Jesam li ja jučer ovdje zazivala proljeće? Jesam? I što se desilo – pao je snijeg!
Osjećam se kao oni junaci narodne izreke koji su tjerali lisicu pa istjerali medvjeda.
To je jedan od osnovnih razloga zašto ja ama baš nikada ne igram igre na sreću. Koliko god bila pronicljiva, ili imala neko «šesto čulo» u masu situacija, naime, vrlo često pogodim ili predvidim što će se dogoditi sa priličnom preciznošću (da me prijatelji, ne bez figa u džepu, iz šale - a u svakoj šali, kažu, pola je istine- zovu vješticom), kada se radi o nekoj situaciji koja bi po mene mogla biti dohodovna – jok! Nema šanse da pogodim ni izbliza broj koji bi mogao npr.dobiti na lotu. Što me ni ne zabrinjava.
Odlazak u casino mi ne predstavlja nikakvo uzbuđenje. Bila sam u nekoliko navrata sa prijateljima, no uglavnom sam se dosađivala. Naime, nije da baš nisam pobala povući ručkicu automata ili staviti pokoji žeton na rulet...jesam, no priznajem, škrta sam! Žao mi je izgubiti novac, kada znam da za tih 20-ak eura koji su mi limit mogu kupiti nešto lijepo, što mi pričinjava daleko veću radost.
Jednom davno, još sam bila studentica, išla sam sa tadašnjim dečkom na vikend u Portorož. Poslije večere i diska (e, to je bilo doba disko groznice, hehehe), završili smo u casinou. Ja sam imala svega 10.000 lira sa sobom, i rekoh, no dobro, promijeniti ću ih u žetone. Čini mi se da sam dobila nekih 20 žetona i bacala sam ih u automat. Izgubila bih tri, dobila dva, i za jedno desetak minuta sam bila na zadnjem žetonu. Kada sam njega ubacila, počelo je svirati i svjetlucati...dobila sam jack-pot! Žetoni su samo kuljali, skupili smo nekoliko zdjelica. Naravno, odmah sam ih unovčila, bilo je nešto preko 500.000 lira. Nije mi ni na kraj pameti palo igrati dalje! Odmah drugi vikend sam odjurila u Trst po nove cipele, torbicu, kozmetiku i druge sitnice.
Moja draga prijateljica K., psihijatrica, stalno govori da sam ja čvršća od Fort Knoxa...kaže, ako ikada odem u Las Vegas, mogla bih pasti u napast da sve kartice popeglam do i preko limita i morala bih ili kartice zakopati negdje u pustinji, ili ih dati tebi na čuvanje...ja joj ne bi dala ni lipe ako bi ona rekla da joj ne smijem dati, hehehe...pa makar se bacala po podu, čupala kosu ili mi uperila pištolj u glavu.
Gledam malo korz prozor...snijeg i dalje pada, u velikim krpetinama, auti su prekriveni, no vani nije hladno, pa ako naknadno ne zaledi, ne bi trebalo biti sutra problema...
Ako pak nastavi, sutra ću uživo reprizirati sličicu uz post. Nadam se samo da neću napraviti nešto što sam lani napravila u Zagrebu, na nagovor gdina Bivšeg – očistiti i otkopati iz snijega susjedov auto...Doduše, bio je iste boje i marke, parkiran odmah do mog, na mjestu za kojeg se mr.Ex kleo u sve dostupno i nedostupno, da je to baš mjesto na kojem sam ja parkirala moj auto... Idući puta prvo raščišćavam registarske tablice! I ne slušam ničije savjete.
Post je objavljen 21.02.2005. u 21:19 sati.