Još malo o sličnostima ili razlikama...

02.02.2005., srijeda

Primjetila sam da je moj jučerašnji post izazvao dosta uglavnom negativnih reakcija i burnog neslaganja, iako je bio prilično kratak i neelaboriran, pa mislim da trebam potrošiti još nekoliko riječi da pojasnim zašto mislim da su muškarci i žene u svojoj biti, isti.

Gledavši strogo biološki, tkiva i organi muškarca i žene, baš kao i mužjaka i ženke bilo koje vrste, osim reproduktivnih tkiva i organa se ne razlikuju. Dakle, bubreg, mišić, crijevo i želudac muškarca i žene se ne razlikuju. Razlike u veličini su individualne, dakle svaka jedinka ima svoje posebne karakteristike, no u te detalje se ne želim upuštati...
No, razlike koje su prisutne, dodatno su potencirane društvenim okolnostima, socijalizacijom. Naime, i čovjek i životinje, čast izuzecima, žive u određenim socijalnim grupama. U čoporu ili uređenom društvu, svejedno. U čoporu, uloga mužjaka, osim reproduktivne je osiguranje hrane i sigurnosti čopora, a ženke je briga o potomstvu. E, sada....ja volim vjerovati da mi kao ljudsko društvo smo ipak nešto evolucijski i civilizacijski odmakli od stadija čopora, u kojem se zadovoljavaju osnovne, primarne potrebe i u kojem su spolne razlike najizraženije.
Doista, u primitivnim društvima, a ja sebi laskam, i smatram da nisam pripadnik jednog takvog (nemojte me razuvjeravati...znam, znam...), uloge muškarca i žene su strogo definirane i podijeljene a samim time su i razlike među njima najveće – prema stereotipima, a svi koji su me čitali znaju koji ih mrzim, kao i generaliziranje uopće, muškarac mora biti hranitelj i zaštitnik roda i poroda, obitelji, sela...mora biti hrabar, beskompromisan, pouzdan. Žena, pak, mora biti nježna, topla, skrbna, majčinska, plodna i rodna. Ona je ta koja osjeća, plače, voli i strahuje za svoju mladunčad. Muškarac naprotiv, mora biti jak, potiskivati osjećaje, jer pravo muško ne plače...nježnost, plahost i blagost su osobine koje kod muškarca treba sakriti, zatrti i iskorijeniti.

S koljena na koljeno, prenosile su se te i takve predrasude i postale su društveno prihvaćeni način ponašanja. Što je društvo primitivnije, patrijarharnije (gdje li je netragom nestao početni matrijarhat, pitam se?), to su jače naglašenije razlike.
No, desila nama se evolucija društva...društvo se mijenja i razvija. Uloga muškarca kao hranitelja&branitelja slabi. Žene počinju malo po malo prodirati u muška zanimanja, zarađivati više od muškaraca. Razlike postaju sve manje...muškarci se više ne ustručavaju uživati u shoppingu, kozmetici. Žene svjesno odbijaju ulogu pralje i kuharice, majčinstvo smatraju slobodnim izborom, odlučuju same roditi ili pobaciti.

U doba naših očeva, muškarac koji pere suđe bio je predmet čuđenja i poruge, danas to više nije tako... malo pomalo nestaju one krute razlike i dolaze na vidjelo karakterne osobine pojedinaca. I tu postaje jasno da nije baš svaka žena ni nježna ni topla, niti ima smisla za šminkanje niti zna odabrati odjeću. Kao što ni svaki muškarac ne uzgaja pivski trbuh ispred televizora i gleda tekme, lupa šakom o stol i želi ručak čim dođe s posla.
Osjećaji, tuge, strahovi, želje, ambicije su nam isti. Način kako nešto doživljavamo, izražavamo, način na koji komuniciramo, je pod utjecajem okoline i odgoja, i nije različit samo kod dečkića i cura, nego i kog pojedinaca istog spola...no, bottom line je priznali to ili ne, isti...

Druga su priča oni sitni detalji, koji čine život...one sitne male svakodnevne radosti ili tuge koji jedni drugima pričinjavamo, one nijanse koje nam daju pečat kao pojednicu. E, to je već nešto drugo...no, ne moramo ono nešto što nam treba tražiti isključivo u suprotnom spolu. Bože moj, pa svatko tko je iole civiliziran mora priznati postojanje istospolne ljubavi i uvažavati slobodu izbora svakog pojedinca da voli onoga koga hoće...
Bit žensko-muških odnosa u paru, ili pak istospolnih odnosa u paru je međusobno nadopunjavanje, pronalaženje nekih točaka koje postaju uporišne, pronalaženje sličnosti...definicije privlačnosti i ljubavi su nebrojene. Ne može se uvijek ni definirati što je to što nas čini da nekoga zavolimo a drugoga ne. Vrlo često ni sami ne znamo zašto volimo baš njega ili nju.
No, to je opet neka sasvim druga tema.

Ono što sam ja htjela reći ukratko, a nisam uspjela u prethodnom postu je : nismo različiti ako smo drukčijih boja kože ili drukčijeg spola. U svojoj smo biti samo ljudi, svi isti..ili neljudi..a to je opet neka druga priča.
Toliko od mene o ovoj temi...

- 12:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	veljača, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28

Riječanka&svijet

02.02.2005., srijeda

Još malo o sličnostima ili razlikama...

Opis bloga

Linkovi

Hall of fame

Moji čitači