Današnji dan se nije puno razlikovao od prethodnih. Osim što je bio oblačniji i topliji.
Nakon posla sam došla doma, istuširala se i otišla malo odležati...ne bi li tako «oni dani u mjesecu» postali podnošljiviji. Nisu.
No, kada ja naumim ospavati popodne, uvijek se nađe netko da me uporno zivka, što na mobitel što na telefon. Danas je za promjenu bio red na mamu...nikako joj nije išlo u glavu da mi se ne da ići kod nje po očišćenu i skuhanu blitvu i špinat. Kada je iz trećeg pokušaja napokon shvatila da neću doći, već mi je bilo vrijeme za ustajanje.
Nisam bila od volje za kuhanje pa sam si napravila hladnu salatu od integralne riže. Skuhala sam integralnu rižu al dente i ohladila je. Sitno sam nasjeckala masline, dodala kapare, male lučice, sitno narezanu papriku iz teglice (onu legendarnu, pečenu), kukuruz, grašak, šampinjone iz teglice (uvijek imam u hladnjaku razne teglice sa povrćem u octu ili salamuri koje ne moram odjednom potrošiti), kisele krastavčiće i sitno nasjeckane izdanke bambusa, te malu konzervu tunjevine bez ulja. Zatim sam u punomasni tekući jogurt dodala mali komadić sitno naribanog luka, malo vlasca, peršina, majčine dušice, papra, soli i prelila ovime povrće, u koje sam zatim umiješala rižu, i sve skupa stavila hladiti u hladnjak.
Predvečer mi je došla na kavu prijateljica dok joj je kćer bila na baletu, pa sam poslužila i ovu salaticu koju smo zalijevale mineralnom vodom. Ona vozi, a meni danas ne ide vino...
Nakon što je otišla, upalila sam TV. Na sve strane predvalentinovska euforija, konzumerizam ponovno jaše...Tradicija proslave dana svetog Valentina je tipična za anglosaksonska područja i kod nas se poput Halloweena, razmahala posljednjih godina.
Ja sam prvi puta čula za Valentinovo kada sam, a već je prošlo punooo, punooo godina, gledala Wilderov film «Some like it hot» iliti «Neki to vole vruće» sa Marylin Monroe, Jackom Lemmonom i Tonyjem Curtisom. Sjećate se, u filmu se govori po poznatom Valentinovskom pokolju 1929.godine kada je Al Capone počistio konkurenciju, i o muzičarima koji su pokolju svjedočili pa su morali pobjeći presvučeni u žene – članice ženskog orkestra...
Valentinovo kao dan zaljubljenih se slavi od Srednjeg vijeka, kada su romantičari iz crkvene povijesti izvukli slučaj svetog Valentina, koji je bio svećenik u Rimu, u 3.stoljeću. U to doba je na vlasti bio car Klaudije II, onaj naš poznati mucavac i šepavac iz BBC-jeve serije, koji je zaključivši da su neoženjeni muškarci bolji ratnici od oženjenih obiteljskih ljudi, donio ukaz kojim je zabranio vjenčanja. Valentin je pak, tajno vjenčavao ljude, pa je osuđen na smrt.
Dok je bio u zatvoru u iščekivanju smrtne kazne, slao je poruke djevojci u koju je bio zaljubljen, a koja je igrom slučaja bila tamničarova kćer, koje je potpisivao sa «...od tvog Valentina...»...i tako je rođena legenda. Pa dragi tepa dragoj da je on njezin Valentin, a ona njegova Valentina. Znajući kako je originalni Valentin završio, uvjerena sam da bi mnogi dečkići dvaput razmislili prije nego što bi željeli biti Valentin,hehehe.
U principu, duh Valentinova iziskuje da si taj dan zaljubljeni razmijenjuju nježne poruke. Na to se kasnije nakalemilo darivanje...od sitnica, do malo većih «sitnica»...ovisno o kupovnoj moći...da bi u posljednje vrijeme to postalo jedan od shopping mustova. Naravno, pod utjecajem marketinga koji lukavo naglašava da je nemoguće nekoga voljeti a da mu nešto ne kupiš i pokloniš za Valentinovo, rukovodeći se pri tome činjenicom da je količina ljubavi izravno proporcionalna cijeni poklona. Gluposti tipa «the best things on the world are for free» ovdje nemaju prolaza...
Osim reklama, na TV daju i filmove u valentinovskom duhu. Gledala sam tako danas film «Love actually», koji me pomalo rastužio...u principu, ne volim ljubavne filmove i romantične komedije...ja uvijek u njima nađem neku tužnu crtu.
Sutra radim...tako da ni nemam osjećaj da je nekima danas započeo vikend.
Post je objavljen 12.02.2005. u 01:48 sati.