O lokalnim izborima i restrikcijama u zdravstvenom osiguranju i socijali...

17.02.2005., četvrtak

Tko o čemu, reći ćete, nego Riječanka o zdravstvu... No, ovaj puta neće biti riječi o mom poslu, već o nečemu što me pogađa na isti način kao i sve ostale građane ove zemlje – o mojim pravima i obavezama.
Pročitala sam danas (srijeda) jedan članak u Novom listu, koji je premda pomalo huškački intoniran, poprilično razjasnio neke stvari koje Vlada u skoro vrijeme mora urediti, ne samo EU radi, več i zbog svih nas.
Članak govori o tome da nas uskoro, netom nakon lokalnih izbora čeka reforma zdravstvenog osiguranja i socijalne skrbi. Koja će pretežito biti restriktivna, kao što su nedavno sasvim otvoreno tražili Demekis i MMF, a što je od medija bilo poprilično musavo popraćeno.

Naime, Hrvatska je Ustavom definirana socijalna država u kojoj je pravo na zdravstvenu zaštitu bazirano na principu solidarnosti – tko više zaradi više plaća, a troši i koristi se novcem prikupljenim doprinosom kako tko stigne, iako bi trebalo biti, prema onoj staroj komunističkoj, kako kome treba. E jadni smo mi, nikako nemamo sreće sa pojmovima «solidarni doprinos» i «kolektivna odgovornost». Svatko ih tumači kako im paše, no najčešće to znači da svi plaćaju a samo netko troši i da su svi krivi ali nitko nije kriv.
No, taj princip solidarnosti nigdje u svijetu ne prolazi, a ako mi želimo biti svijet, morati ćemo se naučiti na malo drukčija prava i obaveze i zaboraviti na nekima toliko dragu uravnilovku.

Doprinos za zdravstvo plaća svaki zaposleni građanin Hrvatske u iznosu od 15% brutto osobnog dohotka. Pravo na korištenje zdravstvene zaštite u hitnosti, tj.životnoj ugroženosti ima svaki stanovnik Hrvatske, bez obzira plaća li doprinos ili ne. Zdravstvenu zaštitu redovno može korisiti svatko tko je zaposlen i plaća doprinose, kao i članovi njegove obitelji, umirovljenici te nezaposleni prijavljeni na burzu rada kroz određeni vremenski period. Pravo na oslobođenje od sudjelovanja u troškovima liječenja (oslobođenje od participacije) imaju neke kategorije branitelja-invalida (ne više svi, ta su prava prije nekoliko godina ukinuta), djeca do navršene 18.godine, trudnice kod bolesti u vezi s trudnoćom, te, pazi sada ovo, osobe čiji MJESEČNI NETTO PRIHOD ne prelazi 1500 kuna po članu domaćinstva. Bez obzira kojom imovinom to domaćinstvo raspolagalo. E, to je jedna od činjenica koje će se morati promijeniti. Kao osnova zdravstvenog i socijalnog osiguranja uvesti će se tzv.imovinski cenzus – procjena ukupnih prihoda i imanja pojedinca. Kao što je u svijetu već godinama, pa i u mnogo bogatijim društvima od našeg.

Da potkrijepim ovo vlastitim primjerom.
Ja mjesečno plaćam preko 2500 kuna doprinosa za zdravstvo (ostale doprinose neću ni spominjati), što je preko 30.000 kuna godišnje. Od tog novca, ne potrošim ni 1000 kuna, jer ono malo lijekova koje uzimam, uključujući i oralnu kontracepciju, plaćam sama, obzirom da skoro pa ništa ne ide na recept. Ne obilazim doktore, osim kada se javim nekom kolegi da zajedno popijemo kavu. Srećom, relativno sam mlada i zdrava.
Moj susjed Ive i njegova žena, ljudi u drugoj polovini četrdesetih,su oboje «nezaposleni». Naime, pretvorba je pojela njihova radna mjesta, pa su Ive i supruga mu ostali bez posla. Ive je vodoinstalater, a žena je bila trgovkinja. Naš Ive je Bodul i na Boduliji ima 4 apartmana koja 6 mjeseci godišnje izdaje turistima. A on radi na crno cijelo vrijeme, ne kaže ti ni dobar dan bez da mu daš najprije 100 kuna. Gospođa pak 15 dana u mjesecu čuva starce u Italiji, i pri tome zaradi više od moje plaće. Ok, ljudi se snalaze, reći ćete, što ima u tome lošeg?
Imaju dvije kćeri, obje udate i zbrinute, vlastiti stan i novi Audi A4. No, prema dosadašnjem zakonu, oni su oslobođeni svih davanja u zdravstvu, i iako njihovi prihodi nekoliko puta prelaze moje, oni ne plaćaju ni novčića ovoj državi, ni u obliku poreza ni davanja za zdravstvo, pa za njih plaćamo ja i svi vi koji ste zaposleni legalno. Ne trebam ni spominjati da Ive i njegova gospođa za svaku slomljenu dlačicu na spolovilu ili svaki puta kada kihnu otrče kod liječnika.

Europa ima drukčije kriterije. U EU Ive i gospođa mu bi prije svega plaćali porez, a definitivno bi, prema imovini i prihodu od svoje imovine, morali plaćati participaciju i to podeblju. To je suština promjena koje će se morati zbiti...svatko će morati doprinositi i liječenju, ovisno o količini novca i bogatstva kojom raspolaže.
Interesantno je da smo u svim sferama života vrlo lako se navikli na tržišnu ekonomiju.
Kada želimo kasko osigurati auto, najnormalnije nam je da je rata psiguranja veća što je auto veće kubikaže i više vrijedi. Ista stvar je i sa osiguranjem kuće..ako želimo da nam su pokrivene sve štete, jasno nam je da mjesečno moramo plaćati veći iznos premije nego ako imamo samo pokriće od npr.poplave.
Hranu kupujemo, svima nam je to jasno. Isto tako, cipele i odjeću nam nitko ne poklanja. Režije mrzimo i gade nam se, ali ih gunđajući, plaćamo jer u protivnom nećemo imati struje, vode i grijanja. Samo što se zdravstva tiče...e, tu nam nikako ne ulazi u glavu ona stara i tako točna maksima : Koliko para, toliko muzike.

Naravno, to će se početi provoditi nakon izbora. Svaka restrikcija je nepopularna, pa i ova, ma koliko bila logična i išla upravo u korist nama, koji osim plaće i eventualno honorara koje prikazujemo na poreznoj prijavi nemamo drugih prihoda, koji ne radimo na «crno» i ne zarađujemo «šoto banko». I svaki takav potvat može stranku koja ga provodi, koštati izbora.
No, jedino tako se može očekivati neko iole vidljivije poboljšanje...no, pomalo sam skeptik koliko će se biti dosljedno u provođenju ove reforme. Naime, bojim se da će opet neke životinje biti jednakije od ostalih, kako Orwell reče....

Život ide dalje, u svakom slučaju. I kao što Nietzche kaže, ono što nas ne ubije, ojača nas.
Tako će izgleda ove dosadne subfebrilne temperature ojačati mene. I dalje imam između 37,2 i 37,5 štogod uzimala ili ne. I glavobolju, nosobolju, kašalj-davež..
Radila sam dokasna i danas, iako je bilo nešto manje posla nego jučer.
U posljednje vrijeme se osjećam poput robota..posao, kuća...opet posao, i tako iz dana u dan, bez nekih odstupanja. Zamorno, dosadno...
Ponovno mi se nije dalo kuhati ništa, pa sam si skuhala tortelline sa pršutom, prelila ih vrhnjem za kuhanje koje sam malo zagrijala, u njega dodala malo soli, ribanog parmezana i majčine dušice.
I sada evo me ovdje, uz šalicu vrućeg čaja od marelice sa medom, u ruci mi roman Claudia Ugussija «Podijeljeni grad»..o II svjetskom ratu u Istri, Puli..o fojbama, esulima...
Sutra je (ah...kako očekivana i prečesto korištena fraza) novi dan...

- 15:13 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	veljača, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28

Riječanka&svijet

17.02.2005., četvrtak

O lokalnim izborima i restrikcijama u zdravstvenom osiguranju i socijali...

Opis bloga

Linkovi

Hall of fame

Moji čitači