontracepcije. No, vrlo sam ZA kontracepciju, jer roditi djece koliko Bog dade nije više izvedivo ni u Kini, ali i ZA pobačaj kao mogućnost izbora. I to je samo i jedino pravo ŽENE. A što se tiče "umjetne oplodnje", sve su rekli već pametniji od mene. I jedino što vi i vama slični možete učiniti, je da se duboko ispričate takvoj djeci i njihovim roditeljima, koji su milijun puta veći katolici i draži Bogu od vas. A sada, slobodno me brišite, bacajte po meni drvlje i kamenje....ništa od vas me ne može ni iznenaditi ni uvrijediti. Ja se ispod svog mišljenja potpisujem uvijek. (Riječanka 17.02.2005. 20:50) |
23.02.2005., srijeda
O čedomorstvu i postpartalnoj psihozi
Ne znam zašto, da li zbog ove južine pomiješane sa povremenim snježnim olujama, netom prošlog Punog mjeseca ili winter-blues depresije, u našim krajevima je posljednjih dana naročito pogodno tlo za kriminal raznih vrsta. Jučer je naoružani divljak upao na sjednicu riječkog gradskog Poglavarstva, zatočio prisutne i tražio zadovoljštinu.Danas poslijepodne i navečer se na Netu i TV-u mogla čitati i čuti vijest o čedomorstvu u Puli. Iako je izraz bio puno eufemističniji – pronađeno mrtvo novorođenče. Kako da ne! 24-godišnjakinja je tajeći trudnoću od okoline, sama rodila doma, i nitko ne bi ništa znao da se Providnost nije umiješala, u vidu atonije maternice i krvarenja poslije poroda, zbog čega se, u strahu za svoj život, javila ginekolozima. Koji su naravno, odmah shvatili da je netom rodila. Nakon toga, vrla nam Policija u kući gdje je dotična živjela s roditeljima (sic!) nalaze u smočnici u torbi zamotano mrtvo novorođenče. Kažu, ne vide se tragovi nasilja, a beba je donešena, zrela za život. Ne zna se da li je mrtva rođena ili je umrla nakon poroda. Ne mogu, a ne primjetiti blagonaklonost medija prema jučerašnjem nasilniku i današnjoj čedomorki. Jer, žena je definitvno čedomorka, čak i ako dijete nije zagušila ni izbola nožem, a zašto to mislim – pojasniti ću kasnije u tekstu. Na Dnevniku HTV-a reporterka ide tako daleko, da čak spominje kako je, doduše, kazna za čedomorstvo 1-8 godina zatvora, no kako su žene, citiram, tijekom poroda i neposredno nakon , neuračunljive, pa sve dolazi u pitanje. Molim???? Trudnoća i porod su posebna fiziološka stanja, u kojima se zbog velike koncentracije hormona trudnoće u krvi majke doista javljaju nekakve promjene i psihičkom statusu, no ja ne znam nijednog psihijatra (a znam ih dosta) koji bi trudnicu ili rodilju samo zbog trudnoće odnosno poroda proglasio neuračunljivom. Postoji i bolesno stanje, tzv.postpartalna psihoza – psihički poremećaj ili bolest, koja se manifestira neadekvatnim reakcijama majke na dijete i činjenicu majčinstva. Simptomi postpartalne psihoze mogu biti različiti, od pretjeranog straha, nesanice, razdražljivosti, osjećaja nesposobnosti da se brine za dijete, depresije, a može doći i do suicida pa i infanticida. No, oni nastaju neko izvjesno vrijeme nakon poroda, nakon nekoliko dana, tjedana ili mjeseci, dakle, ne neposredno poslije ili za vrijeme samog poroda.Mnogo je poznatih slučajeva ovog oboljenja, među kojima i slučaj manekenke i modela Elle McPherson. No, kako svaki naoružani luđak i nasilnik ne boluje od PTSP-a, tako ni svaka čedomorka ne boluje od postpartalne psihoze. Niti svaka postpartalna psihoza dovodi do ubojstva novorođenčeta. Naime, postpartalna psihoza nastaje iznenada, najčešće kod mlađih rodilja koje su rodile željno dijete, dobro situiranih, koje nisu svoju trudnoću skrivale... Zašto mislim da je ova 24-godišnjakinja čedomorka? Prije svega, trudnoću je skrivala, nije se kontrolirala, pa i ako je došlo do smrti djeteta u maternici, kriva je...nije se brinula za dijete, nije ga željela. Ne bi li u tom slučaju bilo poštenije da je napravila pobačaj, pitam se? Sam porod kod kuće, u samoći, bez ičije pomoći isto tako govori u prilog tezi da nije željela dijete, i da je pomno planirala. Novorođenče ne treba «ubiti» na drastične načine..dovoljno je ne podvezati pupkovinu, i ono će iskrvariti, ili mu ne očistiti nos i usta od sluzi, neće moći disati... Kao i mnoge druge, i ova ubojica će se izvući...uz uspješnog odvjetnika i dovoljno novaca. Do iduće prilike...naime, u literaturi stoji da su čedomorstva često recidivna...a i u našim crnim kronikama se povremeno nađe slučaj kao nedavni u Zagorju, gdje je nađeno u septičkoj jami nekoliko leševa novorođenčadi koje je jedna te ista «majka» nakon poroda ubijala i bacala u spetičku jamu.... A sada da sebe i vas nešto pitam...znate li koliko ovakvih slučajeva uspije «proći»? Koliko majki ubije svoje dijete, zakopa ga ili baci u kontejner, a tijela se nikada ne nađu? Vjerojatno mnogo... Prije dosta godina, kada sam radila na Hitnoj pomoći u Istri, bio je tijekom jedne ljetne noći poziv da se dođe hitno u bungalov jednog turističkog naselja jer je turistici iz Češke jako loše, boli je trbuh. Kolegica koja je otišla, mlada tek zaposlena liječnica, našla je na krevetu zgrčanu ženu kojoj je nešto virilo izneđu nogu. Stavila je ženu na nosila i dovela je u stanicu. Ženi je između nogu virila izokrenuta maternica! Ja sam rekla kolegici..to je prolaps uterusa, ona mora da je rodila! No, žena je negirala. Otpremili smo je na ginekologiju i javili policiji. Nakon desetak sati, policajci su mi donijeli nekakav najlon koji su pronašli u kupaonici bungalova. U njemu je bio lijepi veliki dječak, donešen i zreo, već u početnom stanju raspadanja, mrtav više od 15-ak sati...pupak je bio nepovezan, a na bedru su se vidjela dva uboda nožem. Obdukcija je pokazala da je dijete bilo rođeno živo jer je u plućima nađen zrak, a umrlo je od iskrvarenja što kroz pupkovinu što zbog uboda u femoralnu arteriju. Otac je policiji priznao da su došli u Hrvatsku roditi skrivećki i riješiti se bebe...nitko ne bi našao tijelo koje su planirali raskomadati i baciti u kontejner restorana među kuhinjski otpad. Da nije došlo do komplikacija poroda, nitko ne bi ništa ni doznao, kao i u ovom slučaju iz Pule... Zbog čega se to dešava? Ponajmanje zbog postpartalne psihoze. Neželjenih trudnića je bilo i biti će uvijek. Žena će uvijek iznaći načina da se riješi neželjenog djeteta. Sjetimo se samo priča o iskopinama ispod samostana redovnica u Veneciji, pa i u Zadru, gdje je nađeno na stotine dječjih kostura. Ako ne može, ne smije ili ne želi pobaciti, svaka žena koja je to naumila, riješiti će se djeteta na drugi način...ostaviti ga negdje ili ubiti. Naravno, reći ćete, takva žena nije «normalna». A koji je kriminalac ili osoba devijantnog ponašanja «normalan» prema definiciji normalnosti koja znače prihvaćanje i pridržavanje društvenih normi ponašanja. No, «nenormalnost» u ovom slučaju ne znači i neuračunljivost... Jedno je sigurno..ako se zabrani mogućnost legalnog prekida neželjene trudnoće, ovakvih će strahota biti još i više. E, sada, reći će mnogi...i abortus je ubojstvo. Odgovor je da, ukoliko za početak života smatramo začeće, i ne, ukoliko kao početak života smatramo trenutak kada je plod sposoban za samostalni život. I ja, kao i većina mojih kolega skloni smo ovoj drugog definiciji. Meni je daleko veći zločin dovesti dijete do mogućnosti samostalnog života i onda ga ubiti nego pobaciti plod koji još nije sposoban za život. No, to je individualan stav... Ja sam za prevenciju – kontracepciju...kada nema neželjene trudnoće, nema ni pobačaja ni čedomorstva...Jer, nemojmo se zavaravati..seks je potreba, zadovoljstvo i prekrasna stvar. Odričemo se i previše toga u životu, zašto se odreći seksa? No, kao i u svemu, i u seksu treba uključiti povremeno i gornju glavu...da bi izbjegli kasniju glavobolju, očaj, suze i srušene snove.... Priroda kao i društvo nije uvijek ni pravedna ni fer. S druge strane, koliko ima žena koje iz raznih razloga ne mogu postati majke, koje čine sve da zatrudne, i kojima je jedini izlaz asistirana izvantjelesna oplodnja, ili pak usvajanje. No, isto to naše licemjerno društvo koje će osloboditi ovu čedomorku krivnje i «kazniti» je prihijatrijskim vanbolničkim liječenjem, naravno na račun nas, poreznih obveznika, one druge žene koje očajnički žele postati majke, okrutno će onemogućiti, zabranom umjetne oplodnje i otežanim režimom usvajanja djece. Naravno, uz blagoslov sveprisutne i u sve miješajuće se Crkve. Nije li i vama, kao i meni, pomalo mučno od svega ovoga? |
22.02.2005., utorak
O porezima, pravu i pravdi...
U svim medijima se danas može čuti i čitati vijest o upadu naoružanog divljaka na sjednicu riječkog gradskog Poglavarstva, koji je naoružan bombama i kalašnjikovim tražio da se riješi njegov problem ili će poubijati sve u prostoriji.A problem je u tome što njegovo zemljište u Srdočima spada u tzv.zelenu zonu u kojoj ne može dobiti građevinsku dozvolu. Pa sada traži od grada dozvolu za građenje ili zamjenski stan i poslovni prostor. Logično, reklo bi se, pod nekim uvjetima. Jedan od njih na primjer, bio bi da je zemljište kupio ili dobio od Grada. Ali nije. Zemljište je kupio od privatnog vlasnika, mjesec dana nakon što je proglašeno zelenom zonom. Drugim riječima, prevario ga je onaj tko mu je tu zemlju prodao. Pa je sada od oružjem odlučio ispraviti krivu Drinu! E, pa dosta mi je takvih nasilnika. Osobno, žao mi je što je nasjeo, no sam je kriv..što nije provjerio tu česticu prije kupnje u katastru i urbanističkom planu? Ja kada sam kupovala stan, ne bi bila mogla dobiti kredit bez da je stan kojeg sam htjela kupiti sagrađen sa građevinskom dozvolom, na legalnoj parceli, i bez da je etažiran. Dakle, ja i meni slični smo budale, jer smo prije kupnje izgulili džonove na cipelama provjeravajući sve papire? Pravo i pravda nisu uvijek isti. Vrlo često su dijametralno suprotni. No, kada se takvo nešto desi, nema druge nego tužiti krivca sudu i čekati razvoj događaja. Ako smo pravna država, a kažu da jesmo. Jer, gdje bismo došli kada bi svatko uzimao sebi za pravo da bude i sudija i krvnik? Ovaje divljak je bio nezadovoljan pa je htio poubijati gradske čelnike. Neki drugi će revoltiran što ne može dobiti kredit poubijati pola banke. Treći će upasti u bolnicu i poubijati sestre i doktore jer mora na operaciju čekati nekoliko tjedana...i tako redom...posmicati sve i svakoga tko nas ružno pogleda, za kojeg mislimo da nam je učinio nešto krivoga.... I onda će se vaditi na PTSP, na status branitelja...i proći lišo. Ma stanite malo! Svi moji kolege kirurzi su bili branitelji, na Ličkom ratištu, na prvim linijama su krpali ranjenike. A ja sam dan i noć radila ovdje umjesto njih. Moj je dragi prijatelj i kolega dr.Jurica Ivko, sa kojim sam išla u srednju školu poginuo u Oluji kada je granata pogodila sanitetsko vozilo, nekolicina mojih kolega doktora je ranjena, jedan moj kolega kirurg je bio zarobljenik u Kninu ...tisuće i tisuće branitelja je prolazilo golgotu...i najvećoj većni njih ni na pamet ne pada uzeti oružje u ruku i istjerivati pravdu. A ne cvatu im uvijek ruže, masa njih je bez posla, bolesna... No, tu i tamo se nađe netko «lukav» koji odluči iskoristiti situaciju i klimu koja vlada. A koju su političari poput Ko(koš)sorice i njenih pajdaša kreirali : da bi sebe promovirali, idu niz dlaku nasilnicima koji sramote poštene branitelje, koji su se ujaslili pored korita u raznim braniteljskim udrugama, busaju se u prsa svojim invaliditetom koji su većinom stekli kada su se pijani sjurili u jarak pri povratku iz birtije, i prijete pobunom ako se Gotovinu otpremi u Haag. Za razliku od njih, oni pravi branitelji, pravi invalidi i oboljeli od PTSP, nemaju vremena za politikantstvo. Poznajem jako mnogo njih, u tu grupu spadaju gotovo svi moji prijatelji...šute, rade, brinu se za svoje obitelji, i sasvim im je normalno da se za svoju egzistenciju moraju brinuti sami i da im ništa neće pasti sa neba na tanjur. Povremeno dolaze k meni da im izvadim pokoji preostali geler iz noge, leđa...U rat su išli jer su znali da se mora, i nije im bilo teško. I da je potrebno, opet bi... No, rat je završio, živjeti se mora dalje. A nasilnici, poput ovog riječkog, nisu adekvatno kažnjeni. Podigne se protiv njih prijava, oni donesu potvrdu da su bolesni...i pojeo vuk magare. Pri tome se zaboravlja da je PTSP kratica od postraumatskog stresnog poremećaja. Dakle, i Obersnel može mirne duše oboljeti od njega, jer je danas doživio traumu, a i stres zbog nje...i uskoro i on naoružan negdje upasti i napraviti isto...i tako u krug. Sve dok se zakon ne bude strogo provodio, dok takvi revolveraši ne dobiju kaznu od nekoliko godina bezuvjetnog zatvora, dok Policija i zaštitari ne budu radili svoj posao, nikada ništa od Hrvatske. U međuvremenu, nama ne preostaje ništa drugo nego plaćati porez državi i hraniti taj i takav, tromi i manjkav državni aparat. Do kraja ovog mjeseca treba predati porezne prijave. Kako ja plaćam porez po najvišoj stopi, sa najmanjim osobnim odbitkom, a imam kredit za prvu i jedinu nekretninu, a i životno osiguranje, imam osnova za povrat poreza. Zato ovih dana skupljam raznorazne porezne kartice, potvrde i formulare, koje moram odnijeti prijateljici koja je knjigovotkinja, da mi sastavi prijavu poreza. Ne želim ovoj i ovakvoj državi prepustiti ni lipu koju sam preplatila...da s njom plaća ovakve divljake i nasilnike i smrdljive huškačke političare tipa Suzane-Paštete? No way...radije ih prokockam, iako je svima poznato da nisam baš neki kockar od formata. Eto, snijeg se otopio. Nekih većih problema nije bilo, nisam imala ni jednog pacijenta koji je pao na snijegu ili se na neki drugi način povrijedio. Radila sam danas do kasna, nije mi se kuhalo, pa sam si napravila salatu od endivije, crvenog graha iz konzerve, male konzereve tunjevine, sve začinjeno sa malo sitno sjeckanog ljubičastog luka, čašnjaka, maslinova ulja, limunova soka, soli i papra. Danas sam dodatno ljuta jer mi je krepucnuo ultrazvučni aparat...neka greška u softwareu vjerojatno (ili je hard disk otišao)..program se prilikom dizanja oglasi kao error..i zablokira. Zvala sam servis u Zagreb, rekli su da će sutra ujutro poslati servisera...bumo vidli.... Sreća da ultrazvučne preglede mogu raditi i na Doppleru, tako da posao ne pati i pacijenti nisu zakinuti, jedino što svaki put moram šetati na kat iznad...grrrrr.... |
21.02.2005., ponedjeljak
Proljeće? Jest, malo sutra!
Jesam li ja jučer ovdje zazivala proljeće? Jesam? I što se desilo – pao je snijeg!Osjećam se kao oni junaci narodne izreke koji su tjerali lisicu pa istjerali medvjeda. To je jedan od osnovnih razloga zašto ja ama baš nikada ne igram igre na sreću. Koliko god bila pronicljiva, ili imala neko «šesto čulo» u masu situacija, naime, vrlo često pogodim ili predvidim što će se dogoditi sa priličnom preciznošću (da me prijatelji, ne bez figa u džepu, iz šale - a u svakoj šali, kažu, pola je istine- zovu vješticom), kada se radi o nekoj situaciji koja bi po mene mogla biti dohodovna – jok! Nema šanse da pogodim ni izbliza broj koji bi mogao npr.dobiti na lotu. Što me ni ne zabrinjava. Odlazak u casino mi ne predstavlja nikakvo uzbuđenje. Bila sam u nekoliko navrata sa prijateljima, no uglavnom sam se dosađivala. Naime, nije da baš nisam pobala povući ručkicu automata ili staviti pokoji žeton na rulet...jesam, no priznajem, škrta sam! Žao mi je izgubiti novac, kada znam da za tih 20-ak eura koji su mi limit mogu kupiti nešto lijepo, što mi pričinjava daleko veću radost. Jednom davno, još sam bila studentica, išla sam sa tadašnjim dečkom na vikend u Portorož. Poslije večere i diska (e, to je bilo doba disko groznice, hehehe), završili smo u casinou. Ja sam imala svega 10.000 lira sa sobom, i rekoh, no dobro, promijeniti ću ih u žetone. Čini mi se da sam dobila nekih 20 žetona i bacala sam ih u automat. Izgubila bih tri, dobila dva, i za jedno desetak minuta sam bila na zadnjem žetonu. Kada sam njega ubacila, počelo je svirati i svjetlucati...dobila sam jack-pot! Žetoni su samo kuljali, skupili smo nekoliko zdjelica. Naravno, odmah sam ih unovčila, bilo je nešto preko 500.000 lira. Nije mi ni na kraj pameti palo igrati dalje! Odmah drugi vikend sam odjurila u Trst po nove cipele, torbicu, kozmetiku i druge sitnice. Moja draga prijateljica K., psihijatrica, stalno govori da sam ja čvršća od Fort Knoxa...kaže, ako ikada odem u Las Vegas, mogla bih pasti u napast da sve kartice popeglam do i preko limita i morala bih ili kartice zakopati negdje u pustinji, ili ih dati tebi na čuvanje...ja joj ne bi dala ni lipe ako bi ona rekla da joj ne smijem dati, hehehe...pa makar se bacala po podu, čupala kosu ili mi uperila pištolj u glavu. Gledam malo korz prozor...snijeg i dalje pada, u velikim krpetinama, auti su prekriveni, no vani nije hladno, pa ako naknadno ne zaledi, ne bi trebalo biti sutra problema... Ako pak nastavi, sutra ću uživo reprizirati sličicu uz post. Nadam se samo da neću napraviti nešto što sam lani napravila u Zagrebu, na nagovor gdina Bivšeg – očistiti i otkopati iz snijega susjedov auto...Doduše, bio je iste boje i marke, parkiran odmah do mog, na mjestu za kojeg se mr.Ex kleo u sve dostupno i nedostupno, da je to baš mjesto na kojem sam ja parkirala moj auto... Idući puta prvo raščišćavam registarske tablice! I ne slušam ničije savjete. |
20.02.2005., nedjelja
Hoće? Neće? Ahh…ipak neće! …I još par riječi o gay-bureku
Jesam li vas zbunila naslovom? Jesam? Sorry, nisam imala namjeru. Ovaj moj naslovni monolog odnosio se na proljeće. Koje nikako da dođe prije vremena i ugodno nas iznenadi…Znam, znam, još je rano, ali jučer je bio tako lijep dan da sam se već razveselila…yesss, zimi je kraj! Dan je bio sunčan, doduše malo prohladniji, puhao je lagani burin. U grad sam se spustila oko podneva, prošetala sam sa prijateljicom i njenim mužem i kćerkom po Korzu. Sjeli smo popiti kavu na terasi Corsa, i začudo, nije bilo nikakvih konobarskih ispada. Pa smo nas dvije lijepo i na miru tračale, jer joj je muž bio zaposlen jurcanjem za junioricom. Mala je prohodala odjednom, sa 14 mjeseci, a da prethodno nije ni pokušala puzati, a kada bi se, ne daj Bože iz sjedećeg položaja prevalila na trbuh, to je bilo popraćeno takvim urlicima kao da je netko kolje. I mojim cerekom, jer bih tada redovito prijateljici tumačila kao će joj kćer, kao prava Škorpijica (pogodite na koju blogericu sam pri tom mislila, hehehe), biti osoba koja neće ni pred kime puzati i čija će riječ biti uvijek zadnja. Kako sam ja poznata kao vještica, moja prijateljica V.već sada predviđa kako će joj klimakterij, koji će se kako izgleda, vremenski poklopiti sa kćerinim pubertetom, biti pakleno razdoblje života… Kako je ponosni tata tada bio na brodu, njemu se očinsko srce razvlači poput ogromne palačinke gledajući malu kako hoda, pa sa velikim guštom jurca za njoj, dok je mamici kičma već odavno prebijena, u ovih mjesec dana, pa joj više oko ne suzi od miline dok kćer juri u trećoj po Korzu, pri tome neočekivano mijenjajući smjer pod najčudnijim samo njoj logičnim kutovima da je mladi tata par puta skoro nosom zaribao po čuvenim (nažalost, samo po lošem..njihovoj klimavosti i malverzacijama vezanim uz njihovo postavljanje) pločama kojima je popločeno Korzo. Nakon ovog podnevnog jogginga, otišli smo kod njih na ručak, a poslije ručka je tatica gotovo samog sebe uspavao pri pokušaju uspavljivanja kćeri, no juniorica je i dalje spremno pjevala i smijala se, dok smo ja i majka pile kavu i jele kolač. Bilo je već debelo popodne, kada sam otišla do obližnjeg DM-a po hranu za mačka (ponestalo mi tršćanskih zaliha, Silky nije baš oduševljen hranom koja se kupuje kod nas, morati ću drugi tjedan poduzeti put do Trsta, nema mi druge), i do jednog hiper-mega –makro marketa po nekoliko sitnica potrebnih za nedjelju. Naime, za nedjelju sam se dogovorila sa još tri prijateljice da dođu do mene popodne na malo žensko druženje i neku sitnu klopicu. E, pa ukoliko je u subotu bilo dileme je li proljeće pred vratima ili nije, u nedjelju su se sve preostale sumnje raspršile. Već tijekom noći je počela bura, cijeli je dan bilo tmurno i hladno. Išla sam odmah nakon jutarnje kave i brzinskog spremanja stana do mame, jer mi je obećala napraviti finu štrudlicu od jabuke, kakvu smo ona radi. Naime, ona sama radi vrlo tanko i fino razvučeno tijesto i nikada ne koristi već gotova kupovna tijesta. Kako ona tvrdi, a ja u nju ne sumnjam kada je o tijestu za štrudlu riječ, tajna je u brašnu, a ona za to koristi samo domaće brašno koja nabavlja u jednom malom privatnom mlinu u Istri. Osim toga, ponudila se da će napraviti ručak za nas dvije (pohanu teletinu i kiseli kupus na salati), dok ja radim svoj piece de resistance : gay-burek. Je, dobro ste pročitali, hehehehe. Naime, zna se da je burek (a samo sa mesom može biti burek) jedini pitac, a sve ostalo su pite. Dakle, ne može se za ono što mi nazivamo burekom sa sirom, reći burek, već jedino pita sa sirom ili sirnica. I tako sam ja jednom provalila u nekom društvu bosanske provenijencije (i začudo ostala živa, hehehe), što ako pomiješamo meso sa ostalim sastojcima, što je to onda, gay-burek? I tako je naziv ostao. Iako ovo što ja radim ima samo vrlo okvirnih zajedničkih momenata sa burekom, ipak je to slana savijača… Za tijesto koristim gotovo tijesto za savijače, koje se kupuje smotano u rolici, koju razvučem i premažem sa malo masnoće. Prethodno na sitno sjeckanom luku i masnoći prodinstam miješano mljeveno meso, u koje dodam začine (sol, papar, malo bosiljka i timijana). Kada je smjesa gotova i ohlađena, dodam u nju svježeg sira, vrhnja, malo na kockice narezanog feta sira i na kraju jedno ili dva sirova istučena jaja da smjesu “povežu”. Nakon toga, smjesu ravnomjerno razmažem po tijestu i zarolam u oblik savijače, po površini namažem razmućenim žumanjkom i pečem oko pola sata na 180 stupnjeva Celzija. Preporuča se poslužiti vruće (može se zagrijati u mikrovalnoj). Cure su došle, bile su ,naravno, oduševljene mojim gay-burekom koje smo zalile ormoškim laškim rizlingom, a poslije smo uz kavu pojele vruću štrudlu od jabuke sa malo sladoleda od vanilije pored. Lijepo smo se napričale, razmijenile nekoliko korisnih savjeta, nasmijale…i dan je potutnjao… Ništa od proljetne garderobe sutra, kako stvari stoje….cijeloj zemlji se opet smiješi snijeg. |
19.02.2005., subota
O gripi, "žestokim" vozačicama, policiji...i još par riječi o umjetnoj oplodnji
Danas je osvanuo lijep i sunčan dan, relativno topao, +9 stupnjeva je bilo u 13 sati. Čak sam i nešto ranije završila posao, jer mi nekoliko zakazanih pacijenata nije došlo na pregled ili zahvat zbog gripe. Gripa posljednjih dana uzima maha…u zadnjih je desetak dana u našoj Županiji zabilježeno gotovo 3000 novih oboljelih od gripe, najčešće u dobi od 20-50 godina. Što je i logično ako se uzme u obzir da su školska djeca i stariji uglavnom procijepljeni. Očekuje se idućih dana još veći broj oboljelih. Naime, epidemiolozi smatraju da epidemija nije postigla još svoj vrhunac, nakon čega se spontano smiruje.Kako je dan bio lijep, nije mi teško bilo popodne nekim poslom otići do Lovrana. Kada sam prošla kolima kroz Preluk, vidjela sam kako polusakrivena u kampu vreba patrola prometne policije. Što me podsjetilo na događaj od prije nekoliko dana, kada sam bila poslom u Istri. Već sam prije pisala kako volim malo jače udariti po gasu, no kako sam u biti razuman vozač, ne ulijećem u škare, ne pretječem nepromišljeno i ne vozim brzo po lošoj cesti. Drugim riječima, kako sam gotovo idealan vozač, štoviše više nego idealna vozačica (zna se da su žene cukuni za volanom, ja sama sam se nebrojeno puta sramila kada bih vidjela neku svoji istospolnicu kako radi gluposti po cesti). Pa sada, jesam li doista, prosudite sami…Vraćala sam se relativno rano poslijepodne i dan je bio isto tako lijep i sunčan, doduše nešto hladniji, prometa nije bilo puno. Nešto prije Buja, ispred mene je puzala po cesti cisterna za prijevoz cementa…užas! U drugoj brzini mi se skoro auto zagasio. Kako cestu dobro poznajem, neposredno nakon odvojka za Novigrad, našla sam dobar pregledan komad ravnice za preteći, ali, avaj, obilježen punom crtom. Pretjecanje je bilo piece of cake, nitko nije dolazio u susret…nisam morala ni potegnuti jače od 50 km/h. Ali, ne lezi vraže! Dva zavoja dalje, na brdašcu…hop! Izleti ispred mene policajac sa palicom kao ova na slici uz post, doduše malo modernijom, kako mi se činilo…Odmah sam znala i zašto me zaustavlja. A lik mlad, visok, zgodan dečko…a njegova faca mi odnekuda poznata.. - Dobar dan, kaže, molim vozačku i prometnu. Dala ja što je tražio, čita on…pa mi kaže : - Znate li zašto smo vas zaustavili? - Znam, kažem ja… - Neposredno nakon raskrižja nepropisno ste pretjecali ovu cisternu koja je sada upravo prošla … (Vrazi jedni, ćirili su iz grmlja…) - Jesam, priznajem. - Kazna za ovaj prekršaj vam je 300 kuna. - A, dobro…što sada, napišite mi kaznu …to šaljete na kućnu adresu? - Da, kaže policajac, sačekajte dok vam ispišem potrebne formulare. No, krasno, mislim si ja..osim što sam si svojom krivicom otprhnula jednu dobru kremicu za lice, dok on to nažvrlja, neću stići ni na tunelu kupiti karnete. I kao za vraga, policajac se nešto uzšetao, došao do kolege, nešto se sašaptavao sa njime…vidim, obojica gledaju mene. Ovaj drugi, neki mrgudasti ćelo, gleda bijelo u mene…a meni pomalo neugodno, a i hladno, bila sam na vjetru bez jakne. Ovaj “moj” policajac ode do auta, uzme neke papire sa stražnjeg sjedala, pa ih opet vrati..pa dođe do mene : - Recite vi meni, otkuda ja vas poznajem? A meni se u tom trenu odvrti film… - Ja sam kirurg, vi ste bio moj pacijent… Istina, bio je kod mene, prije skoro godinu dana, radi sindroma bolne prepone, no ne u uniformi… mali je bio profesionalno igrao nogomet za neki klub blizu Zagreba pa se ozlijedio, propale su mu kvalifikacije za Dinamo…pa se vratio u policiju, no prepona mu je smetala i pri hodu. - Tako je, kaže on, liječili ste mi preponu..znate, poslušao sam vas i bio kod Peharca i na fizikalnoj terapiji… Pa što niste odmah rekli da ste doktorica???? Pa skoro sam vas kaznio!!! Joj, oprostite… - Pa vi ste samo radio svoj posao… I kako je prepona sada? - Bolje, hvala! Četiri mjeseca mi je trebalo, ali sada već pomalo počinjem rekreativno igrati. Znate, nisam vas odmah prepoznao, promijenili ste frizuru. Pa riječka registracija, no, ime mi je bilo nekako poznato..srećom, sam se sjetio. Evo vam dokumenti, sve je u redu, sretan put… - Hvala, rekoh…pazite na preponu. Kada sam se vratila i na poslu pričala o ovome, skoro su me kolege rastrgali. Pa koja si ti glupača, policiji treba uvijek reći da si doktorica, pa ti bi platila??? Pa ti nisi normalna….sa policijom se treba uvijek svađati i nikada ne priznati da si napravila prekršaj…i slični “savjeti”. Onda sam se doista zamislila…mora da stvarno nisam normalna. I totalno krivo odgojena, usput budi rečeno. Naime, cijeli su mi život tupili da treba biti pošten, savjestan i ne bježati od svojih pogrešaka. Ja sam pogriješila i nije mi bilo ništa čudno što su me zaustavili. Zla sreća da su baš tamo bili, no…što se može! Policajac je bio totalno u pravo, ponašao se korektno, radio svoj posao. Ja sam legalista, poštujem zakone (prometni su jedini koje tu i tamo prekršim), i bila sam spremna svoju grešku platiti..jest da mi nije drago, no…No, u nijednom trenutku nisam pomislila izvući svoju “dr” titulu i na osnovu nje užicati oslobođenje kazne. Kada sam bila mlađa bezočno sam žicala pandure, na foru..joj, barba, oprostite, neću nikada više, obećajem…usput treptala okicama i skrušeno gledala u pod…sada to više ne priliči, hehehe. Da sam ja na osnovu svoje profesije tražila oprost kazne, osjećala bih se korumpirano i korumperski u isti mah..imala bih dojam da čovjeka na neki način ucjenjujem, kao..pazi, možda opet dođeš kod mene…ili nešto slično tome. Da se on sam nije sjetio, nikada ne bih rekla tko sam. A to što mi je oprostio kaznu…nadam se da mu svekoliko blogopučanstvo neće uzeti za zlo…dečko me nije zbog frizure prepoznao odmah, pa mu je bilo neugodno, i htio se iskupiti, heheheh. Osim toga, u meni ipak teče genetski slična krv kao ona Matije Gupca, zbog one četvrtine mojih zagorskih gena…baš je slatko kada Država ne dobije baš sve ono što joj pripada… A mojoj frizerki moram reći da drugi puta kada me odluči drastično promijeniti, dobro razmisli…hoće li me moći policajci, carinici i slični korisni&potrebni pripadnici muškog roda moći prepoznati… Kada sam se predvečer vraćala kući, zvala me majka da dođem na večeru. To mi je dobro došlo, jer sam smišljala upravo što da napravim, koju varijaciju salate, preciznije…majka kuha jako fino, no klasično… napravila je prefinu dinstanu broskvu sa maslinovim uljem, te juneće odreske u umaku od češnjaka i senfa...Uz to sam popila čašu domaćeg merlota koji joj je donijela prijateljica koja ima starinu i vinograd u Savičenti. Nakon nje su mi se oduzele noge, pa sam se jedva dovukla kući (pješke, jer sam prije večere auto parkirala ispred svoje zgrade a do mame prošetala). Upalila sam TV, no nisam uspjela gledati ni film ni seriju jer je do mene svratila uzbuđena susjeda da me obavijesti da joj je kćer trudna, pa smo to nazdravile onim merlotom “zaplijenjenim” majci. Iako sam imala najbolju namjeru danas započeti čitati “Dekodirani Da Vincijev kod” Amy Welborn, (Brownov “Da Vincijev kod” sam pročitala još ljetos), mislim da ću to ipak pustiti za sutra…. No, jednu stvar još moram spomenuti, inače ne bih mirno spavala. Mnogima koji me znaju, u živo, ili sa bloga, foruma ili nekako drukčije, poznati su moji stavovi što se tiče umjetne oplodnje. Danas u novinama na naslovnicama stoji izjava nekog doktora Ante Ćorušića, navodno onkologa koji je usput i predsjednik radne skupine za izradu nacrta zakona o umjetnoj oplodnji, u kojoj kaže kako ne može zamisliti da mu žena začne sa tuđom spermom. Bravo, vrli moj onkologu, kolega koji liječiš oboljele od raka! Zanima me da li je tako decidiran u svom snebivanju i zgražanju nad oplodnjom donorskom spermom i kada mu dođe mladi pacijent obolio od raka testisa, koji ima ženu, isto tako mladu, i koji bi rado imao s njom dijete, a kako ne može jer nema testisa (a nije prije operacije zamrznuo spermu), jedini mu je izlaz donorska sperma. Ili, taj isti koji je zamrznuo spermu..kako katolički orijentiran vrli Ćorušić opravdava tu i takvu oplodnju..hoće li i dijete tog mladog čovjeka biti jedna od beba koje su za Crkvu “došle iz mraka i leda”? Ćorušić ne može zamisliti da njegovu ženu oplodi sprema drugog muškarca. On ima četvoro djece. No, da li bi isto to govorio da nema djece jer ih ne može imati? Što onda sa njegovom ženom? Ne smije ih ni ona imati? Ona nema pravo na ostvarenje sebe kao žene, jer prema katoličkom moralu, ispunjenje ženine svrhe je rađanje. Miriši na dvostruki moral i licemjerje… E, sada kada sam već povučena za jezik…kako bi takav čovjek usvojio pak totalno tuđe dijete, dijete koje je trebalo biti pobačeno, ali je majka otišla radije u Caritas kod gđe Jelene Brajše…dijete koje nije sačinjeno od njegove sperme ni ženinog jajašca. Da li bi to dijete smatrao svojim i volio ga kao svoje? Iskreno sumnjam…. Jedini tračak svjetla u ovoj tužnoj priči danas je izjava novog ministra zdravstva Ljubičića koji osuđuje ove izjave te napominje da ovo povjerenstvo nema nikakve ingerencije za donošenje odluka o zabrani korištenja donorske sperme i jajnih stanica, kao i zabrani umjetne oplodnje žena bez partnera, i ne donosi zakon, već zakon donose Vlada i Sabor… |
18.02.2005., petak
As cool as I can be...
Dakle, što da kažem? Doista sam se iznenadila, ugodno, kada sam se danas poslijepodne iznenada našla na cool listi..nešto sam ispravljala gramatiku u svom postu i ponovno ga objavila...vratim se nakon nekog vremena..nema ga na AC listi...Pa gdje je? Sasvim slučajno mi je oko poletjelo lijevo, jer nisam uopće pomislila da je na cool listi već da su neki problemi sa uploadom...kažu, tko se jednom opekao, puše i na hladno, hehehe.I zatim sam pročitala vaše čestitike..hvala vam, svima, doista od srca... Lijepo je sebe vidjeti na vrhu, laska svaka promocija, pohvala...bila bih licemjer kada bih tvrdila suprotno. A ja licemjer definitivno nisam. Čitamo se uzajamno, volimo, uvažavamo..ponekad ne slažemo, polemiziramo i raspravljamo..no uvijek smo ovdje : ja i vi. Mislim da se prilično poznajemo, no ponekad se i ljudi koji su u braku godinama iznenade kada shvate da svog partnera uopće ne poznaju. A ja bih htjela da vi poznate mene. Pa, neka onda ovo ovdje što sada čitate a ja pišem, bude moj manifesto, upućen vama... Kažu, sa vrha je bolji pogled. Kažu i da je čovjek na vrhu često sam. Isto tako, kažu da čovjeka uspjeh mijenja. Ja sam u životu imala sreće, imala sam dosta uspjeha...koji me nije promijenio. Neće me ni Cool lista. Da se razumijemo, ja moju promociju u cool listu smatram uspjehom. Blog pišem nepuna 4 mjeseca, iako čitam vaše blogove od sredine ljeta, redovito. Što se vidi i na mom računu za Internet. I nije mi žao nijedne lipice. Moj blog, budimo realni, nije baš lijep, estetski gledano je prilično suhoparan, design mu nije ništa naročito. Ne znam još uvijek postavljati velike slikice, niti više slikica uz post..postovi su gotovo uvijek dugački...ali mislim da iz njega izvirujem ja. Onakva kakva sam doista. Kada sam počela pisati ovaj blog ( a to je moj jedini blog, jer ja sam izrazito monogamna osoba...kada sam sa jednim, onda samo samo sa njim. A dok traje, dobro je..pusti nek traje. Isto je i kada je blog u pitanju – monoblogna sam.), znala sam samo jedno : pisati ću ono o čemu razmišljam, što me smeta ili veseli. Bilo je tužnih i sretnih događaja, bila sam ljuta ili isprovocirana nečim, veselilo me i zabavljalo nešto što sam čula, vidjela ili doživjela – no, sve to je bilo, a i biti će unaprijed popraćenom mojim komentarom koji odražava moj stav, ono što doista mislim. A za to sam se spremna boriti. Stoga, ne očekujte nikada od mene da ću biti diplomata – diplomacija mi je bila oduvijek strana, iako sam u svojih 41 godinu i nepuna 3 mjeseca života puno puta shvatila da to nije baš najlakši i najbrži put do uspjeha. Ne očekujte da ću se predati bez borbe, i da neću stajati iza onoga što sam napisala. Bilo ovdje ili na nekom komentaru. Očekujte oštru borbu sa mnom, kada me pokušavate uvjeriti da nisam u pravu. Ja ću uvijek cijeniti vaše argumente i vaše stavove,ma koliko se razlikovali od mojih, a ako me argumentirano pobijete priznati ću da sam bila u krivu. Do sada sam uvijek i svugdje bespogovorno zastupala ideje tolerancije, humanosti, demokracije...nikada neću zastupati totalitarne, nehumane i pomaknute ideje koje se baziraju na nejednakosti, podcjenjivanju i vrijeđanju bilo kojeg pojedinca ili skupine, bilo koje nacije, vjerske, socijalne ili spolne orjentacije. Vjerski fanatici, zagovaratelji zabrane pobačaja, mrzitelji djece začete uz pomoć asistirane oplodnje in vitro, mučitelji životinja, nasilnici u obitelji...takvi i njima slični u meni neće nikada naći saveznika. Iako ne prisežem zakletvu za Predsjednika države, niti otvaram predizbornu kampanju, još nekoliko sitnica u ovom mojem manifestu moram nabrojati. Nikada nisam bila od onih ljudi koji se isključivo povode po modi ili trendu...ne idu mi Gallianove cipele, ma koliko bile trendy. Tako ni ne čitam sve blogove i blogere ma koliko bili cool ili almost cool ili fresh...neki mi ne «idu» ni sa maslom. No, ne smatram za potrebnim da ih vrijeđam i ostavljam ružne komentare...jednostavno ih ne čitam. Što i očekujem od onih kojima ja i moj blog ne idemo. Fair play, ništa više. Analogno tome, imam cijelu veliku ogromnu hrpu dragih blogova koji su odavno na mojoj cool listi..na mojoj Hall of fame listi...ne onoj desno od ovog posta, već onoj u mojoj glavi... Kažu već pomalo «corny» vicevi..dva Hrvata, tri stranke...mnogo je bilo polemika o klanovima, grupiranju i frakcijama na blogu. Kao i u životu, tako i ovdje ima ljudi koji se kuže, koje se druže, i onih koji se ne uklapaju...i koji se ljute. Ja sam svoja...bez obzira na «blogovske ljubavi» (kojih imam,naravno..zar netko od vas nema?), otvorena sam za komunikaciju sa svima dobronamjernima. A oni zli, loših namjera, nemojte misliti da činjenica da radim humani posao i da sam položila Hipokratovu zakletvu radi vama u prilog...varate se grdno! Sa zločestima i zlonamjernima koristim sva oružja koja imam na raspolaganju : ruke, noge, nokte, zube...i najubojitije : opaki jezik! A imam ga, vjerujte, i znam ga koristiti. Kažu, kada si u Rimu, ponašaj se kao Rimljani....to je i moj motto... Ima dana kada ću vas razveseljavati pričicama o mojim prijateljima, mamiti vam sline u usta receptima za finu papicu, daviti pričama o gdinu Bivšem (btw.ispostavilo se da «Odvjetnica» nije uopće završila faks..i da mu želi uvaliti tuđe dijete, hehehe), biti ću razmažena i pričati o kozmetici i lovi koju sam utukla na šminku, krpice i cipelice..jojjj..jedva čekam da kupim neke nove sexy sandalice sa visokom petom.... Nadam se da ću vam pričati i o nekom dobrom novom komadu u mom životu... U svakom slučaju, teško ćete me se riješiti...blog je postao dio mene, I'm here to stay... I u dobrom hollywoodskom stilu, no potpuno iskreno, bez prenemaganja kažem : Voli vas vaša Riječanka :)))) UPDATE : ona pusa sa slikice uz post ide svakome od vas. Cmokkk!!! |
17.02.2005., četvrtak
O lokalnim izborima i restrikcijama u zdravstvenom osiguranju i socijali...
Tko o čemu, reći ćete, nego Riječanka o zdravstvu... No, ovaj puta neće biti riječi o mom poslu, već o nečemu što me pogađa na isti način kao i sve ostale građane ove zemlje – o mojim pravima i obavezama.Pročitala sam danas (srijeda) jedan članak u Novom listu, koji je premda pomalo huškački intoniran, poprilično razjasnio neke stvari koje Vlada u skoro vrijeme mora urediti, ne samo EU radi, več i zbog svih nas. Članak govori o tome da nas uskoro, netom nakon lokalnih izbora čeka reforma zdravstvenog osiguranja i socijalne skrbi. Koja će pretežito biti restriktivna, kao što su nedavno sasvim otvoreno tražili Demekis i MMF, a što je od medija bilo poprilično musavo popraćeno. Naime, Hrvatska je Ustavom definirana socijalna država u kojoj je pravo na zdravstvenu zaštitu bazirano na principu solidarnosti – tko više zaradi više plaća, a troši i koristi se novcem prikupljenim doprinosom kako tko stigne, iako bi trebalo biti, prema onoj staroj komunističkoj, kako kome treba. E jadni smo mi, nikako nemamo sreće sa pojmovima «solidarni doprinos» i «kolektivna odgovornost». Svatko ih tumači kako im paše, no najčešće to znači da svi plaćaju a samo netko troši i da su svi krivi ali nitko nije kriv. No, taj princip solidarnosti nigdje u svijetu ne prolazi, a ako mi želimo biti svijet, morati ćemo se naučiti na malo drukčija prava i obaveze i zaboraviti na nekima toliko dragu uravnilovku. Doprinos za zdravstvo plaća svaki zaposleni građanin Hrvatske u iznosu od 15% brutto osobnog dohotka. Pravo na korištenje zdravstvene zaštite u hitnosti, tj.životnoj ugroženosti ima svaki stanovnik Hrvatske, bez obzira plaća li doprinos ili ne. Zdravstvenu zaštitu redovno može korisiti svatko tko je zaposlen i plaća doprinose, kao i članovi njegove obitelji, umirovljenici te nezaposleni prijavljeni na burzu rada kroz određeni vremenski period. Pravo na oslobođenje od sudjelovanja u troškovima liječenja (oslobođenje od participacije) imaju neke kategorije branitelja-invalida (ne više svi, ta su prava prije nekoliko godina ukinuta), djeca do navršene 18.godine, trudnice kod bolesti u vezi s trudnoćom, te, pazi sada ovo, osobe čiji MJESEČNI NETTO PRIHOD ne prelazi 1500 kuna po članu domaćinstva. Bez obzira kojom imovinom to domaćinstvo raspolagalo. E, to je jedna od činjenica koje će se morati promijeniti. Kao osnova zdravstvenog i socijalnog osiguranja uvesti će se tzv.imovinski cenzus – procjena ukupnih prihoda i imanja pojedinca. Kao što je u svijetu već godinama, pa i u mnogo bogatijim društvima od našeg. Da potkrijepim ovo vlastitim primjerom. Ja mjesečno plaćam preko 2500 kuna doprinosa za zdravstvo (ostale doprinose neću ni spominjati), što je preko 30.000 kuna godišnje. Od tog novca, ne potrošim ni 1000 kuna, jer ono malo lijekova koje uzimam, uključujući i oralnu kontracepciju, plaćam sama, obzirom da skoro pa ništa ne ide na recept. Ne obilazim doktore, osim kada se javim nekom kolegi da zajedno popijemo kavu. Srećom, relativno sam mlada i zdrava. Moj susjed Ive i njegova žena, ljudi u drugoj polovini četrdesetih,su oboje «nezaposleni». Naime, pretvorba je pojela njihova radna mjesta, pa su Ive i supruga mu ostali bez posla. Ive je vodoinstalater, a žena je bila trgovkinja. Naš Ive je Bodul i na Boduliji ima 4 apartmana koja 6 mjeseci godišnje izdaje turistima. A on radi na crno cijelo vrijeme, ne kaže ti ni dobar dan bez da mu daš najprije 100 kuna. Gospođa pak 15 dana u mjesecu čuva starce u Italiji, i pri tome zaradi više od moje plaće. Ok, ljudi se snalaze, reći ćete, što ima u tome lošeg? Imaju dvije kćeri, obje udate i zbrinute, vlastiti stan i novi Audi A4. No, prema dosadašnjem zakonu, oni su oslobođeni svih davanja u zdravstvu, i iako njihovi prihodi nekoliko puta prelaze moje, oni ne plaćaju ni novčića ovoj državi, ni u obliku poreza ni davanja za zdravstvo, pa za njih plaćamo ja i svi vi koji ste zaposleni legalno. Ne trebam ni spominjati da Ive i njegova gospođa za svaku slomljenu dlačicu na spolovilu ili svaki puta kada kihnu otrče kod liječnika. Europa ima drukčije kriterije. U EU Ive i gospođa mu bi prije svega plaćali porez, a definitivno bi, prema imovini i prihodu od svoje imovine, morali plaćati participaciju i to podeblju. To je suština promjena koje će se morati zbiti...svatko će morati doprinositi i liječenju, ovisno o količini novca i bogatstva kojom raspolaže. Interesantno je da smo u svim sferama života vrlo lako se navikli na tržišnu ekonomiju. Kada želimo kasko osigurati auto, najnormalnije nam je da je rata psiguranja veća što je auto veće kubikaže i više vrijedi. Ista stvar je i sa osiguranjem kuće..ako želimo da nam su pokrivene sve štete, jasno nam je da mjesečno moramo plaćati veći iznos premije nego ako imamo samo pokriće od npr.poplave. Hranu kupujemo, svima nam je to jasno. Isto tako, cipele i odjeću nam nitko ne poklanja. Režije mrzimo i gade nam se, ali ih gunđajući, plaćamo jer u protivnom nećemo imati struje, vode i grijanja. Samo što se zdravstva tiče...e, tu nam nikako ne ulazi u glavu ona stara i tako točna maksima : Koliko para, toliko muzike. Naravno, to će se početi provoditi nakon izbora. Svaka restrikcija je nepopularna, pa i ova, ma koliko bila logična i išla upravo u korist nama, koji osim plaće i eventualno honorara koje prikazujemo na poreznoj prijavi nemamo drugih prihoda, koji ne radimo na «crno» i ne zarađujemo «šoto banko». I svaki takav potvat može stranku koja ga provodi, koštati izbora. No, jedino tako se može očekivati neko iole vidljivije poboljšanje...no, pomalo sam skeptik koliko će se biti dosljedno u provođenju ove reforme. Naime, bojim se da će opet neke životinje biti jednakije od ostalih, kako Orwell reče.... Život ide dalje, u svakom slučaju. I kao što Nietzche kaže, ono što nas ne ubije, ojača nas. Tako će izgleda ove dosadne subfebrilne temperature ojačati mene. I dalje imam između 37,2 i 37,5 štogod uzimala ili ne. I glavobolju, nosobolju, kašalj-davež.. Radila sam dokasna i danas, iako je bilo nešto manje posla nego jučer. U posljednje vrijeme se osjećam poput robota..posao, kuća...opet posao, i tako iz dana u dan, bez nekih odstupanja. Zamorno, dosadno... Ponovno mi se nije dalo kuhati ništa, pa sam si skuhala tortelline sa pršutom, prelila ih vrhnjem za kuhanje koje sam malo zagrijala, u njega dodala malo soli, ribanog parmezana i majčine dušice. I sada evo me ovdje, uz šalicu vrućeg čaja od marelice sa medom, u ruci mi roman Claudia Ugussija «Podijeljeni grad»..o II svjetskom ratu u Istri, Puli..o fojbama, esulima... Sutra je (ah...kako očekivana i prečesto korištena fraza) novi dan... |
16.02.2005., srijeda
Hoće li već jednom doći kraj ovoj zimi?
Ovo vrijeme doista nije normalno. Ponovno je cijela zemlja okovana snijegom i ledom. Po drugi puta ove zime pada snijeg u Dalmaciji, na Otocima...Lika i Gorski Kotar su opet zavijeni snijegom. Problemi su u prometu svugdje, kod nas bura otežava promet sa otocima i po magistrali. Iako je kod nas danas dan bio relativno pristojan, sunčan i ne previše hladan.Kamo ide ovaj planet? Jesmo li stvarno uspjeli sve uništiti? Je li dan poslije sutra već stigao? Svakog trena u atomsferu, u vode, u tlo izlijevaju se milijarde i milijarde tona svakojakih onečistača. Hrana koju jedemo, zrak koji udišemo, voda koja nam oplakuje tijela...sve je to puno otrova koji nas postepeno i nevidljivo ubijaju, čineći nas na prvi pogled jačima i zdravijima, poput raznih hormona i antibiotika iz hrane. No, dugoročno plaćamo danak zagađenju, GMO namirnicama...stimulirana nam je kancerogeneza, pojava steriliteta. Malo po malo mijenja se klima...ozonski sloj je sve tanji, fenomen staklenog vrta sve evidentniji, Zemlja se ekstremnije zagrijava i hladi...rezultat je vidljiv već unutar jedne generacije. Nema više proljeća i jeseni, klima u našim krajevima nije ono što je nekada bila. Primorje je nekada bilo poznato po blagoj zimi i toplim no ne prevrućim ljetima. Tako je nastao i turizam na Kvarneru, Opatija je nastala zbog egzodusa Bečana željnih bijega u toplu klimu iz svog hladnog grada kojeg preko Dunava šiba sjeverac iz ruskih nizina. Sada nema velike razlike između Beča i Opatije...možda je i u Beču, pokrivenom snijegom nešto toplije nego u burom šibanoj Opatiji. Zime su postale sve hladnije, temperature ispod nule su postale svakodnevica u zimskim mjesecima na Jadranu, a ljeta su saharska, bez klima uređaja život je postao teško zamisliv. Danas na snagu stupa dogovor- protokol iz Kyota kojim se regulira emisija u atmosferu otrovnih stakleničkih plinova... i koji se, naravno, neće primjeniti u SAD jer oni ne pristaju na njega...a za divno čudo, ni kod nas. Naime, i mi smo u grupi negativaca, jer se hrvatsko Ministarstvo zaštite okoliša bori za veća prava onečišćivaća, pod izlikom da bi smanjenje emisije otrovnih plinova u atmosferu značilo i ograničenje industrijskog razvoja...za razliku od EU, na primjer. Dosta mi je zime! Nemam više ideje što obući, dosadila mi je već kompletna zimska garderoba. Jedva čekam kada ću se svući iz tih silnih slojeva odjeće, kada ću obući sandale na golu nogu...Svako jutro kada moram na sebe nabacati odjeću, dođe mi da se vratim natrag u krevet, ili pak da se ogrnem kućnom haljinom, sjednem u auto i takva odem na posao. A tamo se ionako istog časa presvlačim u uniformu. Danas sam radila do kasnoga, dnevnik je već odavno prošao kada sam stigla kući, a išla sam ravno sa posla, bez usputnog skretanja u grad. Nevjerojatno je koliko me se ljudi sjeti kada me treba. I koliko je široki pojam hitnoće. Uglavnom danas me par pacijenata pitalo kako uspijevam biti tako smirena (nisam, uopće...najrađe bih bila pacijenta koji je tražio hitan pregled a ima otečeno stopalo već 20-ak dana, i koji se svađao sa mojim asistentom kada mu je rekao da ću ga pogledati, ali neka sjedne i sačeka svoj red, klepila po glavi), i kako je kod mene lijepo doći jer se sa svakim našalim ili nasmijem! Haaaa! A danas je bio stvarno ludi dan. Bio i Slinavi na kontroli. Uredno čekao red, došao u ordinaciju – i izvukao bombonijeru. Rekoh, doista nisi trebao..sitnica kaže (a ja mrzim Bajadere, hehehe...volim samo Lindt). Nisam zadovoljna kako ide kod njega, pojačala sam hiperekstenziju za par stupnjeva, i naručila ga za idući tjedan. Taman sam ga do vrata dopratila, kada kaže on...čuj, molim te, bi li bila tako dobra da pogledaš moju mamu. A što je njoj, pitam ga. Isto kao i meni, kaže. Molim??? Kaže, mama se prekjučer okliznula u kadi i isto joj se desilo, doduše ne na istom prstu. A što sam mogla....uđe gospođa, već u visokoj dobi, no dobro držeća...smije se ona, kaže, eto za nevjerovati. Da rekoh, potpuno isto kao sin, sa tom razlikom što je kod nje svježa ozljeda i veće šansa za konzervativno izlječenje. Draga gospođo, ne usuđujem se pomisliti što bi bilo da sada vaš sin ozlijedi nešto drugo...a stara skužila, kaže..ah, ne brinite, meni se takvo nešto ne može dogoditi, izvadili su mi i maternicu i jajnike. Žena je avion, za razliku od sina, koji je rastezljiva slina... Vratila sam se kući i našla na hodniku između mog i susjedovog stana balkonsku posudu sa tek niknulim zasađenim visibabama. Očito je susjeda procijenila da im je na balkonu prehladno, pa ih je ostavila na stepeništu. Tako su mi bile nježne i lijepe, da sam u trenu pomislila...a kako bi bilo da ja drpim ovu posudu? Nisam naravno, ali me nešto zaštrecalo u grudima...ova zimska depresija mi već na uši izbija. Nisam bila baš gladna, imam temperaturu, onu dosadnu, 37.5 stupnjeva Celzija, boli me glava...skuhala sam čaja, i podgrijala passatu od pomidora iz staklenke u kojoj sam otopila malo mozzarelle, te dodala bosiljka, sitno sjeckanog češnjaka, timijana i majčine dušice, kojoj sam prelila penne skuhane al'dente. Sada se dalje nalijevam čajem i pijem šumeće aspirine sa C vitaminom. Za sutra prognoziraju snijeg i kod nas. Da barem padne, ne bih išla na posao.... |
15.02.2005., utorak
Sjaj i bijeda Interneta
Ponukana komentarima na mom Valentinovskom postu, moram ovo napisati.Naime, na bloghaeru postoji, između ostalih blog koji se dotiče teme pobačaja. Ok, svatko ima pravo pisati ono što želi. No, čim tekst objavi na Internetu, on postaje javan, i kao takav podložan i komentarima. Na neke notorne gluposti napisane tamo, konkretno, da je pobačaj uzrok karcinoma dojke, komentirala sam u stilu...gluposti, to nije točno, provjeri prvo informacije prije nego tvrdiš da su istinite. Naravno, taj moj komentar je uredovno izbrisan, kao i još nekoliko sličnih. Na kraju, posljednji moj komentar koji glasi otprilike..da se mene pita (a nažalost se ne pita), ja bih ovaj blog ukinula, jer dovodi čitaoce u zabunu, uzbunjuje ih i unosi nemir. Da za demokraciju, ali ne pod svaku cijenu...izazvao je reakciju dotičnog blogovlasnika koji mi spočitava (sic!), ne citiram, ali tko želi može pročitati u komentarima ispod donjeg teksta (jer ja ne brišem komentare koji nisu laskajući i afirmativni, eto), da se koristim riječnikom nedostojnim moje profesije (ma nemoj! Ja sam ovdje kao PRIVATNA osoba, a ne tebi na službu i uslugu 24 sata dnevno 7 dana u tjednu...jesam položila Hipokratovu zakletvu, ali nisam popisala dobrovoljno izdržavanje doživotne kazne za nedjela za koja sam nevina), te da je on podatke za svoje tvrdnje pronašao na Internetu! What a nerve! Molim, izgovoreno konsterniranim British akcentom... Tu smo!!! Internet, kako gordo zvuči! Kada malo bolje razmislim, pitam se koliko je ljudi ovdje svjesno što je Internet i koje su njegove zamke? Koliko njih shvaća da je Internet jedna ogromna rijeka puna podataka u koju se ulijevaju i bistri gorski potočići i mutne kaljuže, podjednako. Da je ovdje neslućena mogućost da se zaluta, da se uleti u neke situacije koje nisu nimalo ugodne...halo, sjeća li se netko Internetskih pedofila? Koji su vrbovali djecu na Mreži i nakon toga ih silovali, ubijali, otimali i prodavali u bijelo roblje. Ili, ovaj naš posljednji "slučaj" sa popisom homoseksualaca u Hrvatskoj, koji je vrlo eklatantan primjer kako se Internet može zloupotrijebiti. Naravno, na Internetu se može naći mnoštvo korisnih i dobrih informacija o svim područjima ljudskog života. Nemoguće je danas zamisliti život bez Interneta, bez komunikacije koju nam omogućuje. No, kako ćemo i što sa informacijama koje na Internetu nalazimo, to moramo samo znati procjeniti. Ne može Internet zamijeniti, na primjer, odlazak liječniku sa bolesnim djetetom. Ma koliko se trudila i sa Intrenta skinula sve od nacrta kuće, do izračuna potrošnje materijala i tehnike gradnje, ja kuću ne mogu sama izgraditi. Internet ne može i ne smije postati centar svijeta, osnovni i jedini izvor našeg znanja. Koliko nas svjesno ili nesvjesno zanemaruje disclaimere na mnogim stranicama koji upozoravaju da se podaci koriste na vlastitu odgovornost. Jer, na Internet može svatko plasirati ono što želi...ograničenje je prepušteno savjesti pojedinca, koja je često najblaže rečeno pomaknuta...Mreža vrvi nacističkim, pedofilskim,pornografskim, kinky, snuff, rasističkim i mnoštvom ostalih bolesnih sajtova koji, nažalost, uvijek nalaze svoju publiku... A sada icing on the cake...tko je iole primirisao fakultetu i ikada pokušao napisati neki stručni ili znanstveni rad, vjerojatno je pročitao Silobrčićevu malu knjižicu nazvanu «Kako sastaviti i objaviti znanstveno djelo»...tko nije, još uvijek stigne. No, činjenica je da se u svakom iole ozbiljnijem radu mora navesti izvor podataka koje citiramo, i to imenom i prezimenom autora i koautora ako postoje, te točnim nazivom citiranog rada, kao i mjestom (knjigom, časopisom), sa navodom stranica na kojima je taj podatak originalno objavljen. Pazi sada : citiranje anonimnih Internetskih podataka, u kojima nije naveden autor i mjesto originalne objave NIJE RELEVANTAN IZVOR PODATAKA, i kao takav NE MOŽE se navesti u popisu citirane literature a ni korisiti kao citirani autoritativni podatak. Ovo ima svrhu zaštite ozbiljnog znanstvenog rada od rekla-kazala informacija sa Interneta koje može svaki bolesnik plasirati...a daljnji bolesnik smatrati za Novo Sveto pismo i Nove Božje zapovijedi te živjeti u skladu s njima..i što je najgore, širiti ih dalje, maskirane u «znanstvenu činjenicu»... Eto, nadam se da sam nekome ipak malo proširila horizonte, iako mi nije bila namjera da dociram. Ja naime, za razliku od nekih koji podcjenjuju tuđu sposobnost mišljenja vlastitom glavom i negiraju pravo ne vlastite odluke, smatram da ljudima nije potreban neki novi Fuehrer, Vođa, Otac-Bog koji će im milom ili silom, utuviti u glave što je za njih dobro....i «pomoći» im da razmišljaju i odlučuju «ispravno».... Prošlo je i Valentinovo! Dan kao i svaki drugi. Kod mene je počeo lagano u euforiji...dobila sam poziv iz Beča, iz AKH, za sudjelovanje u jednom međunarodnom stručnom simpoziju, koje se treba održati krajem ožujka i početkom travnja. Pa sam se ustrčala okolo u potrazi za sponzorima, slobodnim danima, organiziranjem puta i smještaja... za sada je situacija povoljna, nadajmo se da će se sve pozitivno riješiti. Opet me napao novi val pomamnih virusa...lagano febriram, boli me glava, grlo, nos, kašljucam...nalijevam se čajevima, medom, propolisom, ehinacejom...uz sve ovo tko bi jeo? Kada sam došla s posla, pojela sam sendvič sa puretinom i svježom zelenom paprikom, a sada sam si spremila «aktivnu» juhu iz vrećice... Ufff...kada će već to proljeće? A da, i čitam...danas sam uzela «Miris suhih ruža» Tima Lotta. Kada smo kod ruža...na slici uz post je buket St.Valentines Dark Pink Roses. UPDATE : A sada jedem sladoled..da mi smanji lokalnu temperaturu u grlu. To nije šala, sladoled doista pomaže kod grlobolje, kao i hladan oblog na upaljenoj koži, na primjer, ali i poslije operacija tonzila. Kada sam svojedobno radila u dječjoj ambulanti, mnogo se majki i očeva u prvi mah zgrozilo (klinci su me baš obožavali, hehehe), no kasnije je shvatilo da sam bila u pravu. Btw.taj podatak nisam našla na Internetu nego u Mardešićevoj "Pedijatriji", heheheheh.... |
13.02.2005., nedjelja
Idemo dalje...
Jugo se nastavlja...danas se pokazalo nešto sunca, no vlaga i izmaglica su ga brzo protjerale u drugi plan. Spavala sam dugo, prelazila iz jednog košmara u drugi i probudila se umornog tijela i podbuhlog lica. Ležala sam još neko vrijeme budna u krevetu i razmišljala prepustiti se ponovno snu, bez obzira na snove koji me čekaju u prikrajku.No, onda se uključio moj razum koji je neočekivano bio poguran u zapećak pa sam ustala i krenula raditi ono što ne volim, ali se mora...spremanje, čišćenje, pranje rublja. I tako je dan došao gotovo svome kraju...još me čeka peglanje, stavljanje čiste posteljine, pranje kose... Nisam gladna, popila sam kavu i pojela par integralnih keksa. Kasnije ću očistiti salatu kristalku i u nju pomiješati sitno nasjeckanu piletinu, te ju začiniti uljem i jabučnim octom. Sutra je ponovno radni dan... |
Haiku post
Umor, jugo.Titanic, deep blues...samoća koja nagriza. Pink, za kraj, da doda malo boje. Eto, da sam u stanju pisati kratke postove, to bi vjerojatno bio rezime mog današnjeg dana. Obojenog u plavo i sa mirisom juga. Ovo zvuči skoro pa poetično...vidi,vidi..stara moja, pa ti samu sebe iznenađuješ! Od davnina je poznato da jugo i južina izluđuju i najčvršće. Nisu stari gospari dubrovački bili bedasti kada su za vrijeme juga otkazivali sjednice svog gradskog vijeća, pa i zločince koji su za vrijeme južine počinili zločine blaže kažnjavali. Radila sam do gotovo 15 sati...dan je ionako bio za muško spolovilo, da ne budem prosta pa upotrijebim onu kolokvijalnu riječ koju inače rabim. Mračno, vlažno, naelektrizirano... Poslije posla sam skočila kupiti malo toplo pečeno pile (tko je vidio kuhati po južini?). Pojela sam pola, uz meso sam napravila umak od hrena (iz teglice) – žličicu hrena sam pomiješala sa malo tučenog slatkog vrhnja, u to sam dodala malo peršina i vlasca. Za desert sladoled, Moevenpickov, od kruške. No, ni ovo nije otjeralo depresiju, uvjetovanu magičnom kombinacijom juga i always dana. Plus, telefon se cijelo popodne nije oglasio. Pa sam otišla u krpe, ustala tek navečer...gledala ponovno Titanic, pa onda malo Pink...pa uhvatila čitati novine online...pa Isabel Allende, «Moju izmišljenu zemlju»....pa sam kao rezultat svega još ispižđenija nego prije. Ne preostaje mi nego natrag u krpe. Alternativa je gledanje pornjave na TV. A prognoza je da se jugo nastavlja i sutra... |
12.02.2005., subota
Pripreme za Valentinovo
Današnji dan se nije puno razlikovao od prethodnih. Osim što je bio oblačniji i topliji.Nakon posla sam došla doma, istuširala se i otišla malo odležati...ne bi li tako «oni dani u mjesecu» postali podnošljiviji. Nisu. No, kada ja naumim ospavati popodne, uvijek se nađe netko da me uporno zivka, što na mobitel što na telefon. Danas je za promjenu bio red na mamu...nikako joj nije išlo u glavu da mi se ne da ići kod nje po očišćenu i skuhanu blitvu i špinat. Kada je iz trećeg pokušaja napokon shvatila da neću doći, već mi je bilo vrijeme za ustajanje. Nisam bila od volje za kuhanje pa sam si napravila hladnu salatu od integralne riže. Skuhala sam integralnu rižu al dente i ohladila je. Sitno sam nasjeckala masline, dodala kapare, male lučice, sitno narezanu papriku iz teglice (onu legendarnu, pečenu), kukuruz, grašak, šampinjone iz teglice (uvijek imam u hladnjaku razne teglice sa povrćem u octu ili salamuri koje ne moram odjednom potrošiti), kisele krastavčiće i sitno nasjeckane izdanke bambusa, te malu konzervu tunjevine bez ulja. Zatim sam u punomasni tekući jogurt dodala mali komadić sitno naribanog luka, malo vlasca, peršina, majčine dušice, papra, soli i prelila ovime povrće, u koje sam zatim umiješala rižu, i sve skupa stavila hladiti u hladnjak. Predvečer mi je došla na kavu prijateljica dok joj je kćer bila na baletu, pa sam poslužila i ovu salaticu koju smo zalijevale mineralnom vodom. Ona vozi, a meni danas ne ide vino... Nakon što je otišla, upalila sam TV. Na sve strane predvalentinovska euforija, konzumerizam ponovno jaše...Tradicija proslave dana svetog Valentina je tipična za anglosaksonska područja i kod nas se poput Halloweena, razmahala posljednjih godina. Ja sam prvi puta čula za Valentinovo kada sam, a već je prošlo punooo, punooo godina, gledala Wilderov film «Some like it hot» iliti «Neki to vole vruće» sa Marylin Monroe, Jackom Lemmonom i Tonyjem Curtisom. Sjećate se, u filmu se govori po poznatom Valentinovskom pokolju 1929.godine kada je Al Capone počistio konkurenciju, i o muzičarima koji su pokolju svjedočili pa su morali pobjeći presvučeni u žene – članice ženskog orkestra... Valentinovo kao dan zaljubljenih se slavi od Srednjeg vijeka, kada su romantičari iz crkvene povijesti izvukli slučaj svetog Valentina, koji je bio svećenik u Rimu, u 3.stoljeću. U to doba je na vlasti bio car Klaudije II, onaj naš poznati mucavac i šepavac iz BBC-jeve serije, koji je zaključivši da su neoženjeni muškarci bolji ratnici od oženjenih obiteljskih ljudi, donio ukaz kojim je zabranio vjenčanja. Valentin je pak, tajno vjenčavao ljude, pa je osuđen na smrt. Dok je bio u zatvoru u iščekivanju smrtne kazne, slao je poruke djevojci u koju je bio zaljubljen, a koja je igrom slučaja bila tamničarova kćer, koje je potpisivao sa «...od tvog Valentina...»...i tako je rođena legenda. Pa dragi tepa dragoj da je on njezin Valentin, a ona njegova Valentina. Znajući kako je originalni Valentin završio, uvjerena sam da bi mnogi dečkići dvaput razmislili prije nego što bi željeli biti Valentin,hehehe. U principu, duh Valentinova iziskuje da si taj dan zaljubljeni razmijenjuju nježne poruke. Na to se kasnije nakalemilo darivanje...od sitnica, do malo većih «sitnica»...ovisno o kupovnoj moći...da bi u posljednje vrijeme to postalo jedan od shopping mustova. Naravno, pod utjecajem marketinga koji lukavo naglašava da je nemoguće nekoga voljeti a da mu nešto ne kupiš i pokloniš za Valentinovo, rukovodeći se pri tome činjenicom da je količina ljubavi izravno proporcionalna cijeni poklona. Gluposti tipa «the best things on the world are for free» ovdje nemaju prolaza... Osim reklama, na TV daju i filmove u valentinovskom duhu. Gledala sam tako danas film «Love actually», koji me pomalo rastužio...u principu, ne volim ljubavne filmove i romantične komedije...ja uvijek u njima nađem neku tužnu crtu. Sutra radim...tako da ni nemam osjećaj da je nekima danas započeo vikend. |
11.02.2005., petak
No dan..ili, kada se budale ujedine i navale
Svatko od nas ima poneki dan u životu kada mu se čini da se sve urotilo protiv njega, da mu ništa ne ide od ruke i da je najbolje rješenje bilo ostajanje tog jutra u krevetu.Kažu, kada nešto doista želiš, sve se na svijetu uroti da ti se to i ostvari. Nažalost, obratno još nisam čula – kada nešto ne želiš, mrziš ili izbjegavaš pod svaku cijenu, to se svakako desi. Danas sam se osjećala poput izvornog Don Quijotea...bez prestanka su sa svih strana izvirale nove vjetrenjače sa kojima sam se morala boriti, a nisam čak imala ni pobočnika nalik na Sancha Pansu koji bi barem navijao za mene iz prikrajka. Moguće da sam subjektivna, da moj PMS sa mnom igra ratne igre živaca. No, od jutra skupljam bisere. U biti, nije mi se ništa loše desilo. Samo su se skupljale tuđe gluposti, onog iritantnog tipa, jer im je namjera bila napraviti nekoga (u ovom slučaju, mene) budalom. Najprije mi je šef-slomljeno-zagipsani poslao poruku po sekretarici da bi trebala dogovoriti sa Draegerovim servisom u Zagrebu atestiranje novog anesteziološkog aprata. Ja??? Nisam anesteziolog, još manje ravnatelj, a nemam pojma ni o čemu se radi. Pa me nazvala kolegica i prenijela poruku onog istog zagipsanog da do sutra trebam predati popis znanstvenih radova koje sam objavila kao autor ili koautor jer mu treba za neku statistiku. Ma nemoj, kao da je to samo jedan ili dva..imam desetak radova u CC-u, nekoliko kongresnih priopćenja..nisu to krumpiri, treba točno navesti mjesto i vrijeme objave te koautore...nisu mi svi radovi na laptopu, neki su na separatima, neki na disketama, neki na CD-ima, a dosta ih je i u maminom stanu, u mojoj staroj radnoj sobi...ne stignem, i točka. Mogu slobodno napisati da sam znanstveno nepismena glupača. Trešnjica na torti je bio poziv nekog totalnog glupana iz Zagreba, predstavnika jedne strane firme od koje nabavljamo kirurški materijal. Javio je da je stigla pošiljka koja mi je potrebna već sutra ujutro i da ne zna kako da je pošalje, jer ako je pošalje poštom, stići će tek sutra iza podneva. Ja rekoh, kako bi bilo da je pošaljete dostavom? Ali ne, genijalac se sjetio da bi mogao poslati busom. Prekrasno, pomislila sam...Ubrzo je nazvao opet i rekao da će poslati busom koji će ovdje biti u 17 sati, ima li je tko podići? U pošiljci je i podložak za plastični gips za gipsanog bika koji sjedi, iliti šefa...rekoh, ima!!! Pa sam nazvala šefovu sekretaricu i rekla...čujte, gđa Đurđa, organizirajte to nekako, ili, možda da vi to osobno podignete..kada je već za VAŠEG šefa, hehehehe. Ova posljednja moja sitna zloba mi je osvježila dan, barem djelomično. Došla sam kasno doma, nisam ništa kuhala jer sam na poslu pojela jogurt i sendvič. Čim sam prešla preko praga, počeo je zvoniti telefon. Ni tu nema pravila – ima dana kada me nitko ne zove, a onda se u jednom danu naslaže 3-4 uzastopnih, uglavnom dugih (znajući mene i moje frendice) razgovora... Srećom, danu je pomalo došao kraj... Boli me grlo...što od puno pričanja, što od viroze. Popila sam dvije šalice toplog čaja, i sada si pripremam toplu regenerirajuću pjenušavu kupku od olibana. Sutra opet sve ispočetka...scena ostaje ista, samo se glavni glumci mijenjaju...i tako do penzije. UPDATE : Obzirom da je oliban ili olibanum izazvao pozor, da malo pojasnim. To je biljka, koja raste u gorskim dijelovima Indije, latinskog naziva Boswellia serrata, sadrži eterična ulja, gumu i olibansku kiselinu, te je jedan od sastojaka mješavine tamjana (Abramelinski tamjan). U ayurvedskoj medicini je poznat pod nazivom Salai guggal, a koristi se kao anlgetik, naročito kod reumatskih bolesti. U zapadnjačkoj medicini se pokazao kao obećavajući kod liječenja nekih vrsta tumora mozga. |
10.02.2005., četvrtak
E, baš neću o korizmi!
Ljudi moji, pa što se to zbiva sa nama posljednjih dana? Tko o čemu – svi o korizmi! Što ovdje na blogu, što u real lifeu. Jest da je netko lud ili zbunjen, što se na kraju svodi na isto, jer se uloge mijenjaju, ne tako davno «provalio» da smo mi Hrvati najkatoličkija od europskih nacija, no slušajući i čitajući traktate o korizmi, ispada da smo sami svetac do svetice...Svi s busaju u svoja (svetački čedna, što ste mislili?) prsa, kako će se odreći ovoga, onoga..najčešće kolača, cigareta...bla,bla... Jest, kako da ne! Celulituše se odrekle kolača, pazi kako oportuno, dva-tri mjeseca prije sezone kupaćih kostima, pušači se odriču pušenja, jer, gle slučajnosti od 1.1.2006.stupa na snagu zakon koji brani pušenje svugdje u javnosti, tko zna, možda čak i na vlastitom balkonu. Ja nemam namjeru odreći se ničega! Nikada nisam bila tip osobe «kud svi Turci, tud i mali Mujo», a i nemam se čega odricati. Ja sam se pola života odricala vikenda kada su svi odlazili nekuda, ja sam dežurala, odricala sam se masu dočeka Nove godine, božićnih i uskršnjih ručkova iz istih razloga. Ne mogu zaružiti, bančiti i piti tijekom tjedna, jer na poslu moram imati mirnu ruku i oko. Tu i tamo kada pretjeram sa finom papicom, sama se stavljam na dijetu, ne treba mi korizma ni Crkva da mi prijeti vječnim ognjem u paklu. Cigaretu ionako nisam tjednima zapalila, no ako mi se prohtje, i to ću učiniti. No, nitko od ovih uglavnom novokomponiranih vjernika se ne odriče ničega što doista voli. Seksa, na primjer. Ili kompjutera – što naši dragi blogeri koji su odlučili odricati se nečega u korizmi, se ne odreknu bloganja, na primjer? Eeee..to je već neka druga priča... Uostalom, tko voli nek izvoli...no, po mogućnosti neka drugima ne soli pamet... U tom duhu sam danas, kada sam došla s posla, odlučila napraviti nešto stvarno fiiinoooo... pa sam se odlučila na tjesteninu sa morskim plodovima. Napravila sam lagani sofritto na maslinovom ulju. To je neka vrsta temeljca za umak. Sastoji se od sitno sjeckanog malog luka srebrenca, dva režnjića češnjaka, svježeg peršina, malo papra, bosiljka i par listića ružmarina, sitno ribane manje mrkve i dva duguljasta mesnata pomidora, u mom slučaju smrznuta. Sve ovo ja bacim u mikser i dobijem homogenu smjesu, koju prodinstam na ulju, pritom malo podlijevajući sa vodom. Kada je sofritto gotov, na njega bacim morske plodove. Ja obično nabavim svježe morske plodove koje očistim i smrznem, pa sam tako i danas uzela jednu veliku šaku miješanih morskih plodova (očišćeni repići škampa, očišćene kozice, komadići mesa grancijevola ili rakova, na male komadiće narezane lignje i sipe te očišćene dagnje), i bacila ih dinstati polupokrivene, povremeno podlijevajući bijelim vinom. Danas je to briški chardonnay. Jednom me jedna prijateljica pitala zašto fino vino stavljam u jelo. Baš zato jer je fino, ne želim finu papicu kvariti nekim kiselišem, a ionako ću kasnije tu hranu «zalijevati» tim istim vinom. Kada su morski plodovi gotovo kuhani, posolim, dodam malo papra, šarenoga kojeg svježe izmeljem, podlijem sa vodom (može i juhom, ako je imate) i bacim unutra tjesteninu. Danas su to bile mezze pene. Količine su odočne, temeljene na iskustvu, no to je oko 150-200 grama pašte i oko pola litre vode, za jednu osobu, ako se planira da jelo bude glavno. Kada je bilo gotovo, posula sam ribanim parmezanom. Poslije ručka sam onemoćalo prilegla na kauč, sa knjigom u ruci. I dalje je to Murakami, no ovaj puta je «Južno od granice, zapadno od sunca». E da, ostala sam vam dužna nastavka priče o Slinavom. Prikazao se jučer u mojoj ordinaciji. Došao u čekaonicu, koju je totalno ispunio svojim Cerrutti Amber parfemom, da je nekolicina ostalih pacijenata bila na rubu astmatskog napada, pa me nazvao na mobitel...ja sam stigao! Asistentu sam naložila da trkne po crveni tepih, razvije ga ispred Slinavog te da posuje ružine latice ispred njega dok ulazi. Šalim se, primila sam ga odmah da se ga što prije riješim. Što samo potvrđuje moju teoriju da najbolje prolaze oni koji su ili prirodno bedasti ili se takvima prave...pa što su dosadniji i veći gnjaveži, brže uspijevaju doći do cilja jer ih svi puštaju preko reda samo da ih se riješe. Inače ja takve namjerno puštam da odčekaju svoje, hehehe. Anyway, Slinavi si je poprično udesio prst i još ne znam da li ću ga morati operirati ili ne..vidjeti ću kako će se situacija razvijati. Postavila sam mu korekcijsku udlagu, naručila sam ga za tjedan dana. Baš krasno! Em je postao manji od makova zrna, em se sada ne može praviti macho frajer jer je naš odnos tipa liječnik-pacijent i kao takav posebno sekvestrirana pojava, hehehehe. Ubuduće, ako mi se iole bude pokušavao upucati, čuti će..ali, ti si moj pacijent, svaki naš osobni kontakt bio bio neetički...hehehehe, našla sam elegantni sistem za držanje Slinavog što dalje, to bolje.... |
09.02.2005., srijeda
Zašto neke veze pucaju?
Ne tako davno sam ovdje napisala da samoj sebi ponekad naličim na Žuži Jelinek. Nisam pri tome mislila na (ne)sposobnost krojenja i šivanja nekih kvazikreacija, nego na sklonost teoretiziranju i filozofiranju na temu veza i seksa. Pa i na davanje ponekog savjeta.Prethodnih dana srela sam nekoliko prijatelja i poznanika koji imaju problema u vezi ili braku. Ne znam da li je to slučajnost ili trend, no u posljednje vrijeme čujem za sve više brakova mojih vršnjaka koji završavaju razvodom, za sve više dugih veza koje pucaju, a nekako mi se čini da je i dosta mojih vršnjaka izabralo single način života. Što se to zbiva sa mojom generacijom, ljudima u ranim četrdesetima? Kriza srednjih godina? Muški ili ženski klimakterij? Teško – za to smo još premladi. S druge strane, puno je mojih školskih kolega i prijatelja koji su već godinama u skladnim i sretnim brakovima. Što je to što nas determinira da se opredijelimo za život u braku i obitelji ili pak za život samca? Odgovor na ovo pitanje nije ni lak, ni jednostavan, pa ni jedinstveno primjenjiv za svih. Ja nisam ni kao djevojčica maštala o princu na bijelom konju, veličanstvenom vjenčanju i maloj dječici koju ću voziti u kolicima kao što je to činila masa mojih vršnjakinja. Za razliku od njih, ja sam od malih nogu znala koji posao želim raditi. Kako sam odrastala, živjela sam punim životom u svim njegovim aspektima...izlazila sam van, tulumarila, nisam sjedila kući i čuvala se za brak i prvu bračnu noć...imala sam popriličan broj veza....no, nikada nisam bila zaljubljivi romantik koji je volio patnju i patio voleći. Kada bi mi sa nekim bilo lijepo, veza bi trajala i cvala. Kada bi postajala opterećujuća ili sputavajuća, prestajala bi.... U svim mojim vezama nastojala sam zadržati određenu dozu samostalnosti, a ni ja ne bih nikada svoje dečke sputavala. No, uz nijednog od njih nisam poželja odreći se te samostalnosti i zasnovati obitelj. Očito, nijedan nije bio onaj «pravi» iz legendi. Ako uopće nešto takvo i postoji. Naravno, mogla sam samu sebe uvjeriti da je baš on taj pravi...no, ja nisam sklona samozavaravanju. Sa ovim posljednjim sam to gotovo i postala. No, eto, nije mi bilo namijenjeno. Velika većina mojih prijatelja koja živi danas u više ili manje sretnim brakovima, rano se zaljubila, vezala i vjenčala, i svi oni danas imaju već veliku djecu. Sa njima se nekako rijeđe srećem, obično to bude u prolazu...i obično oni nemaju vremena za neka posebna druženja. Manji broj je u brak stupio kasnije, nakon fakulteta i nakon par godina rada i postizanja određene karijere. Sada imaju malu djecu, no usprkos masi obaveza puno češće imaju vremena za druženje, njihovi su prioriteti raznolikiji. Većina nas koji smo sami, ima za sobom neke duge veze koje nisu uspjele, posao, karijeru, financijsku neovisnost i određeni nivo životnog standarda. Gotovo svi smo od okoline smatrani razmaženima i prezahtjevnima, ponekad i sebičnima. Smatra nas se izbirljivima, kao...previše su birali, nitko im nije bio dovoljno dobar.No, da li je to doista tako? Da li mi doista uvijek biramo i planiramo svoj život, ili smo ponekad žrtve okolnosti, ili da se izrazim manje dramatično, jednostavno nam nekada nije suđeno da živimo drukčije, ma koliko se trudili? Spomenuti ću nekoliko primjera. Moj kolega iz osnovne škole, M.je pomorac. Godinama već plovi, nakon što je završio srednju pomorsku školu. Kasnije je upisao i pomorski faks, no nije ga nikada završio. Sin je jedinac. Oduvijek je imao djevojke, no sve su nekako «kratko trajale» kod njega. Koliko god su njegovi roditelji željeli da se oženi i zasniva obitelj, M.se nije žurilo. M.je bio zaljubljive prirode, uvijek je bio zaljubljen u neku nemoguću, nedostupnu. Ili udatu ženu koja se nije mogla odlučiti ostaviti obitelj ili pak u neku slobodnu djevojku koja te osjećaje nije prema njemu imala. Uglavnom, godine su prolazile, M,je ostao sam. Srela sam ga neki dan, vidim osjedio je, skupile su se bore oko očiju. Malo sam ga zezala na temu nenjegovanosti te kako je krajnje vrijeme da počne koristiti kremu protiv bora. Da, kaže on, ne izgledam dobro, zar ne? Posljednjih dana loše spavam. Kada sam pitala što ga muči kaže da se zaljubio u 20-godišnju curu koja ima dečka i koja ga ni neprimjećuje...što ga grize i izjeda. Pa me pitao što da napravi. Priznajem, bila sam okrutna...rekla sam, čuj, mislim da za imati curu 22 godine mlađu moraš osim dobre i aktivne batine imati i masu para...čini mi se da si ti ipak presiromašan za to. Ne znam zašto, no smješak mu je bio nekako kiseo.... Primjer drugi je dobar prijatelj moje frizerke, O. Nakon 10 godina je prekinuo sa curom, sa kojom je proveo cijeli studij u Zagrebu, i čija je dugogodišnja veza trebala završiti skorim brakom. Nije se desilo ništa posebno, samo su se počeli udaljavati, svaki dan sve više, dok jednog dana nisu shvatili da si nemaju što reći. Ništa posebno, rekao bi svatko, bolje prije nego kasnije. Je, da on i ona nemaju stan u istoj zgradi, pa se svakodnevno susreću...a najljepše je što ga njezini roditelji svaki puta kada ga sretnu na stepenicama proklinju i optužuju da je njihovoj kćeri uništio život. O.nije nikada bio macho ni neki poseban frajer, no sada je pak uletio u depresiju, ne usuđuje se pomisliti na neku drugu vezu...što ako se nova cura sretne sa starom na stepenicama? Ovdje je barem rješenje lako : promijeniti stan. No, nešto mi govori da to ne bi riješilo O-ov problem. Treći primjer je moj prijatelj iz djetinjstva koji je već dugo vremena u braku, ima dvoje djece. Brak nikada nije bio sretan, žena ga je otvoreno varala i o tome je pola grada pričalo. No, B.to izgleda nije želio znati, iako je sigurno da je znao. No, nije bio samo rogonja, žena ga je u društvu često znala tako ružno vrijeđati i ponižavati da smo se u posljednje vrijeme izbjegavali družiti sa njima. Masu naših znanaca ih je različito komentiralo, neki su ga sažaljevali, neki se sprdali na njegov račun. Moj je stav bio – da mu ne odgovara, vjerojatno bi se pobunio. To se i desilo sada, nakon petnaestak godina braka. B.se jednostavno pokupio iz zajedničkog stana i vratio majci. Kaže, čaša se prelila... Eto, svi smo različiti, jedino zajedničko su nam godine. One su nam u isti mah i ograničavajući faktor – kako organizirati život dalje. U našim je godinama teško vjerovati u bajke o iznenadnoj ljubavi koja pogađa poput groma. Bliže realnosti je da nas čeka usamljena starost. No, desiti će se ono što je zapisano u zvijezdama. |
08.02.2005., utorak
Sasvim običan ponedjeljak kod frizera i drugdje
Platila sam ja moje jučerašnje karnevalsko prošetavanje...napali su me virusi! Boli me glava, nos mi je poluzačepljen cijelo vrijeme, a povremeno mi se totalno začepi, kišem...oči mi suze. Uglavnom, osim što se osjećam bajno, tako vjerojatno i izgledam..kosa mi je već narasla pa se ne može više dovesti u red sa par poteza prstiju, sva sam nekako podbuhla u facu, zahvaljujući nailazećem PMS-u, nedovoljnom spavanju i krkanju fritula i kroštula....Sve u svemu sasvim dovoljna motivacija da dignem slušalicu i dogovorim tretman kod B. Rekla je da dođem odmah poslije posla... Na poslu je bio miran dan, nije bilo pretjeranih posljedica maškaranja. Bilo je nešto ozljeda šake, no to su bile povrede na poslu, a ostalo su bili prethodno naručeni pacijenti. Završila sam u pristojno vrijeme i ravno otišla kod B. Zaključila je da mi je šišanje prijeko potrebno, no ne i farbanje, pa mi je nakon pranja kose napravila čišćenje i relaksirajuću masažu lica dok smo malo, onako sitnozločesto ženski tračale neke poznanike... Ošišala me isto tako repičasto kao prošli puta, no još nekoliko centimetara kraće. Dogovorile smo se da ću slijedeći mjesec doći na farbanje. Kako je kada sam završila sa friziranjem bio još dan, sjurila sam se do grada jer sam se sjetila da su mi eterična ulja pri kraju, pa sam otišla do robne kuće «Ri», do onog new age dućančića na drugom katu po nove. Bila sam na pokretnim stepenicama između prvog i drugog kata i odlutala negdje mislima kada sam čula da me neko zove. Podigla sam pogled i vidjela i mahanje osim što sam čula deranje...sa drugog kata se isto tako pokretnim stepenicama spuštao moj stari znanac i već junak ovih stranica, P.aka Slinavi....grrrrrrrrrrrr....samo mi je on nedostajao. Prije nego što sam stigla reći keks, evo ti njega kako hrli na drugi kat! Joojjj, baš sam danas mislio na tebe, htio sam te nazvati...je,je, moš'mislit! Znaš, prije 2 tjedna sam ozlijedio prst na košarci...a-haaaa...tu smo! I počne on mahati meni ispred nosa sa nekim prstom (uopće nisam registrirala kojim), na kojemu je očito vidljiva ozljeda tipa mallet finger (za poznavaoce). Počne on meni objašnavati...znaš, desilo mi se...znam,znam... prekinem ga..dobio si udarac loptom o ispruženi prst koji se naglo savio prema natrag te je došlo do otrgnuća tetive ispružača prsta sa pripadajućim komadićem kosti, tzv.avulzijska fraktura. Yessss!!! Uspjela ja! Slinavi je ostao bez teksta. Upravo tako, kaže on...bio sam kod ortopeda (ovdje je moj smijeh, zločesti), pa mi je samo prst zalijepio ljepljivom trakom i rekao da je skinem nakon tjedan dana. Je, zato mu sada vršak prsta slobodno visi prema dolje...bolje da vam ne govorim, na što me asocira, hehehe. E, pa to se liječi hiperekstenzijskom udlagom kroz najmanje 6 tjedana, a ako ni tada nema normalnih kretnji vrška prsta onda se operira. Da,da...rekli su mi neki ljudi da bi se trebao tebi javiti....grrrrrrrrrrrrrrr opet! Mogu li sutra doći? Biti će da je moj pogled bio previše riječit..pa je Slinavi dodao kao sada žuri na košarku (smijem igrati, zar ne?...a čuj....tvoj je prst), i da će me sutra ujutro svakako nazvati da se dogovori kada smije doći na pregled.... Kada je Slinavi mašući odskakutao iz mog vidnog polja, otišla sam kupiti eterična ulja. Uzela sam ulje od begamota, jasmina i ylang-ylanga, za opuštanje i sa antidepresivnim djelovanjem. Kupila sam si i jednu ružičastu valentinovsku šalicu na kojoj piše I love you..što je i istina, hehehehe. Došla sam kući, napravila si zagrijani sendvič od ciabatte sa maslinovim uljem u koju sam stavila mozarellu i pečene paprike (kupila sam neki dan jako fine, bugarske, u teglici), sve začinila sitno sjeckanim češnjakom, maslinovim uljem i bosiljkom. Nakon što sam pojela, skuhala sam si Milfordov čaj od crvene naranče. Glava me boljela sve jače, osjećala sam zimicu, pa sam pojačala klimu na 26 stupnjeva i otišla u krpe. Maloprije sam ustala. Glava mi je malo bolje, imam temperaturu, ništa strašno, 37,5 stupnjeva Celzija i nos mi curi...no, osjećam se kao da me valjak pregazio... Biti će bolje sutra...valjda.... |
07.02.2005., ponedjeljak
Riječki karneval
Dakle, ostala sam od jučer dužna recept za kroštule. U mojoj obitelji već generacijama radimo tzv.triještinske kroštule. To nisu one tanke, krhke i lomne svijetlo žute kroštule koje se lome čim ih dotakneš i odmah otope u ustima koje rade Istrijani (iako znam i njih napraviti), već čvrste i tvrđe, zlatno smeđe boje, od debljeg tijesta, koje su bolje nakon što odstoje 2-3 dana, i onda doslovce kroštulaju, krckaju pod zubima.Uzmem oko pola kilograma brašna u koje pomiješam oko pola paketića praška za pecivo i stavim ga u zdjelu. Napravim udubinu u obliku vulkana, tamo ubacim dva cijela jaja, malo soli, dodam 3-4 žlice šećera i promijesim. Dodam oko decilitar ulja i vina koliko treba da se tijesto može umijesiti. Koristim obično neko jeftinije vino, može i kiseliš. Ove godine je to bila baranjska graševina. Tijesto mora biti srednje konzistencije, dobro promijeseno. Ja ga podijelim na nekoliko hljepčića, i svaki na dasci razvaljam na debljinu od oko pola centimetra. Nakon toga režem trake tijesta širine oko 5-6 cm koje zatim režem na rombiće. Te rombiće po sredini još 2 puta uzdužno prorežem i međusobno isprepletem. Pustim malo odstajati, oko pola sata i zatim pržim u vrelom ulju. Kada kroštule postanu zlatnožute, izvadim ih na papirnati ručnik da popije suvišno ulje i zatim posujem šećerom u prahu. Jutros sam se već rano ustala i otišla kod mame. Tamo sam spremila ručak za naše prijatelje koji su došli na karneval. Bila sam malo klasičnija nego obično, pa sam ispekla krasan komad teletine od plećke sa ružmarinom i majčinom dušicom in forno, uz to sam u istom plehu ispekla krumpiriće i napravila kao prilog dinstani kineski kupus. Ručali smo poprilično rano, jer smo u podne već bili na Korzu. Dan je bio sunčan, no hladan, bura je cijelo vrijeme puhala. Povorka je započela u podne, predvodio ju je gradonačelnik u pratnji Meštra Tonija, koji je “privremeni” riječki šef grada, te ovogodišnje Kraljice karnevala koja je inače studentica medicine, te grupe tipičnih riječkih maski, Morčića, kao i predstavka gradova članova Udruge karnevalskih gradova. Morčići su obučeni u šarenu orijentalnu nošnju, ogrnuti zlatnim plaštevima, lica zacrnjenih, a na glavi nose bijele turbane. Kao karnevalski lik nastali su prema predlošku poznatog riječkog nakita, Morčića. Morčići su najčešće naušnice, privjesci, prstenje ili broševi od zlata sa glavom crnca ukrašenom turbanom, načinjenih od emajla. Porijeklo im je u 17.stoljeću, kada je prvi takav nakit donesen iz Venecije, koja je u to doba bila zaluđena Orijentom. Ima i jedna druga legenda, koja govori o mletačkoj kneginji, koja je zaluđena mladim robom Crncem, pobjegla sa njime u naše krajeve, a nakon njegove smrti dala si je napraviti medaljon sa njegovim likom te ga je do svoje smrti držala blizu svog srca. A tko zna, možda ima i nečeg od Shakespearovih junaka Desdemone i Otela u cijeloj ovoj legendi… Uglavnom, Morčići su postali jako popularni u Rijeci i okolici, i prenosili su se sa koljena na koljeno..i danas se mogu nabaviti, no pitanje je do kada..naime, jedini preostali zlatar koji ih izrađuje ima problema sa Gradom oko najma poslovnog prostora i prijeti mu deložacija… Bili smo na Korzu i promatrali povorku maškara i njihovih alegorijskih kola koja se poprilično sporo vukla do oko 16 sati, kada je bura pojačala i postalo je prehladno. Ove godine mi se čini da je bilo izrazito malo posjetilaca. Iako je ovo 22.riječka maškarana povorka, u ovakvom obliku se svega desetak puta održava. Naime, maškare kreću sa Delte, prolaze Fijumarom, kreću se cijelim Korzom do Trga Republike a zatim se po Rivi vraćaju na Deltu. Prvih je godina bilo manje sudionika…posljednjih je godina preko 100 grupa, za ovu je najavljeno oko 120 grupa sa preko 10.000 maškaranih sudionika. Prvih je godina bilo mnoštvo publike, sjećam se prije par godina je usprkos hladnoći i kiši bila tolika gužva i masa gledalaca da sam se jedva probila do Žabice ispratiti frendicu na bus za Istru. Ove godine se moglo nesmetano razgledavati izloge. Možda je i “krivac” direktan prijenos na KanaluRi. No, bilo kako bilo, ja sam sa prijateljima oko 16 sati bila doma i nastavila gledati prijenos na TV. Djelomičan je razlog za povratak bio i rukomet. Karnevalska povorka se rastegla gotovo do 20 sati..puno i previše. Mislim da će se neke promjene morati učiniti. Nitko ne može po hladnoći, a u doba karnevala je uvijek hladno, izdržati 7-8 sati na otvorenom, po mogućnosti još sa malom djecom, a da se, poput većine sudionika ne nalijeva alkoholom. Bilo je već prethodnih godina polemika na temu tko sve može sudjelovati u povorci, jer su viđene vrlo sofisticirane i elaborirane maske i maštovita alegorijska kola, no i grupice “maškara” začađenih lica i omotanih šarenim komadima tkanina. No, kod nas se teško može postići konsenzus i oko puno ozbiljnijih pitanja od ovoga, pa je sve ostalo po starom… Još nešto me iznenadilo..nakon povorke, na Gatu Karoline Riječke će studenti Pomorskog fakulteta iz grupe PomFRi, paliti Pusta…još jedan novi “izum” koji nema veze sa tradicijom… Eto, još je jedan karneval gotov. A Hrvatska nije osvojila zlato… |
06.02.2005., nedjelja
Karneval na Kvarneru...ovaj puta malo o zvončarima
Svanulo je još jedno zimsko sunčano subotnje jutro, burica lagano puše..a ja ukočena. Grrrrrrr…Sinoć sam vozila Kraljicu Majku u shopping. Naravno, morala je pokupovati pola dućana…a ja sam taj teret morala odnijeti joj u stan. Ovom prilikom veeeeliiikaaaa pusa jednom dragom mom kolegi i vrlo cijenjenom docentu oftalmologu, koji joj je lani (vrlo uspješno) operirao katarktu, a nakon operacije joj je preporučio, obzirom da joj je implantirana umjetna leća, da ne nosi terete teže od 2 kilograma. Naravno, kroz izvjesni period vremena, no moja je majka taj drugi dio prečula i shvatila da je zabrana nošenja tereta doživotna. Čak je ustanovila da je boca Coca-cole od 2 litre teža od 2 kilograma (kola je teža od vode, plus sama težina boce, he-heeeee…)i da to ona ne može nositi. Pa je kćerka koja je izgleda nekog ružnog vraga skrivila u svojim bivšim inkarnacijama, doživotno osuđena biti nosač. Tako sam sinoć teglila baksu mlijeka, baksu mineralne, ulje, brašno, šećer, razno voće i povrće, limenke…uglavnom, gotovo puni prtljažnik automobila, dok je ona nosila toaletni papir, salvete i jednu vrećicu sa jogurtima. Jutros me probudio mačak, htio se maziti. Ja sam izvukla ruku od ispod pokrivača da ga pomilujem, kada me prvo presjeklo u lijevoj lopatici, a zatim me počelo sijevati u križima i trnuti mi vanjska strana desne natkoljenice. Krasno! Još sam neko vrijeme ostala u krevetu, pokušavajući naći neki položaj u kojem me ne bi ništa boljelo, no na kraju sam odustala i poput Jeremije, jedva se odvukla do kupaonice. Napravila sam si toplu kupku u koje sam ubacila šumeće soli sa ylang-ylangom, pa sam u kadi pijuckala nesicu i malo-pomalo se otkočila. No, odustala sam od šetnje Korzom. Kada sam se malo razgibala, otišla sam po novine i svježe pecivo. Popodne sam malo telefonirala, a onda sam krenula u spremanje pusnih kolača. Naime, sutra je na Korzu velika karnevalska povorka, pa su mi se najavili doći u posjetu prijatelji iz Istre koji sa djecom svake godine dolaze na karneval. Danas je u Guvernerovoj palači veliki maškarani bal, za diplomate i riječku elitu. To je jedno od novijih popratnih zbivanja u riječkom karnevalu, koji je i sam događaj novijeg datuma, ove se godine dešava 22.put. Kako je u posljednje vrijeme balomanija poprimila karakteristike epidemije u Hrvata, tako se i riječki snobovi tuku oko pozivnica na maškarani bal. Srećom, ja sam sitna riba kakvu se zove samo kada netko nešto treba, a ne na društvena zbivanja i nemam problema sa time hoću li ili neću dobiti pozivnicu, ali čujem od onih koji se zbog toga zabrinjavaju, da nije nimalo ugodno kada pozovu tvoje znance, a tebe ne. Tradicija karnevala je pak u samom gradu i okolici stara stoljećima. Karneval je pučki praznik koji svoje korijene vuče iz poganskog doba, kada se svetkovinama obilježavao kraj zime. Etimološki, sam pojam vuče korijene iz latinskog carnem levare, što znači oduzeti meso, bez mesa, što se tradicijski dovodi u vezi sa kršćanskim navadama posta za vrijeme korizme. Naime, doba karnevala i sam Mesopust je razdoblje neposredno pred početak korizme. Korizma započinje Čistom srijedom ili Pepelnicom, postom koji je dan nakon Pusnog utorka koji obično znači kraj maškaranih fešta, kada se u većini naših krajeva spaljuje Pust, koji je uzrok svih zala i nedaća. Sam karneval je razdoblje kada se gube sva pravila socijalnog ponašanja, kada se zaboravlja na hijerarhijske i druge razlike i kada si svatko pod okriljem maske može dopustiti činiti ono što inače ne bi. Postoji mnoštvo maski i maškaranih grupa, koje su karakteristične za pojedine zemlje i krajeve. Za naš kvarnerski kraj tipične su maske Morčići, o kojima se već puno toga pisalo i već se sve zna, te zvončari. Zvončari, što se izgovara sa dugouzlaznim naglaskom na “i” su tipični za riječko zaleđe. To je grupa od 20-30 mlađih muškaraca koji obučeni u posebne “uniforme” i sa velikim i teškim zvoncima oko pasa obilaze sela u riječkom zaleđu, pritom plešući i zvoneći, te mašući posebnim kopljima, mačukama, rastjeruju sile zla. Pojedine grupe zvončara imaju neke različite detalje, no postoje dvije osnovne različite vrste : zvončari sa istočnog dijela zaleđa ili halubajski zvončari i oni sa zapadnog dijela, sa sela ispod Učke, od kojih su najpoznatiji oni iz Rukavca i Zvoneća. I inače, karnevalske tradicije riječkog Istoka i Zapada se razlikuju u monogočemu, pa i u samom početku karnevala, npr.Istok počinje ludovanja tjedan dana prije Zapada. Pripadnost zvončarima je klanska i prenosi se s oca na sina. Kada čovjek jednom postane zvončar, ostaje to sve dok može nositi oko pasa teške kravlje zvonove, te gibanjem kukova u hodu proizvoditi zaglušnu buku. Zvončari nose nekoliko zvonaca, čiji broj varira od sela do sela, a oni mogu svaki težiti i do 10 kilograma. Zvončarska nošnja se sastoji od čizama, hlača (koje su kod Halubajaca bijele, a kod Zvonećana i Rukavčana od vreće, jutene), mornarske majice kratkih rukava,ili rijeđe, crvenobijele karirane košulje, crvenog facolića (marame) oko vrata, janjeće kože preko ramena te pokrivala na glavi. Po pokrivalu se oni i najviše razlikuju. Halubajci na glavi nose pokrivalo od kože životinja sa rogovima, najčešće jaraca, dok ovi drugi nose visoke šešire ukrašene mnoštvom raznobojnih papirnatih cvjetova i traka (kakav je i na slici uz post). U rukama nose sjekire, mačuke i rogove u koje pušu. Oko pasa nose veliki kožni pojas na koji su zakačena velika i teška kravlja zvonca. Prije nego grupa zvončara dođe u selo, u dvorište, dolaze njihovi pomoćnici, tzv. jajarići koji skupljaju jaja kao simboličku plaću za zvončare. Nakon njih dolaze zvončari koji zaglušujućim zvonjenjem i trubljenjem prolaze i usput pepelom i čađi posipaju prolaznike, čime čine simboličko pročišćenje. Naravno, domaćini zvončare časte vinom i rakijom… Tipično za Rukavačke zvončare je da se ih nikada ne može vidjeti na smotrama maškara jer ne idu po asfaltu. Svoj kraj obilaze starim bijelim cestama. Eto, malo i o nekim relativno manje poznatim stranama riječkog karnevala. A ja se bacam na posao, treba napraviti fritule i kroštule, za koje ću vam recept napisati sutra. |
04.02.2005., petak
Vjerujete li u uroke?
Moja je majka, kao što sam već prije u nekoliko navrata pisala, vrlo osebujna žena. Moja nona ju je rodila u njenim četrdesetima, i bila je usprkos teškom životu, njena mezimica. Što je rezultiralo činjenicom da je moja majka poprilično razmažena, nježna osoba, sanjalica ali vrlo, vrlo uporna kada nešto želi istjerati na čistac, i gotovo redovito je sve po njenom, htjela ja to ili ne. Mi imamo odnos koji je više prijateljski nego odnos majke i kćeri, jer smo dosta rano ostale same, nakon što nas je moj otac napustio.Dakle, moja je mama fakultetski obrazovana dokona penzionerka, koju je oduvijek zanimalo okultno. Već u ranoj mladosti je dosta čitala o horoskopima, tarotu, proricanjima, i na njezinu ogromnu žalost, sama za to nije nikada imala talenta. Za razliku od nje, moja nona i ja smo uvijek znale nekako nanjušiti kada će npr.doći netko u goste. Kada bismo iznenada spomenuli neku osobu, vrlo skoro bi se ta osoba pojavila ili bi se o njoj čula neka vijest. Ja nisam praznovjerna, i ne vjerujem u uroke i ekstrasenzibilne percepcije. Vrlo je vjerojatno da su to bile čiste slučajnosti ili neki deduktivni zaključci, no moja je mama ponekad, na naše neopisivo veselje, bila stvarno bijesna na mene i nonu...i pomalo nam zavidna. Mene je već zarana prozvala vješticom, zbog toga jer bih nekako uvijek imala sreće pa bih npr.uspjela u zadnji čas sve probleme uspješno riješiti, kada bi stvari već izgledale gotovo izgubljene...No, činjenica je, da kad god bi mi se netko jako zamjerilo, prije ili kasnije bi mu se desila neka nezgoda, ništa strašno, no obično bi to bile neke neugode, tipa slomljene pete na novim novcatim sandalama moje najgore neprijateljice iz srednje škole, hehehe. Jasno, ja sa time nisam imala ništa, no to je bilo tumačenje moje majke...izrečeno pola u šali, no, kako se kaže – u svakoj šali ima pola istine, pa je ona ipak vjerovala i neke moje «moći».... to bi naravno zaboravila istog trena kada bi je ja žicala da idemo u Trst...obično je to bio kategorički «ne», bez obzira ma moguće posljedice u vidu mog «čaranja». Kada je prije dvadesetak dana moj gospodin Bivši imao totalku, ubrzo nakon što sam se posljednji puta rasplakala radi njega, majka je rekla : tebe se treba bojati! Kao da sam mu ja gume izbušila, hehehe. Prije par dana moj dragi šef-ravnatelj mi je digao živac, jer je ugovorio još jedne sistematske preglede (ovaj puta bankari) i meni ih doslovce «uvalio» da ih radim gotovo za besplatno. No, eto, prekjučer se taj isti lik strombusao po stepenicama, i slomio jednu koščicu na stopalu i jučer došepesao do mene : pomagaj!!! Stopalo sam namjestila, zagipsala, poslala ga na bolovanje. I usput ožicala nekih materijala neophodnih za posao u vrijednosti od 10-ak tisuća kuna, na što je bez treptaja pristao, heheheh. Pa sam si, malo preuzetno pomislila...vidi,vidi..možda sam ipak malo vještica, hehehe... No, ako nisam do sada vjerovala u uroke, vještice i čarobnjake, od sada ipak malo hoću. Da se opet vratim malo na Kraljicu Majku. Ona je naime, prije par tjedana povadila nekoliko starih navlaka i korijenova zubi i krenula raditi nove. Jasno, dok joj se novo zubalo radi, djelomično je krezuba, što osim što izgleda jako smiješno, nije ni zgodno, jer ne može jesti tvrdu hranu. Kako je ona izrazito razmažena (ja, naime nisam nimalo nalik na nju) po 5-6 puta dnevno me zove i lamentira se kako jede samo čokolino, jogurte, juhe i pudinge, te kuhanu piletinu, što joj ide na uši, te kako osjeća da tjelesno propada (da,da..kako da ne!), na što sam joj rekla da je dosadna i da se otkači sa tom temom već jednom. Na to mi je samo rekla...čekaj, čekaj, doći ćeš ti na moje! I došla sam! Vrlo brzo – napao me, po tko zna koji puta...umnjak! Naime, što se umnjaka tiče, ja sam poseban slučaj. Jedan mi je narastao normalno, nisam ga gotovo ni zapazila. Drugi mi je pri rastu počeo pritiskati na lični živac, što mi je prouzrokovalo nekoliko tjedana neopisive boli, hrpu pretraga jer mi je živac postao paretičan pa se sumnjalo i na multiplu sklerozu, te konstantnu drogiranost analgeticima kroz dvadesetak dana...dok se moja draga prijateljica Margita, koja je moja stomatologica, doslovno nije preznojila vadeći ga, čime je istog časa sve prestalo. Treći stoji u kosti, vidjela sam ga na slici, i ne pokazuje ni najmanju namjeru da izbije. A četvrti mi već nekoliko godina pomalo raste, i pri tom radi sr***...naime, svaki puta kada krene malo rasti, pogura mi gingivu i desni oko sebe, koje postaju bolne i otečene, te se stvori bolni gingivalni džep. Tako me prije 3 dana počelo pomalo boluckati zubno meso oko inkrimiranog umnjaka, dolje desno. Mic po mic, otok se pogoršao, a time i bolovi, pa sam prekjučer počela desni mazati propolisom. Srećom po liniju, nisam mogla žvakati, pa sam pojela samo juhu. Nakon toga se stanje malo smirilo....zaboravila ja skoro na bol, osim kod pranja zubi kada sam sve zvijezde vidjela kada bih četkala tu zonu. Jutros se ja probudim nekako ukočene čeljusti. Popipam si vrat...otečen, povećanih limfnih čvorova..odem jezikom do zuba..kad ono – lopta! Boliiii!!! Tijekom jutra bol je bila sve jača...srećom, posla je bilo pa nisam mislila o tome, no čak i samo srkutanje kave mi je činilo poteškoću. Negdje iza podneva, osjetim ukus krvi u ustima..odoh pogledati..kad ono, napravila mi se ranica (fistula) na zubnom mesu...usprkos boli, pritisnula sam prstom...i prokuljao je gnoj...bljakkkk... Otkelina je narednih sati splasnula, bol je popustila, a i vrat pomalo prestaje biti bolan i otečen....eto, priroda je našla svoje rješenje. Imunitet je savladao upalu, ograničio je, stvorio se gnoj, koji je probio i iscurio...većina bi na mom mjestu se več kljukala antibioticima. No, ja sam po tom pitanju jako racionalna : ako je organizam zdrav i sam se bori, i nema znakova generalizacije procesa, treba samo popomognuti prirodni tijek oblozima, ispiranjima, prirodnim preparatima poput propolisa, ekstrakta ekhinaceje... Antibiotik ne treba davati kod svake prehlade, kod svakog čira, kod svake ogrebotine. Ako se primjeti da se upala širi, da je organizam sam ne može lokalizirati (ako se javi temperatura i propagacija crvenila i otoka), tek onda se daje antibiotik. Radila sam danas do kasna...došla sam ravno kući, ispirem usta sa baby propolis otopinom bez alkohola, i sva mi je bolje...čak sam si malo prije napravila i blago začinjenju salatu od karfiole, zakiseljenu samo sokom od limuna, i sada čitam «Mog slatkog Sputnika», Harukija Murakamija. Majka je, kada sam je zvala i ispričala što mi se desilo, jedva suspregnula likovanje i zadovoljstvo u glasu...u mojoj glavi njezin je glasić ponavaljao...tako ti i treba, kada si se meni rugala... Sve mi se čini da sam ja žrtva uroka.... |
03.02.2005., četvrtak
A sada...performance!!!
Na kraju ovog serijala o muškarcima, ne bi bilo fer i cjelovito da ne spomenem i najbitniju komponentu njihovog postojanja : sex. Svaka zdrava, normalna, zrela heteroseksualna žena, osim časnih izuzetaka, tzv.zapečenih/zagorenih usidjelica i neuspjelih udavača koje bi željele muškarca da sa njima navečer štrika čarape, gleda televiziju ili da ga povremeno prošetaju ispred prijateljičinih prozora (a prijateljica ima isti «problem»), želi svog muškarca u krevetu, po mogućnosti što češće i što više. Davno su ostale iza nas fame o drastičnim razlikama između muškog i ženskog libida, po kojima su žene smatrane nezainteresiranima za seks, dok su muškarci uvijek pomamno spremni. Naravno da smo i ovdje isti...i žene i muškarci imaju želju i potrebu za seksom, a razlike su, kao i mnogo drugoga, individualne. Dakle, kada bacimo oko na onog baš pravog i potaman za nas, želimo ga što prije uvući u krevet i potrošiti. E, a pitanje je sada, kakav je on u krevetu i kako znati unaprijed što ćemo dobiti kada «poklončić otpakiramo»? To nije lako odgovoriti, a iznenađenja često znaju biti neugodna. Nećemo sada o tome da njihov performance ovisi o mnogo toga, o partnerici, dobi, jelu i piću, uzbuđenju, okolnostima, nekim «stimulansima»....masu izgovora i isprika može naći onaj tko želi. U principu, možemo se razočarati ili oduševiti. No, jedno je sigurno...prvi seks sa nekim je najbitniji. O ukupnom dojmu sa prvog krevetskog «okršaja» ovisi budućnost i činjenica hoće li to ostati samo one night stand (osim ako to nije bila u startu namjera) ili ima šanse da preraste barem u redoviti seks, ako u ništa drugo... Mnoge žene kažu da imaju «nos» i da prepoznaju lošeg krevetskog igrača na kilometre...ja to, moram priznati, nažalost nemam. Naravno, lošeg komada, tipa koji nema stila i ne zna kako osvojiti ženu se prepoznaje na milje, i to čak nema direktne veze sa njegovim izgledom i općim dojmom... Isto tako, muškarčeva obdarenost ili neobdarenost je često kontroverzna. Je li onaj sa malim automatski loš ljubavnik, ili dobra tehnika spašava nedostatak centimetara. Ne znam kako većina žena misli, no ja i moje frendice smo po tom pitanju jednoglasne : nema te tehnike koja može nadoknaditi nedostatak duljine i širine, ma što tko o tome pričao, hehehe.... Ovu moju tvrdnju potkrijepiti ću jednom pričom iz života. Prije par godina, dok sam bila između dvije ozbiljnije veze, bila sam u jednom poprilično veselom razdoblju, dosta sam izlazila van pa i upoznavala nove komade. Upoznala sam tako u jednom društvu zgodnog mladog komada, nekih desetak godina mlađeg. Visok, svjetlosmeđe kovrčave kose, atletske građe, školovan, zabavan, dobro obučen, fino je mirisao...anyway, mali mi se sviđao, i to poprilično, a i sa njegove strane je dolazila slična vibra. I tako, dva smo puta izašli navečer van, drugi izlazak je završio sočnom pusom za laku noć. Treći izlazak je bila slatka intimna večerica kod mene, koja je vrlo kratko trajala...mi smo već nakon predjela završili u krevetu. Počelo je OK, mali je imao predivno građeno tijelo, meku mirisnu kožu i znao jako dobro što sa rukama, situacija se razvijala vrlo povoljno...dok mi pogled nije pao na njegovo «obiteljsko srebro» koje je bilo napeto u svoj svojoj veličini i spremno za okršaj....veličine koktel hrenovčice!!!!! One male, male, za jedan zalogaj, koje se kupuju u pakiranjima od cca 100 komada za kilogram, hehehehehehe. To je bilo jače od mene...ja sam se skoro zagušila od smijeha...dečko se trudio, ja sam se smijala, smijala....naravno da se nismo više nikada vidjeli! Ima i drukčijih primjera...muškaraca koji su naizgled neugledni, kao što se ono kaže, niti smrde niti mirišu, a u krevetu su maštoviti lavovi, obdareni, neumorni... Jednostavno, nema pravila...treba probati pa vidjeti... Osim toga, ne žele ni sve žene isti tip ljubavnika. Neke vole mirnog «misionara» ili pasivca kome se ne može desiti da se prilikom krevetski aktivnosti stropošta na pod sa lustera, eventualno može dobiti dekubitus na leđima. Druge volimo izražene oralce, analce, krevetske akrobate i brejkere....Sto ljudi, sto ćudi.... Bitno je jedno : dobar seks je garancija psihofizičke stabilnosti i zdravlja, kako duha tako i tijela. A ljubav i seks su, bez sumnje, najbolji eliksir dugog zdravlja i mladosti. Stoga, volimo se i seksajmo, ljudi! Jaooooj...je li ja to vama (kao što samoj sebi) počinjem ličiti na Žuži Jelinek??!!?? |
Mmmmmmmmm.....muškarci!!!
Da, dobro ste pročitali. Muškarci! Moja druga najomiljenija tema, nakon fine papice. Pa sada, da ne cjepidlačimo...nije u real lifeu uvijek baš takav poredak, hehehe.Kao i o drugim bitnim životnim činjenicama, i o muškarcima je rečeno gotovo sve, napisane su o njima čitave biblioteke, a opet nama ženama predstavljaju vječitu enigmu i stalni i ponovni izvor novih čuđenja. Koliko god ih poznajemo, čini nam se ponekada da ih ne znamo uopće. Svako malo nas iznenade, nekada i jaakooo neugodno...pa, opet ih volimo i teško nam je bez njih. A ima ih doista svakakvih. Mlađih, starijih, srednjih godina, sasvim mladih, tek iz puberteta izašlih, iskusnih ženoznanaca, mladih nadobudnih i snažnih željnih učenja. Svjetlijih, tamnih, plavih, riđih, kovrčavih, ćelavih. Štrkljastih, krakatih, nabijenih, zdepastih, oboružanih pivskim trbuščićima, pločicama, definiranih, opuštenih, dlakavih, male ili velike guze, debeljuca, bradatih, sa naočalama, brkatih, izražene čeljustih, orlovskog nosa, sa jamicama na bradi i obrazima...Šutljivih, nasmijanih, ozbiljnih, pričalica, plahih, mrkog pogleda, dječački zanesenih, zabrinutih sa naboranim čelom, veselih, opuštenih, strogih... Ne postoji moda niti trend po kojem bi neki od tipova muškaraca izašao iz mode. Volimo ih sve. Njihov izgled, njihov personality ili nedostatak njega, način hoda, kako se smiju... I ne postoje pravila...za ništa. Kao curice sve moje frendice su sanjale o visokom, crnom, plavookom komadu...sada ih viđam kako kroz život idu sa nekim sasvim drukčijima, malima, visokima, plavima, ćelavima...Kako i kada su žene u pitanju, izgled i osobnost dvije su različite stvari i ne moraju uvijek odgovarati jedna drugoj. Srećom, većina nas je prevazišla pubertetsku okrutnost kada je mala Maja rekla malom Ivanu a joj se ne sviđa jer je crvenokos i nosi naočale... Ono što ženu privuče muškarcu često se može uvrstiti u kategoriju «kemije»...neka nedefinirana privlačnost, neka kretnja, neki feromoni u zraku...Vrlo često ni sebi samima ne možemo odgovoriti na pitanje zašto smo izabrale baš njega? Ja volim različite tipove muškaraca, nikada nisam imala neki određeni «tip muškarca» koji bi mi se sviđao, na primjer, nalik nekom filmskom glumcu. Na stranu to što i danas smatram Seana Conneryja u njegovoj kasnijoj fazi jednim od najsexyhot komada uopće. Bitno mi je da ima «ono nešto», faktor X, nešto što ne mogu definirati, no što se odmah prepoznaje....volim male, visoke, tanke, čvrste, raznih boja...no, nekoliko sitnica su ipak zajedničke – guza mora biti, paaa...slatka, mala, čvrsta. Muškarci-Barbare široka boka, nijedan brod joj nije rod...kod mene ne prolaze. Druga osobina su ruke...moraju biti njegovane, definiranih prstiju...zapušteni nokti, grubi dlanovi i prsti nalik na ćevape, grubih kretnji izazivaju kod mene ireverzibilnu averziju. Sve ostalo su slatke nepoznanice koje mame da budu otkrivene. Moj posljednji darling je bio sve ono što sam kao mlada cura smatrala neprivlačnim, i što sam tek kasnije, srećom ipak na vrijeme naučila cijeniti – niži rastom, čvrste građe sa početnim pivskim trbušćićem, proćelav, kratkovidan, prokleto oštre brade koju se itekako osjetilo ako se nije obrijao u posljednja tri sata...no strahovito dobre guze, male, čvrste; krasnih, mišićavih nogu, dlakav taman koliko je potrebno i prekrasnih sočnih, senzualnih usta...o ostalim atributima nije pristojno govoriti...recimo samo da je na skali od 1 do 10 zavrijedio 12, heheheheheh... a performance....hehehehe....moram biti fina, uostalom, to je jedna sasvim druga tema koja čeka i moj obol.... samo ću spomenuti da je bio dobarrrrrrrrr... Ahhh, baš volim muškarce! Čak i samo pisati o njima... |
02.02.2005., srijeda
Još malo o sličnostima ili razlikama...
Primjetila sam da je moj jučerašnji post izazvao dosta uglavnom negativnih reakcija i burnog neslaganja, iako je bio prilično kratak i neelaboriran, pa mislim da trebam potrošiti još nekoliko riječi da pojasnim zašto mislim da su muškarci i žene u svojoj biti, isti.Gledavši strogo biološki, tkiva i organi muškarca i žene, baš kao i mužjaka i ženke bilo koje vrste, osim reproduktivnih tkiva i organa se ne razlikuju. Dakle, bubreg, mišić, crijevo i želudac muškarca i žene se ne razlikuju. Razlike u veličini su individualne, dakle svaka jedinka ima svoje posebne karakteristike, no u te detalje se ne želim upuštati... No, razlike koje su prisutne, dodatno su potencirane društvenim okolnostima, socijalizacijom. Naime, i čovjek i životinje, čast izuzecima, žive u određenim socijalnim grupama. U čoporu ili uređenom društvu, svejedno. U čoporu, uloga mužjaka, osim reproduktivne je osiguranje hrane i sigurnosti čopora, a ženke je briga o potomstvu. E, sada....ja volim vjerovati da mi kao ljudsko društvo smo ipak nešto evolucijski i civilizacijski odmakli od stadija čopora, u kojem se zadovoljavaju osnovne, primarne potrebe i u kojem su spolne razlike najizraženije. Doista, u primitivnim društvima, a ja sebi laskam, i smatram da nisam pripadnik jednog takvog (nemojte me razuvjeravati...znam, znam...), uloge muškarca i žene su strogo definirane i podijeljene a samim time su i razlike među njima najveće – prema stereotipima, a svi koji su me čitali znaju koji ih mrzim, kao i generaliziranje uopće, muškarac mora biti hranitelj i zaštitnik roda i poroda, obitelji, sela...mora biti hrabar, beskompromisan, pouzdan. Žena, pak, mora biti nježna, topla, skrbna, majčinska, plodna i rodna. Ona je ta koja osjeća, plače, voli i strahuje za svoju mladunčad. Muškarac naprotiv, mora biti jak, potiskivati osjećaje, jer pravo muško ne plače...nježnost, plahost i blagost su osobine koje kod muškarca treba sakriti, zatrti i iskorijeniti. S koljena na koljeno, prenosile su se te i takve predrasude i postale su društveno prihvaćeni način ponašanja. Što je društvo primitivnije, patrijarharnije (gdje li je netragom nestao početni matrijarhat, pitam se?), to su jače naglašenije razlike. No, desila nama se evolucija društva...društvo se mijenja i razvija. Uloga muškarca kao hranitelja&branitelja slabi. Žene počinju malo po malo prodirati u muška zanimanja, zarađivati više od muškaraca. Razlike postaju sve manje...muškarci se više ne ustručavaju uživati u shoppingu, kozmetici. Žene svjesno odbijaju ulogu pralje i kuharice, majčinstvo smatraju slobodnim izborom, odlučuju same roditi ili pobaciti. U doba naših očeva, muškarac koji pere suđe bio je predmet čuđenja i poruge, danas to više nije tako... malo pomalo nestaju one krute razlike i dolaze na vidjelo karakterne osobine pojedinaca. I tu postaje jasno da nije baš svaka žena ni nježna ni topla, niti ima smisla za šminkanje niti zna odabrati odjeću. Kao što ni svaki muškarac ne uzgaja pivski trbuh ispred televizora i gleda tekme, lupa šakom o stol i želi ručak čim dođe s posla. Osjećaji, tuge, strahovi, želje, ambicije su nam isti. Način kako nešto doživljavamo, izražavamo, način na koji komuniciramo, je pod utjecajem okoline i odgoja, i nije različit samo kod dečkića i cura, nego i kog pojedinaca istog spola...no, bottom line je priznali to ili ne, isti... Druga su priča oni sitni detalji, koji čine život...one sitne male svakodnevne radosti ili tuge koji jedni drugima pričinjavamo, one nijanse koje nam daju pečat kao pojednicu. E, to je već nešto drugo...no, ne moramo ono nešto što nam treba tražiti isključivo u suprotnom spolu. Bože moj, pa svatko tko je iole civiliziran mora priznati postojanje istospolne ljubavi i uvažavati slobodu izbora svakog pojedinca da voli onoga koga hoće... Bit žensko-muških odnosa u paru, ili pak istospolnih odnosa u paru je međusobno nadopunjavanje, pronalaženje nekih točaka koje postaju uporišne, pronalaženje sličnosti...definicije privlačnosti i ljubavi su nebrojene. Ne može se uvijek ni definirati što je to što nas čini da nekoga zavolimo a drugoga ne. Vrlo često ni sami ne znamo zašto volimo baš njega ili nju. No, to je opet neka sasvim druga tema. Ono što sam ja htjela reći ukratko, a nisam uspjela u prethodnom postu je : nismo različiti ako smo drukčijih boja kože ili drukčijeg spola. U svojoj smo biti samo ljudi, svi isti..ili neljudi..a to je opet neka druga priča. Toliko od mene o ovoj temi... |
01.02.2005., utorak
Muškarci i žene...sličnosti ili razlike
Nakon svake ovakve prisilne blogoapstinencije nekako mi je teško sjesti i napisati novi post. Poput Hercula Poirota moram malo izvijugati sive stanice. Hmmm...apstinencija....koja zlokobna riječ! U posljednje vrijeme apstiniram od cigarete, što mi teško ne pada. Apstinirati se spremam od hrane, proljeće stiže, treba koju kilu posijati putem...što ću još detaljno razmisliti, budem ili ne...No, najgora apstinencija je ona na seksualnom planu..što ako se jednog dana uputim u neku akciju i shvatim da sam zaboravila kako se «ono» radi???? Što li ću tada morati izvijugati...brrrrrrrrrr...bolje da preskočim ovu temu....Eto, prema ovoj sličici uz post, cijela žena može sličiti onoj muškoj «stvari» što me podsjetilo na vic o ženama koje zbog jedne «kobase» uzimaju cijelog prasca... Doista, koliko smo slični? I različiti? E, sad, na ovoj dilemi su lomili koplja mnogi, daleko umniji od mene. Ja sam samo imala tu sreću (i to doista smatram srećom) da sam odrasla kao jedina djevojčica u kvartu punom mojih vršnjaka...pa sam se htjela to ili ne morala uklopiti u njihovo društvo. I jesam, više nego dobro...i dan danas se nađem sa dečkima na nogometu – dobro, sada, ja više ne igram, gledam njih kako igraju (ipak su moje ručice moj instrument, hehehe). Cijeli život sam im bila savjetnica, po pitanju poklona za cure, pa poslije žene, po pitanju ženske psihologije...a ja sam u njihovom društvu naučila kako biti prirodna, bez da stalno budem svjesna toga da sa ja curica a oni dečkići, i što je najbitnije, kako se izboriti za poziciju u muškom svijetu...na čemu im mogu biti cijeli život zahvalna. No, naučila sam jednu veliku istinu : muškarci i žene su ISTI!!! Iste su nam želje, strahovi bojazni, brige, veselja...iste su nam potrebe, iste nas strasti vuku, iste inhibicije koče...volimo i patimo na isti način...razlikujemo se samo u sitnicama...i u tih par centimetara ili (ako smo lude sretnice, hehehe) desetaka centimetara kože, potkožja, veziva i krvnih žila ukomponiranih u spongiozna i kavernozna tijela. |
| < | veljača, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com